FRANJO RADOVIĆ (1891.-1945.), župnik u Pleternici

  
Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 105-107.
 
 
FRANJO RADOVIĆ (1891.-1945.), župnik u Pleternici
 
Rodio se 12. veljače 1891. u Samoboru. Nakon pučke škole, gimnaziju i teologiju polazi u Zagrebu. Zaredio ga je za svećenika, s još 17 kolega, 30. lipnja 1915. nadbiskup dr. Antun Bauer. Bio je najprije kapelan u Bednji, a potom u Pakracu do 1921. godine. Tada postaje župnikom novoosnovane župe Uljanik, gdje djeluje do 1927. godine. Kroničar bilježi da je u Pleternici djelovao do svoje smrti 12. svibnja 1945., kada je ubijen. “Ubijen je kada se pokazao kraj kapelana Ljudevita Petraka na prozor župnog stana. Partizani su ga ubili. Bio je radin, marljiv i prijateljski raspoložen svećenik.[1]
Što smo saznali o Radovićevu razdoblju života u Pleternici i o njegovoj tragičnoj smrti?

Dne 30. travnja 1927. došao je u Pleternicu vlakom poslije podne u 17 sati. Šogor mu je bio ministar u beogradskoj vladi, te se držalo da je on svojim utjecajem pomogao kod patrona Brodske imovne općine, da Radovića 2. travnja 1927. izabere za župnika, a nadbiskup Bauer ga je imenovao i potvrdio. Bio je ponešto hladno primljen od dijela župljana u Pleternici, ali se je prihvatio posla. Vodio je akciju sa župljanima oko nabave tri lijepa zvona kod tvrtke Buli u Mariboru, teška 680, 360 i 250 kg. Isusovci Gavrić i Predragović držali su 1930. godine misije u župi. Godinu dana ranije osnovao je Hrvatsko pjevačko društvo “Zvonimir”, koje je često nastupalo u Brodu, Novoj Gradiški i po okolici. Davali su priredbe, obogaćivali razne svečanosti i predvodili slavlja. U župi je bila sv. Potvrda, pa 1937. godine Mlada misa vlč. Stjepana Mičevića, a 1938. godine vlč. Ante Jakopovića - svećenika Šibenske biskupije. Mičević je kasnije bio župnik u Gornjim Bogičevcima, a potom u Slatini sve do smrti.

Svi su osjećali da je župnik Radović plemenite duše i dobra srca za svakog čovjeka bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Bio je osjećajan čovjek i rodoljub. Štitio je za vrijeme rata i Srbe i komuniste. Kako su se vlasti u Pleternici za vrijeme rata mijenjale, išao je kao svećenik k svakom, zauzimao se i štitio ljude. “Čim bi nadošle trupe domobrana i ustaša, on bi se odmah spustio u Pleternicu i zaštićivao bi ljude pravoslavne vjere ili one obitelji koje su imale svoje sinove i kćeri u partizanima. Kada bi došli partizani, on bi se lijepo s njima susretao i razgovarao!”
Po svjedočenju njegovog kapelana Ljudevita Petraka, unatoč svojoj plemenitosti, pao je kao žrtva od “nepoznate ruke” u noći od 11. na 12. svibnja 1945. Kad je došla partizanska vojska, on ju je dočekao i njihova komanda dala mu je dozvolu da može u Vatrogasnom domu obavljati bogoslužje, jer je župna crkva bila razorena u borbama. Sve je izgledalo normalno, kako je već bilo u ono teško vrijeme.

Župnik Radović se pojavio na prozoru župnog stana te sudbonosne noći. Uz njega je stajao njegov kapelan Ljudevit Petrak. Bio je to prozor predsoblja koji je bio otvoren a predsoblje osvijetljeno svijećom. Nepoznati vojnik, koji se predstavio kao “raspušteni domobran”, odmah je ispalio hitac iz engleskog “šmajsera” u župnika i ubio ga. Tane je prošlo kroz usta u tjemenu kost. Za kapelanom Ljudevitom Petrakom ta je osoba ispalila dva hica. On je pobjegao u kancelariju župnog ureda. Ti hici su promašili, pogodili su zid iznad vratiju, kroz koja je kapelan Petrak, okrvavljen župnikovom krvlju, bježao. Bila je to strašna noć. Kućna posluga je gledala taj razbojnički čin, gledala je kapelanov bijeg, pucanj i kako kugle za njim lete. Bili su šokirani i prestravljeni. Nakon izvjesnog vremena došla je kuharica i upitala: “Gospodin kapelan, jeste li ranjen?” Potom ponovno: “Jeste li živi?” Kapelan Petrak tiho odgovori: “Ne znam. Sav sam mokar po košulji. ” Bila je to krv župnika Radovića koja je poprskala kapelana, dok je ustrijeljen padao na zemlju.

Svi su utihnuli i slušali što se događa. Ti nepoznati ljudi obilazili su oko župnog stana, a sva čeljad u župnom stanu strepila je od straha. Čulo se samo hodanje i lavež pasa. Svi ukućani su došli u kapelanovu sobu, pokraj kancelarije, te su u strahu proveli tu užasnu noć, čekajući da svane. Kad je svanulo, kapelan Petrak i kuharica pošli su vojnoj vlasti prijaviti taj nemili slučaj. “Provedena je istraga”, ali nisu pronađeni krivci, niti je itko mogao biti kažnjen, “jer je još uvijek poratno stanje i sav teren je pun ostataka vojnog oružja i neodgovornih lica.” Župnik Radović pokopan je u Pleternici, “uz veliku žalost župljana i saučešće vojnih vlasti, uz sudjelovanje okolnih župnika, vojne glazbe i ostalih vjernika.”
Tako je završio život jednog župnika, u 50-četvrtoj godini života, a mogao je još mnogo dobra učiniti za vjeru i svoj narod. Njegov kapelan Ljudevit Petrak postao je župnikom u Pleternici i nastavio njegovo djelo služenja Crkvi i narodu.[2]


[1] KPSZN, str. 131
[2]  PETRAK, Ljudevit. Pleternica vjekovima. Pleternica 1979., str. 139-150

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr