STJEPAN ŠTROMAR (1915.-1945.), kapelan u Mariji Bistrici


Preuzeto iz knjige: Dr. Stjepan Kožul, Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije, Izdavači: Prometej; Zagrebačka nadbiskupija, Zagreb 1998., str. 122-123.
 

STJEPAN ŠTROMAR (1915.-1945.), kapelan u Mariji Bistrici

Rodio se 1915. godine u mjestu Gora, kotar Petrinja, od oca Stjepana i majke Barbare rođene Fabić. Nakon pučke škole, gimnaziju polazi u Zagrebu, te je položio ispit zrelosti 1934. god. na I. muškoj realnoj gimnaziji. Nakon toga upisuje studij ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Povezan je s katoličkim organizacijama, pa se u njemu budi želja da postane svećenik. Nakon završene I. godine studija na Ekonomskom fakultetu, polazi u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište na Kaptolu i upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Primljen je u Bogosloviju 8. studenog 1935. Studij je završio do veljače 1941. godine, te je s još drugih 16 kolega zaređen za svećenika u zagrebačkoj katedrali 16. ožujka 1941. Zareditelj im je bio nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Mladu misu služio je u Vukovini 25. ožujka 1941., budući je tada ondje njegov otac službovao kao ravnatelj škole. Obnaša je službu kapelana u župi Moravče od 1941. do 1942., u župi Sv. Ivana u Zagrebu 1942.-1943. i u Mariji Bistrici od 1943. do 1945. godine.

Ničim opterećen, u svibnju 1945. godine polazi, kao i mnogi pred najezdom komunizma, na Zapad, prema austrijskoj granici. Ondje ga Englezi s ostalima izručuju tzv. jugoslavenskoj vojsci, te stiže na Križnom putu do Krapine. Ondje ga preslušava OZN-a, te je u gori Macelju, u šumi, na mjestu zvanom Lepa Bukva, nekadašnjem posjedu Freundereichovih, pogubljen u noći 4. na 5. lipnja 1945. godine.

S njim je te iste noći, između 4. i 5. lipnja 1945., ondje pogubljeno još 10 svećenika, biskupijskih i redovničkih, 9 bogoslova, te još jedan franjevac 9. lipnja 1945. Iz Zagrebačke nadbiskupije s njime je ubijen bogoslov iz Marije Bistrice Branko Kukolja, rođen 1921. godine. Drži se da je za smrt pobijenih svećenika, redovnika i bogoslova u Macelju, odgovoran Leopold Horvat, tadašnji šef za civilnu OZN-u u Krapini. Macelj je bilo, prema dosadašnjim podacima, najveće stratište duhovnih službenika, svećenika i bogoslova, na području Zagrebačke nadbiskupije. Koliko je poznato, tu je ubijen 21 mučenik.
Dne 17. listopada 1990. prof. Paula Friben, rođena Štromar, sestra ubijenog svećenika Stjepana Štromara, obišla je, s članovima svoje obitelji, grob spomenutih svećenika u Macelju, u predjelu Lepa Bukva udaljenom od autoputa Zagreb-Maribor 15 minuta (izlazak na istom autoputu kod restorana “Lepa Bukva” - iza mjesta Đurmanec), te je dostavila Nadbiskupskom duhovnom stolu u Zagrebu svoje izvješće od 19. studenog 1990.

Ubojstvo tolikih svećenika i bogoslova zabilježila je 1945. godine i Kronika franjevačkog samostana u Krapini, zaslugom ondašnjeg gvardijana o. Ostijana Ostrognaja i o. Bernarda Bakše, koji je sve unio u Kroniku.
Računa se da je u Macelju, osim svećenika, pobijeno još 20.000 hrvatskih vojnika i civila dok drugi misle da ih je pobijeno od 9 do 13000. I jedna poratna bilješka u arhivu Nadbiskupskog duhovnog stola upozorava, uz ime vlč. Stromara, da je u Macelju “pobijeno mnogo ljudi i vojnika. Nije se pitalo da li su ti vojnici dobrovoljci ili su pod prisilom morali u vojsku. Na povlačenju su likvidirani u Macelju i ondje u šumi pokopani. S njima je bio i vlč. Stjepan Štromar.”[1]

Dopunu o stradanju svećenika Stjepana Štromara napisali smo u prikazu: MARIJA BISTRICA - Mučenička povijest[2].

Da bismo cjelovito zaključili Crtice iz komunističke prošlosti, vezano uz svetište i župu u Mariji Bistrici i tako doprinijeli hrvatskom žrtvoslovlju, spomenuli smo rubno ubijenog bistričkog kapelana Stjepana Štromara (*Gora, 1915.-+Macelj, 4./5.VI.1945.) i ubijenog bistričkog bogoslova Branka Kukolju (*Marija Bistrica, 1921.-+Macelj, 4./5.VI.1945.). Ovdje ih želimo cjelovitije spomenuti, s naznakom literature, gdje se može više pročitati o njima, kao i načinu stradanja, uz nastojanje od 1990. godine, da se ta „Najbolnija rana u Krapini – Stratište na gori Macelj“ ne zaboravi. U svećeničkim krugovima, o komunističkim zločinima u Macelju češće govorio ondašnji kapelan u Krapini Dragutin Žnidaršić (1943.-IX.1945.), kasnije u drugim župama, pa župnik u Vugrovcu (1948.-1982.) i prebendar Prvostolne crkve u Zagrebu (1982.-+1998.) i vjeroučitelj škola u Mariji Bistrici Srećko Draksler (1943.-1948.), kasnije župnik u Kašini (1948.-1992. ), a umro u Svećeničkom domu na Kaptolu 28 u Zagrebu, 1994. godine.

Upozorenja da se „mučenički lokaliteti“ u Macelju ne bi uništili, davala je sestra od ubijenog svećenika Stjepana Štromara, prof. Paula Friben, vezano uz radove na autocesti Zagreb-Slovenija, koja je kontaktirala s nadbiskupskim tajnikom dr. Stjepanom Kožulom i pisala Saboru Republike Hrvatske, Službi za predstavke i prijedloge, koji su joj odgovorili 14. prosinca 1990. Potom je dr. Stjepan Kožul, nadbiskupski tajnik (1972.-1998.), koji već nekoliko godina ranije imao informacije o „groznim komunističkim zločinima u Macelju“ od Frana Živičnjaka, uključio Nadbiskupski duhovni stol  u Zagrebu i Dekanatski ured u Krapini, te je jedna mješovita skupina 27. travnja 1991. obišla lokacije logora u okolici Krapine, potom u samoj Krapini, kao i mjesta zločina u Macelju: Lepa Bukva, Smiljanova Graba i Ilovac.

U skupini  je bilo 9 osoba, a među njima i svećenici: Nadbiskupski tajnik dr. Stjepan Kožul, zatim franjevački provincijal iz Zagreba dr. Mirko Mataušić (1990.-1997.), župnik i dekan iz Krapine Matija Burja i gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o. Anđelko Rakhel, o čemu je sastavljen i zapisnik. Tajnik je podrobno izvijestio kardinala Franju Kuharića o svim do tada poznatim činjenicama o tom najvećem stratištu civila i svećenika na području Zagrebačke nadbiskupije, te se zauzeo da Kardinal osobno ondje odsluži Misu zadušnicu za sve pobijene žrtve. Kardinal je u nedjelju 9. lipnja 1991. u 16,30 sati predvodio prvu spomen Misu u selu Donjem Macelju kod Krapine za žrtve koje su stradale na tom području u svibnju i lipnju 1945. godine.

Sabralo se sa svih strana oko desetak tisuća vjernika da molitvom i sudjelovanjem u Misi izraze počast maceljskim žrtvama. Kardinal je poticao na vrednovanje svake žrtve i na molitvu za njih, jer u tom mnoštvu civila i svećenika bilo je i istinskih mučenika. No, „osveta bi bila najveća uvreda mučenicima“, rekao je kardinal Kuharić, o čemu je pisao i Glas Koncila. Sam zapisnik o obilasku mješovite crkveno-civilne komisije  mjesta bivših logora u Oroslavju, Mirkovcu, Sv. Križu Žačretju, Krapini i Đurmancu, te lokacija stratišta u Macelju: Lepa Bukva, Ilovac, Smiljanova Graba, objavio je tajnik dr. Kožul već 1992. godine u svojoj knjizi: Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije. Što se je sve događalo oko Macelja i posmrtnih ostataka tamošnjih žrtava narednih godina, sve do izgradnje današnje spomen-crkve Muke Isusove u Macelju i njenog blagoslova 2007. godine, može se drugdje pročitati[3].

Stjepan Štromar, student na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, primljen je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemeništa na Kaptolu, 8. studenog 1935. Studij je završio do veljače 1941., pa ga je nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, s još 16 vršnjaka đakona, zaredio za svećenika, 16. ožujka 1941. Mladu je misu slavio u Vukovini na Blagovijest (Navještenje Gospodinovo), 25. ožujka 1941., budući je ondje njegov otac tada službovao kao ravnatelj škole. Bio je kapelan u Moravču do 1942., u župi Sv. Ivana u Zagrebu do veljače 1943., a potom je kapelan u Sv. Ivanu Žabnu od veljače do srpnja 1943. godine, uz župnika i dekana Leonarda Žunića, kada je premješten za kapelana u Mariju Bistricu, gdje djeluje uz župnika Florijana Papića do 1945. godine.

Iz Marije Bistrice se uputio s drugima početkom svibnja 1945. godine prema Austriji. S njime je pošao i bistrički bogoslov Branko Kukolja. Kako nije bio ničim opterećen u ratu, pače ni vojnim dušobrižništvom, vraća se natrag u koloni Kržnoga puta, te ih u povratu zadržavaju u Krapini. U samoj Krapini bio je logor u središtu kod škole. Svećenici i redovnici pridošli u Krapinu 20. svibnja 1945., bili su izdvojeni i smješteni: pola njih u Franjevačkom samostanu u Krapini, a pola kod župnika Josip Orlića u župnom dvoru u Krapini. U samostanu je bilo više mjesta, pa su onamo 23. svibnja došli svećenik Krčke biskupije Nikola Ilijić, kapelan Stjepan Štromar i bogoslov Branko Kukolja iz Marije Bistrice. Službenik OZN-e sve ih je popisao i naredio, da se ne smiju udaljavati.

Svi su bili na OZN-i više puta saslušavani i bilo im je obećano, da će dobiti propusnice i vratiti se u svoje kotareve, gdje će ih saslušati, i ako nisu krivi, pustiti ih kući. Iz franjevačkog samostana u Krapini, Štromar je 3. lipnja 1945. napisao kratko pismo svome stricu, nadajući se pozitivnom ishodu: „Dragi striče, još uvijek smo kod OZN-e. Doduše taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca. Služimo mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znam, kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati? Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće. Tebi se zahvaljujem na pažnji i pozdravljam Te kao i tetu – Vaš S. Štromar“.  No, već drugi dan, 4. lipnja 1945. oko  9 sati prije podne svi su pozvani na OZN-u, te su bili preslušavani u Pažurevoj kući. Rekli su im da sobom ponesu stvari, što je značilo da će otići iz Krapine. Rekli su da će ih uputiti u Varaždin.

OZN-a ih je površno ispitivala i zatvorila kod sebe, u jednu sobu drugog kata Pažureve kuće. Jedinice OZN-e i KNOJ-a bile su izvršioci umorstava žrtava u ime nove komunističke vlasti. Sa svećenicima su imali drugi plan, a ne polazak na istragu i suđenje u Varaždin. Pred večer ih je posjetio krapinski gvardijan Ostijan i donio im nešto hrane. Čuvši i vidjevši sve okolnosti, rekao im je da neće u Varaždin, nego u Macelj. „I doista navečer u 10 sati (22 sata) ugasila su se sva električna svjetla, čuo se štropot motora njihovog kamiona“, koji je odjurio u Macelj, „u klaonicu tolikih nevinih žrtava“. Ondje su u Maceljskoj šumi, na mjestu zvanom „Lepa Bukva“, nekadašnjem posjedu Freundereichovih, ubijeni u noći 4. na 5. lipnja 1945.

S kapelanom Stjepanom Štromarom je te iste noći ondje pogubljeno još 10 svećenika, biskupijskih i redovničkih, zatim 9 mladih bogoslova, među kojima i Branko Kukolja iz Marije Bistrice, te još jedan franjevac u noći između 8. i 9. lipnja 1945. Šuma u Macelju veliko je stratište pobijenih Hrvata na Križnom putu. Po procijeni sudionika, ondje je ubijeno oko 13 tisuća ljudi, bez suda i suđenja. Zločine su počinili tzv. „antifašisti“, pripadnici OZN-e nove komunističke vlasti, po planu partijskog i državnog vrha, na čelu s Josipom Brozom, zvanim  Tito. Zadojeni ideološkom mržnjom i danas ignoriraju svoje zločine i svim sredstvima ih umanjuju i prešućuju.[4]     


[1]KPSZN, str. 163.
AZN-PA, bilješka nakon rata.
Kronika Franjevačkog samostana u Krapini. To je zabilježio franjevac Ostijan Ostrognaj, gvardijan u Krapini od 1945. do 1948., kada je premješten u Bjelovar.
KANA, Obiteljska revija. Izd. KS, srpanj - kolovoz 1990., str. 15.
Izvješće prof. Paule Friben, rođena Štromar od 19. XI. 1990. Ona je rođena sestra ubijenog svećenika Stjepana Štromara.
Bilješke Frana Živičnjaka iz Zagreba, travanj 1991. godine.
[2] http://www.svetiste-mbb.hr/clanak/mucenicka-povijest
[3] Stjepan  KOŽUL. Martirologij Crkve zagrebačke. Izd. Prometej, Zagreb 1998., 183-197 i 698-705. – Fran  ŽIVIČNJAK. U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945. godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Svetog Križa-Začretja i Oroslavju. Zagreb 1998, str, 1-70. Kasnije je Udruga Macelj 1945. izdala drugo izdanje, te 2008. godine treće, dopunjeno izdanje. – Glas Koncila, broj 24, 16. lipnja 1991., str. 1 i 11.  – Stjepan KOŽUL. Deset godina nakon Martirologija Crkve zagrebačke (1998.-2008.). Izd. „Tkalčić“. Zagreb 2008., str. 89-96.
[4] Stjepan KOŽUL. Martirologij Crkve zagrebačke, (1998.), str. 122-123, 183-197 i 698-705. – Fran  ŽIVIČNJAK. U vječni spomen na hrvatske vojnike, svećenike i franjevce i sve hrvatske mučenike pobijene u svibnju i lipnju 1945.godine na prostorima Maceljske šume kod Krapine i logorima u Mirkovcu kraj Svetog Križa-Začretja i Oroslavju. Treće i dopunjeno izdanje. Izd. „Udruga Macelj 1945.“, Zagreb-Đurmanec 2008. str, 1-79. – Stjepan KOŽUL. Svećenici bjelovarskoga kraja. Dio II. Cirkvenski dekanat. Izd. „Tkalčić“, Zagreb 2007., str. 338-339.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr