Zagrebačka nadbiskupija

 
Tijekom pastoralnoga pohoda Caserti u subotu, 26. srpnja 2014., papa Franjo se susreo sa svećenicima (Cappella Palatina della Reggia) koji su mu postavljali razna pitanja. Bilo bi vrijedno pročitati cijeli tijek razgovora, međutim zaustavljam se samo na jednome njegovom naglasku. Među ostalim pitanjima postavljeno mu je i pitanje o specifičnoj duhovnosti dijecezanskih svećenika.

Odgovarajući na to pitanje najprije je govorio o novosti Duha Svetoga i o Bogu koji iznenađuje, što pokazuju Evanđelja, gdje je objavljena Isusova ljubav koja je uvijekm ispred nas, koja nas prvi traži i čeka. Upravo ta odlika Boga koji iznenađuje podloga mu je za govor o duhovnosti svećenika, kojoj Papa središte vidi u onome što je teško prevesti na hrvatski, a talijanskim jezikom ju zove diocesanità (doslovno: biskupijskost, a obuhvaćalo bi: biskupijsku crkvenost, zajedništvo; biskupijski život, otvorenost tomu životu i sudjelovanje u njemu).

Uz to, za redovnike koji su na župama naglašava dvije pripadnosti – biskupiji i svojoj zajednici, spominjući pritom rad na novoj verziji dokumenta (Kongregacije za ustanove posvećenoga života i društva apostolskoga života i Kongregacije za biskupe) 'Mutuae relationes' (o kriterijima odnosa biskupa i redovnika u Crkvi).
 
Za Papu biskupijskost znači obuhvaćanje odnosa prema svome biskupu i prema drugim svećenicima. U tome dijelu njegova odgovora navodim Papine riječi:

„Nema duhovnosti dijecezanskoga svećenika bez tih dvaju odnosa: prema biskupu i prema prezbiteriju. Oni su nužni. Čuju se primjedbe: „Ja sam u dobrim odnosima s biskupom, ali na sastanke s klerom ne idem, jer se govore gluposti.“ Ali, takvim stavom pokazuješ da ti nešto nedostaje: ne posjeduješ istinsku duhovnost biskupijskoga svećenika. To je sve: tako lako, a istodobno nije lako ni jednostavno. Nije lako, jer slagati se s biskupom nije uvijek lako, jer netko misli na jedan način, drugi na drugi, ali se može raspraviti… neka se raspravi! Može li se to izreći naglas? Neka bude tako! Koliko puta sin raspravlja s ocem, pa i dalje ostaju otac i sin. Ipak, kada u ta dva odnosa, bilo s biskupom, bilo s prezbiterijem ulazi diplomacija, nema Duha Gospodnjega, jer nedostaje duh slobode. Treba imati hrabrosti reći: 'Ja tako ne mislim, nego mislim drukčije.' Jednako je tako potrebno imati poniznosti prihvatiti ispravku. To je veoma važno.

A koji je najveći neprijatelj tih dvaju odnosa? Tračevi, brbljarije (napomena: Papa koristi talijansku riječ: chiacchiere). Toliko puta pomislim – jer i ja se nađem u toj kušnji naklapanja, pričanja; imamo to u sebi, a đavao zna da mu to sjeme donosi plodove i zato sije obilato – pomislim da to nije posljedica onoga celibatskoga života koji se živi kao neplodnost, sterilnost, a ne kao plodnost. Osamljen čovjek završava u ogorčenju; ne donosi ploda i onda naklapa o drugima. To je ozračje koje nije dobro; to je ono što priječi evanđeoski, duhovni i plodonosan odnos s biskupom i prezbiterijem. Takva pričanja su najveći neprijatelji biskupijskoga zajedništva, odnosno duhovnosti. Ali, ti si čovjek, 'muško', i ako dakle imaš nešto protiv biskupa idi i to mu reci.

Ali, doći će do neželjenih posljedica. Nosit ćeš križ, ali budi čovjek! Ako si odrastao i zreo čovjek i vidiš na svome subratu svećeniku nešto što ti se ne sviđa ili vjeruješ da je je to pogrješno, idi i to mu reci u lice; ili ako vidiš da dotični ne trpi primjedbe i ispravke, reci biskupu ili nekomu prisnom prijatelju toga svećenika, kako bi mu mogao pomoći i kako bi se on popravio. Ali nemoj to govoriti drugima, jer to znači blatiti drugoga. A đavao je sretan tom 'gozbom', jer tako napada središte duhovnosti biskupijskoga klera. Moje je mišljenje da takva naklapanja i brbljanja nanose ogromnu štetu. I nisu poslijekoncilska novost… Već se sveti Pavao s time trebao suočiti. Sjetite se rečenice: „Ja sam Pavlov, a ja Apolonov…“ Pričarije i ogovaranja su stvarnost koja je prisutna od početaka Crkve, jer đavao ne želi da Crkva bude plodna majka, ujedinjena, radosna.

A koji je znak koji pokazuje da su ti odnosi između svećenika i biskupa i drugih svećenika dobri? To je radost. Kao što je ogorčenost znak da ne postoji istinska biskupijska duhovnost, jer nedostaje ljepota susreta s biskupom i prezbiterijem, dok je radost znak da stvari funkcioniraju. Može se raspravljati, može se naljutiti, ali ponad svega je radost. Zato je važno da ona ostane u tim dvama odnosima koji su bitni za dijecezansku duhovnost.

Želio bih se vratiti na drugi znak, a to je znak gorčine, ogorčenosti. Jednom mi je tu u Rimu rekao jedan svećenik: „Vidim da smo mi toliko puta Crkva ljutitih; neprestano srditih jedni na druge; uvijek pronalazimo nešto što nas ljuti.“ To donosi ožalošćenost – nema radosti. Kada u nekoj biskupiji nađemo svećenika koji živi tako ljutit i s tim napetostima, pomislimo: Pa taj čovjek za doručak uzima ocat, za ručak dobro naoctenu salatu, a za večeru limunadu s puno kiselih limuna.

Njegov život se ne miče, jer je slika Crkve ljutitih. Tomu nasuprot, radost je znak da je dobro. Može se čovjek naljutiti: i zdravo je ponekad se naljutiti, ali stanje ljutitosti nije od Gospodina i vodi u tugu i razjedinjavanje. Na kraju, Vi kažete: „Vjernost Bogu i čovjeku“. To smo već spomenuli. To je dvostruka vjernost i dvostruka transcendencija: biti vjerni Bogu znači tražiti ga, otvoriti mu se u molitvi, spominjući se da je on vjeran; on sebe ne može zanijekati; on je uvijek vjeran. Zatim: otvoriti se čovjeku. To znači: empatiju, poštovanje, suosjećanje, strpljivo pronalaženje prave riječi.“
 
Subraćo svećenici, tako nam poručuje papa Franjo i vjerujem da u tim Papinim jednostavnim riječima pronalazimo i za sebe, za svoju duhovnost, poticaje koji će pomoći da snažnije živimo zajedništvo i gradimo iskrenost koja druge ne ranjava, ne nanosi bol, osobito zbog neobuzdanoga jezika koji puno puta prijeđe granicu ne samo diskrecije, nego i onu koja pokazuje gdje je neistina i kleveta.
 
Preveo i priredio: I. Šaško