ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku


Preuzeto iz knjiga: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 155-159; Dr. Stjepan Kožul, Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998./2008.), Izdavač: Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije „Tkalčić“, Zagreb 2008., str. 73-74.  
 
 
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
 
Rodio se 4. listopada 1951. u Humu kod Sv. Ivana, župa Taborsko. Nakon pučke škole, odnosno osmogodišnje, polazi u klasičnu gimnaziju u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a nakon ispita zrelosti završava studij teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je 26. lipnja 1977. za svećenika. Bio je na praktikumu i ispomoći u nekim župama kao mladomisnik, posebice u Sv. Đurđu Ludbreškom, a potom kapelan u župama Odra i Velika Mlaka od 1978. do 1982. godine. Dne 1. rujna 1982. imenovan je župnikom župe Sv. Marije u Sisku i ondje je ostao do umorstva, koje se dogodilo noću 9./10. studenog 1990.

U petak navečer 9. studenog, vlč. Grahovar bio je u posjetu kod obitelji Stanka Vukušića i njegove supruge, rodom iz Huma na Sutli, koji su u Sisku bili njegovi župljani. Oko 23 sata župnik je napustio sisački dom Vukušićevih i pošao autom kući. Župni stan je dosta na osami, uz groblje Viktorovac, nasuprot crkvi Sv. Marije, u ulici Borisa Kidriča 5. Ubojice su ga dočekali u župnom stanu i mučki na zvjerski način zaklali. Nisu ništa uzeli ili ukrali iz stana, a da zametnu trag, odvezli su jedino župnikov auto, stari “golf”.

U subotu 10. studenog poslije podne došli su ljudi naručeni za sv. krštenje i sv. Misu. Začudilo ih je što nema župnika, koji je inače bio točan u službi. Sve je bilo zatvoreno. Nije bilo ni njegova auta, pa su pomislili da je možda morao nekamo hitno otići. Nadali su se da će se vratiti ili odnekud javiti. U nedjelju 11. studenog, trebao je imati ranu sv. Misu dolje u naselju, u kući uređenoj za vjeronauk i bogoslužje, ali nije došao. Uskoro je trebala početi poldanica sv. Misa u crkvi Sv. Marije, ali njega nije bilo. Svima je bilo čudno kako se župnik nikome nije javio. On je inače imao običaj, ako je nekamo morao poći, uredno zamoliti zamjenu kod braće svećenika u župi Sv. Križa u Sisku i reći obitelji kojoj je dolazio na objed - kamo ide i dokle ga neće biti. Ipak, sve je zavela činjenica, što nije bilo njegovog automobila.

Tada je gosp. inženjer Lojzo Buturac telefonirao u Martinsku Ves, gdje su svećenici iz Sisačkog dekanata bili na proštenju Sv. Matina, i pitao je dekana prečasnog Alojzija Petranovića, župnika Sv. Križa u Sisku, je li ondje i vlč. Grahovar, ili je možda kome što poznato što je s njim, jer treba početi sv. Misa, a nema ni njega ni zamjene. Svi su se svećenici iznenadili, nikome ništa nije bilo poznato. Dekan Petranović odmah je sjeo u auto i pošao na Viktorovac u Sv. Mariju da odsluži sv. Misu poldanicu, zbog okupljenih vjernika.
Nakon sv. Mise uokolo su razgledavali i opet konstatirali da nema auta, te da je vjerojatno župnik Grahovar nekamo otišao. Auto je bio varka koju su zločinci dobro smislili.

Ipak je jedan od nazočnih  primijetio odvaljenu zaštitnu rešetku i otvoren prozor na desnoj strani župne kuće, do susjeda. Pošli su vidjeti kroz prozor, i ugledali strašan prizor: sve razbacano, a župnik Grahovar leži mrtav u vlastitoj krvi, u sobi župnog stana. Grozan zločin kakav ne pamte ni sudski vještaci u svojoj dugogodišnjoj praksi.



FOTO: Proslava obljetnice Grahovarove smrti u crkvi sv. Marije u Sisku.

Pozvana je žurno policija, počelo je ispitivanje i snimanje, što je nastavljeno i u ponedjeljak 12. studenog. Uz policiju bila je na licu mjesta kriminalistička, liječnička i sudska komisija. Župni stan bio je zaključan. Nije primijećeno da je nešto iz njega uzeto, osim što je odvezen župnikov auto. Vidjeli su se tragovi teške i mučne borbe. Župnika je zločinac (ili zločinci) napao nožem, on se branio, a oni su ga rezali i boli tako da su zidovi bili poškropljeni njegovom krvlju. Stručnjaci su utvrdili ubode dok je još stajao i borio se, kao i one kasnije kad je pao i ostao ležati mrtav u krvi.
Župniku su izrezane ruke, prerezani svi vitalni organi, žile na rukama, vratu, dobio je preko 30 uboda i rezova, od toga 7 velikih u predjelu vrata, prsa i srca. Jednim ubodom - probodeno mu je i srce, što je utvrđeno na obdukciji u sisačkoj bolnici. Čitavo je tijelo bilo jedna velika rana!

Strašan zločin, užasno djelo mržnje, u kojem se očituje čežnja za uništenjem. Nakon umorstva vlč. Josipa Vedrine 1949. godine u Loboru, ovo je prvi zločin nad svećenikom u našoj Zagrebačkoj nadbiskupiji, i to na takav grozan način. Povijest nam pokazuje da su umorstva svećenika uvijek najava, ili pak odraz neprijateljskih stavova prema našem narodu i Crkvi. Što je u pozadini ovog razbojstva? Tko je učinio tako grozan zločin, a tko ga zamislio ili naručio? Rečeno je da je istraga u toku, a neki policijski krugovi u Sisku i novinar Đorđe Ličina brzo su počeli širiti glasine protiv župnika Antuna Grahovara, služeći se starim udbaškim metodama, te iznositi da je sigurno ubijen “iz grabeži”, iako ništa nije bilo u župnom stanu ukradeno. No, rad na istrazi bio je prepušten istražnim organima vlasti.
 
Nakon obdukcije, lijes s tijelom pokojnog župnika Antuna Grahovara bio je od utorka ujutro 13. studenog izložen u župnoj crkvi Sv. Marije. Poslije podne u župu je došao uzoriti gospodin kardinal Franjo Kuharić, te je u 15,30 sati predvodio sv. Misu zadušnicu i oproštaj. Crkva je bila puna vjernika, mnoštvo ljudi stajalo je vani oko crkve. U koncelebraciji s gospodinom Kardinalom bilo je 60 svećenika. Bile su prisutne delegacije: Sabora Hrvatske, Općine Sisak i Islamske vjerske zajednice, a Srpska demokratska stranka u Sisku poslala je telegram sućuti.

Na oproštaju su govorili uzoriti kardinal Franjo Kuharić, dekan iz Siska Alojzije Petranović, koji je sve pomno pratio, bio prisutan i proživljavao tih dana, župnik iz Sv. Jurja u Trnju vlč. Stjepan Markušić u ime kolega ređenika, zatim imam u Sisku, te bivši paroh sisački, gospodin Oluić, koji je intervencijom mitropolita zagrebačko-ljubljanskog gospodina Jovana izbačen iz svećeničke službe. Zato je govorio u svoje ime i u ime svoje obitelji. Svi govornici isticali su humanost, jednostavnost i kršćanske vrline svećenika Antuna Grahovara prema svim ljudima, bez obzira na vjeru i narodnost.
U srijedu 14. studenog, po želji pokojnikovih roditelja, braće i najbliže rodbine, pokojnikovo tijelo je prevezeno u rodnu župu Taborsko, u rodno mjesto Hum - kapela Sv. Ivana, gdje je u 15 sati bila sv. Misa, te je pokopan na tamošnjem groblju rodnog mu sela.

Obrede je predvodio pomoćni biskup dr. Đuro Kokša, koji se oprostio od pokojnika. Potom su govorili: arhiđakon Zagorskog arhiđakonata Marko Culej, domaći taborski župnik Marko Cerjanec, područni dekan taborski Dragutin Jagodić iz Prišlina, u ime kolega ređenika Branko Picek, župnik u Novom Brestju, u ime Sisačkog dekanata Vjekoslav Tuđan, župnik u Maloj Gorici, mons. Ladislav Loina, dekan i župnik Odre i Velike Mlake, gdje je pokojnik bio četiri godine kapelan, župnik Ivan Čuček iz Šestina, rodom iz župe Taborsko, te Pavao Markač, župnik  iz Sv. Đurđa Ludbreškog. Bio je pročitan i telegram sućuti Srpske domokratske stranke.

U molitvi i oproštaju bilo je mnoštvo vjernika, došli su i autobusima iz Siska, Odre i Velike Mlake. U koncelebraciji su bila 74 svećenika.
U Sisku i okolici počelo se govoriti o nekakvoj “Krajini”, o granicama na Korani i Kupi, o seljenju naroda i katoličkih svećenika s Banovine preko tih rijeka i slično. Crkva je ostala mirna i dostojanstvena, puštajući istrazi da reče svoje. Ostala je na svojim pozicijama duhovnog poslanja, bez povlačenja sa svojih stoljetnih župe. Svećenici su slijedili primjer svoga Nadbiskupa.

Na dan ukopa “Vjesnik” je dao samo informaciju, drugi dan i “Večernji list”, te ostale novine. Prenosili su općenite podatke koje je utvrdio istražni sudac Okružnog suda u Sisku Željko Mlinarić. Pisalo se marginalno, nažalost, koji put samo kratka notica u rubrici “Crna kronika”, što je žalostilo svećenike i vjernike. Odista, nedostojan odnos prema svećeniku i žrtvi! Tim više, što su člankopisci vijesti pokušali tendenciozno sugerirati da se možda radi o nekim privatnim stvarima ili umorstvu iz grabeži, na što je reagirao “Glas Koncila” koji je najviše pisao o tom žalosnom slučaju.
Rastali smo se s mladim svećenikom koji je imao tek 39 godina života i 13 godina svećeništva. Otišao je sav izmrcvaren, izbijenih zubi, izrezan, sa sedam velikih uboda i probodenim srcem!

Ljudi su se čudili i pitali kako je sve ostalo obavijeno velom tajne u vezi tog slučaja. To pitanje su postavljali i neki zastupnici u Saboru Hrvatske. Konačno je “Slobodni tjednik” od 20. travnja 1991. donio veliko izvješće na dvije stranice s fotografijama.
Pisac članka Senad Pašić donosi uvodne napomene o istrazi i ističe župnikovu omiljenost u narodu. Članak nosi naslov “Tjeralica za krvavim Božidarom Babićem.”  U podnaslovu “Svećenik boem” opisuje se životni tijek vlč. Antuna Grahovara i njegove karakteri­stike: “Grahovar je bio izuzetno skroman čovjek, živio je sam, a zbog neposrednosti i želje da se približi vjernicima, nije bilo neobično vidjeti ga u ugostiteljskim lokalima.

Običavao je govoriti kako ga ne zanima tko je što. Družio se s malim, običnim ljudima Srbima, Romima, Muslimanima, Hrvatima... U svakom je gledao isključivo čovjeka. Stoga je monstruozno ubojstvo Tončija i životinjska hladnokrvnost ubojice ili ubojica teško objašnjiva civiliziranim ljudima. U skladu sa životnim pozivom, Tonči nije imao neprijatelja, a svi koji su o njemu pričali, nabrajali su samo vrline i spremnost za pomoć.” Tu se dalje ističe skroman način života i siromaštvo pokojnog svećenika, te da sada župom upravlja dekan Petranović iz Sv. Križa, a “ne smije se ni spomenuti Tončijevo ime, jer su sjećanja vjernika na svog župnika još svježa, a bol nezaliječena.”

U podnaslovu “Događaji prije ubojstva” piše se o ranijim provalama u crkvu Sv. Marije i u župnikov stan. Provalnici su bili u stanu četrdesetak dana prije svirepog ubojstva. “Ušli su u kuću kroz prozor sa zapadne strane, koji Tonči nikada nije potpuno zatvarao. Sve je izgledalo poput jedne od običnih provala. Odnijeli su nešto malo novca kako bi sakrili prave namjere - planiranje i pripremu ubojstva!”

Pisac članka navodi ime nekog Zeljka ili Zlatka Paukovića, koji je u pritvoru, koji bi nešto mogao znati o svemu tome, a posebice Božidara Babića, koji je “sin Ivana, rođen u Zagrebu 16. studenog 1953. godine. Srbin. Po zanimanju konobar, mjesto boravka Šibenik. Prema nekim informacijama viđen je u vrijeme zločina u Sisku i okolici, trenutačno u bijegu. Službeno je nepotvrđeno da je za njim raspisana tjeralica.”  Pisac članka pretpostavlja da bi on mogao znati ubojicu, motive i eventualne naručioce, te sugerira i možebitne političke uzroke ovog umorstva, jer krađe nije bilo,  a auto je nađen kod Šibenika. U njemu je bio župnikov sako, knjige i nešto novca od knjiga i tiska, ali to je ostalo netaknuto. Babić je navodno pobjegao u pravcu Knina. Istraga ni nakon više od pet mjeseci nije dala službene rezultate.[1] 0 tome se istražne službe MUP-a u Sisku, kao i odgovorni u policiji u to vrijeme, nisu do kraja očitovali, čak ni do 1998. godine.

Bio je, od svećenika, prva žrtva Domovinskog rata. Pao je kao žrtva mržnje, koja će uskoro pokazati svoje zločinačko lice agresije i etničkog čišćenja čitavih prostora Hrvatske. U rodnom Humu župe Taborsko počiva njegovo nožem izbodeno tijelo, s 36 rezova i probodenim srcem. Ondje mu je podignut dostojan spomenik. U Sisku, gradu njegova mučeništva, jedna je ulica dobila njegovo ime. To je i pravedno i dostojno, jer je Grahovar prvi ubijeni svećenik u Sisku, poslije osvetničkog komunističkog zločina i umorstva 1945. godine uzornog duhovnog i socijalnog radnika, svećenika i gimnazijskog vjeroučitalja Petra Žagmeštra.[2]

Na pročelju crkve Sv. Marije, u kojoj je svakodnevno slavio Euharistiju, postavljena je na 3. obljetnicu Grahovarove smrti spomen-ploča njemu u čast. A na 5. obljetnicu smrti, 9. studenoga 1995., postavljen je u crkvi Sv. Marije brončani reljef koji ga prikazuje u molitvi sklopljenih ruku. Taj reljef blagoslovio je i otkrio pomoćni zagrebački biskup, mons. Marko Culej. U Velikoj Mlaki, gdje je djelovao kao odranski kapelan, jedna ulica dobila je njegovo ime. Župa Sv. Križa u Sisku izdala je u prigodi 10. obljetnice Grahovarove smrti knjižicu Lojze Buturca, “Dobri čovjek Tonči” (2000.), a drugo izdanje 2010. godine. Knjižnica “U pravi trenutak” iz Đakova izdala je njegov romansirani životopis “Nadgrobna svjetlost” pisca Božidara Brezinšćaka Bagole (2005.). Dakako, lijepo ga opisuje i Lojzo Buturac u povijesnoj knjizi o župi Sv. Križa u Sisku.[3]
 


[1]SVZN, 1990., str. 118-120
Vjesnik, od 21. XI. 1990. SUP - isključuje se mogućnost da je župnik ubijen iz političkih motiva i tvrdi se da su poduzete sve raspoložive radnje i mjere na otkrivanju ubojice.“ Vjesnik, od 1. XII. 1990. - Đorde Ličina upućuje  “... da je najvjerojatnije riječ o grabežnom umorstvu.” Politika igra svoje političke igre skrivanja istine i motiva.
Glas Koncila, br. 46. od 18. studenog 1990., str. l; br. 47. od 25. studenog 1990., str. 1 i 8; br. 48. od 2. prosinca 1990., str. 1; br. 49. od 9. prosinca 1990., str. 1; br. 50. od 16. prosinca 1990., str. 4; br. 51. od Božića 1990" str. 5; br. 52. od 30. prosinca, str. 3
Srbijanski tisak otklanja mogućnost političke pozadine. Slobodni tjednik, br. 56, Zagreb, 20. IV. 1991. str. 12. i 13. otkriva mogućnost upravo političke pozadine.
[2] BUTURAC, Lojzo. Stoljeća župe Sv. Križa u Sisku. Izd. Ogranak Matice hrvatske u Petrinji. Petrinja 2006., str. 186-189.
[3] BUTURAC, L. Stoljeća župe Sv. Križa u Sisku, (2006.), str. 285-288.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr