Aktualnosti

Izazovi i buduće perspektive pastorala migranata i raseljenih, suradnja između Biskupskih konferencija, razmjena iskustava i problemi nacionalnih voditelja, migracijske politike i pitanje integracije imigrantskih radnika bile su središnje teme susreta biskupa i delegata Biskupske konferencije u Europi odgovornih za pastoral migranata.

Hal Safi, južni dio otoka Malte, „zatvoreni“ centar za one koji traže azil, pružio je mjesto susretu koji je trajao od 2. do 4. prosinca, a organiziran je pod pokroviteljstvom Odjela „Migracije“ Vijeća „Caritas in Veritate“ Vijeća biskupskih konferencija Europe, kojim predsjeda kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački, biskupi i delegati Biskupskih konferencija odgovorni za pastoral migranata.

Izlaganje zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na tiskovnoj konferenciji održanoj 3. prosinca donosimo u cijelosti:
 
Malta, 2.-4. prosinca 2013.

1. U ime predsjedništva Vijeća biskupskih konferencija Europe (CCEE) i posebno u ime Vijeća „Caritas in Veritate“ CCEE-a čast mi je pozdraviti sve sudionike ovoga susreta. Na poseban način želim zahvaliti Njegovoj Uzoritosti kardinalu Antonio Vegliou na njegovoj prisutnosti među nama.

Želio bih se na osobit način zahvaliti svim članovima Biskupske konferencije Malte: Njegovoj Ekscelenciji mons. Paolu Cremoni, nadbiskupu Malte, pomoćnom biskupu mons. Charlesu Scicluniju, Njegovoj Ekscelenciji mons. Mariju Grechu, predsjedniku Malteške biskupske konferencije i biskupu Goza, ocu Alfredu Velli: hvala na svom trudu kojega ste posvetili pripremi ovoga susreta, ali i za sve što ste u ime Crkve učinili i što radite za tolike iseljenike koji dolaze na Maltu.
Srdačno pozdravljam i zahvaljujem na gostoprimstvu ministrima Republike Malte ovdje prisutnima: gosp. Emanuelu Mallii i gospođi doktorici Heleni Dalli.

Pozdravljam svakoga sudionika ovog našeg susreta: zahvaljujem vam što ste se odazvali ovom našem pozivu! Zadaća pastorala migranata i raseljenih jasno je vidljiva u svjedočanstvu kojega vi sami dajete: tu ste kao potpora za ove muškarce i žene, branite ih od tolikih zlih interesa onoga koji u njima vidi samo robu za razmjenu i prije svega vi ste za migrante u Europi prisutnost i zagrljaj Krista koji im dolazi ususret da ih ljubi i da im otkrije da je u Očevim očima svaki ljudski život neprocjenjiv.

2. Dopustite mi nekoliko riječi o temi našega susreta pod naslovom „Pastoral migranata i raseljenih između integracije i inkluzije“, i o svakodnevnim izazovima koji su u Europi uslijedili nakon zadivljujuće pojave mobilnosti ljudi na našem kontinentu.
Na prvome mjestu prostor unutar kojega se oblikuju ovi susreti koje organizira Vijeće biskupskih konferencija Europe za delegate Biskupskih konferencija za pastoral migranata ujedno je i prostor pastoralne aktivnosti Crkve za migrante (za legalne ili ilegalne radnike koji su smješteni na tlu Europe ili koji dolaze s drugih kontinenata, za studente, iseljenike ili za one koji traže azil).

Pastoralni pristup koji Crkva nudi obvezuje sve one koji su uključeni prvenstveno u realizam na način da promatraju stvarnost osoba i zajednica migranata, ne nastojeći dakle pitanje i problematiku ove teme svesti na čisto ekonomske, sciološke ili političke vrijednosti.

Sve dimenzije ljudskog života tiču se Crkve i putem svoga Evanđelja, Isus nudi svim ljudima Riječ koja je sama u stanju ponovno ispuniti život bogatstvom i radošću: točka od koje moramo krenuti za nas svećenike uvijek će biti čovjek u svojoj punini. U svome tijelu i u svome duhu, u vlastitoj intimi i u društvenome životu, u obitelji i na poslu, čovjek je uvijek jedinstvena cjelina i nikada ne može biti shvaćena kao neka „monada“. „Realistična“ metoda pastorala o kojem govorimo proizlazi dakle iz konkretne prisutnosti  i bliskosti s ljudima sve do te mjere da prepoznajemo ime i lice svakoga koga susretnemo. Samo takva blizina dopušta susret koji je tajna Isusova metoda i koji, kao što je to već toliko puta naglasio Sveti Otac Franjo, dopušta razvoj jedne kulture susreta koja se bori protiv moderne kulture izolacije, gdje se na ljude gleda kao na predmete ili na probleme koje treba riješiti.

Krist je došao susresti svakoga čovjeka i metoda koju koristi da mu se i danas približi uvijek je ista, kao i prije dvije tisuće godina: postaje blizak čovjeku preko svojih apostola, koje On šalje u svoje ime da svakoga obuhvati. Toliko puta pastoral migranata jamči tu prisutnost, i to na način na koji lokalne župe to ne mogu osigurati, jer su zbog jezika i kulture potrebne osobe koje bi mogle učiniti da se svatko osjeća kao kod kuće.

3. U tom vidu zadovoljan sam što ćemo imati vremena da zajedno promišljamo o suradnji između lokalnih crkava u ovome okviru. Neće sigurno biti dovoljne samo različite „strukture“ koje je sagradio čovjek svojim rukama kako bi se razvio dobar pastoral migranata: potreban je i način življenja pastorala gdje „ja“ svakoga čovjeka i kulturna bogatstva s kojima dolazi trebaju biti sakupljena, poštivana i poticana. Suradnja između lokalnih crkava i nacionalnih ili jezičnih misija vrlo je važna: nastojmo nikada ne misliti da se te dvije instance trebaju natjecati ili da bi jedna trebala zamijeniti drugu!

Kao što se može vidjeti u mnogim mjestima u Europi gdje postoji zdrava suradnja između tih dviju stvarnosti, kada Crkve u zemljama polazištima migracija prate svoju djecu koja kreću na put prema drugim zemljama i kada crkve u zemljama koje okupljaju migrante jesu one prave evangelizatorske, samo tada, s vremenom i uz strpljenje - ponekad nakon jedne ili dviju generacija – ljepota vjerske zajednice daje plodove.

Na taj način integracija postaje moguća bez forsiranja inkluzije u kratkom vremenu. Kao što je napisao Sveti Otac Franjo u apostolskoj enciklici „Evangelii Gaudium“: „Evangelizatorska zajednica želi 'ispratiti'. Prati čovječanstvo na svim njegovim putevima, koliko god oni bili teški i dugački. Poznaje duga nadanja i apostolsko trpljenje. Evangelizacija ima mnogo strpljenja.“

4. Ponekad društvo pa čak i Crkva suočavaju se s političkim idejama i projektima koji, nažalost, nemaju kao svoj cilj zajedničko dobro i pravdu, već samo interese jedne strane. Činjenica da Crkva crpi svoje inicijative ne samo iz pravde već i iz poučavanja o ljubavi, s jedne strane ju čini pravim braniteljem pravde – kada se ljubi jedna osoba tada se bori za pravdu – i s druge strane jamči da ona nikada neće prestati obgrljivati svaku osobu čak i tamo gdje pravde nedostaje. Čak i kada svijet radi razliku između ljudi, Crkva, slijedeći Gospodina Isusa, nikada to ne čini.

