Homilija biskupa Šaška u euharistijskome slavlju povodom Dana pokreta i udruga Zagrebačke nadbiskupije

7.6.2014.



Homilija pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. dr. Ivana Šaška
u euharistijskome slavlju petka VII. vazmenoga tjedna
povodom Dana pokreta i udruga Zagrebačke nadbiskupije
pod sloganom:"Dođite i vidjet ćete. " (Iv 1, 39)




Liturgijska čitanja: Dj 25, 13-21; Iv 21, 15-19


Draga braćo i sestre,
pozvani od Duha, pokrenuti Duhom, u zajedništvu Duha!


I. Za svako nam slavlje Bog daruje primjerenu riječ koja preobražava naše živote i ispunja ih Božjom prisutnošću. Nalazimo se u neposrednoj blizini svetkovine Pedesetnice, u vremenu razmatranja Kristova odlaska svomu nebeskom Ocu i početaka Crkve koja živi uskrsnu prisutnost svoga Gospodina.
U liturgijskim čitanjima pratimo apostole u njihovu naviještanju Radosne vijesti, u sučeljavanju s osporavanjima, prijetnjama, pokušajima uklanjanja Isusove prisutnosti i govora o njoj.

Ti prvi koraci Crkve izgledaju nesigurni, slabašni. Iz njih je teško bilo zaključiti da će se Radosna vijest proširiti do svih krajeva zemlje. Upravo ta naizgled nedostatnost i slabašnost govori i nama danas.

II. Čuli smo riječi iz Djela apostolskih, nakon kojih smo odgovorili: Riječ Gospodnja. Bogu hvala, a da u tome čitanju nije bilo niti jedne Isusove riječi, ni riječi apostola. Upravo suprotno, čuli smo riječi neprijatelja Crkve, riječi carskoga činovnika, jednoga od Pilatovih nasljednika, upravitelja Judeje od 58. do 60. godine – Porcija Festa.
Po njemu nam je Bog danas progovorio, po njemu koji nije na Pavlu nalazio krivice i koji bi ga prema tadašnjim zakonima i svojim ovlastima vjerojatno oslobodio. Ali da je bilo tako, Pavao ne bi bio odveden u Rim i ne bi se očitovala istina Evanđelja. Nakon dvije tisuće godina pred ovom se svetopisamskom stranicom s pravom možemo pitati o dosljednosti ondašnjega i današnjega pravosudnoga sustava, ali to i nije najvažnije. Zadivljujuće je promatrati ono što Bog čini po životu apostola Pavla.

Mogao je biti oslobođen. No, Pavao se, kao rimski građanin, pozvao na cara, a upravitelj Festus, izgovorio je glasovitu rečenicu: „Caesarem appellasti, ad Caesarem ibis.“ – "Na cara si se prizvao, pred cara ćeš ići!“ (Dj 25, 12)

I tako iz stoljeća u stoljeće, iz jednoga kraja svijeta u drugi, Crkva snagom Duha Svetoga pronosi istinu koja joj je darovana, ali Bog se toliko puta poslužio upravo njenim neprijateljima; neprilikama i nepravdama, da bi mogla svjedočiti slobodu i svoju privrženost Spasitelju. Iz godine u godinu, iz stoljeća u stoljeće, sve do naših dana, maštovitost koja ju je pokretala, okupljala, pronalazila nove putove, živi u njoj, da bi čovjek lakše vidio svoje dostojanstvo i svoj poziv.
A taj poziv – kakav je?

III. Prvi je korak odreći se sebičnosti, ne biti prikovan uz svoje misli i riječi, da bismo čuli Isusovu riječ, dopustili Božjemu Duhu da uđe u naše živote, da nas mijenja, daje snagu, čisti pogled i unese radost koja zahvaljuje Bogu za njegovu prisutnost u svim životnim prilikama i neprilikama.
U tome svjetlu slušamo tri Isusova pitanja upućena Petru, u trenutcima rađanja Crkve. Ta tri pitanja tiču se izbliza i nas, jer smo dionici iste Crkve. Isus želi čuti je li Petar, zajedno s drugim apostolima, spreman prepoznati kako biti prisutnost novoga života u svijetu.

