JANKO VEDRINA (1904.-1935.), župnik u Bučici


Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 127-134. 
 

JANKO VEDRINA (1904.-1935.), župnik u Bučici
 
Rodio se 25. rujna 1904. u Mariji Bistrici. Nakon pučke škole u rodnom mjestu, gimnaziju i teološki studij završava u Zagrebu. Za svećenika ga je zaredio 29. lipnja 1930. nadbiskup dr. Antun Bauer. Bio je kapelan u Tuhlju, Gornjoj Rijeki i Svetom Ivanu Zelini. Kroničar bilježi nakon njegove smrti: “Revnostan i ambicijom zadojen, tribun pučki, koji je znao osvojiti župljane, makar bilo i na račun populariteta mjesnog župnika.” Ova ocjena ide na račun nekih događaja posebice u župi Sv. Ivan Zelina, u kojima je sudjelovao i mladi Janko Vedrina. Naime, 21. veljače 1933. umro je zelinski župnik dr. Martin Đuranec. Tamošnji kapelan Janko Vedrina, bio je imenovan upravite­ljem župe. Pokazivao je veliku okretnost i živahnost u poslu. Zalazio je rado među ljude, pa su ga župljani zavoljeli, posebice oni iz sela Biškupec.

Tražili su da on naslijedi njihovog pokojnog župnika. Nadbiskup Bauer je odlučio provesti natječaj i na tu župu postaviti kojeg starijeg i uglednijeg svećenika. Župljani su bili kao začarani, te su poručili nadbiskupu Baueru da neće primiti nijednog svećenika za župnika osim Vedrine. Taj zahtjev, spojen s prijetnjom, nije bio u skladu s crkvenim duhom poslušnosti prema nadbiskupu. Zato je nadbiskup Bauer, želeći da se duhovi smire 28. veljače 1933. imenovao svog ceremonijara dr. Alojzija Stepinca privremenim upraviteljem župe Sv. Ivan Zelina, a dotadašnjega upravitelja Janka Vedrinu, razriješio je službe i naredio mu da odmah preda novome upravitelju sve što spada na upravu župe i nadarbinsku imovinu.

Župljani su se pobunili, zatvorili crkvu, upravitelja Vedrinu su zatvorili u župni stan, postavili straže i budno na sve pazili danju i noću. Novi upravitelj župe dr. Alojzije Stepinac nije mogao smiriti župljane, ali je na zahtjev nadbiskupa Bauera od 29. ožujka 1933. ostao na župi u iznajmljenom stanu, a sv. Misu je služio u župnoj crkvi Sv. Nikole u Donjoj Zelini. Nadbiskup Bauer je zaprijetio župi interdiktom. Upravitelj župe dr. Alojzije Stepinac bio je strpljiv i uporan u uspostavi zakonitosti i crkvenog duha. Kapelana Janka Vedrinu čuvali su ljudi na župnom dvoru, a nadbiskup Bauer ga je lišio svećeničke službe, te ljude upućivao na novog upravitelja Stepinca dok on ne postavi novog župnika. Ljudi pak nisu htjeli nikakve usluge od novog upravitelja.

Tako žestoka borba potrajala je mjesec dana. Dio župljana se počeo već povlačiti, te je odlukom nadbiskupa Bauera upravitelj Stepinac u pratnji žandara ušao u župnu crkvu a potom je vlč. Janka Vedrinu taksijem otpratio u Zagreb, u Upravu nadbiskupije. Upravitelj Stepinac počeo je redovito djelovati u župi, posebice je iskoristio Marijin mjesec svibanj, te je župa ulazila u mirnije razdoblje. “Nakon mnogo gorkih časova, kad je kriza prošla, pozove me nadbiskup u Zagreb, a ovamo dođe novoimenovani župnik.“ Na natječaju je župu dobio novi župnik Zvonko Štefanec. Upravitelj Stepinac predao mu je župu krajem lipnja 1933. godine i vratio se u Zagreb. U Sv. Ivan Zelinu vratio se 25. kolovoza iduće godine, ali sada već kao nadbiskup koadjutor, na svečanost završetka pučkih Misija. Bio je lijepo dočekan, te su se svi prijašnji nesporazumi izgladili. U rješavanju poteškoća u Sv. Ivanu Zelini mnogo mu je pomogao kapelan iz Bedenice Vilim Cecelja.

Nadbiskup Bauer poslao je  Janka Vedrinu za upravitelja župe Bučica. Ondje je revno i zauzeto radio kao župnik, ali je nažalost u noći 8. kolovoza 1935. ubijen u župnom stanu “od nekih razbojnika”. Bio je zapažen njegov rad, odlučan stav i revnost, te je bio prvi izabran kao žrtva za likvidaciju. Bio je to dotad dugo nečuven zločin. Tada je počela teći svećenička krv, od vlč. Janka Vedrine 1935. godine do vlč. Antuna Grahovara 1990. godine. Dakako, ukradeno u župnom dvoru nije bilo ništa. Motiv ubojstva nije bila pljačka, kriminal ili neka korist, nego mržnja i osveta. Nadbiskup koadjutor Stepinac tražio je od ondašnjih vlasti strogu istragu, ali rezultata nikad nije bilo. Vedrinin nasljednik, vlč. Martin Štupnik, Slovenac po nacionalnosti, pobilježio je neke stvari u Spomenicu župe, ali ne mnogo zbog straha od terora srpskih žandara koji su bili u službi velikosrpske diktature. Vlč. Vedrina pao je kao druga žrtva u svećeničkim redovima, koja je najavljivala krvavu, mučeničku zoru za narod i Crkvu u idućem desetljeću.

Pogledat ćemo i dokumente onoga vremena, da vidimo o čemu nas izvješćuje Spomenica župe Bučičke i spisi u arhivu Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu.
Janko Vedrina bilježi u Spomenici: “Dana 12. IV. 1933. došao sam u Bučičku župu. Bila je baš Velika srijeda tj. u tjednu u oči Uskrsa.” Od godine 1927. do 1932. u Bučici su se izredali kao upravitelji ovi svećenici: Galović, Igrčić, Širca, Mlakar i Božanović. Pet godina, pet upravitelja, što za sebe dovoljno govori. Zato je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu odredio da će župa Bučica neko vrijeme biti bez vlastitog župnika, a upravu je povjerio župniku u Lasinji Antunu Klasincu. Na takovu župu nadbiskup Bauer šalje 1933. godine mladog Vedrinu, nakon poznatog spora u Sv. Ivanu Zelini, gdje su ga ljudi željeli za svoga župnika. Vedrina je dosta toga čuo o Bučici u Zagrebu: “Bučički narod mi je opisan kao vrlo loš već u Zagrebu i na putu do Bučice. Osobito su mi loše opisivali učitelja gospodina Nikolu Davidovića i Dobreniće, jer da oni prave neprilike župniku. Opisivali su mi to mjesto kao neko ukleto gnijezdo. Sve sam slušao i prokuhavao u duši, putujući u taj kraj među narod gdje me još nikada nije bilo i gdje nikoga ne poznam.”

Kako je bio veoma otvoren i komunikativan, brzo je s narodom u župi uspostavio dodir. Kako nisu imali novaca da župnik može živjeti i djelovati, župljani su dogovorili da mu daju godišnje po jutru zemlje 2 litre kukuruza, što je prve godine sam išao s ljudima po selima skupljati. Bio je u svakoj kući svoje župe, svagdje lijepo dočekan, narod je bio zadovoljan. Poslije toga pošao je u akciju:
S ljudima iz Donjeg Taborišta 1933. godine obnovio je kapelu Ranjenog Isusa i ogradio novom ogradom. To je opisano u Spomenici župe uz priloženu fotografiju (str. 107. - 108.). Župnik se je pokazao vrsnim organizatorom i narod je pošao za njim.

Po običaju, Bučičani su išli svake godine na Mariju Bistricu 11. kolovoza. Sada su imali župnika rodom iz Marije Bistrice. Oduševio ih je, pošao je na hodočašće velik broj župljana, a s njima pješice i njihov mladi župnik Vedina. Išli su preko Pokupskog, Kravarskog, Vukovine, preko Save na Sesvete, Kašinu i Mariju Bistricu. Na Mariji Bistrici bila je zapažena njihova procesija, a na povratku kući dočekala ih je gotovo sva župa. Svi su bili radosni. Župnik bilježi: “Ja sam se osjećao sretnim nakon toga puta i odlučio sam, da ću ubuduće opet sa svojim narodom pješke do Majke Božje Bistričke.” Jedini incident bio je, što učitelj Nikola Davidović nije htio svirati na orguljama u crkvi za tu svečanost, uz napomenu da mu “u crkvi smrdi od sparine.” Mještani su bili iznenađeni tim učiteljevim potezom. No narod je općenito bio radostan, “a učitelj i općinari zavidni tim mojim uspjehom, kad su vidjeli koliko narod na moju riječ pazi.” (str. 108. -110.).

Župnik je prekinuo s učiteljem orguljašem, koji je dobivao mjesečno 150 Din. plaće i košnju trave na mjesnom groblju. Župnik je dao mogućnost Stjepanu Milekoviću, domaćem oženjenom čovjeku koji je imao 25 godina, da nauči svirati orgulje, te je od 1. studenog 1933. on bio orguljaš u Bučici. Novi orguljaš vježbao je sviranje na harmoniju, a kod župnika su vježbali i sviranje na tamburice. Župnik je kupio za 3500 Din harmonij- patent. Organizirali su pjevački zbor i redovito vježbanje crkvenog pjevanja. Učio ih je pjevati mnoge pjesme za sv. Misu, koje se pjevaju na Mariji Bistrici. U Spomenici je i fotografija od 12. travnja 1934. grupe muških pjevača sa župnikom oko harmonija, (str. 110.-113.)

Župnik je rado i revno propovijedao, govorio o Katoličkoj akciji, propagirao katolička društva, kako bi došlo do organiziranog vjerskog života u župi. Osnovao je Djevojačko društvo Srca Isusova u Bučici, 25. ožujka 1934. Širio je katolički tisak, osobito Glasnik Srca Isusova po obiteljima, te je od 20 predplatnika u župi, već 1934. godine povisio na 140. Širio je molitvenike, krunice, svete slike po obiteljima, jer ljudi toga nisu imali, (str. 114. -115.)

Došlo je na red uređenje župne crkve i okoliša (str. 116-117.), popravak kapele Presvetog Trojstva u Slatini, uređenje okoliša oko kapele, uređenje puta do nje i sađenje drvoreda, (str. 117. -121.)
Počeo je i snažniji društveni život, uz vjerski i crkveni. Osnovali su čitaonicu u Bučici pod imenom “Narodna čitaonica u Bučici”. (str. 122.)

Sve pothvate župnik je bilježio i opisivao u župnoj Spomenici, prilažući fotografije. No, sav zamah i zanos prekinut će jedna tužba protiv njega od 4. svibnja  1935. na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, koju je potpisao predsjednik općine Bučica Jakob Kapac, i potom likvidacija župnika 8. kolovoza 1935. sa šest metaka iz revolvera, navečer u župnom dvoru.

Zanimljiv je podatak da je Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu zaprimio tužbu protiv župnika Janka Vedrine pod brojem 3482./1935. i poslao ju dekanu Pokupskog dekanata Antunu Klasincu u Lasinju. Dekan Klasinc izvješćuje Nadbiskupski duhovni stol 16. srpnja 1935. o tužbi protiv župnika Vedrine, te da je tužba ostala kod Vedrine u Bučici. Idući dopis dekana Klasinca Nadbiskupskom duhovnom stolu donosi žalosnu vijest da je Janko Vedrina ubijen. Sva kasnija javljanja dekana Antuna Klasinca i pokupskog župnika Tome Dimnjakovića odnose se na ostavinu iza pokojnog Janka Vedrine, jer nije nađena oporuka, a stvari i novac su netaknuti na župnom dvoru u Bučici. Tužbu Jakoba Kapca od 4. svibnja 1935. župnik Vedrina je ostavio u Spomenici župe Bučičke, gdje se i danas nalazi.
Tužba je rukom pisana, na četiri stranice, te ima uvod, pet točaka optužbi i zaključak.

Već u uvodu se spominje župnikovo ponašanje u Sv. Ivanu Zelini, te s negativnim prizvukom opisuje njegov dolazak u Bučicu, prvi pothvati i odnos prema narodu. U prvoj točki optužbe spočitava se župniku odnos prema ljudima, posebice siromašnima, te kako naplaćuje visoke takse i ne da raspela za sprovod ako svećenik nije na sprovodu. U drugoj točki se spočitava lakomost, ubiranje od ljudi podavanja u kukuruzu i žitu, umjesto da obrađuje župsku zemlju. U trećoj se opet ističe da i siromašne ljude sili da mu plate makar 100 Din. za podvoz i sprovod. U četvrtoj se želi negativno prikazati njegov duhovni rad, posebice se zlonamjerno tumači osnivanje Djevojačkog društva Srca Isusova, kako bi se uz lakomost i materijalizam župniku podvalio i nemoral.

U petoj točki se prigovara njegov odlazak u škole, ali gdje su učiteljice, te obilazak po kućama da dobije simpatije ljudi. To sve čini radi interesa i bogaćenja, “jer je bogatstvo preče od vjere Crkve i kršćanskog nauka.” Tužba sugerira da si župnik želi osigurati od župe 500 Din mjesečne plaće i sve drugo besplatno. Tužba u zaključku ponavlja bitno u tri sažetka: Ponovno se župnika Vedrinu uokviruje s događajima u Zelini, uz pritužbu da iz tih razloga nije dao zvoniti dok je umro pomoćni biskup dr. Dominik Premuš. Zvona su zvonila, “ali samo za dušu pokojnice Kate Medved, jer je njezin sin viši činovnik kod željeznice platio 300 Din što su zvona zvonila.”
“Njegov nemoralni život i nezasitni želudac, pohlepa za bogatstvom, nadvio je crni oblak nad župom sv. Ante u Bučici, i neće proći dugo vrijeme, da će katastrofalno djelovati na ovaj dobri i pobožni narod. Već jedna dobra trećina sve više polazi u crkvu pravoslavnu Mladoj nedjelji u Bović, dok jedna trećina bavi se mišlju da prođe u starokatoličku vjeru, dok jedna trećina još razmišlja što će učiniti, jer sve si predstavlja kuda vodi njegova nauka ovaj pobožni narod.

Preuzvišeni gospodine nadbiskupe, spašavajte što se spasiti još može, da ne bude prekasno. Ovo što napisa gore, ovo je još malenkost, jer sve opisati to je za mene nemo­guće, jer nemam toliko znanje. Sklonite ga čim prije iz ovoga mjesta, posljednje je vrijeme, a kad izađe i posljednje vrijeme neće više biti česa što bi se spasiti moglo. Pošaljite ovamo i među ovo razbježano stado pastire, koji će ove ovce sakupiti.”
 
Iz svega je razvidno da je ova tužba dobro sročena, uokvirena u događaje u Zelini i ide protiv župnika kao čovjeka i svećenika, ali vrlo lukavo s moralne i duhovne strane, a ne političke. Temeljna je skrb tužbe za “dobri i pobožni narod”, a prešućuje što sve župnik čini s tim narodom u siromašnoj župi na materijalnom, duhovnom i kulturnom polju. Dakako, tužba je napisana pred same “majske izbore” za Jeftića 1935. godine, a ovakvi dinamični i radini svećenici, povezani s narodom, zapreka su i bedem protiv manipulacije s ljudima, pa i na političkom planu. Ništa pisci tužbe ne znaju pozitivno o župniku, već na sve poduhvate i požrtvovni njegov rad s narodom odgovaraju ovom tužbom.

Veličina župnika Janka Vedrine vidi se i u tome, što je ovu tužbu protiv sebe ostavio u Spomenici župe, gdje je s fotodokumentacijom opisan njegov život i rad u toj siromašnoj župi, iz koje su svećenici prije njega bježali. Očito, nije si imao što prebaciti. Ipak ta tužba uskoro je “nadvila crni oblak nad župom sv. Ante u Bučici. ” Organizirano ubojstvo, šest ispaljenih metaka u župnika Vedrinu u njegovom župnom stanu 8. kolovoza 1935. očit su epilog ove tužbe, koja je ujedno prijetnja i ucjena.
Slovenac Martin Štupnik zabilježio je u Spomenicu bučičke župe pri kraju 1935. godine ovo: “Dne 27. IX.1935. s dekretom Duhovnog stola u Zagrebu br. 6682 bio je imenovan upraviteljem župe Bučica Martin Štupnik, kapelan pokupski. Župa Bučica je u godini 1935. doživjela tragičan događaj, kakvih ima malo u povijesti rimokatoličkih  župa. Dana 8. na 9. kolovoza ubijen je u noći u župnom stanu tadanji upravitelj župe vlč. g. Janko Vedrina. Kada je rečeni upravitelj došao u župu i što je sve za župu učinio, neću opisivati, jer je to pokojni opširno sam popisao, i kako je moći vidjeti iz same Spomenice smrt ga je zatekla u poslu, jer nije dovršio još ono što je kanio napisati.

Samo malo riječi o tragičnoj smrti Janka Vedrine:
Čim je narod saznao za smrt ili bolje rečeno za ubojstvo, odmah je bio mišljenja, da je njihov župnik pao kao žrtva “Hrvatstva”. Jer baš tjedan dana prije smrti bila je u Bučici velika proslava, naime posveta barjaka Djevojačkog društva presvetog Srca Isusova, a koju proslavu su nekoji iz Gline u sporazumu s pokojnim Jankom Vedrinom izrabili u svoje svrhe, što je već malo “mirišalo” po politici. Prigodom proslave bile su izvješene mnoge hrvatske zastave, a po pričanju naroda to je vrlo boljelo i peklo domaću “gospodu”. Pod riječju “gospoda” razumijeva ovdašnji narod, bilježnika, blagajnika, načelnika, žandare i možda i učitelja. Pripovijeda se, da su se “gospoda” prijetila, kad su vidjeli izvješene hrvatske barjake, da “će biti za osam dana izvješene crne zastave.”

Koliko je na ovoj stvari istine još je veliko pitanje. Ni to nije smetalo narodu a da ne vjeruje, da su ubili njihovog župnika “gospoda” ili kako oni kažu “vlast”, što je bila prigodom ubojstva crkvena blagajna, u kojoj je imao vlč. g. Janko Vedrina pohranjen i svoj vlastiti novac, potpuno opljačkana. Narod je bio mišljenja i još je i danas, da je ovo pljačkanje samo nekakvo pokriće da se zametne trag za ubojicama, da bi narod mislio, da su zločinci bili kakvi razbojnici, a ne “vlast”. (Primjedba. Narod je dobro mislio i zaključivao, tim više što uopće nije bilo pljačkanja, već je novac nađen u župnom uredu i poslan Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu, protokol br. 6764./1935. od 16. rujna 1935. Op. S. Kožul).

Potpisani na ovom mjestu izjavljuje, da mu je veoma teško pisati o ubojstvu pokojnog Janka Vedrine, jer se boji da bi možda odavao svoje lično mišljenje o toj stvari, što nikako neće, nego želi biti potpuno objektivan, te napisati samo ono što narod misli.
Po pripovijedanju crkvenih odbornika moglo je biti u blagajni preko 80.000 Din. (op. S. Kožul: doista smiona svota za jednu siromašnu seosku župu i župnika koji je tu bio jedva dvije godine, a da bi opstao, narod mu je davao kukuruz kao pripomoć, jer novca nisu imali. To je plod pričanja i smišljene propagande, jer novca je nađeno 3. 000 Din, što je realno za takovu župu i ondašnje okolnosti). Pokojni Vedrina bio je izvanredno štedljiv, pa je navodno mogao imati toliko imanje, premda je bio upravitelj jedne od najsiromašnijih župa (op. S. Kožul: priče na liniji optužbe protiv Vedrine i zametanja traga zločinu). Nekoji opet pričaju, da su lopovi morali za taj novac dobro znati, jer je pokojni Vedrina svakoga puštao u župni stan, dapače da je bio u župnom stanu svake nedjelje pravi “sajam”; a pokojni bi se rado pohvalio sa svojim novcem.

Sada kako već bilo da bilo, činjenica je - da je bio Janko Vedrina ubijen sa revolverima, lopovi su mu u glavu ispalili šest metaka, tako da je morao ostati na mjestu mrtav. Nakon sudskog pregleda prevezeno je tijelo blagopokojnog župnika u rodnu župu Mariju Bistrica.
Upravu župe primio je pokupski župnik Tomo Dimnjaković, koji je radi uprave bučičke župe dobio kapelana u osobi Martina Štupnika, koji je došao iz Oriovca, gdje je bio kapelan dvije godine i pol. Pošto su župljani iz Bučice molili Duhovni stol za župnika, imenovao je isti Duhovni stol rečenog Martina Štupnika upraviteljem župe Bučica, koji je primio župu 9. X. 1935.

Radi ubojstva pokojnog Vedrine uhapšeni su bili i bačeni u istražni zatvor sljedeći: Stjepan Vidaković, student, Stjepan Belčević, Ivan Rohak i neki Šantek. Ali kako nije bilo pravog dokaza, ispušteni su bili nakon nekoliko mjeseci iz istražnog zamora kući. Samo je Šantek ostao u zatvoru te je bio nakon osude, što je zavaravao vlasti i lažne prijave, prevezen u Staru Gradišku, da tamo odsluži pet godina robije.
I tako je ova stvar opet zaspala i nikome ništa!” (str. 122. -124.)
 
Martin Štupnik će još 1936. godine u Spomenicu bučičke župe zabilježiti:
“U pogledu istrage po pokojnom župniku Vedrini, nema ništa nova. Interesantno je samo to, da dvojica, koji su bili već u istražnom zatvoru radi ubojstva pokojnog Vedrine, bježe i to već 10. svibnja ove godine. Navodno su spomenuta dvojica - Josip i Ivan Rohak - falsificirali novac. Radi toga su vlasti odredile kod njih pretres stana i njih same imalo bi se uhapsiti. No spomenuta dvojica nikako se ne daju žandameriji u ruke navodno iz razloga jer se boje batina, koji su već prije nebroj primili od žandara. Vjerojatno je, da spomenuti bježe ne samo radi zločina falsificiranja novca nego i iz razloga što im je na savjesti još koji zločin, pa možda i ubojstvo samog pokojnog Vedrine.

Nekolicina ovdašnjih seljaka drži ih za narodne mučenike, barem tako pričaju, a to su većim dijelom komunisti. Žandamerija je već par puta napravila raciju za njima, ali uvijek bez uspjeha, jer ih seljaci štite.” (str. 124.)
Očito je, da su “gospoda” i “vlasti” organizirali umorstvo bučičkog župnika Janka Vedrine, a žandari krivo usmjerili tijek istrage, tako da počinitelji nikada nisu otkriveni ni kažnjeni. U zatvoru je bio pet godina samo “neki Šantek” radi “lažne prijave i zavođenja suda“. Žandari su u to vrijeme divljali po Hrvatskoj i vršili zulume, o čemu svjedoči i Memorandum nadbiskupa Bauera osobno uručen 25. svibnja 1935. knezu Pavlu, sve su znali i mogli u vrijeme velikosrpskog diktatorskog režima Kraljevine Jugoslavije, ali nisu mogli otkriti u jednoj maloj seoskoj župi Bučici tko je ubio vlč. g. Janka Vedrinu, obljubljenog i revnog župnika.

Bila je večer, sve je izgledalo mirno. Bio je župnik Janko Vedrina sam u župnom dvoru, prao je noge i spremao se na počinak. Došli su organizirano ubili ga i pokušali proglasiti da su to počinili nepoznati razbojnici radi pljačke a ništa nije bilo uzeto ili ukradeno. Župnikovo tijelo roditelji i rodbina prevezli su u Mariju Bistricu i ondje je pokopan “ispraćen mnoštvom svećenika i neviđenom masom naroda“. Njegov sprovod pamti se još danas, iako je tome već više od 55 godina. Njegovu svećeničku žrtvu spominje i akademik Ljubo Boban kad obrađuje kroniku nadbiskupije iz razdoblja nadbiskupa Stepinca, gdje se govori o zlodjelima žandara u Hrvatskoj.[1] Kad je ubijen imao je 31 godinu i bio je tek 5 godina svećenik.[2]

Da bi se razumjela pozadina primjedbi upravitelja Slovenca, Martina Štupnika, a još više umorstva Janka Vedrine, potrebno je uočiti jedan veoma važan događaj i pisanje ondašnjeg katoličkog tiska.
 
Nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac u Glini i Bučici:
Upravitelj župe Janko Vedrina pripremao je veliku svečanost u Bučici, 4. kolovoza 1935. Da se učvrsti vjerski život i potaknu na jaču akciju katolička društva, Vedrina je pozvao na svečanost u Bučicu nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca. On se je spremno odazvao, što pokazuje da je prešao preko nesporazuma u Sv. Ivanu Zelini, da cijeni Vedrinin posluh, žrtvu i rad u toj siromašnoj župi i da mu želi dati podršku. Time je pokazao i „gospodi“, što misli o njihovoj tužbi protiv Vedrine iz svibnja te godine. Katoličke dnevne novine „Hrvatska straža“ pišu, da je nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac, u pratnji nadbiskupskog tajnika dr. Franje Šepera, a pridružio im se i kanonik dr. Stjepan Bakšić, sveučilišni profesor, pošao već u subotu 3. kolovoza 1935. poslije podne autom, preko Petrinje i Gline na konak, kod župnika Franje Žužeka, Slovenca.

U Glini je bio pripremljen veličanstven doček, govorili su dr. Mirko Puk i odvjetnik dr. Juraj Devčić, bili su nazočni okolni svećenici i mnoštvo naroda, sve se odvijalo prema programu organizacijskog odbora za doček. Nadbiskup koadjutor služio je večernjicu. U župnoj crkvi Sv. Ivana Nepomuka u Glini, potom je bila svečana bakljada, pjesme i nastupi, u ime društva „Hrvatska žena“ govorila je gospođa Ljubica Puk, potom je bio svečani banket u Hrvatskom domu u Glini i počinak kod župnika Žužeka. Svečanost potanko opisuje i prilaže pozdravne govore dnevnik „Hrvatska straža“, te napominje, da je u nedjelju 4. kolovoza 1935. rano ujutro bila budnica, a zatim su pjevali i glazba po programu prevezeni u Bučicu.[3]

Nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac krenuo je iz Gline u nedjelju 4. kolovoza 1935. u 8 sati, zadržao se kratko u Viduševcu, gdje ga je ispred naroda pozdravio župnik Janko Gregurić i sretno stigao u Bučicu. Onamo su sa svih strana stizale procesije seljačkog naroda sa svojim župnicima. Dočekivala ih je glazba iz Lasinje, te glazba Velikog križarskog bratstva s domaćim narodom. Na ulazu u selu, pred slavolukom, pozdravili su Preuzvišenog domaći bučićki župnik Janko Vedrina, seljak Josip Cerjak i jedna djevojčica. Ondje su bili i susjedni župnici: Antun Klasinc, dekan iz Lasinje, Tomo Dimnjaković, župnik iz Pokupskog, Nikola Cerjak, župnik iz Gora, Nikola Vukčević, župnik iz Šišinca i Stjepan Mikulček, župnik iz Kravarskog.

Narod je ispunio sav prostor oko crkve, zatim cijelu cestu ispod crkve, te gornju stranu prema općini i dolje prema križanju. U 11 sati Preuzvišeni je služio sv. Misu na otvorenom, a pjevalo je pjevačko društvo „Slavuj“ iz Petrinje. Nakon  mise obavio je Nadbiskup koadjutor blagoslov barjaka Društva djevojaka Srca Isusova, kuma je bila gospođa Ljubica Puk, supruga odvjetnika iz Gline dr. Mirka Puka. Nakon toga održao je kanonik profesor dr. Stjepan Bakšić zanosnu propovijed o Presvetom Srcu Isusovu i o njegovu čašćenju. Potom je bio objed u župnom dvoru, gdje su pozdrave  održali domaćin Janko Vedrina, te u ime naroda i „svečanog odbora iz Gline“ dr. Šime Cvitanović, primarius iz Gline.  „Oko 3 sata poslije podne, ispraćen neopisivim oduševljenjem i poklicima nebrojenog seljačkog naroda, koji je prekrio sav slobodni prostor oko crkve, župnog dvora, obližnjih vrtova i ceste,  napustio je zahvalivši narodu na srdačnom dočeku i ispraćaju preuzvišeni gospodin nadbiskup koadjutor Bučicu i krenuo preko Pokupskog u Zagreb“.[5]

 To je bila kap, koja je „gospodi“ iz režima prelila čašu, dolazak mladog nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija Stepinca na Banovinu, u Petrinju, Glinu i potom Bučicu, uz veličanstven doček i sudjelovanje mnoštva naroda. Takav svećenik kao Janko Vedrina, poduzetan i radin na mnogim područjima, nije im potreban na terenu, odviše je utjecajan i za njih opasan. Bio je povezan s okolnim svećenicima i intelektualcima, odvjetnicima i liječnicima, što je i upravitelju Slovencu vlč. Štupniku „mirisalo“ na politiku. Klevetnička tužba nije im polučila uspjeh. Odluka je pala! Već u četvrtak, četiri dana iza te velebne svečanosti, bio je upravitelj župe Janko Vedrina ubijen.

Katolički list piše, da je „s velikim zaprepaštenjem primljena vijest, da je u noći 8.-9. kolovoza ove godine u Bučici kraj Gline pao žrtvom razbojničkog umorstva tamošnji župnik Janko Vedrina. Zlikovci su ispalili u pokojnika 8 revolverskih metaka, porobili gotovinu novca iz župničke blagajne i njega ostavili mrtva u lokvi krvi. Umorstvo je otkriveno ujutro, kad je jedna žena došla u župni ured po poslu. O zločinu je odmah bila obaviještena žandarmerija, te su nadležne vlasti, prizvavši u pomoć kriminalne policijske stručnjake iz Zagreba, poduzele istragu o zločinu. Zločinstvo je napunilo stravom i zgražanjem čitavu župu. Motovi zločina ustanovit će se sudbenom istragom.  Na licu mjesta bila je provedena obdukcija pokojnikova tijela, a nakon toga na želju pokojnikovih roditelja prevezeno bi njegovo tijelo u Mariju Bistricu, gdje je pokojnik ukopan uz mnogobrojno učešće svećenstva i naroda. Pokojnik je bio mlad i agilan svećenik, zaređen prije pet godina. Kapelanovao je u Tuhlju, Gornjoj Rijeci i Sv. Ivanu Zelini, a prije dvije godine postao je upraviteljem župe u Bučici. U nedjelju prije toga, 4. kolovoza ove godine, bila je u njegovoj župi lijepa svečanost, blagoslov   barjaka društva katoličkih muževa i djevojačkog društva, koju je izvršio preuzvišeni gospodin nadbiskup koadjutor, Počivao u miru!“[6]

Dnevne katoličke novine „Hrvatska straža“ donijela je vijest 11. kolovoza 1935 o umorstvu upravitelja župe Janka Vedrine u Bučici. „Zlikovci su potpuno opljačkali stan i župni ured, istraga je u tijeku“. Ni katolički tisak ne smije reći istinu, da se dogodilo „politički i ideološki motivirano umorstvo“, jer bi novine bile zaplijenjene. No, već drugi dan „Hrvatska straža“ reagira na širenje priča od „gospode“ i podmetanje izmišljenih 80.000 dinara ukradenog župnikovog novca, kao da se radi isključivo o grabežnom ubojstvu. Ističe se, da je „pokojnik bio siromašan, nije imao ni najpotrebnije stvari. O novcima se ne može niti govoriti, jer njegova mjesečna plaća i dohodci iznose 300 dinara. Osim toga župnik je tako siromašan, da tu u 2 godine i nije mogao steći takva novca, za kojim bi se netko polakomio. Sve te okolnosti bile su dobro poznate u čitavoj onoj okolici. Prema tome bi teško bilo predmnijevati, da je po srijedi grabežno umorstvo. Zločinci su u župnoj kući učinili grabež samo zato, da maskiraju svoj čin i da ometu trag istrazi“.[7] Dva dana kasnije, 13. kolovoza 1935., isti dnevnik donosi članak s naslovom „Kako je ubijen župnik Vedrina u Bučici“, s podnaslovom „Zločinci nijesu odnijeli župnikov novac, zlatni sat i druge njegove stvari“.[8]

Tu se izvješćuje, da se „zločinstvo mogalo dogoditi noći između 12 do 1 sat, jer je u to vrijeme po nekim svjedocima bila primijećena pucnjava. Počinitelji nisu poznati, no istraga je u punom tijeku, pa ima nade, da će zločinstvo ipak biti osvijetljeno“. Došli su u pomoć i vještaci iz Zagreba. Narod je uznemiren i potišten, zamoljena je najstroža istraga i od ministra unutarnjih poslova dr. Antona Korošca u Beogradu (slovenski svećenik i političar, jedan od oduševljenih tvoraca Jugoslavije). „Pokojni župnik pronađen je u srednjoj sobi župnog dvora potrbuške ležeći sa 8 hitaca zadobivenih u glavu, i to 7 od tih potiče od revolverskih hitaca kalibra 6,35, a jedan od gasera kalibra 8mm. Pokojnik je u noći morao biti probuđen, jer je lješina pronađena u noćnoj košulji, sa samo nataknutim cipelama i navučenim na brzu ruku hlačama te u dugom kaputu, a naslućuje se to još po tomu, što je prozor uz krevet pokojnog župnika pronađen malo otvoren, dok su s vanjske strane  bile spuštene rolete. Župnik Vedrina bio je poznat po tome, kako je upravo pretjerano pazio na to, da mu župni dvor bude vazda dobro zatvoren, a naročito noći, kad nije nikoga htio puštati unutra osim svojih najboljih i najpouzdanijih.

No svejedno uvijek je izlazio  otvarati vrata u noći s puškom u ruci“. Svi prozori i vrata su nađeni zatvoreni, neoštećeni, s ključevima s unutrašnje strane. To znači, da je noću netko veoma dobro poznat pozvao župnika, jer inače sigurno ne bi bio ustao i otvorio kućna vrata. Zločinci su po svemu sudeći najprije svezali župnika, „jer je na ruci istoga pronađena odeblja špaga, kojom je bio vezan, a zatim su ga valja prisilili da ode u susjednu sobu, koja služi kao kancelarija, gdje se nalazi željezna kasa, a donji dio je bio pod ključem, koji se nalazio kod jednog crkvenog starješine, pa su zločinci taj donji dio kase provalili nekom štangom. Limena kutija za novac, koja se nalazila u kasi, prenesena je po zlikovcima u spavaću sobu, gdje je ubijen pokojnik, i gdje je pronađen ležati, dok su vrata od kancelarije za sobom zatvorili i zaključali. Ostavili su ključeve u vratima, a ključ od kase odnijeli su sobom“. Prema nađenim praznim kovertama, u kojima je bio namjenski novac, mogli su odnijeti svotu od 20.000 dinara.

Zlikovcima se očito žurilo, jer nisu odnijeli ni sav novac iz kase, u kojoj je ostalo među papirima još više stotina dinara. „U istoj kancelarijskoj sobi nalazi se i jedan ormar, koji zločinci uopće nisu dirali, a u kojem se nalazio i pronađen je kasnije također novac, i jedan zlatni križ, a jednako nisu zločinci otvorili ormara u spavaćoj sobi, niti zalazili u drugu susjednu sobu, premda je kasnije pronađen novac u manjim svotom  i po drum prostorijama. Pokojnik je imao kod sebe svotu od 1500 dinara gotovog novca (vlastitog), što nisu zločinci također oteli, kao ni uru (džepnu) koja je visila na stolcu, a ni pušku, koja je bila prislonjena uz krevet kraj prozora“. Članak završava s viješću, da je rodbina iz Marije Bistrice došla u Bučicu po mrtvo tijelo svog dragog pokojnika, da ga preveze u rodni kraj, te je sprovod obavljen u Mariji Bistrici u subotu 10. kolovoza  1935. oko 4 sata poslije podne“. Narod je iz čitave okolice dolazio u Bučicu, zaprepašten zločinom nad župnikom, te traži da se pravi krivci pronađu i kazne.

