„Profesoru Rebiću bilo je važno približiti ljepotu čovjeka, stvorenoga na Božju sliku, i ljepotu Božje ljubavi koja ne prestaje djelovati u svijetu.“

24.2.2014.



Na zagrebačkom groblju Mirogoj, održan je u ponedjeljak 24. veljače posljednji ispraćaj dr. Adalberta Rebića (23. siječnja 1937.- 20. veljače 2014.), svećenika Zagrebačke nadbiskupije i prebendara Zbora prebendara Prvostolne crkve zagrebačke, istaknutog sveučilišnog profesora, prevoditelja i javnog društvenog djelatnika.

Fotografije s posljednjeg ispraćaja dr. Adalberta Rebića pogledajte OVDJE.

Uz rodbinu, od dr. Rebića su se oprostili mnogobrojni vjernici, svećenici, profesori i studenti njegova Katoličkog bogoslovnog fakulteta na kojem je ostavio neizbrisiv trag, djelatnici Kršćanske sadašnjosti čiji je bio dugogodišnji direktor, te mnogi djelatnici iz kulturnog, društvenog i javnog života Hrvatske čiju je povijest dr. Rebić u mnogome obilježio svojim predanim radom, a na poseban način u vremenima njene borbe za nezavisnost kao predstojnik Vladinog Ureda za prognanike i izbjeglice i ministar u Vladi Republike Hrvatske zadužen za humanitarna pitanja.



Sprovodne obrede, kojima su nazočili predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, banjalučki biskup mons. dr. Franjo Komarica i đakovačko-osječki nadbiskup u miru  mons. Marin Srakić, predvodio je pomoćni biskup zagrebački mons. dr. Ivan Šaško.

Izražavajući sućut rodbini i prijateljima dr. Rebića u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, biskup Šaško je u svom govoru (u cijelosti pročitajte ovdje) istaknuo: „Došli smo danas na Mirogoj, da bismo povezali zahvalnost i molitvu, da bismo bili sućutni jedni prema drugima u danu kada se opraštamo od smrtnoga tijela našega subrata, svećenika Adalberta, slaveći vječni život darovan po vjeri. U ime našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, izražavam sućut svima koji osjećaju tragove tuge i ranjenosti koje za sobom ostavlja smrt dragih ljudi, a danas osobito sućut izražavamo pokojnikovu bratu Ivanu, sestri Jelki, nećacima i ostaloj rodbini.“

Ističući da „smrt svećenika zahvaća puno života, jer posrijedi zapravo i nije smrt, nego život, ljudi koji su dodirnuti Bogom, koji su po svećenikovoj službi zahvaćeni Božjom prisutnošću“, biskup Šaško je podsjetio na plodonosan rad dr. Rebića kroz njegov život navodeći posebno zauzetost za domovinu Hrvatsku u vremenima kada je ona bila razarana, a ljudi proganjani i patnici: „Puno je ljudi koje je zahvatio tvoj život; bolje – Gospodin po tvome životu. I, nipošto ne zaboravljamo da su ovdje prognanici iz raznih krajeva Hrvatske, ne zaboravljajući osobito ljude iz Bosne i Hercegovine. Svi su se oni osjetili prihvaćenima, sigurnijima, utješenima, kada su u najtežim danima ratnoga nasilja protiv hrvatskoga naroda i države u tebi kao svećeniku osjetili više od humanitarnoga djelatnika. I znamo da si bio ponosan što si se mogao ugraditi u slobodu domovine kao predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice pri Vladi i u Vladi Republike Hrvatske, u nastojanje oko pravednosti za sve ljude kojima je oduzeto dostojanstvo; u izgrađivanje radosnije Hrvatske.“.

U ime dekana prof. dr. sc. Tončija Matulića, profesora, djelatnika i studenata Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, od dr. Rebića se oprostio dr. sc. Mario Cifrak, profesor na katedri Svetoga pisma Novoga zavjeta i prodekan. Dajući pregled životnog puta i djelovanja dr. Rebića, izrazio je zahvalnost za dobra koja je Bog učinio po dr. Rebiću.

Svoju, ali i zahvalnost mnogobrojnih progonjenih u vrijeme rata u ime cijele Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine izrazio je predsjednik Biskupske konferencije,banjalučki biskup mons. dr. Franjo Komarica izrazivši nadu da će Bog svome narodu dati uvijek novih pojedinaca poput dr. Rebića spremnih se žrtvovati za njegovu duhovnu i materijalnu obnovu i rast.

U ime Zbora prebendara Prvostolne crkve Zagrebačke, govorom se oprostio mons. Mijo Gabrić.

Nakon sprovodnih obreda, biskup Šaško je predslavio misu Zadušnicu za preminulog dr. Rebića u crkvi Krista Kralja.



Homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti:

I. Na vijest o smrti profesora Rebića posegnuo sam za Biblijom na hebrejskome koju sam od njega primio na dar u prvoj godini svoga teološkog studija, upravo u mjesecu veljači prije dvadeset i sedam godina (26. veljače 1987.). Na početku, na predlistu, uz njegov se potpis nalazi riječ 'dar' napisana hebrejski i latinski: minhah – donum. Od tada me je ta Biblija pratila tijekom cijeloga mog obrazovanja. I danas ju rado otvorim, kada se trebam osloniti na izvorni tekst.
No, taj sam put želio iz nje pročitati tekst, molitvu kojom bi prostrujala životnost one Riječi po kojoj je stvoren svijet i čovjek i po kojoj je sačuvana čvrsta nada naše besmrtnosti.

U tome otvaranju zastao sam na nekoliko označenih mjesta. Među tekstovima psalama nalazila se spomen-sličica s jednoga prezbiterskog ređenja na kojoj je reproducirana slika Van Gogha „Sijač“, a njome je bio označen tekst Psalma 8. Nisam dvojio. Takav je tekst bio primjeren trenutku i mojoj nakani: kratak, sažet, obuhvatan, istinit. Dan mu je naslov: Darežljivost Stvoriteljeva. Baš to odjekuje u riječima koje nadilaze pojedina vremenska razdoblja:

Gospodine, Bože naš,
divno li je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ! […]
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?
Ti ga učini malo manjim od Boga,
slavom i sjajem njega okruni.

Čovjek kao dionik božanskoga života i najveći svjedok ljepote i Božje ljubavi. Čovjek, pozvan biti istodobno i velik, jer mu Bog daje veličinu; i ponizan, jer smo stvorenja koja bez Boga postaju beživotna.

II. Braćo i sestre, ma koliko puta bili na sprovodima i bez obzira koliko grobova vidjeli, smrt ostaje otajstvom koje se bez vječnosti preobražava u prijetnju, rastapa u zbunjenost ili nedorečenost. I koliko god mjesta tražili gdje je čovjek razoružan, razgolićen u svojoj umišljenosti i sebičnosti, ostavljen da odgovori svojim razumom i srcem, nema prikladnijega od groba bliske osobe.
Pred smrću koja je prožeta ljubavlju čovjek ne može glumiti; pred njom se ne može sakriti, a svaki bijeg plaća višestruko dužim povratcima.

Koliko god nas suvremenost ubrzavala i činila površnijima, koliko god sami često otklanjamo pogled od svjetla vječnosti, svi se pred tim svjetlom moramo naći. Ono nam pomaže da jasnije vidimo ne samo svoje odluke, nego cjelinu o kojoj svjedoči psalmist. Sub specie aeternitatis sve je istinitije, a u svjetlu Kristova križa – jer je izrastao iz otajstva ljubavi –  sve je radosnije.

III. Braćo i sestre, gledajući širinu objavljenih radova profesora Rebića lako se primjećuje neiscrpnost Božje riječi. Ipak, pokušao sam napraviti neki okvir, razgledati ponajprije teološko-biblijski opus, vođen ključem njegovih zanimanja. Vjerojatno ne postoji biblijska knjiga o kojoj nije ništa napisao, niti liturgijsko čitanje koje ne bi dodirnuo nekim komentarom, predavanjem, homilijom, razmišljanjem.

No, postoje težišta. Ona ponekad mogu djelovati kao da su nastala pukom slučajnošću, ali ih tek u odmaku uspijevamo prepoznati i smjestiti kamo pripadaju.
Razmišljao sam nad tim, jer mi se taj skupljeni materijal čini vrijednim poticajem koji nam pomaže da i sami budemo pozorniji na svoje životno poslanje i da budemo bolji kršćani.
Svoj je znanstveni put započeo pod mentorstvom glasovitoga patra Zerwicka zanimanjem za nove egzegetske metode nazvane Traditions- und Redaktionsgeschichte i to na primjeru propovijedanja Ivana Krstitelja. Znakovito je da ga je privukla ta karika Staroga i Novoga zavjeta, napetost iščekivanja i ispunjenja, navještaja i dolaska, čovjeka jednoga završetka i svjedoka nevjerojatnoga Početka. Taj veliki intermezzo, iskustvo prostora i vremena 'između'.

Nakon te središnje poveznice, prva su mu djela zaokupljala biblijsku prapovijest i Kristovo uskrsnuće; dakle, početak i završetak. Slijedio je oblik diptiha u koji zatim – recimo tako – na jednu stranu smješta tematiku Molitve Gospodnje (Oče naš), Blaženstva i Riječi života vječnoga. Na drugu stranu, kao paralelu iz Staroga zavjeta usredotočuje se na Proroka, kao Božjega čovjeka i tu tematiku ilustrira djelom o Amosu, proroku socijalne pravde i o Hošei, proroku vjernosti. Kasnije će se vratiti na tematiku Stvaranja svijeta i čovjeka i na središnje teme Staroga zavjeta, a od novozavjetnih tema bavit će se biblijskim i crkveno-povijesnim vidicima euharistije i križa, te posebnim temama biblijske kristologije.
Osim tih monografijskih radova, iz kojih proizlazi zanimanje za arheologiju i za odnos kršćanstva i židovstva, važno mjesto zauzima mariologija.

IV. Puno je znanja i vremena ulagao da bi u suvremeni govor preveo i pokazao istinitost, ali drukčijost metode govora o Stvaranju svijeta; objašnjavao književne rodove; kontekstualizirao biblijske knjige Pentateuha, nošen zadivljenošću psalmista: „divno li je ime tvoje po svoj zemlji“.
Taj je pristup i dalje izazovan, da ne suzimo znanost sužavanjem razumskoga pristupa; da ne narušimo cjelovitost spoznaje koju nam Bog daruje. I danas znanost treba različite načine za otkrivanje i produbljivanje istine.

Kao kršćanski teolog uvidio je i nosive teme novosti otajstva Krista. Zbog toga su istaknute teme Utjelovljenja, Govora na gori, muke i uskrsnuća. Tu se nalazi konačni odgovor na pitanje: Što je čovjek da ga se spominješ?
Na Golgoti, na mjestu na koje je toliko puta i sam kročio svjedočeći svoju vjeru; na Golgoti, na kojoj se dar Stvaranja, u žrtvi preobražava u dar novoga života, mjesto je rođenja najveće darovanosti čovjeka čovjeku koju ostvaruje Bog: Evo ti sina! Evo ti majke! Kristova žeđ na križu vodi k dovršenju, predanju svoga duha Ocu. A Duh Sveti koji stvara isti je koji obnavlja i pobjeđuje smrt.

Slobodno se može reći da je u svim tim žarištima koje je Adalbert izabirao razvidna iskra i svjetlo, sukobljenost života i smrti koju razrješuje Izaija svojim proroštvom: On će raskinuti zastor što zastiraše sve narode… i uništit će smrt zasvagda.
Profesoru Rebiću bilo je važno približiti ljepotu čovjeka, stvorenoga na Božju sliku, i ljepotu Božje ljubavi koja ne prestaje djelovati u svijetu. Bilo mu je također važno da se ta istina očituje u životu vjernika, Crkve i u životu društva.

V. Dok se danas opraštamo od njega, skupljamo i sjećanja na susrete s njim koji će još dugo biti živi. Njegova će prisutnost govoriti po Riječi koju naviještamo, koju čitamo, koju sijemo zahvaljujući i njegovu trudu.
Nedostajat će nam njegova marljivost i predanost biblijskim istraživanjima, njegova založenost za promicanje Drugoga vatikanskog koncila, njegova otvorenost i pomirljivost, njegova suradnja s raznim ljudima iz svijeta umjetnosti i kulture općenito, njegova prisutnost naročito u katedrali koja se očitovala u iznimnoj spremnosti za tumačenje Božje riječi u svakoj prigodi.

Pamtit ćemo ga i po njegovoj brzini da na svaku temu koja se tiče Crkve ili gorućih društvenih pitanja istupi u javnosti. Nažalost, ta je njegova brzina bila i zlorabljena, a i sam se u medijskome žrvnju, osobito u zadnje vrijeme, ponekad našao s nedostatnim podatcima i s nepotpunim kontekstom, misleći da svojim istupima pomaže čuvati vjerodostojno lice Crkve i ne primjećujući da se njegovim autoritetom pokrivaju sasvim druge nakane.

VI. Gospodin koji sve vidi i vodi svojom mudrošću neka i nama daruje dovoljno svoga svjetla, da se po nama Bog objavljuje u svojoj ljepoti; da razotkriva ograničenost i konačnost smrti i beskonačnost za koju nas je Bog stvorio.

U jednome svome homiletskom napisu za Spomen svih vjernih mrtvih Adalbert je napisao:
„Groblje nas poziva da ne izgubimo cilj iz svoga vida. Nije važno što imamo, nego što pred Bogom i za ljude jesmo. Groblje nas poziva da tako živimo da nikad ne ispadnemo iz zajedništva svetih. Poziva nas da u životu uvijek tražimo ono što može opstati u času smrti i u vječnosti.“ (Homilije. Biblijsko-teološki vid; za liturgijsku godinu C, KS, Zagreb 2006., str. 277)

Opstaje Božja riječ i Božja vjernost. Na nju oslonjeni, s pouzdanjem nasljedujmo Krista, njegov križ, noseći svjetlo uskrsnuća, darujući bližnjima radost kojom smo i sami po Duhu Svetom obdareni.
Na Golgoti je posijana Riječ, zbog koje je učenicima gorjelo srce dok im je Isus tumačio Pisma, po kojoj je prevladan strah prvih učenika, radi koje su apostoli dali svoje živote. I mnogi nakon njih, do danas, umiru donoseći plod. I mi smo tomu svjedoci.

U otajstvu Kristova vazma otkrivamo što je čovjek, što je njegova vrijednost da ga je Bog pohodio u svome Sinu i darovao ga za nas. Tu posred groblja slavimo euharistiju, živu prisutnost u živoj Crkvi. To je ono što opstaje, a hrani se i održava samo ljubavlju.
Darežljivi Stvoritelju i Otkupitelju, uči nas otajstvu dara u kojemu započinje i ne prestaje naš život.
Amen.


Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr