Aktualnosti

Razgovarati s Marom Viher, najstarijom župljankom župe Vivodina koja je u svoje 93 godine proživjela više nego što će mnogi od nas uspjeti doživjeti, izuzetan je doživljaj. Preživjela je dva rata te mnoge nesreće koje su donijeli, pad socijalizma na ovim prostorima, dolazak kapitalizma, različite gospodarske probleme, prirodne nedaće i bolesti, ali ništa ju nije pokolebalo te je jedna stvar uvijek ostala ista kod nje: vjera, ljubav i predanost Bogu koju i sada svakodnevno iskazuje molitvama, jer zbog starosti i bolesti nije više u mogućnosti redovito pohađati misna slavlja.

Mara Viher rođena je davne 1920. godine u Zorkovcu Vivodinskom, tada poznatom kao Vrbanki zbog većinskog broja obitelji koje su se prezivale Vrbanek. Kao drugo od troje djece Jele i Josipa Vrbanek vrlo je rano bila upoznata sa pojmom Crkve i vjere budući da je u to vrijeme bilo uobičajeno da djeca od malih nogu odlaze u crkvu. Tako je Mara zajedno sa svojim bratom Josipom i sestrom Anom te ostalom djecom u selu već od pete godine odlazila na misna slavlja kod vlč. Adama Šimeckog u obližnju crkvu Svetog Lovre u Vivodini. Kao što je tada bio običaj cijela obitelj bi odlazila na misu: roditelji rano ujutro, a djeca i mladi na takozvane „poljdane“ mise.

Budući da je crkva bila blizu, a i prometna sredstva su tada bila ograničena, na misu se išlo pješke, najčešće sve mlade djevojke zajedno, a mladići zajedno. Običaj je bio takav da bi cijelo selo išlo na misu, a nije ih spriječio ni drugi svjetski rat te su se unatoč različitim zabranama u to vrijeme mise na Vivodini održavale svakodnevno i bile posjećene od velikog broja vjernika. Ni udaljenost im ne bi predstavljala problem te bi ljeti u godinama prije rata odlazili pješke čak do 14 km udaljenog Krašića zajedno s vlč. Šimeckim na mise koje je držao bl. Alojzije Stepinac.

Vjera je u to vrijeme igrala veliku ulogu u srcima pojedinaca te je bila i ostala njihov suputnik kroz cijeli život. Obitelji su svakodnevnim molitvama zahvaljivale Bogu i za vrijeme jela i prije spavanja, kroz nedaće bi ga molile za pomoć, ali i zahvaljivale u sretnim trenucima. O Bogu se kao i danas učilo od malih nogu i u školi. Mara je na vjeronauk krenula odmah pri upisu u osnovnu školu, davnih godina prije rata. Osim vjeronauka prisjeća se i početka pjevanja u crkvi kada je još kao mala djevojčica sjedila na klupi ispred oltara i pjevala s ostalim vršnjakinjama.

Pjevanjem u crkvi nastavila se baviti kroz cijeli život pa tako i danas kada ima priliku rado zapjeva s crkvenim zborom. Također se prisjeća kako joj je u djetinjstvu svaki blagdan donosio veliku radost, pogotovo Božić, kada se kao dijete najviše veselila jaslicama koje su bile postavljene u crkvi.
I nakon mladosti pa sve do duboke starosti, običaj odlaska na misu, pobožnog življenja i zahvaljivanja Bogu ostao je prisutan u Marinu životu. Uz sve obaveze koje je donosio život na selu, dužnost koju osjeća kao kršćanka uvijek je bila na prvom mjestu, a to je prenosila i na članove svoje obitelji.

Danas, desetljećima kasnije, najstariju župljanku u Vivodini možemo pronaći u staračkom domu u Vivodini, samu u sobi s molitvenikom u ruci. Njezinih vršnjaka odavno nema, ali ih se rado sjeća, s riječima hvale za svakoga. Iako je već duboko ušla u devedesete, prepričati će vam svaki događaj iz svih aspekata svojega života, sretna što ste pronašli interes za vama možda nepoznatim danima. A kada se sunce pokaže i proljeće pokuca na naša vrata, svake nedjelje ujutro usprkost starosti i bolesti, našu tetu Maru možemo vidjeti sa štapom u ruci u njezinoj klupi u crkvi u Vivodini gdje se kao i pred mnogo godina vjerno obraća Bogu.