Ipak, zločinci nisu nikada otkriveni ni kažnjeni, jer je to očito bio ciljani zločin „gospode“, kojoj je upravitelj župe Janko Vedrina smetao na onim banovinskim i glinskim prostorima, gdje će buknuti pobuna i protiv NDH 1941. i pobuna protiv uspostave samostalne države Republike Hrvatske 1990. godine.
Umorstvo svećenika Janka Vedrine u Bučici spominje 1989. akademik Ljubo Boban u svom opisu o četničkim  žrtvama u Hrvatskoj. Sisački biskup dr. Vlado Košić služio je sv. Misu 7. lipnja 2014. za pokojnog Janka Vedrinu u Bučici, kada je na župnoj kući blagoslovio  i postavljenu spomen-ploču tome svećeniku-mučeniku[9].

Opširnije prikaz o Janku Vedrini napisali smo u prigodi 80. obljetnice njegove smrti, jer je pao kao žrtva velikosrpskog i žandarskog nasilja.[10] To je bila i poruka prema Zagrebu, kao i nadbiskupu koadjutoru dr. Alojziju Stepincu, koji je samo 4 dana ranije u Bučici predvodio veliku svečanost s mnoštvom okupljenog naroda. Te iste protuhrvatske i unitarističke snage, obučene čas u jugoslavenstvo i masonstvo, čas u boljševizam i tobože napredni komunizam, doći će iz šuma Banovine u Zagreb 1945. godine i već iduće godine uhititi zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, te ga na montiranom komunističkom procesu u ime Komunističke partije osuditi kao zločinca i strpati u Lepoglavu. Hvalili se uvijek, da to čine „u ime naroda“, ali narod progovorio i 1991. godine, stvarajući svoju samostalnu državu Hrvatsku, ali i 3. listopada 1998. na Mariji Bistrici, dok je papa Ivan Pavao II. kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim.

PROČITAJ JOŠ: 

Blagoslovljena spomen-ploča za vlč. Janka Vedrinu


 
[1] Spomenica župe Bučičke, str. 106 -124.
NAZ, NDS, - br. 3482./1935. Tužba protiv župnika Janka Vedrine.
  • br. 5914./1935. -17. kolovoza, dekan Antun Klasinc iz Lasinje izvješćuje o ostavini pokojnog vlč. Janka Vedrine. Oporuka se nije našla, a gotovine je nađeno 2.900 Din.
  •  br. 6116./1995. - 25. kolovoza - Pokupski župnik Tomo Dimnjaković izvješćuje o ostavini iza pokojnog vlč. J. Vedrine.
  •  br. 6523./1935. -10. rujna - dekan Klasinc izvješćuje o ostavini.
  •  br. 6764./1935. -16. rujna – Pokupski župnik Tomo Dimnjaković šalje 3.000 Din iz ostavine pokojnog vlč. Janka Vedrine Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagreb.
  •  br. 6954./1935. - 1. listopada - ulaže se još 369 Din u ime ostavinske mase iza pokojnog vlč. J. Vedrine, u ime osobnog dohotka na skupoću.
  •  br. 7194./1935. -10. listopada - dekan Antun Klasinc iz Lasinje šalje “Liber intencionum” („Knjigu misnih nakana“) pokojnog Janka Vedrine.
  •  br. 7714./1935. - 26. listopada - dekan Klasinc javlja da je našao 120 Din u “Liber intentionum” i poslao ih Nadbiskupskom duhovnom stolu.
  •  br. 7924./1935.-5. studenog - “Hrvatska straža” moli isplatu duga od 168 Din iza pokojnog vlč. Janka Vedrine. Kasnije ničemu ni traga. Dakako, ni riječi o istrazi, o počiniocima zločina, o rezultatima istrage. Zločin je prekriven šutnjom.
KPSZN, str. 89.
SVZN, br. 1. / 1936., str. 32.
BENIGAR, Aleksa, Nav. dj., str. 109, 113-115.
Tjednik DANAS, od 24. X. 1989. Pao kao žrtva u vrijeme zlodjela srpskih žandara po Hrvatskoj 1935. godine.
[2] KOŽUL, S. Prvi svećenici žrtve u Zagrebačkoj nadbiskupiji godine 1935., Tkalčić, br. 1/1997., str. 308-318.
[3]Hrvatska straža, godište VII. (1935.), broj: 181., str. 6-7.
[5] Hrvatska straža, godište VII. (1935.), broj: 181., str. 7.
[6] Katolički list, godište 86. (1935.), broj: 33, od 15. kolovoza 1935., str. 415.
[7] Hrvatska straža, godište VII. (1935.) broj: 184., od 11. kolovoza 1935., str.. 4.
[8] Hrvatska straža, godište VII. (1935.) broj: 196., od 13. kolovoza 1935., str. 5.
[10] KOŽUL, Stjepan. Janko Vedrina. U: Milosti puna. Glasilo svetišta Majke Božje Bistričke, god. XXI. (2015.), broj 55-56, str. 46-57.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr