Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebačka nadbiskupija

Fiat voluntas tua!



U spomen na sutrašnju 58. obljetnicu smrti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca, prisjetimo se kako je izgledao Stepinčev posljednji ovozemaljski dan. Prisjetimo se kako umiru sveci.

Krašić, 10. veljače 1960.

Oko 7 sati ujutro pohodio ga je Mijo Stepinac, suprug njegove najstarije sestre Barbare. Bio je vrlo kratko vrijeme kod njega. Vidio je kako je Kardinal oslabio, te nije mogao ni progovoriti od uzbuđenosti i boli. Samo je zaplakao i izašao napolje.

- Sve bu dobro – reče Kardinal – samo se ne bojati, nego moliti. Kardinal je dopustio da ga posjeti na čas četverogodišnje njegovo kumče Josip Šimecki. Mali je držao cvijet u ruci i upitao Kardinala:
- Kaj te boli?
- Dobro je, Joža – reče mu Kardinal – dobro!

Osim ukućana, svećenika Šimeckog i ove dvojice nitko nije bio kod njega ovih posljednjih dana. Taj dan ukućani nisu više mogli ustanoviti koliko je bio puls, ni mjeriti mu temperaturu svakih 15 minuta, kako je liječnik bio odredio.

Nije imao nikakva teka. Ležao je na povisokom uzglavlju i neprestano upirao pogled u Gospinu sliku povrh kreveta. Oko 10 sati htjeli su mu dati injekciju, no on prekine župnika i reče mu:
- Znate što, župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade. Obavio je opću ispovijed. Nakon ispovijedi reče župniku:

- Dajte mi sv. pomast. Ne zaboravite mi podijeliti i Papin blagoslov. Dajte mi sve sakramente, iako sam malo prije nešto popio, ja sam bolesnik, pa mislim, da mogu odmah sada primiti i sv. pričest. Pozovite i sestre ovamo neka se mole. Pozovite i preč. Šimeckog. Običaj je da kod podjeljivanja sakramenta ordinariju prisustvuje i Kaptol. Prečasni je začasni kanonik, i na neki način pripada Kaptolu, pa je red da bude tu. A onda u ruke Božje.

Dok su sestre priređivale potrebno u sobi za podjeljivanje sv. sakramenata, župnik pozove sestru Kardinalovu Josipu Mrzljak, koja je stanovala u susjedstvu. Oko Kardinalova bolesničkog kreveta skupili su se tako uz župnika Josipa Vranekovića: začasni kanonik Šimecki, pet časnih sestara Družbe Služavki Malog Isusa i rođena njegova sestra Josipa.

Svi su klečali i molili. Iako nitko od nazočnih nije mislio da bi to mogao biti samrtni krevet, Kardinal je to jedini znao. Dok je primao sv. sakramente, bio je posve miran, bez ikakvih bolova. Čak je pozorno promatrao kako će mu župnik podijeliti bolesničko pomazanje, da mu kao biskupu ne bi pomazao dlanove, nego gornji dio šake.

Kod podjeljivanja sakramenata glasno je odgovarao na sve obredne molitve.

Kad mu je župnik pomazao oči, uši i tako redom ostala osjetila, on je na kraju svakog pojedinog mazanja glasno kazao: „Amen“. A to je izgovarao povišenim glasom i otežući, kako inače nije nikada govorio.

Svi su prisutni primijetili da je u času kad mu je župnik davao papinski blagoslov, u sv. zanosu polagano načinio znak sv. križa. Dok je križao, ispružio je ruke koliko je najviše mogao.

Kad je primio sv. sakramente, bio je neobično radostan i vedar. Odmah je počeo glasno govoriti, a to mu već od nedjelje nije bilo moguće. Njegova sestra Josipa ostala je bez riječi, sjela i samo plakala. Kardinal, želeći je ohrabriti, nasmije se i reče joj veselo:

- Što plačeš? Šta se ne sjećaš kako sam ti prije 40 godina kad si bila bolesna doveo Šimeckoga, pa si još tu. Čemu plačeš? U ruku Božje i čega se imamo bojati? Ludo je plakati, ako nam je poći s ovoga svijeta. Uvijek sam primao sve iz ruku Božjih, primam i sada, primat ću i ubuduće. Za kršćanina nema veće sreće negoli su ovi sv. sakramenti. Idi doma, pa skuhaj objed!

Zatim je upitao župnika, da li je javio u Zagreb nadbiskupu koadjutoru da je primio sv. sakramente umirućih?

Vidjevši ga ovako dobro raspoložena i vedra, ukućani su mislili da je po sv. sakramentima kriza prošla, jer je sličnu krizu, pa i mnogo težu, imao već g. 1958. No, dogodilo se protivno.

Upravo o podne vratila mu se velika klonulost, kao što ju je osjećao prije nego što je primio sv. sakramente. Odbio je svako jelo i naglašavao da se osjeća vrlo slabo te molio da ga ne ostavljaju sama.

Htjeli su mu mjeriti puls, no nisu bili u stanju osjetiti ga jer je do skrajnosti bio nepravilan. Da ga malo osokole, spomenuli su mu da su pozvani liječnici iz Zagreba i da će doskora stići, no on reče:

- Lijepo mi ih pozdravite, ali mi se više nećemo vidjeti.

Primio je još injekciju za jačanje srca, no pogled mu je bio izmoren, a oči nisu više imale one živosti kao do tada.

Zatim je pet puta rekao:

- Deo gratias!

Uspravio se na rukama u postelji, upro pogled u Gospinu sliku nad krevetom i rekao glasno:

- Blagoslovljeno Božje Ime! Fiat voluntas tua!

Oko dva sata pozove sestra predstojnica ostale sestre te upita Kardinala:

- Hoćemo li moliti krunicu?

- Samo molite – odgovori joj.

Bolesnikovo je disanje postajalo sve teže, no ipak se trsio da sad tiše, sad glasnije s njima zajedno moli: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše.“

Pojavili su se i jaki grčevi. S teškim je naporom hvatao zrak, donja čeljust bi mu se iskrivila od boli. Najednoć uzdahne duboko i bolno reče:

- Ah… teško je… Blagoslovljeno Ime Božje… Fiat voluntas tua!

Sestra i župnik malo ga podignu i upitaju da li mu je bolje?

- Malo je lakše – odgovori.

Kako su sestre molile u prvoj sobi, zapita ga predstojnica da li mogu ući u spavaću sobu da zajedno mole krunicu?

- Samo neka dođu – ponovio je dva puta.

Sestre uđu, i gušeći se od plača, nastave moliti krunicu. Kardinal je neprestance gledao Gospinu sliku i tiho odgovarao.

Točno u 14 sati reče:

- Dajte mi onu moju svijeću!

Na Svijećnicu je, naime, dao blagosloviti posebnu svijeću s primjedbom da će je doskora trebati. Kad su mu sestre donijele željenu svijeću, kako je krevet bio uza zid, a on je ležao na desnoj strani prema zidu gledajući Gospinu sliku, stavili su mu svijeću u lijevu ruku. Kad je ugledao zapaljenu svijeću, snažno ju je prihvatio i stisnuo rukom.

Bila mu je ona simbol one nadnaravne svjetlosti sv. vjere za koju se borio do svršetka, koja mu je sada budila nadu da će se doskora preobratiti u plameno svjetlo koje se više nikada neće ugasiti.

Ustima je micao moleći i opetujući:

- Fiat voluntas tua!

Bila je to posljednja riječ koju su nazočni čuli iz njegovih umirućih usta. Slijedila su još tri ili četiri bolna uzdisaja, i ispustio je svoju dušu, držeći čvrsto u ruci blagoslovljenu svijeću, s kojom je vedro dočekao anđela smrti.

S molitvom na ustima i u srcu, prepuštajući se vodstvu sv. vjere i oslanjajući se sigurno na kršćansku nadu u bolji život, svjestan kamo ide, pošao je na Božji sud.

Bilo je to u 14,15 sati. Zapaljena je svijeća još čitav sat bila u već zgrčenoj ruci mrtvoga hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca.


Izvor: Benigar, A. Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb, Glas Koncila i
Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda, 1993., str. 777. - 780.