Često zapravo Crkva jest jedini glas i jedino prijateljsko lice koje se približava svakom čovjeku i koje ga brani, odmičući se od svakog oblika diskriminacije. Naravno, zadaća Crkve nije „promijeniti svijet“ postajući neka politička strategija, već da svijet dovede ususret Kristu. Prisutnost Isusa Krista u životu uvijek gura naprijed onoga tko ga je već upoznao, da „izađe van“, da se bavi onima koji više pate, da traži pravdu i da dakle postane „levit“ jednog boljeg svijeta, na što podsjeća Papa u svojoj poruci za Svjetski dan migranata i raseljenih 2014. godine. Sve u svemu, susret s Kristom dovodi do obraćenja koje mijenja svijet.

Naša prisutnost ovdje na Malti podsjeća nas da ne zaboravimo tolike ljude koji prelaze Sredozemno more u uvjetima koji su toliko nehumani u potrazi za boljim svijetom sa snom u rukama koji se često pretvara u noćnu moru. Europska unija i mnoge europske zemlje ne smiju zatvoriti oči pred dramom ovih ljudi ili pustiti da sva odgovornost padne na leđa pojedinih graničnih zemalja. Naprotiv, trebaju se angažirati uvijek slijedeći one najdublje korijene i baštinu koje je Europa primila od kršćanske vjere, pomažući i ljudima i zajednicama i svakoj pojedinoj zemlji odakle i u koju ti ljudi dolaze jer pravda i zajedničko dobro ne bi smjeli biti pogaženi.

Ne zaboravimo ni sve one koji su zbog ekonomske krize u Europi primorani tražiti posao daleko od svojih domova. Ta činjenica nas obvezuje da obratimo pažnju, onu pastoralnu, na sve ljude jer bi kriza mogla biti, kako je rekao papa Benedikt, prilika, a ne pad za materijalistički sekularizam.

5. Kada se ljudske probleme ne promatra isključivo kroz prizmu ekonomije dolazi do antropološke redukcije tako jake da – kao što se dogodilo s marksizmom – da nitko nije uspio ostati u miru. Upravo zbog toga potrebno je da se u sve to iskreno uključi Međunarodna zajednica za mir i razvoj afričkih zemalja.

Razvoj ne može pak biti cilj samom sebi, kao neka ideologija koju treba provoditi: samo pravi napredak jest dostići dobro koje ljudsko srce, stvoreno od Boga i za Boga, stalno traži. Treba ostati živo u ljudskom srcu, čak i u srcu migranta ili iseljenika koji se osjećaju usamljeni ili čije srce to nikada nije primilo, tu žeđ Boga i svjedočanstvo Božje ljubavi koja dolazi ususret svakome od nas. To je zadaća jedne žive Crkve koja prima, ali koja svoju djecu djecu i prati na putevima kojima idu. Te osobe koje se ne žele slijepo voditi ili se pak svesti samo na neke ekonomske ciljeve, one su pravi protagonisti jedne nove kulture.

Čovjek nikada nije jedno izolirano biće: čovjek pripada zajednici i, na poseban način, obitelji. Neće nikada postojati neka prava migracijska politika ako ne pretpostavlja obitelj kao svoj temelj! I nikada se neće moći ostvariti pravi razvoj izvan te dimenzije zajedništva! Papa napominje u svojoj posljednjoj apostolskoj enciklici: „Postmodernistički i globalizacijski individualizam podupire stil života koji  oslabljuje razvoj i stabilnost veza među ljudima i koji mijenja prirodu obiteljskih veza. Pastoralna aktivnost mora pokazati na još bolji način da odnos s našim Ocem razvija i potiče jedno zajedništvo koje ozdravlja, promiče i osnažuje međuljudske odnose.“ (EG 67).

Sveti Pavao, koji je u ovome narodu ostavio živu i ukorijenjenu vjeru, podučio nas je i potrebi da idemo ususret svima, čak i tolikima koji dolaze iz dalekih zemalja ili koji napuštaju vlastiti dom. Velikome evangelizatoru prikazujemo ovaj naš susret i razmišljanja koja će se ovdje roditi, moleći njegov zagovor da milošću Božjom proklija ono što će nam Njegov Duh ovdje dati.