Isus od Petra ne traži prisegu, obećanja; ne traži savršenost, jamstva, uloge, očitovanja, svjedodžbe, potvrde o sposobnostima i spremnosti, niti traži preporuke. Pitanje za pitanjem, triput – tim brojem koji biblijskim rječnikom govori o punini – triput, dakle, bezbroj puta ga pita jednostavno i duboko: Petre, voliš li me?
I nama govori: Kada ne voliš; kada u srcu ne nosiš ljubav, nisi slobodan svakomu reći istinu; dopuštaš klijanje nasilja i netrpeljivosti. Ljudi bez ljubavi postaju posesivni, gramzivi, mada misle da su u nešto ili nekoga zaljubljeni; postaju ispraznima, iako žele ostaviti dojam da su mudri.

Crkva se ne rađa, niti živi od ljudske sposobnosti, snalažljivosti, procjena, nego od Božje ljubavi, od snage Duha Svetoga koji nas je pozvao u život, koji nas je povezao s ljudima, koji u nama čuva svoj glas u glasu savjesti. Samo po tome Duhu možemo živjeti radost.

IV. Isus od Petra i drugih učenika – među kojima s radošću vidimo sebe – traži čvrstoću ljubavi. Zbog toga trostruko ponavljanje. Ljubav je to koja ne odstupa, nego pristupa i zastupa. U vremenu kada nije lako prepoznati prijevare; kada se najveće zablude nude kao najveće istine; kada se zlo tako lako predstavi kao napredak i boljitak, u ovome slavlju, braćo i sestre, živimo otajstvo života.

Promatranje Božjega djela stvaranja svijeta, preko ljudi koji nas vole i preko njihovih nesebičnih darova do najtežih pitanja koja gledamo u svjetlu križa vodi nas do istinske preobrazbe svijeta.

Zato je dragocjen susret s Petrom koji je triput rekao da ne poznaje Isusa. Mislio je da je dovoljno jak i čvrst, a nije poznavao svoje srce niti grubosti u kojima treba stati pred druge i reći istinu. Kršćanstvo nije mišljenje, niti neživotno moralno učenje, nego susret, zahtjevan susret.

Ova su pitanja Petru uslijedila nakon neuspješnoga ribolova, kada nisu ulovili niti toliko da bi imali što pojesti. Crkva bez ljubavi umire, a pozvana je biti donositeljica hrane svijetu, one duhovne od koje se istinski živi. I baš tu doživljavamo svoju nedostatnost, svoju nemoć, poput Petra koji je bio uvjeren da zna sve odgovore i da mu je život sasvim poznat. Zaboravio je Isusovu riječ: Bez mene ne možete učiniti ništa. Bez ljubavi ne možete učiniti ništa. A kada ima dovoljno ljubavi, prema Kristu i Crkvi, prema istini koja nam je povjerena, moguće je više od onoga za što smo mislili da smo sposobni.

Tomu smo svjedoci i mi u Hrvatskoj; tomu ste svjedoci i vi svojim zalaganjem u društvu, u snazi Duha koji nas potiče; u snazi koju smo svjedočili kad je bilo teško ili kada se pokušavaju poljuljati temelji smisla života, obitelji, istine. Na tome tragu ustrajte, ali u poslušnosti Duhu; ne u svojim idejama koje su u opasnosti zaboraviti crkvenost i služenje; poniznost i kršćansku velikodušnost.

V. Papa Franjo, pišući o neodgodivoj obnovi Crkve, nadovezuje se na misao svetoga pape Ivana Pavla II. koji je govorio o opasnosti introvertiranosti Crkve, o zatvorenosti u sebe. I baš zato naglašava važnost župe koja treba biti u kontaktu s obiteljima i životom naroda te da bude evangelizacijska. Zatim govori i o pokretima i udrugama kao bogatstvu Crkve, naglašavajući važnost povezanosti sa župom (usp. Evangelii gaudium, 27-28).

Zanimljivo je da izravnije o udrugama i pokretima govori u okviru govora o mladima. Svjestan da se pastoral mladih naša na udaru društvenih promjena, pred zahtjevom potrebe za novim govorom Crkve, papa Franjo piše:

„Širenje i povećanje udruga i pokreta u kojima se pretežito okupljaju mladi mogu se tumačiti kao djelovanje Duha Svetoga koji utire nove putove u skladu s njihovim očekivanjima i njihovim traženjem duboke duhovnosti i konkretnijeg osjećaja pripadnosti. Nužno je, ipak, osigurati da se ta udruženja aktivno uključe u sveobuhvatni pastoral Crkve.“ (EG, 105)
U tome slijedu naznačen je put djelovanja koji se gradi na postojanosti župe, na izgradnji obitelji i na prepoznavanju poticaja koji dolaze od mladih, a koji su izvor novih pristupa i ujedno potrebni njegovanja i odgajanja. Sve to nema oslonac u ljudskoj strategiji, nego u zahvaćenosti Duhom koji oblikuje Crkvu; koji traži zajedništvo starih i mladih, razna životna iskustva po kojima Bog na iznenađujući način na pitanje: Gdje stanuješ? neprestano odgovara: Dođite i vidjet ćete. (Iv 1, 39)

VI. I večeras nas je pozvao da budemo zajedno, da dođemo i vidimo; da drugi mogu doći i vidjeti kako živimo svoju vjeru. A u onome što vidimo ne može se previdjeti što Duh čini u našim vjerničkim zajednicama, kako se očituje i kakve znakove pruža. Crkva nastavlja svoj hod i pod teretom progonstava, i pod izdajama i nevjerama ljudi, u mukama grijeha nas kršćana, ali uvijek upravljana snagom ljubavi.
I kada razmislimo što je to povezalo stoljeća od upravitelja pred koje su vođeni apostoli do raznih upravitelja današnjice, vidjet ćemo da je to ponajprije pitanje o istini, zagrljenoj ljubavlju i slobodom.

Zato u ovoj našoj zajednici vjernika večeras ne možemo previdjeti obitelj Kordić. Samo Bog do kraja poznaje njihove osjećaje, njihove molitve i zahvalnost za ponovnu slobodu supruga i oca, gospodina Darija. Kao zajednica vjernika radujemo se s njima, u poniznosti pred patnjom koja se nadvila kao kušnja nad mnoštvom života. U poniznosti pred svakom patnjom.

Ljudski je pravorijek izrečen; ljudska je mjera ispunjena. Ali, kao kršćani, kao pripadnici hrvatskoga naroda osjećamo da je taj ljudski pokušaj ostavio mnoštvo pitanja na koja treba dati odgovor; štoviše, na koja hrvatski narod treba čuti odgovor, radi svoje budućnosti.

Ovdje te odgovore čujemo u svome srcu i molimo Boga za njegovu snagu; onu istu koju je imala njegova supruga, djeca i najbliži dok je bilo najteže. Ovo je mjesto zahvaljivanja Bogu koji je svojim putem vodio život gospodina Darija; ovo je mjesto molitve za mir svih koji su zahvaćeni nemirom zla. Mi znamo da je konačni Sudac Gospodin i da samo u njegovu svjetlu vidimo svjetlo i samo u njegovu križu smisao patnje.

VII. Gospodine Kordić, od ljudi koji su Vas susretali u zatočeništvu mogla su se čuti zadivljujuća svjedočanstva o Vašoj privrženosti Božjoj riječi, o strpljivosti u nošenju križa, o kršćanskoj ljubavi koja preobražava, o istini koja se ne može prilagođavati zahtjevima trenutnih moćnika, o čistoći savjesti koja oprašta i sjaji primjerom; o rječniku bez mržnje i o srcu koje ne osuđuje… Zato je bilo ganutljivo u Vašim rukama, pred likom blaženoga Alojzija Stepinca, za koga je ljudski pravorijek glasio da je zločinac, vidjeti svijeću s riječima: U tebe se, Gospodine, uzdam.

Želio bih Vam reći i to da ste bili u mnogim mislima i molitvama tijekom godina i u ovoj našoj prvostolnici. Ovdje se i dalje moli za sve koji trpe, osobito nepravedno; za sve koji traže utjehu; kojima je potrebna snaga opraštanja i snaga koja pomaže svjedočiti istinu. Ovdje domovina nije napuštena.

U ovome zajedništvu osjećamo da moć preobrazbe ljudskoga srca ne posjeduje čovjek, nego je to djelo Božjega Duha koji nadahnjuje nas kršćane da uvijek iznova izgovaramo Bogu svoj odgovor u snazi Petrove riječi: Gospodine, ti sve znaš. Tebi je poznato da te volim. Neka to bude zalog i naše ljubavi prema hrvatskoj domovini. Amen. 

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr