Godina vjere

23.03.2012

 

 


 

U skladu s odlukom pape Benedikta XVI. i dekretom koji je 5. listopada 2012. godine objavila Apostolska Pokorničarna, vjernici mogu u Godini vjere (od 11. listopada 2012. do 24. studenoga 2013. godine) dobiti potpuni oprost.

Na 50. obljetnicu početka Drugoga vatikanskog koncila započela je Godina koja je posebno posvećena ispovijedanju, svjedočenju i ispravnomu tumačenju vjere, kao i pobožnomu razmatranju Koncilskih dokumenata te članaka Katekizma Katoličke Crkve.

Budući da je riječ o nastojanju oko svetosti i čistoće duše, na tome putu je od velike koristi dar oprosta koji Crkva, snagom koju joj je dao Krist, pruža svima koji ispune tražene uvjete.

Potpuni oprost vremenite kazne za grijehe može se steći za vlastite grijehe ili namijeniti za duše pokojnih. Mogu ga dobiti vjernici koji su se istinski pokajali, dolično ispovjedili, sakramentalno pričestili i izmolili molitve na nakanu Svetoga Oca, i to:

a) svaki put kad sudjeluju na tri susreta pučkih misija ili duhovnih obnova, ili barem na tri predavanja o dokumentima Drugoga vatikanskog koncila ili o Katekizmu Katoličke Crkve, u crkvi ili na nekome drugom primjerenom mjestu;

b) svaki put kad hodočaste u neku od papinskih bazilika, u kršćanske katakombe, zatim u našu Zagrebačku prvostolnicu, u Nacionalno marijansko svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, u Nacionalno svetište Sv. Josipa u Karlovcu ili u župnu crkvu u Krašiću te tamo sudjeluju na nekom liturgijskom slavlju ili se barem zaustave u sabranosti i svoje razmatranje zaključe Molitvom Gospodnjom (Oče naš), Vjerovanjem, litanijama Blažene Djevice Marije ili svih svetih;

c) svaki put na svetkovine Gospodnje i Blažene Djevice Marije, na blagdane svetih apostola ili zaštitnika župe, sudjeluju u euharistijskome slavlju ili molitvi časoslova, dodajući molitvu Vjerovanja;

d) kada na dan svoga krštenja, ili na neki drugi dan koji sami izaberu, pohode crkvu svoga krštenja, te tamo – na propisan način – obnove krsna obećanja;

Na svetkovinu Krista Kralja (24. studenoga 2013.), prigodom zatvaranja Godine vjere, Nadbiskup će podijeliti papinski blagoslov s potpunim oprostom za sve vjernike koji će ga primiti u iskrenoj raspoloživosti srca.

Vjernici koji zbog bolesti ili nekih drugih ozbiljnih razloga ne mogu izaći iz kuće mogu primiti potpuni oprost, ako – sjedinjeni u duhu i u mislima s vjernicima na dotičnim mjestima, naročito onda kada se putem sredstava društvenoga priopćavanja prenose riječi ili slavlja koja predvodi Sveti Otac ili Nadbiskup – izmole Oče naš, Vjerovanje ili neku drugu molitvu, prikazujući svoje trpljenje i poteškoće na nakane koje su za Crkvu posebno važne u Godini vjere.

Zagrebačka nadbiskupija

Nadbiskupski duhovni stol

 


Obred blagoslova obitelji i vjernika

o proslavi Otajstva Rođenja Gospodinova

u Godini vjere:

 

Preuzmite: word dokument

Preuzmite: pdf dokument

 

 


 

Papine kateheze u Godini vjere

KATEHEZE PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆIM AUDIJENCIJAMA SRIJEDOM

Otkrivajmo svakog dana ljepotu naše vjere – kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 10. listopada 2012.

Preobražavajuća snaga vjere - kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 17. listopada 2012.

Što znači vjerovati danas? - kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 24. listopada 2012.

Vjera je i osobna i zajednička - kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 31. listopada 2012.

Čovjekova duboka čežnja za Bogom - kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 7. studenoga 2012.

Putovi koji vode spoznaji Boga - kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 14. studenoga 2012.

Fides quaerens intellectum - kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 21. studenoga 2012.

Kako govoriti o Bogu danas? - kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 28. studenoga 2012.

 

 

 

Otkrivajmo svakog dana ljepotu naše vjere
(Trg sv. Petra u Vatikanu, 10. listopada 2012. godine)

 

Draga braćo i sestre, uoči smo dana u kojem ćemo proslaviti pedeset godina od otvorenja Drugog vatikanskog koncila i početak Godine vjere. Ovom katehezom želim početi razmišljati – s nekoliko kratkih misli – o velikom crkvenom događaju koji je bio Koncil, događaju kojem sam izravno svjedočio. On nam se, da tako kažem, predstavlja kao velika freska, obojena u svojoj raznolikosti i različitosti elemenata, pod vodstvom Duha Svetoga. I dok stojimo pred tim milosnim trenutkom, kao pred velikom slikom, i danas uočavamo njegovo čudesno bogatstvo, ponovno otkrivamo njegove osebujne nijanse, fragmente, isječke.


Blaženi Ivan Pavao II., na pragu trećeg tisućljeća, je napisao: "Nakon zaključenja Jubileja, osjećam više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koju je zadobila Crkva u 20. stoljeću. U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo" (Apost. pismo Novo millennio ineunte, 57). Mislim da je ta slika rječita. Dokumenti Drugog vatikanskog koncila, kojima se treba vraćati oslobađajućih ih mnoštva tiskovina koje često namjesto da pripomognu njihovu boljem poznavanju u stvari su ih zamaglili, su, također za naše doba, kompas koji omogućuje lađi Crkve da plovi otvorenim morem, usred oluja ili na tihim i mirnim valovima, da bi sigurno plovila i prispjela cilju,

Dobro se sjećam toga vremena: bio sam tada mladi profesor fundamentalne teologije na Bonskom sveučilištu i koelnski nadbiskup, kardinal Frings, bio je za mene uzor čovjeka i svećenika, koji me poveo sa sobom u Rim kao teologa savjetnika; kasnije sam imenovan koncilskim stručnjakom. To je za mene bilo jedinstveno iskustvo: nakon sveg žara i zanosa priprave, imao sam priliku vidjeti jednu živu Crkvu – gotovo tri tisuće koncilskih otaca iz svih dijelova svijeta okupljeni pod vodstvom nasljednika apostola Petra – koji su stupili u školu Duha Svetoga, pravog pokretača Koncila. Rijetko put se u povijesti moglo, kao tada, gotovo na konkretan način "dotaknuti" univerzalnost Crkve u jednom trenutku velikog ostvarenja njezina poslanja da pronosi evanđelje u svakom dobu i do nakraj zemlje. U tim danima, ako pogledate slike otvorenja toga velikog skupa, putem televizije ili drugih sredstava komunikacije, moći ćete i vi sami zapaziti radost nadu i ohrabrenje koje je svima nama dalo sudjelovanje u tome velikom događaju svjetla, koje se širi sve do danas.

U povijesti Crkve, kao što mislim da vam je poznato, Drugom su vatikanskom koncilu prethodili razni koncili. Obično su ti veliki crkveni skupovi sazivani zbog definiranja temeljnih počela vjere, osobito ispravljajući zablude koje su ove dovodile u opasnost. Sjetimo se Nicejskog sabora iz 325., koji je sazvan radi pobijanja arijanskog krivovjerja i ponovnog potvrđivanja božanstva Isusa Sina Jedinorođenoga Boga Oca; ili Efeškog, iz 431., koji je Mariju proglasio Majkom Božjom; zatim Kalcedonskog, iz 451., koji je potvrdio jednu Kristovu osobu u dvije naravi, božanskoj i ljudskoj.

Kada je riječ o koncilima koji su vremenski bliže nama moramo spomenuti Tridentski sabor, u 16. stoljeću, koji je razjasnio bitne točke katoličkog nauka u sučeljavanju s protestantskom reformom; ili Prvi vatikanski koncil, na kojem se počelo razmišljati o različitim temama, ali se imalo vremena proglasiti samo dva dokumenta, jedan o spoznaji Boga, objavi, vjeri i odnosima s razumom te drugi o papinu primatu i nepogrešivosti, jer je prekinut okupacijom Rima u rujnu 1870.

Ako pogledamo na Drugi vatikanski koncil, vidimo da u tome povijesnom času Crkve nije bilo posebnih zabluda vjere koje je trebalo ispravljati ili osuditi, niti je bilo specifičnih doktrinarnih ili disciplinskih pitanja koja bi trebalo razjasniti. Može se onda shvatiti iznenađenje male skupine kardinala prisutnih u kapitulskoj dvorani benediktinskog samostana u Svetom Pavlu izvan zidina, kada je 25. siječnja 1959. blaženi Ivan XXIII. najavio biskupsku sinodu za Rim i Koncil za opću Crkvu. Prvo pitanje koje se postavilo u pripravi toga velikog događaja bilo je upravo to kako ga započeti, koju mu posebnu zadaću zadati. Blaženi Ivan XXIII. u govoru na otvorenju, održanom 11. listopada prije pedeset godina, dao je opću smjernicu: vjera mora govoriti na "obnovljen", prodorniji način – jer se svijet brzo mijenja – zadržavajući međutim svoje neprolazne sadržaje, bez ustupaka i kompromisa. Papa je želio da Crkva razmišlja o svojoj vjeri, o istinama koje je vode. Ali iz toga ozbiljnog, produbljenog razmišljanja o vjeri, moralo se na nov način ocrtati odnos između Crkve i suvremenog doba, između kršćanstva i određenih bitnih sastavnica suvremene misli, ne zato da bi se ovoj prilagodilo, već zato da se tom našem svijetu, koji teži tome da se udalji od Boga, predstavi zahtjev evanđelja u svoj njegovoj veličini i u svoj njegovoj čistoći (usp. Discorso alla Curia Romana per gli auguri natalizi, 22. prosinca 2005.).

Pokazuje to vrlo dobro sluga Božji Pavao VI. u homiliji na kraju posljednje koncilske sjednice – 7. prosinca 1965. – izvanredno aktualnim riječima, kada kaže kako, da bi se dobro ocijenilo taj događaj: "mora ga se promatrati u vremenu u kojem se zbio. Naime – kaže Papa – zbio se u vremenu u kojem su, kao što svi znaju, ljudi više skloni zemaljskom kraljevstvu no nebeskom; vremenu, dodajmo nadalje, u kojem je zaborav Boga postao nešto uobičajeno, gotovo nešto što sugerira znanstveni napredak; vremenu u kojem temeljni čin ljudske osobe, koja je postala svjesnija sebe i vlastite slobode, teži tome da traži vlastitu apsolutnu slobodu, oslobađajući se spona svakog vrhunaravnog zakona; vremenu u kojem se 'laicizam' smatra legitimnom posljedicom suvremene misli i najmudrijom normom za vremenito uređenje društva... U tome je vremenu održan naš Koncil na Božju slavu, u Kristovo ime, pod nadahnućem Duha Svetoga". Tako je govorio Pavao VI. U zaključku je u pitanju Boga naznačio središnje pitanje Koncila, onoga Boga koji "stvarno postoji, živi, koji je osoba, brižan, beskrajno dobar; štoviše, ne samo dobar u sebi, već neizmjerno dobar također za nas, on je naš Stvoritelj, naša istina, naša sreća; u toj mjeri da čovjek, kada se upinje svoj um i svoje srce usredotočiti na Boga u kontemplaciji, čini najviši i najpuniji čin svoje duše, čin koji i danas može i mora biti vrhunac nebrojenih područja ljudskog djelovanja, iz kojeg ona primaju svoje dostojanstvo" (AAS 58 [1966], 52-53).


Vidimo kako je doba u kojem živimo i nadalje označeno zaboravom i neosjetljivošću prema Bogu. Smatram, dakle, da moramo svladati najjednostavniju i najosnovniju lekciju Koncila a to je da se kršćanstvo u svojoj suštini sastoji u vjeri u Boga, koji je trojstvena Ljubav i u susretu, osobnom i zajedničkom, s Kristom koji usmjerava i vodi život: sve ostalo iz toga proizlazi. Ono što je važno danas, upravo kao što je bilo želja koncilskih otaca, jeste da se vidi – ponovno i jasno – da je Bog prisutan, da nas gleda, da nam odgovara. I da, naprotiv, kada nema vjere u Boga, ruši se ono što je bitno, jer čovjek gubi svoje duboko dostojanostvo i ono što čini velikim njegovo čovještvo, protiv svakog umanjivanja. Koncil nas podsjeća da Crkva, u svim svojim sastavnicama, ima zadaću, poslanje prenositi riječ Božje ljubavi koja spašava, da se sluša i prihvati onaj poziv koji sadrži u sebi naše vječno blaženstvo.

Promatrajući u tome svjetlu bogatstvo sadržano u dokumentima Drugog vatikanskog koncila želim spomenuti samo četiri konstitucije, gotovo četiri strane svijeta kompasa koji nas može usmjeravati. Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium nam kazuje kako je u Crkvi na prvome mjestu klanjanje, Bog, središnje mjesto pripada otajstvu Kristove prisutnosti. A Crkva, tijelo Kristovo je narod koji putuje u vremenu, ima kao temeljnu zadaću slaviti Boga, kao što se to kaže u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium. Treći dokument koji želim spomenuti je konstitucija o Božjoj objavi Dei Verbum: živa Božja riječ okuplja Crkvu i oživljava je tijekom čitavog njezina putovanja u povijesti. A način na koji Crkva nosi čitavom svijetu svjetlo koje je primila od Boga da ga cio svijet slavi je temeljna tema pastoralne konstitucije Gaudium et spes.
Drugi vatikanski koncil je za nas snažni poziv da ponovno otkrivamo svakog dana ljepotu naše vjere, da je dublje upoznamo zbog snažnijeg odnosa s Gospodinom, da živimo do kraja svoj kršćanski poziv. Neka Djevica Marija, Majka Kristova i čitave Crkve, pomogne da ostvarujemo i provodimo u djelo ono što su koncilski oci, nadahnuti Duhom Svetim, čuvali u srcu: želju da svi uzmognu upoznati evanđelje i susresti Gospodina Isusa kao put, istinu i život. Hvala!

 

 

Preobražavajuća snaga vjere
(Trg sv. Petra u Vatikanu, 17. listopada 2012. godine)


 

Draga braćo i sestre, danas započinjem s novim ciklusom kateheza, koji će se protegnuti kroz čitavu upravo započetu Godinu vjere i kojim se prekida – tijekom tog razdoblja – ciklus posvećen školi molitve. Apostolskim pismom Porta fidei (Vrata vjere) proglasio sam ovu posebnu Godinu, upravo zato da Crkva obnovi zanos vjere u Isusa Krista, jedinog spasitelja svijeta, da ponovno u njoj oživi radost što kroči putom koji joj je pokazao i svjedoči na konkretan način preobražavajuću snagu vjere.

Pedeseta obljetnica otvorenja Drugog vatikanskog koncila je važna prigoda za povratak Bogu, za produbljivanje i življenje s većom hrabrošću vlastite vjere, za osnaživanje pripadnosti Crkvi, "učiteljici ljudskog roda", koja nas, naviještanjem Božje riječi, slavljenjem sakramenata i djelima ljubavi, vodi ususret i spoznanju Krista, pravog Boga i pravog čovjeka. Nije riječ o susretu s nekom idejom ili s nekim projektom života, već sa živom Osobom koja duboko preobražava sve nas, otkrivajući nam naš pravi identitet djece Božje. Susret s Kristom obnavlja naše ljudske odnose, usmjeravajući ih, iz dana u dan, prema većoj solidarnosti i bratstvu, u logici ljubavi. Imati vjere u Gospodina nije nešto što se tiče samo našeg uma, područja intelektualne spoznaje, već je promjena koja zahvaća život, sve ono što jesmo: čuvstva, srce, um, volju, tjelesnost, emocije, ljudske odnose. S vjerom se uistinu mijenja sve u nama i za nas i jasno se otkriva naše buduće određenje, istina o našem pozivu u povijesti, smisao života, svijest da smo putnici prema nebeskoj domovini.

Ali – zapitajmo se – je li vjera uistinu snaga koja preobražava naš život? Ili je tek jedan od sastavnih dijelova našega života, a ne presudni element koji zahvaća život u cjelini? S katehezama ove Godine vjere želimo prijeći jedan put koji vodi učvršćivanju ili ponovnom pronalaženju radosti vjere, shvaćajući da ona nije nešto izvanjsko, odijeljeno od konkretnog života, već je sama njegova duša. Vjera u Boga koji je ljubav, i koji je postao blizak čovjeku utjelovivši se i predavši samoga sebe na križu zato da nas spasi i ponovno nam otvori vrata Neba, zorno i jasno pokazuje da se čovjekova punina sastoji samo u ljubavi. Danas je potrebno to ponovno jasno potvrditi, dok kulturne promjene koje su u tijeku pokazuju često tolike oblike nečovještva, koje se nameće pod krinkom "kulturnih postignuća": vjera nam kaže da nema pravog čovjekoljublja osim u mjestima, činima, vremenima i oblicima u kojima je čovjek nošen ljubavlju koja dolazi od Boga, izražava se kao dar, očituje se u odnosima punim ljubavi, suosjećanja, pažnje i nesebičnog služenja drugome. Tamo gdje vladaju gospodarenje, posjedovanje, izrabljivanje, porobljavanje drugoga zbog vlastite sebičnosti, tamo gdje se pojedinac u svojoj nadutosti zatvara u samoga sebe čovjek biva osiromašen, degradiran i izobličen. Kršćanska vjera, djelatna u ljubavi i snažna u nadi, ne ograničava, već očovječuje, produhovljuje život, štoviše čini ga potpuno ljudskim.

Vjerovati znači prihvatiti tu preobražavajuću poruku u našem životu, znači prihvatiti objavu Boga, koji nam daje spoznati tko On jest, kako djeluje, koji su njegovi planovi za nas. Sigurno da Božji misterij ostaje uvijek iznad naših poimanja i našega shvaćanja, naših obreda i naših molitava. Ipak, objavom Bog samoga sebe očituje, govori o samom sebi, postaje dohvatljiv. A mi smo postali kadri slušati njegovu riječ i primiti njegovu istinu. Eto dakle čuda vjere: Bog, u svojoj ljubavi, stvara u nama – po djelovanju Duha Svetoga – prikladne uvjete da možemo spoznati njegovu Riječ. Sam Bog, u svojem htijenju da očituje samoga sebe, da stupi u doticaj s nama, da se uprisutni u ljudskoj povijesti, osposobljava nas da ga slušamo i prihvatimo. Sveti Pavao izražava to s radošću i zahvalnošću: "Zato, eto, i mi bez prestanka zahvaljujemo Bogu što ste, kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju koja i djeluje u vama, vjernicima" (1 Sol 2, 13).

Bog se objavio riječima i djelima u čitavoj dugoj povijesti prijateljevanja sa čovjekom, koja ima svoj vrhunac u utjelovljenju Sina Božjega i u njegovu misteriju smrti i uskrsnuća. Bog ne samo da se objavio u ljudskoj povijesti, ne samo da je govorio po prorocima, već je iskoračio iz svoga neba i došao na zemlju u kojoj obitavaju ljudi kao čovjek, da ga možemo susresti i slušati. A iz Jeruzalema se navještaj evanđelja spasenja proširio do nakraj zemlje. Crkva, rođena iz Kristova boka, je postala nositeljicom nove čvrste nade: Isus Nazarećanin, raspet i uskrsli, spasitelj svijeta, sjedi zdesna Ocu i sudac je živih i mrtvih. To je kerigma, središnji i prodorni navještaj vjere. No od samog se početaka postavio problem "pravila vjere", to jest vjernosti vjernika istini evanđelja, u kojoj će ostati postojani, spasenjskoj istini o Bogu i čovjeku koju će se čuvati i prenositi. Sveti Pavao vjernicima naviješta evanđelje "po kojem se spasavate, ako držite što sam vam navijestio; osim ako uzalud povjerovaste" (1 Kor 15, 2).

Ali gdje nalazimo bitni izričaj vjere? Gdje nalazimo istine koje se vjerno prenosilo i koje predstavljaju svjetlo za naš svakodnevni život? Odgovor je jednostavan: u Vjerovanju, u ispovijesti vjere ili simbolu vjere, mi obnavljamo spomen na izvorišni događaj Osobe i povijesti Isusa iz Nazareta; uozbiljuje se ono što je Apostol naroda rekao kršćanima u Korintu: "Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima" (1 Kor 15, 3).

I danas imamo potrebu da se Vjerovanje bolje poznaje, shvaća i moli. Prije svega je važno da se Vjerovanje, tako reći, "prepozna". Poznavanje bi, naime, moglo biti tek intelektualni čin, dok "prepoznavanje" želi označavati potrebu da se otkrije duboka veza između istina koje ispovijedamo u Vjerovanju i našega svakodnevnog života, kako bi te istine bile zaista i na konkretan način – kao što su oduvijek i bile – svjetlo na našem životnom putu, voda koja gasi žegu našega životnog puta, život koji pobjeđuje određene pustinje suvremenog života. U Vjerovanju je ucijepljen kršćaninov moralni život, koji u njemu nalazi svoj temelj i svoju opravdanost.

Nije slučajno da je blaženi Ivan Pavao II. želio da se Katekizam Katoličke Crkve, sigurna norma za poučavanje vjere i sigurni izvor za novu katehezu, oslanja na Vjerovanju. Išlo se za tim da se potvrdi i sačuva ona srž istina vjere i pretoči je se u jezik koji će biti razumljiviji ljudima našeg doba. Dužnost je Crkve prenositi vjeru, naviještati evanđelje, kako bi kršćanske istine bile svjetlo u novim kulturnim promjenama, a kršćani bili kadri obrazložiti nadu koja je u njima (usp. 1 Pt 3, 14). Danas živimo u društvu koje se stubokom promijenilo također u odnosu na nedavnu prošlost i koje je u stalnom gibanju.

Procesi sekularizacije i rašireni nihilistički mentalitet, u kojem je sve relativno, ostavili su duboki trag na način razmišljanja i shvaćanja svih ljudi. Život se često živi olako i površno, bez jasnih ideala i čvrstih nada, unutar promjenjivih i prolaznih društvenih i obiteljskih veza. Prije svega se mlade naraštaji ne uči traženju istine i dubokog smisla života koji nadilazi prolazno, postojanosti na afektivnom polju, povjerenju. Naprotiv, relativizam navodi ljude da nemaju čvrstih uporišta, sumnjičavost, nestalnost i hirovitost uzrokuju lomove u međuljudskim odnosima, dok se život živi u sklopu eksperimenata kratkoga vijeka, bez preuzimanja odgovornosti. Ako se čini da individualizam i relativizam vladaju u srcima mnogih suvremenika, ne može se reći da su vjernici ostali potpuno imuni na te opasnosti, s kojima se suočavamo u prenošenju vjere. Istraživanje provedeno na svim kontinentima prigodom Biskupske sinode o novoj evangelizaciji, ukazalo je na neke od njih: vjera življena na pasivan i privatan način, odbacivanje vjerskog odgoja, raskid između vjere i života.

Kršćanin često ne poznaje čak ni osnove svoje katoličke vjere, Vjerovanja, tako da ostavlja prostor određenom sinkretizmu i religijskom relativizmu, bez jasnog poznavanja istina u koje treba vjerovati i spasenjske jedincatosti kršćanstva. Nije danas tako daleka opasnost da se gradi, tako reći, jedna "uradi sam" vjera. Moramo, se naprotiv, vratiti Bogu, Bogu Isusa Krista, moramo otkriti poruku evanđelja, pustiti da ono uđe duboko u naše svijesti i u svakodnevni život.

U katehezama tijekom ove Godine vjere želim ponuditi pomoć na tome putu, da bismo se ponovno vratili i produbili središnje istine vjere o Bogu, čovjeku, Crkvi, o cjelokupnoj društvenoj i kozmičkoj stvarnosti, meditirajući i razmišljajući o tvrdnjama sadržanim u Vjerovanju. Želim da bude jasno kako su ti sadržaji ili istine vjere (fides quae) izravno vezani uz naš život; zahtijevaju jedno obraćenje života, koje daje životu novi način vjerovanja u Boga (fide qua). O poznavanju Boga, susretu s njim, produbljavanju crta njegova lica ovisi naš život, jer On ulazi u duboke dinamizme ljudskog bića.

Neka put koji ćemo proći u ovoj godini učini da svi porastemo u vjeri i ljubavi u Krista, da naučimo živjeti, u svojim svakodnevnim odlukama i djelovanjima, dobar i lijep život evanđelja. Hvala!

 

 

Što znači vjerovati danas?
(Trg sv. Petra u Vatikanu, 24. listopada 2012. godine)


 

Draga braćo i sestre, prošle sam srijede, početkom Godine vjere, započeo s novim nizom kateheza o vjeri. Danas želim zajedno s vama razmišljati o temeljnom pitanju: što je vjera? Ima li vjera još smisla u svijetu u kojem su znanost i tehnologija otvorili vidike koji su još donedavno bili nezamislivi? Što znači vjerovati danas? U našem je dobu nužan ponovni odgoj u vjeri, koji će zacijelo obuhvaćati poznavanje njezinih istina i spasenjskih događaja, ali koji će prije svega proizlaziti iz pravog susreta s Bogom u Isusu Kristu, iz ljubavi prema njemu, iz stavljanja pouzdanja u njega, tako da cio život bude njime obuhvaćen.

Danas se, zajedno s mnogim znacima dobra, oko nas širi određena duhovna pustinja. Ponekad kao da imamo osjećaj, sudeći prema određenim zbivanjima o kojima svakodnevno slušamo, da svijet ne ide prema izgrađivanju jedne zajednice koja će biti više bratska i miroljubivija; same ideje napretka i blagostanja pokazuju također svoje sjene. Usprkos veličini znanstvenih otkrića i tehnoloških uspjeha današnji čovjek nije postao slobodniji, čovječniji; ostali su toliki oblici izrabljivanja, manipulacije, nasilja, ugnjetavanja, nepravde…

Nadalje, određena vrsta kulture navikla je ljude samo kretati se unutar horizonta stvari, onoga što je izvedivo, vjerovati samo u ono što se vidi i dotiče vlastitim rukama. S druge strane, međutim, raste također broj onih koji se osjećaju dezorijentiranima i, u svom traženju da se izdignu iznad isključivo horizontalne vizije stvarnosti, spremni su u sve povjerovati pa i u ono što se kosi sa čovještvom. U tome kontekstu ponovno se javljaju neka temeljna pitanja, koja su mnogo konkretnija no što se to čini na prvi pogled: kojeg smisla ima živjeti? Ima li budućnosti za čovjeka, za nas i za nove naraštaje? Kako usmjeriti naše slobodne izbore da naš život ima dobar i sretan ishod? Što nas čeka kada prijeđemo prag smrti?

Iz tih nezaobilaznih pitanja zorno se vidi kako svijet planiranja, točnog računanja i eksperimentiranja, riječju znanstveno znanje, iako važno za čovjeka, samo nije dovoljno. Trebamo ne samo materijalni kruh, nego nam je potrebna i ljubav, smisao i nada, siguran temelj, čvrsto tlo pod nogama koje nam pomaže živjeti s autentičnim smislom također u krizi, u tami, u svakodnevnim teškoćama i problemima. A vjera nam daje upravo to: to je povjerljivo pouzdanje u jednog "Ti", koji je Bog, koji mi daje jednu drukčiju sigurnost, koja nije ništa manje pouzdana od one koju mi daje točan izračun ili znanost.

Vjera nije puki čovjekov pristanak uz pojedine istine o Bogu; to je čin kojim slobodno stavljam svoje pouzdanje u Boga koji je Otac i koji me ljubi; to je prianjanje uz jedan "Ti" koji mi daje nadu i pouzdanje. Sigurno da to prianjanje uz Boga nije lišeno sadržaja: njime smo svjesni da nam se sam Bog pokazao u Kristu, dao je vidjeti svoje lice i postao stvarno blizak svakome od nas. Štoviše, Bog je objavio da je njegova ljubav prema čovjeku, prema svakom od nas, neizmjerna: na križu, Isus iz Nazareta, Sin Božji koji je postao čovjekom, na jasniji nam način pokazuje dokle seže ta ljubav, do darivanja samoga sebe, do potpune žrtve. Otajstvom smrti i uskrsnuća Kristova, Bog se spušta sve do našeg čovještva da ga ponovno vrati sebi, da ga uzdigne u svoje visine.

Vjera znači vjerovati u tu Božju ljubav koja se ne umanjuje pred čovjekovim opakošću, pred zlom i smrću, već je kadra preobraziti svaki oblik ropstva, dajući mogućnost spasenja. Imati vjere, dakle, znači susresti taj "Ti", Boga, koji mi pomaže i daje mi obećanje neuništive ljubavi koja ne samo da teži vječnosti, već je i daje; imati vjere znači pouzdati se u Boga poput djeteta, koje dobro zna da se unatoč svim teškoćama, svim problemima može osjećati sigurnim u krilu svoje majke.

A ta mogućnost spasenja po vjeri je dar koji Bog daje svim ljudima. Mislim da bismo morali – u svom svakodnevnom životu, označenom često dramatičnim problemima i situacijama – češće razmišljati o činjenici da vjerovati na kršćanski način znači to predanje s povjerenjem dubokom smislu koji drži mene i svijet, onom smislu kojeg ne možemo mi sami sebi dati, već samo primiti kao dar, i koji je temelj na kojem možemo živjeti bez straha. A tu oslobađajuću i umirujuću sigurnost vjere moramo biti kadri naviještati riječju i pokazivati je svojim kršćanskim životom.

Oko nas, međutim, vidimo svakoga dana kako su mnogi ravnodušni ili odbijaju primiti taj navještaj. Na kraju Markova Evanđelja, Isus kaže: "Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se" (Mk 16, 16). Želim vas pozvati da razmišljate o tome. Vjera u djelovanje Duha Svetoga mora nas uvijek poticati na to da pođemo naviještati evanđelje, na odvažno svjedočenje vjere; ali, osim mogućnosti pozitivnog odgovora na dar vjere, postoji također opasnost odbacivanja evanđelja, neprihvaćanja životvornog susreta s Bogom. Već je sveti Augustin pokrenuo to pitanje u jednom svom komentaru na prispodobu o sijaču: "Mi govorimo – govorio je Augustin –, bacamo sjeme, širimo sjeme posvuda. Ima onih koji preziru, koji će koriti, koji se izruguju. Ako se takvih plašimo, nemamo više što sijati i na dan žetve ostat ćemo bez uroda. Neka stoga dođe sjeme dobrog tla" (Discorsi sulla disciplina cristiana, 13,14: PL 40, 677-678).

Odbacivanje nas, dakle, ne smije obeshrabriti. Kao kršćani mi smo svjedočanstvo toga plodnog tla: naša vjera, usprkos našim ograničenjima, pokazuje da postoji dobro tlo, gdje sjeme Božje riječi daje obilne plodove pravednosti, mira i ljubavi, novog čovječanstva, spasenja. I čitava povijest Crkve, sa svim problemima, pokazuje da postoji dobro tlo, da postoji dobro sjeme, i donosi plod.
No zapitajmo se: odakle čovjek crpi tu otvorenost srca i uma da uzvjeruje u Boga koji se učinio vidljivim u Isusu Kristu umrlom i uskrslom, da prihvati njegovo spasenja, tako da mu On i njegovo evanđelje budu vodilja i svjetlo života? Odgovor glasi: možemo vjerovati u Boga jer nam se on približava i dotiče nas, jer nas Duh Sveti, dar Uskrsloga, osposobljava da prihvatimo živog Boga. Vjera je dakle prije svega vrhunaravni dar, Božji dar.

U dogmatskoj konstituciji Drugog vatikanskog koncila o božanskoj objavi Dei Verbum kaže se slijedeće: "A da se uzvjeruje, potrebna je Božja milost koja predusreće i potpomaže te unutarnja pomoć Duha Svetoga, koji srce treba pokrenuti i obratiti ga k Bogu, otvoriti oči uma te svima dati 'ugodnost pristanka i vjerovanja istini'" (5). U temelju našega puta vjere je krštenje, sakrament koji nam daje Duha Svetoga, po kojem postajemo Božja djeca u Kristu i koji označava ulazak u zajednicu vjere, u Crkvu: ne vjerujemo sami od sebe, bez predusretljive milosti Duha Svetoga; i ne vjerujemo sami, već zajedno s braćom. Od krštenja nadalje svaki je vjernik pozvan ponovno živjeti i prisvojiti tu ispovijest vjere, zajedno s braćom.

Vjera je Božji dar, ali je također duboko slobodni i ljudski čin. To se jasno kaže u Katekizmu Katoličke Crkve: "Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio" (154).

Štoviše, ona iz uključuje i uzdiže, u jednom životnom ulogu koji je poput izbavljenja naše slobode iz okova ropstva: to je jedno izlaženje iz samih sebe, iz vlastitih sigurnosti, iz vlastitih mentalnih shema i pouzdavanje u djelovanje Boga koji nam pokazuje svoj put koji vodi k zadobivanju prave slobode, našeg ljudskog identiteta, prave radosti srca, mira sa svima. Vjerovati znači pouzdati se u potpunoj slobodi i s radošću brižnom Božjem naumu o povijesti, kako je to učinio Abraham, kako je to učinila Marija iz Nazareta. Vjera je dakle pristanak kojim naš um i naše srce kažu svoj "da" Bogu, ispovijedajući da je Isus Gospodin. I taj "da" preobražava život, otvara mu put prema punini smisla, čini ga tako novim, ispunjenim radošću i pouzdanom nadom.

Dragi prijatelji, naše vrijeme traži kršćane koji su privučeni Kristom, koji rastu u vjeri zahvaljujući dobrom poznavanju Svetog Pisma i sakramenata, osobe koje su poput otvorene knjige koja pripovijeda o novom životu u Duhu Svetom, prisutnosti onoga Boga koji nas podupire na našem životnom putu i otvara nas vječnom životu. Hvala

 

 

Vjera je i osobna i zajednička
(Trg sv. Petra u Vatikanu, 31. listopada 2012. godine)


 

Draga braćo i sestre, nastavljamo naš meditativni hod o katoličkoj vjeri. Protekle sam srijede pokazao kako je vjera dar, jer je Bog taj koji preuzima inicijativu i izlazi nam ususret; i tako je vjera odgovor kojim ga prihvaćamo kao čvrsti temelj našega života. To je dar koji stubokom preobražava život, jer nam daje ući u samu Isusovu viziju, koji djeluje u nama i otvara nas ljubavi prema Bogu i prema drugim.

Danas želim učiniti korak dalje u našem razmišljanju, polazeći još jednom od nekih pitanja: ima li vjera samo osobni, individualni karakter? Tiče li se samo moje osobe? Živim li svoju vjeru kao pojedinac? Nema sumnje da je čin vjere čisto osobni čin, koji se događa u najdubljoj nutrini i koji označava promjenu, osobno obraćenje: u mome životu se događa neki preokret, promjena. U liturgiji krštenja, u času obećanjâ, predslavitelj traži da očitujemo katoličku vjeru i postavlja tri pitanja: Vjerujete li u Boga Oca svemogućega? Vjerujete li u Sina Njegova Jedinorođenoga? Vjerujete li u Duha Svetoga?

Nekoć davno su ta pitanja upućivana osobno onome koji je trebao primiti krštenje, prije nego će biti uronjen tri put u vodu. I danas je odgovor u jednini: "Vjerujem". Ali to moje vjerovanje nije posljedica nekog mog samotnog razmišljanja, nije produkt moje misli, već je plod jednog odnosa, jednog dijaloga, u kojem postoji slušanje, primanje, odgovaranje; razgovor s Isusom mi omogućuje izaći iz mog "ja" začahurenog u samog sebe i otvoriti se ljubavi Boga Oca.

To je poput nekog rođenja u kojem otkrivam da sam sjedinjen ne samo s Isusom, već također sa svima onima koji su kročili i kroče istim putem; a to novo rođenje, koje započinje krštenjem, nastavlja se tijekom čitavog života. Ne mogu graditi svoju osobnu vjeru u privatnom dijalogu s Isusom, jer mi je vjeru podario Bog po zajednici vjernika koja je Crkva i ona me pridružuje mnoštvu vjernika u zajednici koja nije samo društvena, već je ukorijenjena u vječnu Božju ljubav koja je u samoj sebi zajednica Oca, Sina i Duha Svetoga, to je trojstvena Ljubav. Naša je vjera doista osobna, jedino ako je također zajednička: može biti moja vjera, samo ako se živi i kreće u "mi" Crkve, samo ako je naša vjera, vjera Crkve.

Nedjeljom, na misnom slavlju, moleći Vjerovanje, mi se izražavamo u prvom licu, ali zajednički ispovijedamo jednu vjeru Crkve. To pojedinačno izrečeno Vjerovanje pridružuje se onom Vjerovanju nebrojenog mnoštva u vremenu i prostoru, u kojem svatko doprinosi, tako reći, složnom višeglasju vjere. U Katekizmu Katoličke Crkve to je sažeto na slijedeći način: "'Vjerovati' je crkven čin. Vjera Crkve prethodi našoj vjeri, rađa je, podržava i hrani. Crkva je Majka svih koji vjeruju. 'Nitko ne može imati Boga za Oca, ako nema Crkvu za Majku' (sveti Ciprijan)" (br. 181). Dakle, vjera se rađa u Crkvi, njoj vodi i u njoj se živi. To je važno podsjetiti.

Na početku kršćanskog puta, kada Duh Sveti u sili silazi na učenike, na Pedesetnicu – kako to opisuju Djela apostolska (usp. 2, 1-13) – rađajuća Crkva prima snagu da ostvaruje poslanje koje joj je povjerio uskrsli Gospodin: širiti po svem svijetu evanđelje, radosnu vijest o Božjem kraljevstvu i voditi tako svakog čovjeka susretu s njim, vjeri koja spašava. Apostoli pobjeđuju svaki strah naviještajući ono što su osobno čuli, vidjeli, iskusili s Isusom.

Po snazi Duha Svetoga počinju govoriti nove jezike, otvoreno naviještajući misterij kojem su bili svjedoci. U Djelima apostolskim nam se zatim prenosi veliki govor kojeg je Petar izgovorio upravo na dan Pedesetnice. On najprije navodi jedan ulomak iz proroka Joela (3, 1-5), dovodeći ga u vezu s Isusom i naviještajući srž kršćanske vjere: onaj koji je svima činio dobročinstva, kojeg je Otac potvrdio čudesima i velikim znamenjima, pribijen je na križ i ubijen, ali ga je Bog uskrsnuo od mrtvih, učinivši ga Gospodinom i Kristom. S njime smo ušli u konačno spasenje naviješteno po prorocima i onaj koji bude zazivao njegovo ime bit će spašen (usp. Dj 2, 17-24).

Slušajući Petrove riječi, mnogi su ih doživjeli kao osobni izazov, pokajali su se za vlastite grijehe i dali se krstiti primivši dar Duha Svetoga (usp. Dj 2, 37-41). Započinje tako put Crkve, zajednice koja donosi taj navještaj u vrijeme i prostor, zajednice koja je Božji narod utemeljen na novom savezu zahvaljujući Kristovoj krvi i čiji članovi ne pripadaju nekoj posebnoj društvenoj ili etničkoj skupini, već su muškarci i žene koji dolaze iz svakog naroda i kulture. To je "katolički" narod, koji govori nove jezike, svima je otvoren da sve primi u svoje krilo, izvan svih granica, rušeći sve barijere: "Tu više nema: Grk - Židov, obrezanje - neobrezanje, barbar - skit, rob - slobodnjak, nego sve i u svima - Krist" (Kol 3, 11), kaže sveti Pavao.
Crkva je, dakle, od samih početaka mjesto vjere, mjesto prenošenja vjere, mjesto u kojem, po krštenju, bivamo uronjeni u uskrsno otajstvo Kristove muke i uskrsnuća, koje nas oslobađa od ropstva grijeha, daje nam slobodu djece i uvodi nas u zajedništvo s Presvetim Trojstvom.

Istodobno, bivamo uronjeni u zajedništvo s ostalom braćom i sestrama u vjeri, sa čitavim tijelom Kristovim, istrgnuti iz svoje osamljenosti. Drugi vatikanski koncil na to podsjeća: "Bogu se svidjelo posvetiti i spasiti ljude ne pojedinačno, isključivši svaku svezu među njima, nego ih uobličiti u narod koji bi ga priznavao u istini i sveto mu služio" (Dogm. konst. Lumen gentium, 9). Podsjećajući još jednom na liturgiju krštenja, opažamo da, na zaključenju obećanjâ u kojima izražavamo odricanje od zla i ponavljamo "vjerujem" središnjim istinama vjere, predslavitelj izjavljuje: "To je vjera naša, to je vjera Crkve, njom se dičimo, nju ispovijedamo u Kristu Isusu Gospodinu našemu". Vjera je teologalna krepost, koju daruje Bog, ali koju Crkva prenosi kroz povijest. Isti sveti Pavao, pišući Korinćanima, kaže da im je prenio evanđelje koje je i sam primio (usp. 1 Kor 15, 3).

Postoji neprekinuti lanac života Crkve, naviještanja Božje riječi, slavljenja sakramenata, koji se proteže sve do nas a kojeg nazivamo predajom. Ona nam daje jamstvo da je ono u što vjerujemo izvorna Kristova poruka, koju su proglašavali apostoli. Srž prvobitnog navještaja je događaj Gospodinove smrti i uskrsnuća, iz kojeg proizlazi cjelokupna baština vjere, koju Crkva prenosi na istinit i siguran način iz naraštaja u naraštaj, kao što ističe nadalje Koncil: "Stoga se apostolska propovijed, koja je na poseban način izražena u nadahnutim knjigama, morala u neprekinutom slijedu čuvati sve do dovršetka vremenâ" (Dogm. konst. Dei Verbum, 8). Na taj način, budući da Sveto pismo sadrži Božju riječ, predaja Crkve je čuva i vjerno prenosi, kako bi ljudi svih vremena imali pristupa njezinim neizmjernim bogatstvima i obogatili se riznicama njezine milosti.

Tako Crkva "u svojem naučavanju, životu i bogoštovlju postojano održava i svim naraštajima prenosi sve što ona jest i što vjeruje" (isto).
Želim, na kraju, istaknuti da osobna vjera raste i sazrijeva u crkvenoj zajednici. Zanimljivo je primijetiti kako u Novom zavjetu izraz "sveti" označava kršćane u cjelini, a sigurno da nisu svi imali potrebne osobine da bi ih Crkva proglasila svetima. Što se dakle želi reći tim izrazom? Odgovor glasi: time se želi ukazati na činjenicu da su oni koji su imali i živjeli vjeru u Krista uskrsloga bili pozvani postati referentna točka za sve druge, dovodeći ih u dodir sa Isusovom osobom i porukom, koji objavljuje lice Boga života. To vrijedi također za nas: kršćanin koji dopušta da ga vodi i oblikuje vjera Crkve, usprkos svojim slabostima, ograničenjima i teškoćama, postaje poput nekog prozora otvorena za svjetlo Boga živoga, koji prima ovo svjetlo i prenosi ga svijetu. Blaženi Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio rekao je da "misija obnavlja Crkvu, jača vjeru i kršćanski identitet, daje novi polet i nove poticaje. Vjera se jača darivanjem!" (br. 2).

Težnja, koja je danas dosta raširena, da se vjeru ograniči na prostor privatnog u proturječju je sa samom njezinom naravi. Trebamo Crkvu da bismo imali potvrdu naše vjere i da bismo iskusili Božje darove: njegovu Riječ, sakramente, potporu milosti i svjedočanstvo ljubavi. Tako će se naš "ja" u "nama" Crkve percipirati i kao onaj kojem je upravljen i, ujedno, kao protagonist događaja koji ga nadilazi: iskustva zajedništva s Bogom, na kojem počiva zajedništvo među ljudima. U svijetu u kojem se čini da odnosima među ljudima ravna individualizam, čineći ih sve krhkijima, vjera nas poziva da budemo Crkva, nositelji Božje ljubavi i zajedništva za cio ljudski rod (usp. Past. konst. Gaudim et spes, 1). Hvala na pozornosti!

 

 

Čovjekova duboka čežnja za Bogom
(Trg sv. Petra u Vatikanu, 7. studenoga 2012. godine)


 

Draga braćo i sestre, naše zajedničko promišljanje u ovoj Godini vjere danas nas dovodi do razmatranja jednog zadivljujućeg aspekta ljudskog i kršćanskog iskustva: čovjek nosi u sebi tajanstvenu čežnju za Bogom. Katekizam Katoličke Crkve, na vrlo znakovit način, započinje upravo slijedećom tvrdnjom: "Čežnja za Bogom upisana je u čovjekovo srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga" (br. 27).

Takva jedna tvrdnja, koja je i danas u mnogim kulturama opće prihvaćena, malne očita, mogla bi naprotiv zvučati kao provokacija u zapadnoj, sekulariziranoj kulturi. Mnogi bi naši suvremenici mogli naime prigovoriti da ni najmanje ne osjećaju tu čežnju za Bogom. Za široke slojeve društva on nije više ono čemu se nadaju i žele, koliko više stvarnost koja ljude ostavlja ravnodušnima, o kojoj se ne vrijedi potruditi čak ni izjasniti. Zapravo, ono što smo definirali kao "čežnja za Bogom" nije potpuno iščezla i još se i danas, na mnogo načina, očituje u čovjekovu srcu. Čovjek u svojoj čežnji stremi uvijek određenim konkretnim dobrima, koja su često sve drugo samo ne duhovna, no ipak se susreće s pitanjem što je uistinu Dobro, nalazi se pred nečim što je drukčije od njega, što čovjek ne može graditi, već je pozvan prepoznati. Što je to što uistinu može zadovoljiti tu čovjekovu čežnju?

U svojoj enciklici Deus caritas est (Bog je ljubav) pokušao sam analizirati kako se takav dinamizam ostvaruje u iskustvo ljudske ljubavi, koje se u našem dobu lakše percipira kao zanos, izlaženja iz samoga sebe, kao prostor u kojem čovjek opaža da je obuzet željom koja ga nadilazi. Muškarac i žena po ljubavi doživljavaju na nov način, zahvaljujući jedno drugom, veličinu i ljepotu života i stvarnosti. Ako to što doživljavam nije jednostavno iluzija, ako doista želim dobro drugom kao nešto što vodi dobru mene samog, tada se moram biti spreman decentrirati, staviti se u njegovu službu, sve do odricanja od samoga sebe. Odgovor na pitanje o smislu iskustva ljubavi povezan je sa čišćenjem i ozdravljenjem vlastite volje, koje zahtijeva samo dobro koje se želi drugome. Potrebno se u tome vježbati, jačati, pa i ispravljati, da bi to dobro doista bilo željeno.

Početni se zanos tako pretvara u putovanje, "trajno izlaženje iz vlastitoga 'ja' zatvorenog u samoga sebe prema njegovu oslobađanju kroz sebedarje i upravo tako prema istinskom pronalaženju samoga sebe, štoviše prema otkrivanju Boga" (Enc. Deus caritas est, 6). Zahvaljujući tome čovjek će moći sve dublje upoznavati onu ljubav koju je u početku iskusio. Ujedno će sve jasnije nazrijeti također misterij koju ona predstavlja: ni ljubljena osoba, naime, ne može utažiti želju koja prebiva u čovjekovu srcu, štoviše, što je ljubav prema drugom autentičnija, to zornije izbija na vidjelo pitanje o njezinu izvoru i njezinu određenju, o mogućnosti da ona traje zauvijek. Dakle, iskustvo ljudske ljubavi krije u sebi snagu koja čovjeka potiče izdići se iznad samoga sebe, to je iskustvo dobra koje ga navodi da izađe iz samoga sebe i suoči se s misterijem kojim je obavijen čitav život.

Slična bi se razmišljanja mogla također iznijeti u vezi ostalih ljudskih iskustava, kao što su prijateljstvo, doživljaj ljepote, ljubav prema znanju: svako dobro koje čovjek iskusi pruža se prema misteriju koji obavija samog čovjeka; svaka želja koja se javlja u ljudskom srcu postaje odjek temeljne čežnje koja nije nikada potpuno zadovoljena. Nema sumnje da se iz te duboke čežnje, koja krije u sebi također nešto zagonetno, ne može izravno prispjeti vjeri. Čovjek, u konačnici, poznaje dobro ono što ga ne ispunjava, ali ne može zamisliti ili opisati ono što bi mu dala iskusiti ona sreća za kojom čezne u svom srcu. Ne može se poznavati Boga polazeći samo od čovjekove želje. S te točke gledišta ostaje misterij: čovjek je tražitelj Apsolutnog, za njime traga malim i nesigurnim koracima. Međutim, već samo to iskustvo čežnje, "nemirno srce" kako ga je nazivao sveti Augustin, je vrlo značajno. Ono nam potvrđuje da je čovjek, u svojoj dubini, religiozno biće (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 28), "Božji prosjak". Mogli bismo reći zajedno s Pascalom: "Čovjek beskrajno nadilazi čovjeka" (Misli, izd. Chevalier 438; izd. Brunschvicg 434). Oči raspoznaju predmete kada ih prosvjetljuje svijetlo. Otud želja da se upozna samo svjetlo, koje obasjava stvari ovoga svijeta i s njima pobuđuje osjećaj ljepote.

Moramo zato smatrati da je moguće i u našem dobu, na prvi pogled tako nesklonom i neosjetljivom za transcendentalnu dimenziju, otpočeti hod prema autentičnom smislu života, koji pokazuje kako dar vjere nije apsurdan i iracionalan. Bilo bi od velike koristi, u tu svrhu, promicati svojevrsnu pedagogiju čežnje, bilo u onih koji još uvijek ne vjeruje bilo u onih koji su već primili dar vjere. Ta pedagogija obuhvaća bar dva aspekta. Prvi je naučiti ili ponovno naučiti uživati u istinskim životnim radostima. Ne proizvode sva zadovoljstva u nama isti učinak: neka ostavljaju pozitivan trag, kadra su unijeti mir u čovjekov duh, čine nas aktivnijima i velikodušnijima.

Druga, naprotiv, nakon početnog svjetla, kao da iznevjere očekivanja koja su pobudila i katkad ostavljaju iza sebe gorčinu, nezadovoljstvo ili osjećaj praznine. Učiti od najranije dobi kušati prave radosti, u svim područjima života – obitelji, prijateljstvu, solidarnosti sa onima koji trpe, odricanju od samoga sebe radi služenja drugome, ljubavi prema znanju, umjetnosti, prirodnim ljepotama –, sve to znači jačati duhovno zadovoljstvo i stvarati djelotvorna antitijela protiv banalizacije ili duhovnog srozavanja koji su danas uzeli maha.

I odrasli trebaju ponovno otkriti te radosti, željeti autentične stvarnosti, čisteći se od osrednjosti u kojima se mogu naći zarobljenima. Postat će tada lakše napustiti ili odbaciti sve ono što se, premda je naizgled privlačno, zapravo pokazuje beživotnim, izvorom navike a ne slobode. I time će izbiti na vidjelo čežnja za Bogom o kojoj govorimo.
Drugi aspekt, koji ide ukorak s prethodnim, je da se nikada ne smijemo zadovoljiti s postignutim. Upravo su istinske radosti kadre osloboditi u nama onaj zdravi nemir koji nas navodi da budemo zahtjevniji – da želimo uzvišenije, dublje dobro – i ujedno jasnije shvatimo da ništa što je ograničeno ne može ispuniti naše srce. Naučit ćemo tako težiti, razoružani, onom dobru koje ne možemo izgraditi ili si priskrbiti vlastitim snagama i ne dati se obeshrabriti naporom ili preprekama koje dolaze od naše grešnosti.

U vezi s tim, ne smijemo međutim zaboraviti da je dinamizam čežnje uvijek otvoren otkupljenju. Pa i onda kada se zaputi stranputicom, kada trči za umjetnim rajevima i čini se da gubi sposobnost da teži pravom dobru. Ni u ponoru grijeha u čovjeku se ne gasi ona iskra koja mu omogućuje prepoznati pravo dobro, kušati ga i započeti tako ponovni uspon, na kojem mu Bog, darom svoje milosti, neće nikada uskratiti svoju pomoć. Svi, uostalom, trebamo proći taj put čišćenja i ozdravljenja te čežnje. Mi smo putnici prema nebeskoj domovini, prema onom punom, vječnom dobru koje nam nitko neće moći oduzeti. Nije riječ, dakle, o gušenju čežnje koja je u čovjekovu srcu, već o njezinu oslobađanju, kako bi mogla postići svoju pravi domet. Kada se u toj čežnji otvori prozor prema Bogu, to je već znak prisutnosti vjere u duši, vjere koja je Božja milost.

Isti je Augustin govorio: "Sa očekivanjem, Bog produbljuje našu želju, sa željom širi duh i šireći ga čini ga sposobnijim" (Komentar na Prvu Ivanovu poslanicu, 4, 6; PL 35, 2009.).
Osjećajmo se na tome putovanju braćom svih ljudi, suputnicima i onih koji ne vjeruju, onih koji su u traganju, onih koji dopuštaju da ih snaga vlastite čežnje za istinom i dobrom potiče na propitkivanje. Molimo, u ovoj Godini vjere, da Bog pokaže svoje lice svima onima koji ga traže iskrena srca. Hvala!

 

 

Putovi koji vode spoznaji Boga

(Aula pape Pavla VI, 14. studenoga 2012.)

 

Draga braćo i sestre,

prošle smo srijede razmišljali o čežnji za Bogom koju čovjek nosi duboko u sebi. Danas ću nastaviti produbljivati taj aspekt kratkim razmišljanjem o nekim putovima kojima se može prispjeti do spoznaje Boga. Želim, međutim, podsjetiti da Božja inicijativa uvijek prethodi svaku čovjekovu inicijativu i da je, također na putu prema njemu, on taj koji nas prvi prosvjetljuje, usmjerava i vodi, poštujući uvijek našu slobodu. On nam također daje ući u svoju intimu, objavljujući se i darivajući milost da možemo tu objavu prihvatiti u vjeri. Ne zaboravimo nikada iskustvo svetog Augustina: nismo mi ti koji posjedujemo Istinu nakon što smo je tražili, već je Istina ta koja nas traži i posjeduje.

Ipak, postoje putovi koji mogu otvoriti čovjekovo srce spoznaji Boga, postoje znakovi koji vode prema njemu. Sigurno da smo često u opasnosti da nas zaslijepe svjetovna blještavila zbog čega postajemo manje kadri kročiti tim putovima i čitati te znakove. Bog nas, međutim, neumorno traži, vjeran je čovjeku kojeg je stvorio i otkupio, ostaje nam blizak u našem životu, jer nas ljubi. To je sigurnost koja nas mora pratiti svakoga dana, premda određeni rašireni mentaliteti otežavaju Crkvi i kršćanima prenositi radost evanđelja svakom stvorenju i sve dovesti do susreta s Kristom, jedinim Spasiteljem svijeta. To je, međutim, naše poslanje, to je poslanje Crkve i svaki kršćanin mora to poslanje živjeti radosno, doživljavajući ga kao vlastito, preko jednog života uistinu nadahnutog vjerom, označenom ljubavlju, služenju Bogu i drugima i kadrom širiti oko sebe nadu. To poslanje blista prije svega u svetosti na koju smo svi pozvani.

Danas ne nedostaje teškoća i kušnji za vjeru, koja je često slabo shvaćena, osporavana, odbacivana. Sveti je Petar govorio svojim kršćanima: "budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (1 Pt 3, 15). Nekoć je na Zapadu, u društvu koje je smatrano kršćanskim, vjera bila ozračje u kojem se živjelo; povezanost i prianjanje uz Boga bili su, za većinu ljudi, dio svakodnevnog života. Prije je onaj koji nije vjerovao bio u poziciji da je morao opravdavati vlastitu nevjeru no obrnuto. U našem svijetu, stanje se promijenilo i sve su više kršćani ti koji moraju biti kadri obrazložiti svoju vjeru. Blaženi Ivan Pavao II. u enciklici Vjera i razum (Fides et ratio) istaknuo je kako je vjera stavljena na kušnju također u suvremenom dobu, u kojem su prisutni jedva zamjetljivi i zavodljivi oblici teorijskog i praktičnog ateizma (usp. br. 46-47).

Od prosvjetiteljstva nadalje, kritika religije se zaoštrila; povijest je bila označena također prisutnošću bezbožnih sistema, u kojima se Boga smatralo čistom projekcijom ljudske duše, iluzijom i produktom jednog društva već izopačenog mnogim otuđenjima. Prošlo je stoljeće zatim upoznalo snažni proces sekularizma, u znaku apsolutne čovjekove autonomije, kojeg se smatralo mjerom i tvorcem stvarnosti, ali bitno osiromašenom kao biće stvoreno "na Božju sliku i priliku". U našem dobu se zbila posebno opasna pojava za vjeru: javio se naime oblik ateizma kojeg definiramo upravo kao "praktični", u kojem se ne niječu istine vjere ili vjerski obredi, već se jednostavno smatraju nevažnim za svakodnevni život, odvojenim od života, beskorisnim. Često se, tada, vjeruje u Boga na površan način i živi se "kao da Bog ne postoji" (etsi Deus non daretur). U konačnici, međutim, taj novi način života je još destruktivniji, jer vodi ravnodušnosti prema vjeri i pitanju Boga.

U stvarnosti, čovjek, odijeljen od Boga, je sveden na samo jednu dimenziju, onu horizontalnu, i upravo to ograničavanje je jedan od temeljnih uzroka totalitarizama koji su imali tragične posljedice u proteklom stoljeću, kao i krize vrijednosti koju vidimo u današnjoj stvarnosti. Potamnjujući povezanost s Bogom, potamnio se također etički horizont te se otvorio prostor relativizmu i dvoznačnom shvaćanju slobode, koja namjesto da čovjeka učini slobodnim na kraju ga veže uz idole. Napasti s kojima se Isus susreo u pustinji prije svog javnog djelovanja dočaravaju dobro koji su to "idoli" koji očaravaju čovjeka, kada ne nadiđe samoga sebe. Ako Bog više nije u središtu, čovjek gubi svoje pravo mjesto, ne nalazi više svoje mjesto u stvorenom svijetu, u odnosima s drugima. Nije nipošto nestalo ono što drevna mudrost evocira mitom o Prometeju: čovjek misli da može postati "bog", gospodar života i smrti.

Suočena s tom slikom svijeta, Crkva, vjerna Kristovu poslanju, ne prestaje nikada potvrđivati istinu o čovjeku i njegovu određenju. U konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila kratko se kaže: "Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest u čovjekovoj pozvanosti u zajedništvo s Bogom. Već od samoga svojeg postanka čovjek je pozvan na razgovor s Bogom: on, naime, postoji samo zato što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga uvijek iz ljubavi uzdržava" (19).

Koje je odgovore dakle pozvana dati vjera, s "blagošću i poštivanjem", na ateizam, skepticizam, ravnodušnost prema vertikalnoj dimenziji, da bi se čovjek našeg doba nastavio propitkivati o postojanju Boga i zaputio se putovima koji vode njemu? Želim spomenuti neke putove, koji proizlaze bilo iz zdravorazumskog razmišljanja, bilo iz same snage vjere. Sažet ću ih u tri riječi: svijet, čovjek, vjera.

Prva je svijet. Sveti Augustin, koji je u svom životu dugo tražio Istinu i bio privučen Istinom, napisao je jedan prelijep i glasoviti tekst, u kojem kaže: "Pitaj ljepotu zemlje, mora, nepregledna nebeska prostranstva i zrak što se stere posvuda: pitaj ljepotu neba…, pitaj sve te stvarnosti. Sve će ti odgovoriti: samo nas gledaj i primijeti kako smo lijepe. Njihova je ljepota kao neki himan hvale. Ta tako lijepa, a ipak promjenjiva, stvorenja tko je stvorio ako ne onaj čija je ljepota nepromjenjiva?" (Sermo 241, 2: PL 38, 1134). Mislim da moramo ponovno vratiti i pomoći današnjem čovjeku da vrati sposobnost razmatranja stvorenog svijeta, njegovu ljepotu, njegovu strukturu.

Svijet nije neka bezlična magma, već što ga više poznajemo i više otkrivamo njegove čudesne mehanizme, to više uočavamo jedan naum, vidimo da postoji neki stvaralački um. Albert Einstein je rekao da se u prirodnim zakonima "otkriva jedan tako superioran razum da je čitava racionalnost ljudske misli i ljudskih poredaka u usporedbi s njim potpuno beznačajna" (Il Mondo come lo vedo io [Svijet kakvim ga ja vidim], Rim 2005.). Zato je prvi put koji vodi otkrivanju Boga pažljivo i pomno kontemplirati stvoreni svijet.

Druga riječ je čovjek. Isti sveti Augustin ima jednu slavnu rečenicu u kojoj kaže da je Bog dublje u meni od moje najdublje nutrine (usp. Ispovijesti III, 6. 11). Otud on formulira poziv: "ne izlazi iz sebe, vrati se u samoga sebe: u unutarnjem čovjeku prebiva istina" (De vera religione, 39, 72). To je drugi vidik kojeg mi riskiramo izgubiti u bučnom i rastresenom svijetu u kojem živimo: sposobnost da se zaustavimo i zagledamo duboko u same sebe i otkrijemo onu žeđ za beskonačnim koju nosimo u sebi, koja nas tjera da se izdignemo iznad sebe i koja upućuje na Nekoga koji je može utažiti. U Katekizmu Katoličke Crkve se kaže slijedeće: "Svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čežnjom za beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti" (br. 33).

Treća je riječ vjera. Prije svega u stvarnosti našeg doba ne smijemo zaboraviti da je put koji vodi spoznaji i susretu s Bogom življenje po vjeri. Onaj koji vjeruje sjedinjen je s Bogom, otvoren njegovoj milosti, snazi ljubavi. Tako njegov život postaje svjedočanstvo ne samog sebe, već Uskrsloga, i on se ne boji svoju vjeru pokazati u svakodnevnom životu, u svojoj je vjeri otvoren dijalogu koji izražava duboko prijateljstvo prema svakom čovjeku i zna donijeti svjetla nade onima koji osjećaju potrebu za oslobođenjem, srećom, vedrom budućnošću. Vjera je, naime, susret s Bogom koji govori i djeluje u povijesti i koji stubokom mijenja naš svakodnevni život, preobražavajući u nama mentalitet, vrijednosne sudove, odluke i konkretna djela.

To nije nipošto iluzija, bijeg od stvarnosti, ugodno utočište, sentimentalizam, već je uključenost čitavog života i navještaj evanđelja, Radosne vijesti koja je kadra osloboditi čitavog čovjeka. Kršćanin, zajednica koji su djelatni i vjerni naumu Boga koji nas je prvi ljubio, predstavljaju povlašteni put za one koji su ravnodušni i koje muče dvojbe u pogledu vlastitog života i djelovanja. To, međutim, traži od svakog vjernika da njegovo svjedočenje vjere bude sve transparentnije i da očisti vlastiti život da bi bio suobličen Kristu.

Danas mnogi imaju ograničeno shvaćanje kršćanske vjere, jer je poistovjećuju s pukim sistemom vjerovanja i vrijednosti a ne toliko s istinom o Bogu koji se objavio u povijesti, koji želi komunicirati sa čovjekom licem u lice, u odnosu ljubavi s njim. Svaki nauk i vrijednosti zapravo se temelje na događaju susreta između čovjeka i Boga u Kristu Isusu. Kršćanstvo, prije no moral ili etika, je događaj ljubavi, to je prihvaćanje Isusove osobe. Zbog toga kršćanin i kršćanske zajednice moraju prije svega gledati i pomoći drugima da vide Krista, pravi Put koji vodi Bogu.
 

 

 

Fides quaerens intellectum
(Aula pape Pavla VI, 21. studenoga 2012.)



 

Draga braćo i sestre,
nastavljamo svoj hod kroz Godinu vjere, noseći u srcu nadu da ćemo ponovno otkriti radost što je daje vjera i ponovno pronaći zanos da svima prenosimo istinu vjere. Te istine nisu jednostavno poruke o Bogu, neka posebna informacija o njemu. One, naprotiv, izražavaju događaj Božjeg susreta s ljudima, spasenjskog i oslobađajućeg susreta, koji ispunjava najdublje čovjekove čežnje, njegove težnje za mirom, bratstvom i ljubavlju.

Vjera vodi do otkrivanja da susret s Bogom valorizira, usavršava i uzdiže sve ono što je istinito, dobro i lijepo u čovjeku. Događa se tako da, dok se Bog objavljuje i daje upoznati, čovjek spoznaje tko je Bog i, upoznavajući ga, otkriva samoga sebe, svoje podrijetlo, vlastito određenje, veličinu i dostojanstvo ljudskog života.
Vjera omogućuje istinsku spoznaju o Bogu koja uključuje čitavu osobu: to je neko "znanje", neko poznavanje koje daje ljepotu životu, novo zadovoljstvo postojanju, radost što smo na svijetu. Vjera se izražava u darivanju sebe za druge, u bratstvu koje nas čini solidarnima s braćom, kadrima ljubiti, pobjeđujući samoću koja čovjeka ožalošćuje.

To poznavanje Boga po vjeri nije dakle samo intelektualno, već je životno. To je poznavanje Boga-Ljubavi, zahvaljujući samoj njegovoj ljubavi. Božja ljubav zatim pomaže "progledati", otvoriti oči, omogućuje spoznati čitavu stvarnost, izvan uskih perspektiva individualizma i subjektivizma koji čovjeka vode na stranputicu. Poznavanje Boga je stoga iskustvo vjere i, istodobno, uključuje jedan intelektualni i moralni hod: dotaknuti duboko u srcu prisutnošću Isusova Duha u nama, izdižemo se iznad obzora naših egoizama i otvaramo se pravim životnim vrijednostima.

U svojoj današnjoj katehezi govorit ću o neraskidivoj povezanosti vjere u Boga s razumom. U katoličkoj je tradiciji od samih početaka odbacivan fideizam, koji predstavlja želju da se vjeruje usuprot razumu. Credo quia absurdum (vjerujem zato što je to besmisleno) nije nikako izričaj koji tumači katoličku vjeru. Bog, naime, nije besmislen, ma koliko bio misterij. Misterij, pak, nije racionalan, već je preobilje smisla, značenja, istine. Ako, promatrajući misterij, razum vidi tamu, to nije zato što u misteriju nema svjetla, nego radije zato što ga je previše. To je isto kao kada čovjek izravno gleda u Sunce i ne vidi ništa; no zar bi se zbog toga bilo tko usudio zanijekati da Sunce svijetli, štoviše da je izvor svjetla?

Vjera omogućuje promatrati Božje "sunce", jer je prihvaćanje njegove objave u povijesti i, tako reći, prima doista svu svjetlost Božjeg otajstva, priznavajući veliko čudo: Bog se približio čovjeku i ponudio se njegovoj spoznaji, izlazeći ususret ograničenosti njegova razuma svojstvenog stvorenju (usp. Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Dei Verbum, 13). Istodobno, Bog, svojom milošću, obasjava razum, razastire pred njim nove - neizmjerne i beskrajne - obzore. Zato vjera predstavlja poticaj da se nikada ne zaustavimo u svome traženju i da nikada ne posustanemo u neiscrpnom otkrivanju istine i stvarnosti. Lažna je predrasuda određenih suvremenih mislilaca, prema kojima dogme vjere koče ljudski razum. Istina je sasvim obrnuta, kao što su to dokazali veliki učitelji katoličke tradicije. Sveti Augustin, prije svoga obraćenja, s velikim nemirom traži istinu, preko svih raspoloživih filozofija i nalazi da su sve nezadovoljavajuće.

Njegovo mukotrpno razumsko traženje je za njega značajna pedagogija za susret s Kristovom Istinom. Kada kaže: "spoznaj da bi vjerovao, vjeruj da bi spoznao", crede ut intelligas; intellige ut credas (Govor 43, 9: PL 38, 258), kao da time pripovijeda vlastito životno iskustvo. Razum i vjera spram Božje objave nisu nepovezani ili u oštroj suprotnosti, već su oboje uvjeti da bi se shvatilo njezino značenje, da bi se primilo njezinu autentičnu poruku, zaustavljajući se na pragu otajstva. Sveti Augustin, zajedno s mnogim drugim kršćanskim piscima, je svjedok vjere koja se izvršava razumom, koja misli i poziva na razmišljanje. Na tome tragu, sveti Anselmo će u svojem djelu Proslogion reći da za katoličku vjeru vrijedi krilatica: fides quaerens intellectum, gdje je težnja za spoznajom duboko utkana u vjeru. Sveti Toma Akvinski – tragom te čvrste tradicije koja uči da vjera ide ruku pod ruku s razumom – će se prvi sukobiti filozofskom mišlju, pokazujući koliko nove plodne racionalne vitalnosti ljudskoj misli daje spona počelâ i istinâ kršćanske vjere.

Katolička vjera je dakle razumska i gaji povjerenje također u ljudski razum. Prvi vatikanski koncil, u dogmatskoj konstituciji Dei Filius, je rekao da je razum kadar sa sigurnošću spoznati postojanje Boga preko stvaranja, dok samo vjeri pripada mogućnost spoznati "s lakoćom, potpunom sigurnošću i bez ikakve primjese zablude" (DS 3005) istine koje se tiču Boga, u svjetlu milosti. Spoznaja vjere, nadalje, nije protiv ispravnog razuma. Blaženi papa Ivan Pavao II., u enciklici Vjera i razum (Fides et ratio), ovako to sažima: "Ljudski se razum ne poništava ni ponižava kada daje svoj pristanak uz sadržaje vjere; ovi se uvijek dostižu slobodnom i svjesnom odlukom" (43). U nezadrživoj želji za istinom, samo skladni odnos između vjere i razuma je pravi put koji vodi Bogu i punom osobnom ispunjenju.

To se učenje može lako naći u čitavom Novom zavjetu. Sveti Pavao, pišući korintskim kršćanima, kaže: "Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost" (1 Kor 1, 22-23). Bog je, naime, spasio svijet ne nekim moćnim činom, već poniženjem svoga Sina Jedinorođenca: prema ljudskim mjerilima, neobični način na koji je Bog to ostvario potpuno odudara od zahtjeva grčke mudrosti. Ipak, Kristov križ ima jedno svoje obrazloženje, koje sveti Pavao naziva ho logos tou staurou, "besjeda o križu" (1 Kor 1, 18).

Ovdje izraz logos označava i riječ i razum i, ako aludira na riječ, to je zato što ona na verbalan način izražava ono što razum razjašnjava. Dakle. Pavao vidi u križu ne neki iracionalni događaj, već spasenjski događaj koji posjeduje vlastitu racionalnost koja se može spoznati u svjetlu vjere. Istodobno, on ima toliko povjerenje u ljudski razum da se čudi da mnogi, premda vide ljepotu djelâ koje je izveo Bog, uporno i dalje ne žele vjerovati u njega: "Uistinu", piše on u Poslanici Rimljanima, "ono nevidljivo njegovo [Božje], vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire" (1,20).

Tako, sveti Petar također opominje kršćane iz dijaspore da se klanjaju "Gospodinu – Kristu…, u srcima vašim, te budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (1 Pt 3, 15). U ozračju progona i snažne potrebe svjedočenja vjere, od vjernika se traži da s utemeljenim obrazloženjima opravdaju svoje prianjanje uz riječ evanđelja.
Na tim se premisama o plodnoj povezanosti spoznaje i vjerovanja temelji također snažni odnos između znanosti i vjere. Znanstveno istraživanje dovodi do uvijek novih spoznaja o čovjeku i svemiru. Pravo čovjekovo dobro, koje se može dokučiti vjerom, otvara horizont na kojem se mora kretati njegovo istraživanje i otkrivanje.

Zato treba ohrabriti, primjerice, istraživanja koja stoje u službi života i iskorjenjivanja bolesti. Važna su zato istraživanja okrenuta otkrivanju tajni našega planeta i svemira, sa sviješću da je čovjek na vrhuncu stvaranja ne zato da stvoreni svijet bezumno iskorištava, već da ga čuva i od njega učini mjesto pogodno za življenje. Tako vjera, ako je stvarno življena, ne ulazi u konflikt sa znanošću, ona, prije, surađuje s njom, pružajući temeljne kriterije jer promiče dobro sviju i traži od nje da se odrekne samo onih pokušaja koji – budući da su u suprotnosti s prvobitnim Božjim naumom – mogu izazvati učinke koji se okreću protiv samoga čovjeka. I zbog toga je također razumno vjerovati: ako je znanost dragocjena saveznica vjere u shvaćanju Božjeg naumu u svemiru, vjera omogućuje znanstvenom napretku da se sve više ostvaruje za čovjekovo dobro i istinu, ostajući vjeran istom tom naumu.

Eto zašto je od presudne važnosti za čovjeka otvoriti se vjeri i spoznaji Boga i njegovu naumu spasenja u Isusu Kristu. U Evanđelju je započelo novo čovještvo, istinska "gramatika" onoga što čovjek jest i čitave stvarnosti. U Katekizmu Katoličke Crkve se kaže slijedeće: "Božja je istina njegova mudrost koja upravlja cijelim redom stvorenja i vlada svijetom. Bog koji je sam 'stvorio nebo i zemlju' (Ps 115, 15), samo On može dati istinsku spoznaju svega stvorenoga u odnosu prema Sebi" (br. 216).
Nadamo se dakle da će naše zauzimanje u evangelizaciji pomoći da se evanđelje ponovno nađe u središtu života mnogih muškaraca i žena našega doba.

Molimo da svi ponovno pronađu u Kristu smisao života i temelj prave slobode: bez Boga, naime, čovjek gubi samoga sebe. Svjedočanstva onih koji su nam prethodili i posvetili svoj život evanđelju trajna su potvrda tome. Razumno je vjerovati, u igri je naš život. Vrijedi se trošiti za Krista, samo on zadovoljava želje za istinom i dobrom ukorijenjene u srcu svakog čovjeka: sada, u vremenu koje prolazi, i u danu bez kraja u vječnom blaženstvu.
 

 

 

 

Kako govoriti o Bogu danas?
(Aula pape Pavla VI, 28. studenoga 2012.)



 

Draga braćo i sestre,
glavno pitanje koje danas postavljamo glasi: kako govoriti o Bogu u našem dobu? Kako prenositi poruku evanđelja i otvoriti putove njegovoj spasenjskoj istini u često zatvorenim srcima naših suvremenika i u njihovim umovima koji su katkad otupljeni blještavilima društva? Sam se Isus, kažu nam evanđelisti, u naviještanju Božjeg kraljevstva pitao o tome: "Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo?" (Mk 4, 30). Kako govoriti o Bogu danas?

Prvi je odgovor da mi možemo govoriti o Bogu, jer je on govorio s nama. Prvi uvjet za razgovor s Bogom je dakle slušati ono što je sam Bog rekao. Bog je razgovarao s nama! Bog dakle nije neka daleka hipoteza o postanku svijeta; nije neki matematički um dalek nama ljudima. Bog se zanima za nas, ljubi nas, osobno je ušao u stvarnost našega života, u svojoj je samoobjavi išao čak tako daleko da se utjelovio. Dakle, Bog je stvarnost našega života, on je tako velik da ima također vremena za nas, bavi se nama. U Isusu iz Nazareta mi susrećemo lice Boga, koji je sišao s neba da uđe u svijet ljudi i poučava "umijeću življenja", putu koji vodi do sreće; da nas oslobodi od grijeha i učini nas sinovima Božjim (usp. Ef 1, 5; Rim 8, 14).

Isus je došao zato da nas spasi i pokaže nam dobar život evanđelja.
Govoriti o Bogu znači prije svega da nam mora biti potpuno jasno što je to što moramo nositi muškarcima i ženama našega doba: ne nekog apstraktnog Boga, neku hipotezu, već konkretnog Boga, Boga koji postoji, koji je ušao u povijest i koji je prisutan u povijesti; Boga Isusa Krista kao odgovor na temeljno pitanje koji je smisao života i kako trebamo živjeti. Zbog toga, govoriti o Bogu traži familijarnost sa Isusom i njegovim evanđeljem, pretpostavlja naše osobno i stvarno poznavanje Boga i snažnu ljubav prema njegovu naumu spasenja, ne podliježući napasti uspjeha, već se držeći Božje metode. A ta je Božja metoda je poniznost – Bog je postao jedan od nas – ta se metoda realizirala u utjelovljenju u jednostavnoj kući u Nazaretu i betlehemskoj štali, ta se metoda ogleda u usporedbi o gorušičinu zrnu.

Ne trebamo se plašiti skromnosti malih koraka i pouzdavanja u kvasac koji se miješa sa tijestom i čini da ono polako raste (usp. Mt 13, 33). U govoru o Bogu, u djelu evangelizacije, pod vodstvom Duha Svetoga, nužno je vratiti se jednostavnosti, vratiti se bîti navještaja: Radosnoj vijesti o Bogu-Ljubavi koji nam se približio u Isusu Kristu sve do križa i koji nam u uskrsnuću daje nadu i otvara nas jednom životu koji nema kraja, vječnom životu, pravom životu. Apostol Pavao, taj vrsni komunikator, daje nam pouku koja na jednostavan način prodire u samu srž vjere i pitanja "kako govoriti o vjeri" s velikom jednostavnošću. U Prvoj poslanici Korinćanima on naime piše: "I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga" (2, 1-2).

Dakle prva stvarnost je da Pavao ne govori o nekoj filozofiji koju je on razvio, ne govori o idejama koje je pronašao negdje drugdje ili izmislio, već govori o jednoj stvarnosti svoga života, govori o Bogu koji je ušao u njegov život, govori o stvarnom Bogu koji živi, koji je govorio s njim i koji će govoriti s nama, govori o Kristu raspetom i uskrslom. Druga je stvarnost da Pavao ne traži samoga sebe, ne želi stvoriti oko sebe krug obožavatelja, ne želi ući u povijest kao vođa jedne velike škole, ne traži samoga sebe, već sveti Pavao naviješta Krista i želi pridobiti ljude za pravog i stvarnog Boga. Kada govori Pavao je vođen isključivo željom da propovijeda ono što je ušlo u njegov život a to je pravi život, koji ga je osvojio na putu za Damask.

Dakle, govoriti o Bogu znači dati prostora Onome koji nam ga pomaže upoznati, koji nam otkriva svoje lice ljubavi; to znači 'oplijeniti' samoga sebe i predati se Kristu, sa sviješću da nismo mi ti koji možemo steći druge za Boga, već ih moramo očekivati od samoga Boga, zazivati ih od njega. Govoriti o Bogu rađa se dakle iz slušanja, iz našeg poznavanja Boga koje se ostvaruje u familijarnosti s njim, u molitvenom životu i življenju prema zapovijedima.

Prenositi poruku vjere, za svetog Pavla, ne znači nositi samoga sebe, već otvoreno i javno govoriti ono što je vidio i osjetio u susretu s Kristom, ono što je iskusio u svojem životu koji je preobražen tim susretom: to znači nositi onog Isusa kojeg osjeća prisutnog u sebi i koji je postao pravi putokaz njegova života, da bi pomogao svima shvatiti da je on potreban za svijet i presudan za slobodu svakog čovjeka. Apostol se ne zadovoljava naviještanjem riječi, već čitav svoj život uključuje u veliko djelo vjerovjesništva.

Da bi se govorilo o Bogu, treba mu dati prostora, s pouzdanjem da je on taj koji djeluje u našoj slabosti: dati mu prostora bez straha, s jednostavnošću i radošću, u dubokom uvjerenju da što više stavimo u središte njega a ne sebe, to će naša komunikacija biti plodonosnija. A to vrijedi također za kršćanske zajednice: one su pozvane pokazati preobražavajuće djelovanje Božje milosti, prevladavajući individualizme, zatvorenosti, sebičnosti, ravnodušnosti i živeći u svakodnevnim odnosima Božju ljubav. Zapitajmo se jesu li naše zajednice doista takve. Moramo se pokrenuti da budemo uvijek i stvarno takvi, navjestitelji Krista a ne nas samih.

Sada se moramo zapitati kako je komunicirao sam Isus. Isus govori o svom Ocu – naziva ga Abba – i Božjem kraljevstvu, s pogledom punim suosjećanja za nevolje i teškoće s kojima se ljudi susreću u svom životu. On govori s velikim realizmom i rekao bih da je osnovna značajka Isusova navještaja da svijet čini transparentnim i da poručuje je naš život vrijedan pred Bogom. Isus pokazuje da se u svijetu i stvorenju odražava Božje lice i pokazuje nam kako je Bog prisutan u svakodnevnim zbivanjima našega života. On to čini bilo u prispodobama u kojima se koristi slikama iz prirode, kao što su one o zrnu gorušičinu i polju s različitim sjemenjem, bilo u prispodobama preuzetim iz našeg života, sjetimo se primjerice prispodobe o izgubljenom sinu, Lazaru i drugih Isusovih prispodoba.

Iz Evanđeljâ vidimo kako se Isus zanima za svaku ljudsku situaciju s kojom se susreće, uranja u stvarnost muškaraca i žena svog doba, s punim pouzdanjem u Očevu pomoć. I da je stvarno u toj povijesti Bog, na skriven način, prisutan i ako smo pažljivi možemo ga susresti. A učenici, koji žive sa Isusom, mnoštvo koje ga susreće, vide njegovu reakciju na najrazličitije probleme, vide kako govori, kako se ponaša; vide u njemu djelovanje Duha Svetoga, Božje djelovanje. U njemu se navještaj i život isprepliću: Isus djeluje i poučava, polazeći uvijek od prisnog odnosa s Bogom Ocem. Taj stil postaje osnovni putokaz za nas kršćane: naš način življenja u vjeri i ljubavi postaje govor o Bogu u današnjem dobu, jer životom življenim u Kristu pokazuje vjerodostojnost, realizam onoga što govorimo riječima, koje nisu samo riječi, već pokazuju stvarnost, pravu stvarnost.

A u tome moramo biti pozorni da uočimo znakove vremena u našem dobu, da prepoznamo naime mogućnosti, želje i prepreke na koje se nailazi u današnjoj kulturu, napose želju za autentičnošću, težnju k transcendenciji, osjetljivost za očuvanje stvorenog svijeta i bez straha priopćiti odgovor kojeg pruža vjera u Boga. Godina vjere je prigoda da se otkrije, s maštovitošću nadahnutom Duhom Svetim, nove putove na osobnoj i zajedničkoj razini, kako bi snaga evanđelja u svakom mjestu bila mudrost života i životni orijentir.
I u našem dobu, povlašteno mjesto za govor o Bogu je obitelj, ta prva škola za prenošenje vjere novim naraštajima.

Drugi vatikanski koncil govori o roditeljima kao prvim vjerovjesnicima (usp. Dogm. konst. Lumen gentium, 11; Dekr. Apostolicam actuositatem, 11), koji su pozvani ponovno otkriti tu svoju misiju, preuzimajući na sebe odgovornost u odgajanju, u otvaranju savjesti malenih Božjoj ljubavi kao temeljnoj službi u svom životu, u tome da budu prvi katehisti i učitelji vjere svojoj djeci. A u toj je zadaći važna nadasve budnost, koja znači znati uočiti povoljne prilike za otpočinjanje govora o vjeri u obitelji i za rast i jačanje kritičke refleksije o brojnim uvjetovanostima kojima su djeca izložena.

Ta pozornost roditelja je također osjetljivost u recepciji mogućih vjerskih pitanja prisutnih u duši obitelji, koja su katkad očita a katkad skrivena. Tu je zatim radost: komunikacija vjere mora uvijek biti u radosnom tonu. To je uskrsna radost, koja ne prešućuje i ne skriva stvarnost boli, trpljenja, napora, teškoća, nerazumijevanja i same smrti, ali umije pružiti kriterije za tumačenje svega u perspektivi kršćanske nade. Dobar život evanđelja je upravo taj novi pogled, ta sposobnost promatrati svaku situaciju samim Božjim očima. Važno je pomoći svim članovima obitelji da shvate da vjera nije neki teret, već izvor duboke radosti, da vjerovati znači zamijetiti Božje djelovanje, prepoznati prisutnost dobra, koje ne diže buku; i da vjera pruža dragocjene putokaze za življenje vlastite egzistencije. Na kraju, tu je i sposobnost slušanja i dijaloga: obitelj mora biti ambijent u kojem se uči živjeti zajedno, izgladiti sporove u uzajamnom dijalogu, kojeg čine slušanje i riječ, jedni druge razumjeti i međusobno se ljubiti, da bi jedni drugima bili znak Božje milosrdne ljubavi.

Govoriti o Bogu, dakle, znači svojom riječju i životom pomoći drugima da shvate da Bog nije takmac našega života, već je njegov pravi jamac, jamac veličine osobe. Tako se ponovno vraćamo na početak: govoriti o Bogu znači, riječju i životom, komunicirati, snažno i jednostavno, ono što je bitno a to je Bog Isusa Krista, onaj Bog koji nam je pokazao tako veliku ljubav da se utjelovio, umro i uskrsnuo za nas; onaj Bog koji traži da ga slijedimo i da dopustimo da nas preobrazi njegova neizmjerna ljubav kako bismo obnovili svoj život i svoje odnose; onaj Bog koji nam je darovao Crkvu, da bismo zajedno kročili ovim svijetom i, po Riječju i sakramentima, obnovili čitav ljudski grad, da može postati Božji grad.



 


 

Nakon svečane svete Mise koju je predvodio vlč. Tomislav Hačko, župni vikar, u koncelebraciji s vlč. Ilijom Čabrajom i uz asistenciju trajnog đakona Ilije Nikolića, bogoslova Marka Čolaka i ministranata, te potom euharistijskog klanjanja, u Pastoralnom centru župe sv. Petra ap. u Zaprešiću, u četvrtak 11. listopada 2012., održana je tribina na temu „Godina vjere“ u organizaciji Molitvene zajednice bl. Alojzija Stepinca.

Na tribini je govorila s. Biserka Jagunić, školska sestra franjevka Krista Kralja iz Zagreba. Na početku svog izlaganja s. Biserka istaknula da joj drago što je ova župna zajednica započela Godinu vjere euharistijskim slavljem i klanjanjem pred Presvetim Oltarskim Sakramentom onako kako su nam preporučili naši Pastiri.

U svom uvodnom govoru s. Biserka rekla je da je Godina vjere prilika da mi vjernici ponovno preispitamo svoju vjeru da vidimo kakva ona uistinu jest.

"Ovo je prilika i milosno vrijeme da se pokajemo kad nismo bili vjerni kako bi uvidjeli što bi to bila prava vjera i kako bi se mogli vratiti Bogu i vjeri."

S. Biserka pojasnila je da Bog na nas uvijek računa, a u tome vidi i priliku za novu evangelizaciju a posebno za one vjernike koji su za to osposobljeni i koji su sami evangelizirani. Predavačica je pojasnila da mi u Crkvi imamo ljude koji su sakramentalizirani ali nisu evangelizirani: "Nikada nisu doživjeli iskustvo sa živim Bogom kako bi se oslonili na Njega i predali mu svoj život sa živom vjerom".

U drugom dijelu svog izlaganja s. Biserka protumačila je tri bogoslovne kreposti naglasivši da sada živimo u vjeri, ne u gledanju, ističući da u vjeri imamo sve što je Bog Otac za nas zamislio jer nas ljubi: "Sada hodimo u vjeri, sad nam vjera treba, u vječnosti neće nam trebati vjera i zato je neće ni biti. Neće biti ni nade jer sve ćemo gledati a za vječnost ostaje jedino ljubav".

Na kraju svoga izlaganja s. Biserka pozvala je sve nazočne da sve uzmemo u vjeri, da primamo darove u vjeri, da djelujemo s njima u vjeri, da ih djelimo svojim bližnjima u vjeri, da čekamo u vjeri i da vjerujemo da se sve u našim životima događa u vjeri.

Ilija Nikolić

 


 

 

Molitva za dar vjere

Gospodine, tebe svim srcem molim

da moja vjera bude cjelovita i bez zadrške,

ona koju naviješta i naraštajima predaje Crkva;

da prodire u moje misli, u način prosuđivanja

božanske i ljudske zbilje.

Gospodine, daj da moja vjera bude slobodna:

da prihvaća odricanja i dužnosti koje sa sobom nosi

te da izrazi srž moje stvorenosti ispovijedajući:

vjerujem u tebe, Gospodine.

 

Gospodine, udijeli mi sigurnu vjeru,

svjetlo koje jača u kušnjama, koje smiruje i odmara.

Molim te za radosnu vjeru

koja razveseljuje srce i uvodi u molitvu,

koja posvećuje svaki životni trenutak,

vjeru punu pouzdanja u tebe i tvoju Riječ.

 

Gospodine, daj da moja vjera bude djelotvorna,

tako da prijateljstvo s tobom postane djelo ljubavi

u svemu što činim, u iskustvu sreće, u trpljenjima,

u iščekivanju konačne objave;

trajno svjedočanstvo prisutnosti

i neprekidna hrana životu u nadi.

 

Gospodine, daj da moja vjera bude ponizna

i ne traži temelje u ljudskoj mudrosti,

nego u tvojoj milosti i ljepoti križa,

oslonjena na snagu Duha Svetoga,

vidljivoga u tvojoj Crkvi kojoj si podario

majčinski zagovor Majke Marije.

Umnoži nam vjeru ti

koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.

Amen.

 

(Priredio: I. Šaško)


 

 

 

Sukladno pozivu zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića da se u prigodi početka Godine vjere u  četvrtak 11. listopada 2012. u župnim i redovničkim zajednicama na području Zagrebačke nadbiskupije organizira klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, u zagrebačkoj prvostolnici tog je dana pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško predvodio klanjanje. Misno slavlje, koje je prethodilo klanjanju, predvodio je duhovnik bogoslova u Nadbiskupskom bogoslovnom sjemeništu mr. Milan Pušec u koncelebraciji s bogoslovskim poglavarima, rektorom zagrebačke katedrale mr. Josipom Kuhtićem i moderatorom Nadbiskupskog duhovnog stola mons. Nedjeljkom Pintarićem. Misnom slavlju i klanjanju bili su nazočni bogoslovi, brojne redovnice te lijepi broj Zagrepčana.

„Večeras živimo osobito zajedništvo s cijelom Crkvom, na početku Godine vjere kojoj je upravo danas u Rimu papa Benedikt XVI. označio početak. Današnji je dan ispunjen spomenom i zahvalom: spomenom na 50. obljetnicu početka Drugoga vatikanskog koncila i na 20. obljetnicu objave Katekizma Katoličke Crkve; zahvalom za darove koje je Crkva živjela u svome hodu u plodovima Koncila na različite načine. U našoj nadbiskupiji i u cijeloj Crkvi u Hrvata minula desetljeća ispunjena su raznim događajima i Božjom prisutnošću; hrabrim ispovijedanjem, ali i nijekanjem vjere, odricanjem od vjere; razornom mržnjom prema Crkvi i iznimnim nositeljima nade. Danas pred Gospodinom zahvaljujemo za dar vjere u kojemu promatramo što je Bog činio po svjedocima vjere, po zajednici Crkve i kako je vjera čuvala iskru životnosti i u najtežim trenutcima“, istaknuo je mons. Šaško u uvodnom se nagovoru na početku klanjanja, pozvavši okupljene da zastanu u klanjanju te da iznesu velike nakane Crkve i osobne nakane s najvažnijom nakanom – „da nam Gospodin umnoži vjeru“.

„Pozorni na Božju riječ i zagledani u nebeski kruh, združeni u Kristovo tijelo – Crkvu, započinjemo Godinu vjere na koljenima, u stavu predanja i molitve, onako kako počinje svako istinsko kršćansko djelo; u klanjanju da u susretima s drugima ne previdimo Boga, u poniznosti, da se ne nametne ljudska oholost. Poput Isusa ulazimo u pustinju u kojoj se, kako je danas rekao Sveti Otac, 'iznova otkriva vrijednost onoga što je bitno za život'“, kazao je mons. Šaško, navevši riječi pape Benedikta XVI., izrečene u homiliji na misi otvorenja Godine vjere: 'U suvremenome svijetu postoje nebrojeni znakovi… žeđi za Bogom, posljednjim smislom života. A u pustinji postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji, samim svojim životom, pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma. Ovdje smo s velikom nakanom nove evangelizacije; danas, kada „više no ikada evangelizirati znači svjedočiti novi, od Boga preobražen život i tako pokazati put“. Godina vjere je nalik putovanju u pustinjama suvremenoga svijeta na koje treba ponijeti samo ono osnovno: … Evanđelje i vjeru Crkve“.

Kazavši da „na početku naše povijesti spasenja treba biti šutnja koja sluša i prihvaća i koja postaje djelima ljubavi, očitovanjem svetosti. Na početku je samoća koja postaje zajedništvom, koja otvara nove obzore ljudskosti. Pred Riječju postalom tijelom, pred preobraženim kruhom, naše je tijelo, naši životi i osjećaji, šator susreta s Bogom, prostor svakidašnjega dodira s vječnošću“, mons. Šaško je pozvao nazočne da s apostolima, kao nositelji Božje ljubavi i njegove Radosne vijesti, ponizno mole: „Umnoži nam vjeru“.

 


 

S velikom radošću 50 godina od otvorenja Drugog vatikanskog koncila započinjemo Godinu vjere, rekao je Papa na početku svoje homilije pozdravljajući Njegovu Svetost carigradskog patrijarha Bartolomeja I., canterburyjskog nadbiskupa Romana Williamsa, patrijarhe i nadbiskupe istočnih katoličkih Crkava i predsjednike biskupskih konferencija.

Godina vjere koju danas započinjemo je vezana uz čitav hod Crkve u posljednjih pedeset godina: od Koncila, preko učiteljstva sluge Božjega Pavla VI., koji je 1967. proglasio Godinom vjere, pa sve do Velikog jubileja dvijetisućite, kojom je blaženi Ivan Pavao II. ponovno predložio čitavom čovječanstvu Isusa Krista kao jedinog spasitelja, jučer, danas i uvijeke, rekao je Papa.

Drugi vatikanski koncil, rekao je u nastavku homilije Papa, nije htio obrađivati temu vjere u nekom specifičnom dokumentu. Ipak, Koncil je bio potpuno nadahnut sviješću i želju da se mora, tako reći, ponovno uroniti u Kristovo otajstvo, da bi ga se moglo iznova djelotvorno ponuditi suvremenom čovjeku. U tome kontekstu Papa je podsjetio na riječi sluge Božjega Pavla VI. koji je dvije godine nakon Koncila izjavio da "premda Koncil ne govori izravno o vjeri, govori o njemu na svakoj stranici, priznaje njezin vitalni i nadnaravni karakter i gradi na njoj svoja učenja.

Dovoljno se prisjetiti (nekih) koncilskih tvrdnji (...) pa da se shvati bitnu važnost koju Koncil, dosljedno učiteljskoj tradiciji Crkve, pridaje vjeri, pravoj vjeri, onoj koja ima za izvor Krista i za prijenosnika Crkvu". Na Koncilu je, istaknuo je Papa, postojala dirljiva težnja da danas, u našem dobu vjera zablista u svoj svojoj istini i ljepoti, a da je se pritom ne žrtvuje sadašnjosti niti je se drži vezanom uz prošlost: u vjeri odjekuje vječno prisutni Bog, koji nadilazi vrijeme a ipak nam ga je moguće prihvatiti samo u našem neponovljivom danas.

Zato smatram da je najvažnije, osobito u jednoj prigodi kao što je ova, oživjeti u čitavoj Crkvi tu pozitivnu napetost, tu težnju ponovno navijestiti Krista suvremenom čovjeku. Ali kako taj nutarnji poticaj na novu evangelizaciju ne bi ostao samo ideal i kako se ne bi stvaralo konfuziju potrebno je da se ona oslanja na konkretni i precizni temelj, a taj su temelj dokumenti Drugog vatikanskog koncila u kojima je ona našla svoj izraz. Zbog toga sam više put insistirao na nužnosti da se vratimo, tako reći, "slovu" Koncila – to jest njegovim tekstovima – da bismo pronašli također autentični duh, i ponavljao da se prava baština Drugoga vatikanskog koncila nalazi u njima.

Referiranje na dokumente štiti od ekstrema anakronističkih nostalgija i srljanja u budućnost, i omogućuje otkriti novost u kontinuitetu. Koncil nije izmislio ništa novoga kao građu vjere, niti je htio zamijeniti ono što je staro. Prije je bio zaokupljen time da se ista vjera i dalje živi danas, da nastavi biti jedna živa vjera u svijetu koji se mijenja.

Onu autentičnu impostaciju, koju je blaženi Ivan XXIII. htio dati koncilu, mi možemo ostvarivati tijekom ove Godine vjere, u sklopu jednog te istog hoda Crkve koja želi produbiti polog vjere koju joj je Krist povjerio. Koncilski su oci htjeli predstaviti vjeru na djelotvoran način; i ako su se otvorili s povjerenjem dijalogu sa suvremenim svijetom to je zato jer su bili sigurni u svoju vjeru, u čvrstu stijenu na kojoj počivaju, rekao je Papa. Ako Crkva danas predlaže novu Godinu vjere i novu evangelizaciju, to nije zato da obilježi jednu obljetnicu, već zato što za tim postoji potreba, još i više no prije pedeset godina! A odgovor koji treba dati na tu potrebu isti je onaj koji su dali pape i koncilski oci i koji je sadržan u njihovim dokumentima.

U ovim je desetljećima, nastavio je Papa, uzela maha duhovno "opustošenje". Što bi značio život, svijet bez Boga, u doba Koncila se moglo znati već iz nekih tragičnih stranica povijesti, ali danas to nažalost vidimo svakoga dana oko nas. Praznina se raširila posvuda. Ali upravo polazeći od iskustva te pustinje, od te praznine možemo iznova otkriti radost vjerovanja, njezinu bitnu važnost za nas muškarce i žene.

U pustinji se iznova otkriva vrijednost onoga što je bitno za život; tako u suvremenom svijetu postoje nebrojeni znaci, često izraženi na implicitan ili negativan način, žeđi za Bogom, posljednjim smislom života. A u pustinji postoji potreba prije svega za ljudima vjere koji, samim svojim životom, pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Življena vjera otvara srce Božjoj milosti koja oslobađa od pesimizma.

Danas više no ikada evangelizirati znači svjedočiti jedan novi, od Boga preobražen život i tako pokazati put, rekao je Papa predstavivši slikovito Godinu vjere kao putovanje u pustinjama suvremenog svijeta na koje treba ponijeti samo ono osnovno: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni novca, ni dvije haljine – kao što kaže Gospodin apostolima šaljući ih u misiju – već Evanđelje i vjeru Crkve, koje su dokumenti Drugog vatikanskog koncila svijetli izraz, jednako kao što je to i Katekizam Katoličke Crkve, objavljen prije dvadeset godina.

Neka Djevica Marija sja uvijek kao zvijezda na putu nove evangelizacije. Neka nam pomogne provoditi u djelo poticaj apostola Pavla: "Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte! Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! I sve što god riječju ili djelom činite, sve činite u imenu Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu!", rekao je Papa na kraju svoje homilije.

Tekst: IKA

Foto: www.annusfidei.va

 

 


 

 

Pismo zagrebačkoga nadbiskupa i metropolita

kardinala Josipa Bozanića

prigodom otvaranja Godine vjere

 

Draga braćo i sestre u zajedništvu vjere!

1. U radosnom događaju ulaska u Godinu vjere, koja će - dok se ovo moje pismo bude čitalo vjernicima - već biti otvorena, zahvaljujemo Bogu na tome iznimnom daru milosti. Papa Benedikt XVI. zaželio je da njezino otvaranje bude 11. listopada ove godine, upravo na pedesetu obljetnicu početka Drugoga vatikanskog koncila i na dvadesetu obljetnicu proglašenja Katekizma Katoličke Crkve. Godina vjere trajat će do 24. studenoga 2013. godine, što znači do svetkovine Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja. Slavlje otvorenja smješteno je u tijek važnoga događaja za sveopću Crkvu, u Trinaestu opću Biskupsku sinodu u Rimu koja okuplja predstavnike biskupa iz cijeloga svijeta, da bi razmatrali pitanja nove evangelizacije.

Godina vjere nas poziva ponovno otkriti, naviještati i svjedočiti kršćansku vjeru, njezin temelj, Radosnu vijest, Isusa Krista, koji našemu životu trajno otvara nove prostore nade i životne usmjerenosti. Godina vjere darovano je vrijeme ponovnoga življenja radosti vjerovanja i oduševljenja, zbog bogatstva i vrijednosti sadržaja vjere koju ispovijedamo, slavimo, živimo i molimo.

U vjeri spoznajemo otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća; u vjeri prihvaćamo dar koji nam otkriva puninu Ljubavi. Upravo iz te radosti pozvani smo vjeru u svakodnevnome životu živjeti vjerodostojno i drugima pokazivati 'vrata vjere'. U ovo je vrijeme u našoj Zagrebačkoj Crkvi i u hrvatskoj stvarnosti Radosna vijest povjerena nama. Ne smijemo zanemariti istinu da je ona ponajprije 'radosna' i da je uvijek 'vijest', navještaj Božje novosti koja nadilazi svaku zemaljsku stvarnost.

2. U hrvatskoj se suvremenosti, u društvenome i kulturalnome životu tako često susrećemo s nedovoljnim poznavanjem kršćanske vjere, za što smo sami odgovorni. Ono što smatramo važnim, trudimo se bolje upoznati; onime što istinski volimo, nastojimo obradovati druge; ono što poštujemo, pokušavamo ugrađivati u način svoga djelovanja. S druge strane, uz sadržaj vjere koji nam nudi Crkva, ne ćemo prionuti umom i voljom, a još manje prenositi ga drugima, ako ga ne poznajemo dovoljno i ako nam do njega nije stalo.

Sažetak temeljnih kršćanskih istina koje su predstavljene na sustavan i temeljan način nalazi se u Katekizmu Katoličke Crkve. Poznajemo li ga dovoljno? Dok o našoj vjeri drugi nerijetko govore s određenim ciljem, zlonamjerno, na iskrivljen način ili selektivno, znamo li dati odgovor iz osobnoga uvjerenja ili se povlačimo zbog nedovoljnoga poznavanja svoje vjere? Dok se djeci i mladima vjera prikazuje kao nešto strano i neprihvatljivo suvremenomu čovjeku, dok se nude putovi odgoja koji ne uključuju vjeru, jesmo li dovoljno zreli da se sami, iz vjere, založimo za prisutnost toga dara, bez kojega ne može živjeti niti jedno društvo, a osobito ne hrvatsko koje svoje najljepše plodove zahvaljuje ljudima nošenima snagom vjere?

S vjerom se svaki trenutak života živi u svijesti da niti jedan osjećaj, niti jedan korak nije bez Božje blizine. Svaki put kada srcem uronimo u prostore koje otvara vjera, otkrivamo snagu kojom Bog čovjeka oslobađa od njegovih tjeskoba, nesigurnosti, skučenosti, neznanja i svake vrste obeshrabrenosti.

Koliko god se od pojedinca traži da prihvati, usvoji vjeru koju Bog daruje, Godina vjere naglašava važnost crkvenosti. Crkva i vjera usko su povezane, naročito danas kada se te dvije stvarnosti nastoje odijeliti, stvarajući dojam da za življenje kršćanstva Crkva nije potrebna. No, jasno nam je da su vjera u Isusa Krista i Crkva nerazdvojne. I svaki pokušaj da se te dvije stvarnosti razdvoje, kojim se odbacujući Crkvu željelo sačuvati vjeru, završio je u odbacivanju vjere. Njihovim razdruživanjem nastaje pogled na Crkvu koji se zaustavlja na sociološkim vidicima pripadnosti ili na društvenom identitetu, a vjeru se doživljava kao površno i izvanjsko obilježje, unutar kojega je moguć i dubok jaz između proklamiranih načela i konkretnoga djelovanja.

3. Liturgijska čitanja današnje nedjelje pomažu uroniti dublje od površnoga dojma. Dok se spoznaja, uvidi, određene sposobnosti mogu učiti i baštiniti od drugih, mudrost, kao osluškivanje i poslušnost Bogu, ne dolazi od čovjeka. Mudrost o kojoj govori prvo čitanje (usp. Mudr 7, 7-11), Božji je dar. Razmatrajući vjeru, lako uviđamo da je vjera upravo ono što nadilazi zemaljska dobra: bogatstvo, vlast, zdravlje, tjelesnu ljepotu… Drugim riječima, onomu komu nedostaje vjera, kao da sve nedostaje. Ili: onaj tko moli za vjeru, tko traži Gospodina, na putu je posjedovanja svega što mu je potrebno. Vjera ne prezire nijednu Božju stvarnost, nego svemu daje vlastito mjesto.

U drugom čitanju Poslanica Hebrejima (usp. Heb 4, 12-13) govori o Božjoj riječi kao o oštrome maču koji se usijeca u čovjeka, u njegov život i razlučuje misli, duh i nakane srca. Pred njom je sve prozirno i vidljivo, ogoljelo i poznato. To je slika koja nam govori da pred Bogom nema ničega čime bismo ga mogli zavarati i poigravati se životom. Evo još jedne slike dara vjere! Ona je prisutna u svakome naumu i nakani, u misli i djelima. Kristov vjernik nosi vjeru ma gdje bio, unosi je u sve što čini. Vjera pročišćuje; ona razlučuje; ona jača. Ne treba nas iznenaditi što će ona puno puta uznemiriti i što će morati razgoliti nepravdu i zlo. Da, vjera razotkriva, jer istina razotkriva i oslobađa.

A što reći pred evanđeoskim navještajem o susretu Isusa i bogataša koji ga je želio slijediti (usp. Mk 10, 17-30)? Čini se da posjeduje sve, bogat je i obrazovan, a u svojoj iskrenosti želi doći do savršenstva. Pa ipak, u njemu postoji neki nemir koji ga u životnim traženjima dovodi k Isusu, jer zna tko može dati konačni odgovor. Pita ga, kako može 'baštiniti' život vječni? Isus ga je pogledao očito blagim, sućutnim pogledom, jer je zavolio u njemu spremnost, znajući da mu je potreban još jedan korak više, 'jedno' što mu nedostaje. To 'jedno', spremnost je Bogu dati mjesto iznad svega. To čini vjera u odnosu na sve ono što smatramo bogatstvom na zemlji. Vjera u odnosu na sebičnost, na dostatnost i samodostatnost.

U ozračju suvremenoga svijeta koji nudi razna 'bogatstva' i sigurnosti takav je odmak, prihvatljiv samo vjerom, uistinu proročki zahtjevan, ali nipošto manje lijep. U govoru o bogatstvu Isus zacijelo nema pred sobom naročito bogate ljude. No, slušatelji su ostali zbunjeni. Razumjeli su da nije riječ o tome da se ne bude navezan na puno ili malo, nego da se uopće ne bude navezan i da se živi u ljepoti odmaka od svega.

4. Primjećujemo da živimo u vremenu kada je teško takav istinit govor vjere i o vjeri 'prenositi' iz naraštaja u naraštaj. Ipak, znakovi koje nam Gospodin daje u ovo vrijeme uistinu su ohrabrujući. Kada gledamo naše mlade s koliko oduševljenja traže vjeru, uključuju se u život župnih i drugih zajednica nastojeći živjeti vjeru, bez obzira na primjere koji mogu obeshrabriti, potaknuti smo da se još snažnije založimo za prirodno ozračje u kojemu se vjera najdublje ukorjenjuje – za obitelj. To pitanje ima epohalno značenje. O njemu su često ovisili pomaci u civilizaciji.

U životu Crkve sve je jasnije da je briga za obitelj i međusobna ljubav u obitelji najvažnija za obnavljanje ozračja vjere. Iz toga ozračja lakši je put do odgajanja zrelih vjernika, osobito laika s kojima – u povezanosti sa zaređenim službenicima – Bog računa u novim okolnostima. Nova evangelizacija živi i od povezivanja svake crkvene djelatnosti s odgojnim radom.

Tijekom ove pastoralne godine otajstvo vjere bit će u središtu, i to kao 'življena vjera' u svim iskustvima, a osobito u karitativnome djelovanju; kao 'proučavana vjera' koja će se zaustavljati na Katekizmu Katoličke Crkve i dokumentima Drugoga vatikanskog koncila; kao 'slavljena vjera' u molitvama i liturgijskim slavljima, od ugrađivanja i razvijanja molitve u obitelji do molitve u župnoj zajednici; kao 'naviještana vjera' kojom se želi druge dodirnuti istinom i radošću punine Života. Cilj Godine vjere je poziv na »autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta« (Benedikt XVI., Porta fidei 6).

Vjera je djelotvorna. Zbog toga u svojoj se vjerničkoj odgovornosti trebamo pitati kako djeluje Caritas u našim župama? Vidi li se po tom djelovanju da smo vjernici? Caritas nastaje iz djelotvorne vjere i ljubavi, iz vjere koja je sućutna i koja riječi Vjerovanja pretače u djela. Tamo gdje nije prisutna kršćanska ljubav, ne možemo govoriti o živoj vjeri. Uključivanje u rad župnog Caritasa toplo stavljam na srce našim mladim vjernicima.

5. U početku Godine vjere prvi snažan zajednički znak koji se postavlja pred nas i koji mi postavljamo pred druge jest naše nacionalno hodočašće zahvalnosti i obnove vjere u Rim u prvoj polovici mjeseca studenoga, gdje ćemo tijekom hodočašća, a naročito na grobovima Apostolskih prvaka i u zajedništvu s nasljednikom sv. Petra, papom Benediktom XVI., živjeti zahvalnost za dar vjere, obnoviti svoje zajedništvo i moliti na nakane naše Crkve i Domovine.

Draga braćo i sestre, vjernici Crkve zagrebačke, ovom vam prigodom ističem nekoliko pastoralnih sadržaja koje želimo protegnuti na sve župe i zajednice u Godini vjere:

a) Neka se veća pozornost posvetiti molitvi Vjerovanja, koja neka bude često prisutna u našim katoličkim obiteljima i domovima. Neka se u Godini vjere kateheze i drugi pastoralni susreti započinju molitvom Vjerovanja.

b) Neka se u svakoj župi sustavnije organizira župna kateheza za sve uzraste djece, za mlade, kao i za odrasle vjernike. Neka se kateheze, osobito za mlade i odrasle vjernike, organiziraju na temelju tematskih jedinica i cjelina prema Katekizmu Katoličke Crkve, stavljajući naglasak osobito na povezanost istina vjere i mjesta vjernika u svjedočenju kršćanskih moralnih vrijednosti u društvu. Neka se često tumače pojedini članci i izrijeci vjere prema obrascima Vjerovanja.

c) Znamo da vjera potiče maštovitost i kreativnost te će nedvojbeno u pojedinim skupinama vjernika i među zauzetim pojedincima Duh pokrenuti srca koja će pronaći nove oblike i putove osmišljavanja sadržaja kojima otkrivamo značenje dara krsne vjere i zadaću svoga svjedočenja. Isto tako smo svjesni da je kršćanski poziv po svojoj naravi i apostolat za one s kojima živimo i radimo. Znamo da je u vjeri snaga obnavljanja Crkve koja živi novim žarom po darežljivome srcu, po kršćanskoj ljubavi prema bližnjima, po dragovoljnosti koja iskorjenjuje sebičnost. No, za to valja moliti, jer vjeru, kao niti jedan drugi dar, ne možemo zahtijevati.

6. Braćo i sestre, vjerujemo u Boga koji je toliko ljubio svijet da je poslao svoga Sina, da nitko tko u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni (usp. Iv 3, 16). Osjećamo li ljepotu toga dara – vjere u Isusa Krista? U obredima u kojima se nalazi obnova krsne vjere čuje se riječ predsjedatelja: »To je naša vjera. To je vjera Crkve. Nju ispovijedamo njome se dičimo…«. Ova je Godina iznimna prilika da se pitamo koliko je ta vjera uistinu naša i koliko se njome dičimo, koliko nam je ponos; što smo za nju spremni žrtvovati i uložiti?

Prihvatimo Papin poziv i s radošću živimo Godinu vjere. Osluškujmo Božju riječ i razmatrajmo osobno i zajedno o temeljnim sadržajima kršćanske vjere. Svojim bližnjima očitujmo da vjera u Isusa Krista čini ljepšim naš osobni, obiteljski i društveni život; izgrađuje i obnavlja odnose među ljudima, čuva smisao ljudskoga rada i napora oko općega dobra, kao i zauzetosti u odgoju i obrazovanju; podupire u kušnjama bolesti i trpljenja; oplemenjuje otkrivanje Božjih zakonitosti u svijetu i daje nadahnuće umjetnicima; svojim svjetlom nas nosi onkraj znakova smrti, otvarajući radost vječnosti.

Dragi vjernici, ovo vam pišem na obljetnicu onoga dana kada je prije četrnaest godina u Mariji Bistrici blaženim proglašen kardinal Alojzije Stepinac, svjedok vjere, čiji nam je primjer poznavanja, naviještanja i svjedočenja vjere, te iskrenoga i trajnoga pouzdanja u Boga uvijek novo nadahnuće i zaštita. Sjetimo se koliko smo bili ponosni kada je bila proglašena snaga i svjedočanstvo našega Pastira-mučenika.

Zazivajući zagovor svetaca i svetica, srce nam je okrenuto prema našoj nebeskoj Majci, koja je blažena zbog svoje vjere.

U snazi Duha Svetoga, u vjeri blagoslivljam svakoga od vas, koji u crkvi sluša ove riječi i sve članove vaših obitelji, kao i poznanike do kojih će po vašoj prisutnosti doprijeti moj blagoslov.

 

Vaš nadbiskup,

Kardinal Josip Bozanić, v. r.

U Zagrebu, 3. listopada 2012. godine.

 

 


 

Župa uznesenja Blažene Djevice Marije priređuje kateheze za odrasle u Godini vjere.

 

 

Kateheze će se održavati jednom mjesečno, počevši od 16. listopada 2012. godine do svibnja 2013. godine. Teme koje će se obrađivati na katehezama su: Katekizam Katoličke Crkve, 10 Božjih zapovijedi, Euharistija, Sveto Pismo, Vjerovanje, Uzori vjere i Kršćanin danas.

 

 


 

URBIS ET ORBIS

D E K R E T

Darom Svetih Oprosta obogaćuju se posebne pobožnosti

koje će se provoditi tijekom Godine vjere

 

Za dan pedesete obljetnice svečanog otvorenja Drugog ekumenskog vatikanskog koncila, kojemu je blaženi Ivan XXIII. »dodijelio kao glavnu zadaću bolje čuvati i predstaviti dragocjeni poklad kršćanskog nauka, kako bi ga se učinilo dostupnijim Kristovim vjernicima i svim ljudima dobre volje« (Ivan Pavao II., Apost. konst. Fidei Depositum, 11. listopada 1992.: AAS 86 [1994] 113), Vrhovni Svećenik Benedikt XVI. je odredio početak Godine koja će osobito biti posvećena ispovijedanju prave vjere i njezinom ispravnom tumačenju, kroz čitanje, ili još bolje, pobožno razmatranje Koncilskih dokumenata i članaka Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je blaženi Ivan Pavao II. objavio trideset godina od početka Koncila, s jasnom nakanom »potaknuti vjernike na bolje prianjanje uz njega i promicanje njegovog poznavanja i primjene« (Isto, 114).

Već godine Gospodnje 1967., u spomen na devetnaest stoljeća mučeništva apostola Petra i Pavla, sličnu Godinu vjere je proglasio sluga Božji Pavao VI., »kako bi potvrdio u svečanoj ispovijesti Vjere kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernika trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih« (Benedikt XVI., Apost. pismo Porta Fidei, br. 4).

U ovo naše vrijeme vrlo dubokih promjena, kojima je izloženo čovječanstvo, Sveti Otac Benedikt XVI., proglašavanjem ove druge Godine vjere, kani pozvati Božji narod, kojemu je sveopći Pastir, kao i braću biskupe čitavog svijeta »da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere« (Isto, br. 8).

Svim vjernicima će biti dana »prilika ispovijedati vjeru u Uskrslog Gospodina… u katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u [njihovim] kućama i u [njihovim] obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke zajednice, jednako kao i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javnom učine ispovijest Vjerovanja« (Isto).

Osim toga, svi vjernici, pojedinačno i zajednički, bit će pozvani davati otvoreno svjedočanstvo vlastite vjere pred drugima u posebnim okolnostima svakodnevnog života: »sama društvena narav čovjeka traži da čovjek unutarnje vjerske čine izrazi na izvanjski način, da u vjerskoj stvari saobraća s drugima, da svoju religiju ispovijeda na društveni način« (Deklaracija Dignitatis humanae, 7. prosinca 1965.; hrv. prijevod iz: Drugi vatikanski koncil, Dokumenti, KS, str. 473).

Budući da se prije svega radi o razvijanju u najvišem stupnju – koliko je moguće na ovoj zemlji – svetosti života i prema tome, o postizanju, u najvišem stupnju, čistoće duše, od velike koristi bit će veliki dar Oprosta, koji Crkva, na temelju vlasti dodijeljene joj od Krista, pruža svima onima koji, da bi ga zadobili, uz obvezne odredbe izvrše i posebne propise. »Oprostom – učio je Pavao VI. – Crkva, koristeći svoju vlast poslužiteljice Otkupljenja izvršenog od Krista Gospodina, prenosi vjernicima sudjelovanje ove Kristove punine u zajedništvu Svetih, pružajući im u najširoj mjeri sredstva za postizanje spasenja« (Apost. pismo Apostolorum Limina, 23. svibnja 1974.: AAS 66 [1974] 289). Tako se očituje "blago Crkve", čije »daljnje umnažanje čine i zasluge Blažene Majke Božje i svih izabranih, od prvog do posljednjeg pravednika« (Klement VI., Bula Unigenitus Dei Filius, 27. siječnja 1343.).

Apostolska pokorničarna, koja ima dužnost uređivati ono što se odnosi na podjeljivanje i primjenu Oprosta, kao i poticati duh vjernika na ispravno poimanje i gajenje pobožne želje za njegovim zadobivanjem, uz potporu Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije, u pažljivom razmatranju Note s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere Kongregacije za nauk vjere, sa svrhom zadobivanja dara Oprosta za vrijeme Godine vjere, utvrdila je sljedeće odredbe, izdane u suglasnosti s nakanom Vrhovnog Svećenika, da bi vjernici bili više potaknuti na poznavanje i na ljubav prema Nauku Katoličke Crkve te iz njega postigli što izobilnije duhovne plodove.

Za čitavo vrijeme trajanja Godine vjere, tj. od 11. listopada 2012. pa sve do uključivo 24. studenog 2013., moći će zadobiti Potpuni oprost od vremenitih kazni za vlastite grijehe, podijeljen po milosrđu Božjem, koji se može namijeniti za duše preminulih vjernika, svaki pojedini vjernik koji su se iskreno pokaje, propisno ispovjedi, sakramentalno pričesti, i koji izmoli molitve na nakane Vrhovnog Svećenika, i to:

a) – svaki puta kad će sudjelovati na najmanje tri propovijedi tijekom Svetih Misija, ili na najmanje tri predavanja o Dokumentima Drugog vatikanskog koncila i o člancima Katekizma Katoličke Crkve, u bilo kojoj crkvi ili prikladnom mjestu;

b) – svaki puta kad će u obliku hodočašća posjetiti Papinsku Baziliku, kršćanske katakombe, Katedralnu crkvu, sveto mjesto određeno od mjesnog Ordinarija za Godinu vjere (npr. među manjim bazilikama i svetištima posvećenima Blaženoj Djevici Mariji, Svetim apostolima i Svetim zaštitnicima) i tamo sudjelovati na nekom svetom obredu ili se barem kroz neko prikladno vrijeme zadržati u sabranosti s pobožnim razmatranjima, završavajući molitvom Oče naš, Ispovijesti vjere u bilo kojem odobrenom obrascu, zazivima Blaženoj Djevici Mariji i, ovisno o slučaju, Svetim apostolima i zaštitnicima;

c) – svaki puta kad će, u dane određene od mjesnog Ordinarija za Godinu vjere (npr. na Gospodinove svetkovine, na svetkovine Blažene Djevice Marije, na blagdane Svetih apostola i zaštitnika, na Katedru sv. Petra), u bilo kojem svetom mjestu sudjelovati na svečanom euharistijskom slavlju ili liturgiji časova, dodajući Ispovijest Vjere u bilo kojem odobrenom obrascu;

d) – na dan, slobodno izabran tijekom Godine vjere, za pobožni posjet krstionici ili drugom mjestu, na kojem je primio sakrament Krštenja, ako obnovi krsna obećanja u bilo kojoj odobrenoj formuli. Dijecezanski i eparhijski biskupi, te oni koji su po pravu njima izjednačeni, na najprikladniji dan tog vremena, u prigodi glavnog slavlja (npr. 24. studenog 2013., na svetkovinu Isusa Krista, Kralja Svemira, kojom se zaključuje Godina vjere) moći će podijeliti Papinski Blagoslov s Potpunim oprostom, koji mogu zadobiti svi vjernici koji taj Blagoslov pobožno prime.

Vjernici koji se iskreno pokaju, a koji neće moći sudjelovati na svečanim slavljima iz ozbiljnih razloga (kao, prije svega, sve redovnice koje žive u samostanima u trajnoj klauzuri, anakoreti i pustinjaci, zatvorenici, stare osobe, bolesnici, kao i oni koji, u bolnici ili drugim lječilišnim mjestima, trajno skrbe o bolesnicima…), zadobit će Potpuni oprost, pod jednakim uvjetima, ako, duhom i mislima povezani s prisutnim vjernicima, osobito u trenucima u kojima će riječi Vrhovnog Svećenika ili dijecezanskih biskupa biti prenošene putem televizije i radija, izmole u vlastitoj kući ili tamo gdje ih zapriječenost zatekne (npr. u kapeli samostana, u bolnici, u ustanovi za skrb, u zatvoru…) Oče naš, Ispovijest Vjere u bilo kojem odobrenom obrascu, i druge molitve u skladu sa svrhom Godine vjere, prikazujući svoja trpljenja ili nevolje vlastitog života.

Kako bi pristup sakramentu Pokore i zadobivanju božanskog oproštenja po vlasti Ključeva bio pastoralno olakšan, mjesni ordinariji su pozvani kanonicima i svećenicima koji će, u katedralama i crkvama određenima za Godinu vjere ispovijedati vjernike, podijeliti povlastice ograničene za unutrašnje područje, za vjernike istočnih Crkava, u skladu s kan. 728 § 2 CCEO-a, a u slučaju eventualne rezerve, s kan. 727, osim, kako je očito, za slučajeve navedene u kan. 728 § 1; za vjernike Latinske Crkve, povlastice u skladu s kan. 508 § 1 CIC-a.

Ispovjednici, nakon što upozore vjernike na težinu grijeha kojima je pridržana rezerva ili cenzura, odredit će prikladne sakramentalne pokore, takve da ih se, što je više moguće, dovede na čvrsto pokajanje i, ovisno o prirodi slučaja, naložiti im naknadu eventualnih skandala i šteta.

Pokorničarna toplo poziva preuzvišene biskupe, kao nositelje trostruke službe (munus) poučavanja, upravljanja i posvećivanja, da vode brigu o jasnom objašnjavanju ovdje iznijetih načela i odredbi za posvećivanje vjernika, na osobit način vodeći računa o okolnostima mjesta, kulture i tradicija. Kateheza prilagođena naravi svakog pojedinog naroda, moći će jasnije i s većom živošću predložiti razumu i čvršće i dublje ukorijeniti u srca želju za ovim jedinstvenim darom, postignutim po zaslugama posredovanja Crkve.

Ovaj Dekret ima valjanost jedino za Godinu vjere. Neovisno o bilo kakvoj protivnoj odredbi.

Dano u Rimu, u sjedištu Apostolske pokorničarne, 14. rujna 2012., na Uzvišenje Svetog Križa.

Manuel kard. Monteiro de Castro

Viši pokorničar

Mons. Krzysztof Nykiel

Regent

 

 


 

Pismo kardinala Josipa Bozanića,

nadbiskupa zagrebačkoga,

o prvoj obljetnici pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj

i ususret Godini vjere

 

Draga braćo i sestre, vjernici Crkve zagrebačke!

1. Pišem vam o svetkovini Pedesetnice kojom radosno zaključujemo vazmeno vrijeme, zahvalni za dar Duha Životvorca koji rađa, okuplja i obnavlja Crkvu. Po istome Duhu, koji je dan apostolima, mi iz naraštaja u naraštaj živimo radost Kristova uskrsnuća, osobito nedjeljom kada se okupljamo oko žive Božje Riječi i hranjeni euharistijskim darovima postajemo dionici novoga života.

Zaželio sam da ovo moje obraćanje u svojim zajednicama čujete na nedjelju Presvetoga Trojstva; na dan Gospodnji u kojem slavimo otajstvo Božje ljubavi, otajstvo života triju božanskih osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. Razlog pak moga pisma je dvostruk.

Naime, upravo se sada navršava prva obljetnica pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj. Još su u nama žive slike susreta i slavlja koja smo s njime prošle godine 4. i 5. lipnja (2011) slavili u Zagrebu. Ljubomorno čuvamo taj spomen kao dragocjeni dar cijeloj domovini, a osobito nama vjernicima. Sveti Otac je ostavio trag na koji se rado vraćamo; koji nas ohrabruje i pomaže da ne zaboravimo ono što je životno najvažnije. Progovorio je svakom segmentu našega vjerničkog i društvenoga života, a središnje je misno slavlje na zagrebačkoj obali Save bilo povezano s Prvim nacionalnim susretom hrvatskih katoličkih obitelji. Dok do vas dopiru ove moje riječi, Papa se nalazi u Milanu (1—3. lipnja 2012), gdje ću i osobno sudjelovati na slavlju Sedmoga svjetskog susreta obitelji pod geslom: »Obitelj: rad i slavlje«. Tako se naš prošlogodišnji susret, koji je Papinom nazočnošću povezao čitavu Crkvu, lijepo uklapa u ovogodišnje zajedništvo obitelji svega svijeta.

Osim tog spomena na Papin apostolski pohod i sve što smo živjeli »zajedno u Kristu«, kako bismo lakše uočili svoje poslanje u sadašnjosti, želim vam usmjeriti pozornost na nadolazeću Godinu vjere, koju će Sveti Otac otvoriti ujesen ove godine, a koja se nadovezuje na veliku tematiku nove evangelizacije, nastojanja da evanđelje po nama progovori novim žarom i proročkom snagom u suvremenosti.

2. Braćo i sestre, da bi se poniralo u dubinu otajstva Presvetoga Trojstva potrebno je srce, dodirnuto Božjim svjetlom. Samo s pomoću njega vidimo Ljubav koja je došla na svijet da bi se objavila u našoj konkretnoj povijesti. Objava Božje ljubavi, kako to pokazuje Biblija, događa se postupno, tako da se razni događaji iz povijesti spasenja sve jasnije sažimlju u izražaj velike istine: Bog je ljubav! Time čovjek prima na dar neprocjenjivu spoznaju da samo ljubav može naslutiti istinu o Bogu te da kršćanstvo naviješta Boga koji nije zatvoren u samoću, nego je trojstveno zajedništvo.

Za nas, u iskustvu povijesnoga tijeka vremena, Bog je događaj ljubavi koji postaje radostan zahtjev za svakoga kršćanina i kršćanku da svojim životom budemo odsjaj njegova Bića, ljubavi Presvetoga Trojstva. Premda Boga nitko nikada ne vidje i premda ga čovjek nikada ne može spoznati u punini i njegovoj veličini, tragom ljubavi sveti je Augustin s pravom naslutio, rekavši: »Ako vidiš ljubav, vidiš Boga.«

Bog se darovao čovjeku, otvorio se i prihvatio nas u svoje zajedništvo. Strah nastaje u čovjeku kada živi osamljenost i napuštenost. Naš Bog nas ne prepušta nama samima. On se objavljuje kao zajedništvo i uvodi nas u zajedništvo Presvetoga Trojstva po ljubavi. Sva su bića životno usklađena snagom koju prepoznajemo u riječi »ljubav«. Ipak, samo u čovjeku, obdarenom slobodom i razumom, ta snaga postaje istinski duhovnom, postaje odgovorna ljubav, kao odgovor Bogu i bližnjemu u iskrenom sebedarju. U tom darivanju samoga sebe u ljubavi, ljudsko biće pronalazi istinu o sebi i otkriva svoju sreću.

3. Među raznim poveznicama i slikama neizrecivoga otajstva trojedinoga Boga, koje kao vjernici dohvaćamo i živimo u vjeri, postoji ona bliska i razumljiva stvarnost koju nam Bog daruje po obitelji. Obitelj je pozvana biti zajednica ljubavi i života, zajednica u kojoj se susreće i živi isto dostojanstvo muškarca i žene, kao i njihova različitost koja omogućuje uzajamnost darivanja u punini ljudskosti.

Otajstvo zajedništva Presvetoga Trojstva za nas je vjernike onaj najdublji izvor razumijevanja radosti na koju je čovjek pozvan po braku i obitelji i koja se ne iscrpljuje u zemaljskim nastojanjima i ciljevima. Okvir zemaljskoga života i njegova ograničenost ne može dati konačni razlog ustanove obitelji, niti može zatvoriti djelovanje onoga Životvorca po kojemu nastaje ljudski i svaki drugi život.

Zbog važnosti obitelji, kao temelja ljudskoga života i društva, obitelj se u Papinu pohodu Hrvatskoj našla u središtu razmatranja. S Benediktom XVI. ponovno smo istaknuli vrijednosti obiteljskoga života i općeg dobra; učvršćivali jedinstvo, oživjeli nadu i zajedništvo s Bogom, koji je temelj suživota i društvene solidarnosti (usp. Govor u zračnoj luci u Zagrebu, 4. lipnja 2011.). Sveti Otac nam je usmjeravao pozornost, poučavao nas i poticao. Ne smijemo zaboraviti njegove riječi kojima se obraćao cijelom društvu. Naglasio je da Crkva daje velik doprinos društvu u oblikovanju savjesti, što započinje u obitelji. Upozorio nas je da se ta temeljna ljudska stvarnost danas, u Hrvatskoj i drugdje, mora suočavati s teškoćama i prijetnjama.

Koliko su te Papine riječi bile proročke za sadašnji društveni život u Hrvatskoj, vidi se po raznim pokušajima koje pratimo s vjerničkim pouzdanjem, ali i s ljudskom uznemirenošću: od prijedloga pojedinih zakonskih rješenja koja ne poštuju otajstvo života, braka i obitelji do agresivnog nametanja onih stavova u javnosti koji se suprotstavljaju zdravom razvoju obitelji, prijeteći time temeljima hrvatskoga društva i njegovim osnovnim vrijednostima.

4. Vrijedno je ponoviti ono što nam je Papa ostavio kao dijagnozu sadašnjih poteškoća: »Moramo nažalost ustanoviti da se, posebno u Europi, širi sekularizacija koja Boga života gura na rub te donosi rastuću razjedinjenost obitelji. Apsolutizira se sloboda bez odgovornosti za istinu, i njeguje se, kao ideal, individualno dobro preko potrošnje materijalnih dobara te površnih iskustava, ne vodeći računa o kvaliteti odnosa s osobama i o najdubljim ljudskim vrijednostima; ljubav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze međusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu!« Tomu dodaje i to kakav treba biti naš vjernički stav: »Uz riječ Crkve, veoma je važno i svjedočenje te zauzetost kršćanskih obitelji, vaše konkretno svjedočanstvo, posebno kao potvrda nepovredivosti ljudskoga života od začeća do njegova prirodnoga skončanja, što je jedinstvena i nezamjenjiva vrijednost obitelji utemeljene na braku i na potrebi zakonskih odredaba koje bi podupirale obitelji u zadaći rađanja i odgoja djece« (Hipodrom, 5. lipnja 2011).

Draga kršćanska braćo i sestre, odajem priznanje svima, a posebno onim vjernicima laicima koji neustrašivo javno ustaju u obranu života. Svemu što osjećamo da je neistina i da je štetno za čovjeka i za naš narod, svemu što vrijeđa dostojanstvo i prava djeteta i roditelja, trebamo se suprotstaviti promičući dobro i koristeći ona sredstva koja su primjerena istinskoj demokraciji i kršćanskom pozivu. Dragi vjernici, ohrabreni i Papinim riječima i njegovim svjedočanstvom, nećemo odustati od toga puta, bez obzira koliko visoka bila cijena, jer istina o životu i njegova ovisnost o Bogu nije dana nama na raspolaganje. To ne može biti predmet političkih ili nekih drugih dogovaranja i pregovaranja! Svaki kršćanin treba znati da je to jedna od graničnih crta na kojoj se potvrđuje ili niječe njegova vjernička pripadnost.

5. Upravo s tom osjetljivošću, osobito molitvom i crkvenim zajedništvom, pridružujemo se slavlju Sedmoga svjetskog dana obitelji u Milanu (1-3. lipnja 2012) koji se održava pod geslom »Obitelj: rad i slavlje«. Istaknute su dvije važne odrednice koje se tiču ljudskosti i koje svatko može razumjeti i u pluralnome društvu u kakvome danas živimo. Time se ističe i važnost ravnoteže u kojoj rad ne smije imati prevagu, posebno ne do te mjere da se izgubi temelj obitelji i da se zaniječe dublja razina koja počiva na božanskim odrednicama i progovara u iskustvu slavlja.

Iz rečenoga je razumljivo da postoje vrijednosti koje naizgled nemaju izravnu vezu s obitelji, ali su presudne za zaštitu i promicanje dostojanstva čovjeka i obiteljskoga života. Važno je osigurati mogućnost rada i ne dopustiti izrabljivanje; važno je truditi se oko zemaljske dobrobiti i blagostanja, ali se to ne smije događati na takav način da siromašni budu još siromašniji i da se neosjetljivost za potrebe drugih nesmetano širi. Sebičnost uvijek vodi u osamu i zasljepljuje pogled na druge. Upravo zbog toga je važno uočiti vrijednost slavlja u kojemu se susreću prošlost i sadašnjost, otvarajući obzore zbližavanju ljudi po spomenu na prošlo i pogledu na buduće; gdje se nalaze zajedno kultura i vjera; gdje se živi radost međusobnog dijeljenja, opraštanja, pomirenja, pročišćenja i obnove.

U hrvatskom se društvu upravo te odrednice dovode u pitanje, pri čemu se ostavlja dojam da ih se ne želi prožimati istinom. Zbog toga se i dalje povlače pitanja iz prošlosti na način koji vrijeđa žrtve, kako iz doba komunističke diktature, tako i iz vremena obrane hrvatske neovisnosti i slobode tijekom dvaju posljednjih desetljeća. Zbog toga smo često izloženi poticanju sukoba i stvaranju ozračja nezadovoljstva koje je lako stvoriti ako se ne utvrde kriteriji i ne zastupaju istinske vrijednosti za dobro domovine.

Kao Crkva radujemo se zauzetosti svih, bili oni vjernici ili ne bili, koji svojom osjetljivošću za poštivanje tih vrijednosti dižu svoj glas, stavljaju na raspolaganje svoje znanje i zauzetost, ne gledajući uske interese pojedinaca i skupina.

6. Braćo i sestre, svjesni da su razne suvremene krize povezane upravo s krizom vrijednosti, ali s još dubljom krizom odmaka od Boga, iz ovog pogleda na ozračje u kojemu se nalaze obitelji u Crkvi i društvu, pogled usmjerujem prema vremenu koje je pred nama.

Papa Benedikt rekao nam je u Zagrebu i ovo: »Kršćanska je obitelj posebni znak Kristove nazočnosti i ljubavi... Ona je pozvana dati poseban i nenadomjestiv doprinos evangelizaciji... Kršćanska je obitelj uvijek bila primarni put prenošenja vjere te i danas posjeduje velike mogućnosti za evangelizaciju u mnogovrsnim okruženjima« (Hipodrom, 5. lipnja 2011).

Vođen duhom nove evangelizacije, papa Benedikt XVI. najavio je da će 11. listopada ove godine započeti Godina vjere, a trajat će do 24. studenoga 2013. godine. Milosna je to ponuda za naš osobni život, za naše obitelji kao i za zajednice vjernika. Tijekom Godine vjere živjet ćemo razne inicijative na više razina, od općecrkvene, svehrvatske do nadbiskupijske, župne i osobne. Radosno ponovno otkrivanje dara vjere vodi prema predanijoj molitvi, razmatranju i življenju koje je u skladu s istinama vjere.

Početak Godine vjere namjerno je doveden u vezu s pedesetom obljetnicom početka Drugoga vatikanskog koncila (11. listopada 1962) i s dvadesetom obljetnicom objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve (11. listopada 1992), po kojima su se iskristalizirali nosivi izričaji nauka i crkvenoga duha u naše vrijeme.

S jedne strane smo iznenađeni, a s druge strane zbunjeni činjenicom da su vjernici prisutni u svim slojevima društva, u raznim zvanjima i na raznim mjestima društvenog života, a da se ta prisutnost ne osjeća u onoj snazi koja može pomoći da se u društvu više uprisutne kršćanski stavovi. Nažalost, suočeni smo i s prilično velikim vjerskim neznanjem. Kultura površnosti i svođenja svega na zabavu ne pogoduje dozrijevanju u vjeri, što ima teške posljedice na odgoj i obrazovanje djece i mladih kojima se tako uskraćuje pristup onomu bogatstvu koje je iznjedrilo najljepša djela u kulturi našega naroda.

7. Godina vjere prigoda je za nas vjernike da se dublje oslonimo na temelj, na susret s Osobom i događajem Isusa Krista. »Godina vjere želi pridonijeti novomu obraćenju Gospodinu Isusu i ponovnomu otkrivanju vjere kako bi svi članovi Crkve bili vjerodostojni i radosni svjedoci uskrsloga Gospodina u današnjem svijetu, koji su kadri mnogim ljudima koji traže Boga pokazati 'vrata vjere'« (Kongregacija za nauk vjere, Nota s pastoralnim smjernicama za Godinu vjere, 6. siječnja 2012).

Godina vjere vrijeme je u kojem nam Bog u Crkvi želi pružiti milosne plodove radosti koji su uvijek u životnoj igri traženja i pronalaženja Boga te potrebe za jačanjem oslonaca. Kako piše sv. Katarina Sijenska: »Ti si, o vječno Trojstvo, poput duboka mora, u kojemu čim više tražim, tim više nalazim; i čim više nađem, tim više raste žeđ da Te tražim« (Dijalog Providnosti, 167). Draga braćo i sestre, neka nas sve Gospodin jača na životnome putu, a zagovor Blažene Djevice Marije, predivne škrinje vjere i vjernosti, kao i zagovor svjedokâ vjere, osobito blaženog Alojzija Stepinca, neka nam otvara vrata radosti vjere.

Sve vas u Gospodinu pozdravlja i blagoslivlja vaš nadbiskup,

Josip kardinal Bozanić, v. r.

 

Zagreb, o svetkovini Pedesetnice 2012. godine.

 

 


 

Porta fidei

 

Apostolsko pismo u obliku motu proprija pape Benedikta XVI.

kojom se proglašava Godina vjere

 

1. "Vrata vjere" (usp. Dj 14, 27) koja vode u život zajedništva s Bogom u njegovoj Crkvi uvijek su nam otvorena. Preko njihova se praga može prijeći kada je Božja riječ naviještena a srce dopusti da ga oblikuje milost koja preobražava. Proći kroz ta vrata znači krenuti na put koji traje cio život. Taj put započinje krštenjem (usp. Rim 6, 4), po kojem možemo Boga nazivati Ocem, a završava prijelazom iz smrti u vječni život, plod uskrsnuća Gospodina Isusa koji je, darom Duha Svetoga, htio učiniti dionicima svoje slave sve koji vjeruju u njega (usp. Iv 17, 22).

Ispovijedati vjeru u Trojstvo – Oca, Sina i Duha Svetoga – znači vjerovati u jednoga Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8): Otac, koji je u punini vremena poslao svoga Sina radi našeg spasenja; Isus Krist, koji je u otajstvu svoje smrti i uskrsnuća otkupio svijet; Duh Sveti, koji vodi Crkvu kroz stoljećâ u iščekivanju Gospodinova povratka u slavi.

2. Od samog početka svoje službe kao Petrova nasljednika podsjećao sam na potrebu da se ponovno otkrije put vjere da bi se sve jasnije iznosilo na vidjelo radost i obnovljeni zanos susreta s Kristom. U Homiliji na misi prigodom početka pontifikata napisao sam: "Crkva u cjelini, i pastiri u njoj, moraju poput Krista krenuti na put, da izvedu ljude iz pustinje i povedu ih prema mjestu života, prema prijateljstvu sa Sinom Božjim, prema Onome koji nam daje život u punini" [1].

Nerijetko se događa da se vjernici više brinu za društvene, kulturne i političke posljedice svoga zauzimanja, dok na vjeru i dalje gledaju kao na nešto što se samo po sebi podrazumijeva u zajedničkom života. No zapravo ta pretpostavka ne samo da se više ne može uzimati zdravo za gotovo, već je štoviše često zanijekana [2]. Dok je u prošlosti bilo moguće prepoznati jedinstveno kulturnu matricu, koja je naširoko prihvaćana u svojem podsjećanju na sadržaje vjere i na vrijednosti koje ona nadahnjuje, danas se čini kako, uslijed duboke krize vjere kojom su pogođene mnoge osobe, to nije slučaj u velikim područjima društva.

3. Ne možemo prihvatiti da sol postane bljutava i da svjetlo bude skriveno (usp. Mt 5, 13-16). I današnji čovjek može iznova osjetiti potrebu poput Samarijanke poći na zdenac da sluša Isusa, koji poziva vjerovati u Nj i crpiti s njegova izvora, iz kojeg teče voda živa (usp. Iv 4,14). Moramo s novom radošću u srcu uživati Božju riječ, koju je na vjerni način prenijela Crkva, i Kruh života, koji se daju kao potpora onima koji su njegovi učenici (usp. Iv 6, 51).

Isusovo se učenje, naime, i danas razliježe s jednakom snagom: "Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni" (Iv 6, 27). Pitanje koje su postavili njegovi slušatelji: "Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?" (Iv 6, 28), postavljamo i mi danas. Znamo Isusov odgovor: "Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao" (Iv 6, 29). Vjera u Isusa Krista je, dakle, put kojim se može definitivno prispjeti k spasenju.

4. U svjetlu svega ovoga odlučio sam proglasiti Godinu vjere. Ona će započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila a završit će na svetkovinu Gospodina Našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja, 24. studenog 2013. Na dan 11. listopada 2012. obilježit će se također dvadeseta obljetnica objavljivanja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je proglasio moj prethodnik, blaženi papa Ivan Pavao II. [3], sa ciljem da svim vjernicima predstavi snagu i ljepotu vjere. Taj je dokument, istinski plod Drugog vatikanskog koncila, zatražen od Izvanredne biskupske sinode iz 1985. kao sredstvo koje će biti stavljeno u službu kateheze [4], a ostvaren je zahvaljujući suradnji čitavog episkopata Katoličke Crkve. Nadalje, tema Općeg zasjedanja Biskupske sinode koju sam sazvao za mjesec listopad 2012. glasi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere.

Bit će to dobra prilika da se čitavu crkvenu zajednicu uvede u vrijeme posebnog razmišljanja i ponovnog otkrivanja vjere. Nije to prvi put da se Crkvu poziva slaviti Godinu vjere. Moj časni prethodnik sluga Božji Pavao VI. proglasio je jednu 1967., u spomen na mučeništvo apostolâ Petra i Pavla na 1900. obljetnicu njihova najvišeg svjedočanstva. Zamislio ju je kao svečani trenutak za čitavu Crkvu da "istinski i iskreno ispovijedi istu vjeru"; on je, osim toga, htio da to bude potvrđeno "na individualan i zajednički način, slobodno i svjesno, na izvanjski i duhovan način, ponizno i iskreno" [5].

Smatrao je da će na taj način čitava Crkva moći obnoviti "jasnu svijest o svojoj vjeri, da je oživi, pročisti, potvrdi, ispovijedi" [6]. Veliki nemiri koji su se dogodili u toj godini još su bjelodanije pokazali koliko je takva jedna proslava bila nužna. Ona je zaključena Ispoviješću vjere naroda Božjeg [7], kojom se potvrdilo kako bitni sadržaji koji već vjekovima čine baštinu svih vjernikâ trebaju biti potvrđeni, shvaćeni i produbljivani na uvijek nov način kako bi se pružalo svjedočanstvo u skladu s povijesnim prilikama koje su različite od negdašnjih.

5. U određenom pogledu, moj časni prethodnik promatrao je tu godinu kao "posljedicu i zahtjev pokoncilskog razdoblja" [8], duboko svjestan ozbiljnih teškoćâ vremena, osobito u pogledu ispovijedanja prave vjere i njezina ispravnog tumačenja. Smatrao sam da vezati početak Godine vjere uz pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila može biti prava prigoda da se shvati da tekstovi koje su nam u naslijeđe ostavili koncilski oci, prema riječima blaženog Ivana Pavla II., "ne gube ni svoju vrijednost niti svoj sjaj. Potrebno je da budu čitani na primjeren način, da ih se upozna i usvoji kao stručne i mjerodavne tekstove Učiteljstva unutar crkvene zajednice… osjećam, više no ikad, dužnost ukazati na Koncil kao na veliku milost koja je zadobila Crkva u 20. stoljeću.

U njemu nam je bio ponuđen siguran kompas da bi nas usmjerio tijekom hoda u stoljeću u koje ulazimo" [9]. Želim također snažno potvrditi ono što sam rekao u svezi Koncila nekoliko mjeseci nakon svog izbora za Petrova nasljednika: "ako se u njegovu čitanju i prihvaćanju vodimo ispravnom hermeneutikom, [Koncil] može biti i sve više postajati velika snaga za uvijek potrebnu obnovu Crkve" [10].

6. Obnova Crkva postiže se također svjedočanstvom koje svojim životom daju vjernici: vjernici su samim svojim životom pozvani oko sebe širiti svjetlo Riječi istine koju nam je Gospodin Isus ostavio. Upravo je Koncil, u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium, ustvrdio: "dok Krist, 'svet, nevin, neokaljan' (Heb 7, 26), nije poznavao grijeha (usp. 2 Kor 5, 21), nego je došao okajati prijestupe naroda (usp. Heb 2, 17), Crkva – koja u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove.

Crkva 'žurno ide naprijed hodajući između progonâ svijeta i utjehâ Božjih', navješćujući križ i muku Gospodnju, sve dok on ne dođe (usp. 1 Kor 11, 26). Ona je okrijepljena snagom uskrsnuloga Gospodina kako bi strpljivošću i ljubavlju svladala svoje unutrašnje i vanjske žalosti i teškoće te u svijetu vjerno, iako zasjenjeno, otkrivala njegovo otajstvo, sve dok se ono na kraju ne bude očitovalo u punom svjetlu" [11].

Godina vjere, s toga gledišta, je poziv na autentično i obnovljeno obraćenje Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta. U otajstvu svoje smrti i uskrsnuća, Bog je u punini objavio Ljubav koja spašava i poziva ljude na obraćenje života po oproštenju grijeha (usp. Dj 5, 31). Za apostola Pavla, ta Ljubav uvodi čovjeka u novi život: "Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života" (Rim 6, 4).

Zahvaljujući vjeri, taj novi život oblikuje čitav ljudski život prema radikalno novoj stvarnosti uskrsnuća. U mjeri u kojoj slobodno surađuje, čovjekove misli i osjećaji, način razmišljanja i vladanje postupno se pročišćavaju i preobražavaju, u jednom hodu koji nije nikada u potpunosti dovršen na ovome svijetu. "Vjera ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6) postaje novo mjerilo shvaćanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život (usp. Rim 12, 2; Kol 3, 9-10; Ef 4, 20-29; 2 Kor 5, 17).

7. "Caritas Christi urget nos" (2 Kor 5, 14): Kristova je ljubav ta koja ispunjava naša srca i potiče nas na evangelizaciju. On – danas kao i nekoć – šalje nas po putovima svijeta da naviještamo njegovo evanđelje svim narodima na zemlji (usp. Mt 28, 19). Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajući joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizacije kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere.

U svakodnevnom otkrivanju njegove ljubavi misijsko zauzimanje vjernika crpi trajnu ljubav i snagu. Vjera, naime, raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Ona daje da naš rad urodi plodom, jer širi naše srce u nadi i omogućuje nam pružati živo svjedočanstvo: otvara, naime, srce i um onih koji slušaju i prihvaćaju Gospodinov poziv da prionu uz njegovu Riječ kako bi postali njegovi učenici. Vjernici se, kaže sveti Augustin, "vjerom jačaju" [12]. Sveti hiponski biskup imao je itekako dobre razloge da se izrazi na taj način. Kao što nam je poznato, njegov je život bio stalno traženje ljepote vjere sve dok njegovo srce nije našlo spokoja u Bogu [13].

Njegovi brojni spisi, u kojima objašnjava važnost vjerovanja i istinu vjere, ostaju sve do naših dana poput neke baštine neprocjenjive vrijednosti i omogućuju mnogim osobama koje traže Boga da pronađu pravi put koji ih vodi do "vrata vjere". Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost u pogledu vlastitog života čovjeku nema druge već se prepuštati, svakog dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu.

8. U ovoj sretnoj prigodi, želim pozvati subraću biskupe iz čitavog svijeta da se pridruže Petrovu nasljedniku, u vrijeme duhovne milosti koje nam Gospodin daje, da bismo se spomenuli dragocjenog dara vjere. Želimo slaviti ovu Godinu na dostojan i plodonosan način. U njoj će se morati intenzivnije razmišljati o vjeri kako bi se pomoglo onima koji vjeruju u Krista da svjesnije i snažnije prionu evanđelju, napose u času duboke promjene kao što je ova kroz koju prolazi čovječanstvo.

Imat ćemo priliku ispovjedati vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu; u našim kućama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru. Redovničke i župne zajednice, kao i sve stare i nove crkvene stvarnosti, zacijelo će, u ovoj Godini, znati iznaći način da javno ispovijede Vjerovanje.

9. Želimo da ova Godina pobudi u svim vjernicima nadahnuće da ispovijedaju vjeru u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. Bit će to također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u euharistiji, koja je "vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno… vrelo iz kojega struji sva njezina snaga" [14]. Istodobno, želimo da svjedočanstvo života vjernika bude sve vjerodostojnije. Ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli [15], te razmišljati o samom činu vjere, je zadaća koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini.

Nije slučajno da su u prvim stoljećima kršćani morali napamet učiti Vjerovanje. To im je služilo kao svakodnevna molitva da ne zaborave obavezu preuzetu na krštenju. Podsjeća to, riječima bremenitim značenjem, sveti Augustin kada, u Homiliji o redditio symboli, predaji Vjerovanja, kaže: "Simbol svetog otajstva kojeg ste svi zajedno primili i kojeg ste danas jedan po jedan izmolili, riječi su na kojima je vjera majke Crkve čvrsto sazdana na postojanom temelju – Kristu Gospodinu...

Vi ste dakle to primili i izmolili, ali u umu i u srcu to morate uvijek imati pred očima, to morate ponavljati na svojim posteljama, o tome razmišljati na javnim mjestima i toga ne zaboraviti dok blagujete: pa čak i kada vaše tijelo usne, morate svojim srcem u tome budni biti" [16].

10. Želim sada ukratko opisati način koji pomaže dublje shvatiti ne samo sadržaje vjere, već zajedno s tim i čin kojim odlučujemo potpuno se pouzdati u Boga, u punoj slobodi. Postoji, naime, duboka povezanost između čina kojim se vjeruje i sadržajâ uz koje dajemo svoj pristanak. Apostol Pavao nam pomaže ući u tu stvarnost kada piše: srcem se vjeruje, a ustima ispovijeda vjera (usp. Rim 10, 10). To srcem vjerovati upućuje na to da je prvi čin kojim se prispjeva k vjeri dar Božji i djelovanje milosti koja djeluje i preobražava osobu do dubine njezina bića.

Lidijin primjer je u vezi s tim veoma rječit. Sveti Luka pripovijeda da je Pavao, dok se nalazio u Filipi, pošao subotom naviještati evanđelje nekim ženama; među njima je bila i Lidija i "Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio" (Dj 16, 14). Postoji važno značenje sadržano u tom izrazu. Sveti Luka uči da poznavanja sadržaja u koje treba vjerovati nije dovoljno ako potom srce, to istinsko čovjekovo svetište, ne bude otvoreno milošću koja omogućuje očima dublje vidjeti i shvatiti da je ono što je naviješteno Božja Riječ.

Ispovijedati ustima, pak, znači da vjera podrazumijeva javno svjedočenje i djelovanje. Kršćanin nikada ne smije smatrati vjeru privatnim činom. Vjerovati znači odlučiti biti s Gospodinom da bi se živjelo s njim. A to čovjekovo "biti s njim" uvodi ga u shvaćanje razloga zbog kojih se vjeruje. Vjera, upravo zato jer je slobodni čin, zahtijeva također društvenu odgovornost za ono što se vjeruje. Crkva na dan Pedesetnice krajnje jasno pokazuje tu javnu dimenziju vjerovanja i nesutrašivog svjedočenja svoje vjere svakom čovjeku. To je dar Duha Svetoga koji nas osposobljava za poslanje i jača naše svjedočenje, čineći ga iskrenim i odvažnim.

Ispovijedanje vjere je osobni i u isti mah zajednički čin. Crkva je, naime, prvi predmet vjere. U vjeri kršćanske zajednice svatko prima krštenje, djelotvorni znak ulaska u vjernički narod poradi postizanja spasenja. Kao što potvrđuje Katekizam Katoličke Crkve: "'Vjerujem': to je vjera Crkve kako je svaki vjernik, osobito u času Krštenja, ispovijeda osobno. 'Vjerujemo': to je vjera Crkve, kako je ispovijedaju biskupi sabrani na Saboru ili općenitije, vjernici okupljeni na liturgijskom slavlju. 'Vjerujem': tako govori također Crkva, naša Majka, koja odgovara Bogu svojom vjerom te i nas uči govoriti: 'Vjerujem', 'Vjerujemo'" [17].

Očito je dakle da je poznavanje sadržajâ vjere nešto bitno da bi pojedinac dao vlastiti pristanak, to jest umom i voljom potpuno prionuo uz ono što Crkva predlaže vjerovati. Poznavanje vjere uvodi u puninu otajstva spasenja kojeg je objavio Boga. Pristanak koji se daje podrazumijeva zato da, kada vjerujemo, slobodno prihvaćamo cjelokupno otajstvo vjere, jer za njegovu istinitost jamči sâm Bog koji se objavljuje i omogućuje nam upoznati svoje otajstvo ljubavi [18].

S druge strane, ne smijemo zaboraviti da u našem društvenom ozračju mnoge osobe, premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu. To traženje je istinski "uvod" u vjeru, jer vodi ljude na put koji vodi Božjem otajstvu. Sâm čovjekov razum, naime, nosi u sebi utisnutu potrebu za "onim što vrijedi i ostaje zauvijek" [19]. Ta potreba predstavlja stalni poziv, neizbrisivo upisan u ljudsko srce, da se krene na put kako bi se pronašlo Onoga koga ne bismo tražili da nam već nije krenuo ususret [20]. Upravo na taj susret vjera nas poziva i potpuno nas za njega otvara.

11. Da bi se sustavno upoznali sa sadržajima vjere, svi mogu u Katekizmu Katoličke Crkve pronaći dragocjeno i nezaobilazno pomagalo. Katekizam predstavlja jedan od najvažnijih plodova Drugoga vatikanskog koncila. U apostolskoj konstituciji Fidei depositum, koja nije slučajno potpisana na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, blaženi Ivan Pavao II. pisao je: "Ovaj će Katekizam dati veoma važan doprinos onom djelu obnove čitavog crkvenog života… Smatram ga vrijednim i legitimnim oruđem stavljenim u službu crkvenog zajedništva i kao sigurnu normu za poučavanje ljudi vjeri" [21]

Upravo na tome smislu će Godina vjere morati izraziti složnu zauzetost za ponovno otkrivanje i proučavanje temeljnih sadržaja vjere koji su temeljito i sveobuhvatno prikazani u Katekizmu Katoličke Crkve. Tu, naime, izbija na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu.

U samoj svojoj strukturi, Katekizam Katoličke Crkve prati razvoj vjere sve dotle da se dotiče velikih tema iz svakodnevnog života. Listajući Katekizam stranicu po stranicu, otkrivamo kako ono što je u njemu predstavljeno nije neka teorija, već susret sa Osobom koja živi u Crkvi. Nakon ispovijedanja vjere, naime, slijedi tumačenje sakramentskog života, u kojem je Krist prisutan, djeluje i nastavlja izgrađivati svoju Crkvu. Bez liturgije i sakramenata, ispovijedanje vjere ne bi bilo djelotvorno, jer bi nedostajalo milosti koja podupire svjedočenje kršćanskih vjernika. Jednako tako, nauk Katekizma o moralnom životu zadobiva svoje puno značenje kada ga se dovede u vezu s vjerom, liturgijom i molitvom.

12. U ovoj će Godini, zato, Katekizam Katoličke Crkve poslužiti kao sredstvo koje pruža stvarnu potporu vjeri, poglavito onih koji rade na formaciji vjernika, tako presudnoj u našem kulturnom ozračju. U tu sam svrhu pozvao Kongregaciju za nauk vjere da, u dogovoru s mjerodavnim osobama iz dikasterijâ Svete Stolice, sastavi Notu, kojom će se Crkvi i vjernicima pružiti neke smjernice da bi se ovu Godinu vjere proživjelo na što djelotvorniji i primjereniji način, u službi vjerovanja i evangelizacije.

Vjera je, naime, više no u prošlosti izložena nizu pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića. Crkva se ipak nije nikada bojala pokazati kako između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini [22].

13. Tijekom ove Godine bit će od presudne važnosti vratiti se povijesnim tragovima naše vjere, koja je označena nedokučivim misterijem isprepletenosti svetosti i grijehe. Dok ova prva jasno pokazuje veliki doprinos koji su muškarci i žene davali rastu i razvoju zajednice vlastitim životnim svjedočenjem, ovo potonje mora u svakom od nas potaknuti iskreni i trajni rad na obraćenju da bismo iskusili milosrđe Oca koji svima ide ususret.

Tijekom tog razdoblja morat ćemo neprestano svoj pogled upirati u Isusa Krista "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb 12, 2): u njemu sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje. Radost ljubavi, odgovor na dramu trpljenja i boli, snaga opraštanja za primljene uvrede i pobjeda života nad prazninom smrti – sve to pronalazi svoje ispunjenje u otajstvu njegova utjelovljenja, u njegovu čovještvu, u njegovu dijeljenju naše ljudske slabosti da je preobrazi snagom svoga uskrsnuća. U njemu, umrlom i uskrslom za naše spasenje, primjeri vjere koji su označili ovih dvije tisuće godina naše povijesti spasenja zasjali su u svom punom sjaju.

Po vjeri Marija je prihvatila Anđelovu riječ i povjerovala naviještaju da će postati Majkom Božjom u poslušnosti svoga posvećenja (usp. Lk 1, 38). Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi u onima koji se u nj uzdaju (usp. Lk 1, 46-55). S radošću i strepnjom donijela je na svijet svoga jedinog Sina, sačuvavši svoje djevičanstvo netaknutim (usp. Lk 2, 6-7). Povjerovavši svom zaručniku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2, 13-15). Istom vjerom je slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv 19, 25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnuća i, pohranjujući sva sjećanja u svome srcu (usp. Lk 2, 19.51), prenijela ih Dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2,1-4).

Po vjeri apostoli ostaviše sve i pođoše za Učiteljem (usp. Mk 10, 28). Povjerovali su riječima kojima je naviještao Božje kraljevstvo koje je prisutno i ostvareno u njegovoj osobi (usp. Lk 11, 20). Živjeli su sa Isusom koji ih je poučavao svome nauku i ostavio im novo pravilo života po kojem će ih se prepoznavati kao njegove učenike nakon njegove smrti (usp. Iv 13, 34-35). Po vjeri su prošli čitavim svijetom, slijedeći zapovijed da donesu evanđelje svakom stvorenju (usp. Mk 16, 15) i, bez imalo straha, naviještali su svima radost uskrsnuća čiji su bili vjerni svjedoci. Po vjeri su učenici formirali prvu zajednicu sabranu oko nauka apostolskog, u molitvi, u slavljenju euharistije, dijeleći sve što su posjedovali kako bi sva braća imala što im je potrebno (usp. Dj 2, 42-47).

Po vjeri su mučenici dali svoj život, dajući svjedočanstvo za istinu evanđelja koja ih je preobrazila i osposobila ih za najveći dar ljubavi: oprostiti svojim progoniteljima. Vjerom su muškarci i žene posvetili svoj život Kristu, ostavivši sve da u evanđeoskoj jednostavnosti žive poslušnost, siromaštvo i čistošću, konkretne znakove iščekivanja Gospodina koji neće kasniti.

Vjerom su mnogi kršćani činili djela pravde da provedu u djelo Gospodinovu riječ, koji je došao navijestiti oslobođenje potlačenima i godinu milosti za sve (usp. Lk 4, 18-19). Vjerom su, tijekom stoljećâ, muškarci i žene svih životnih dobi, čija su imena upisana u Knjigu života (usp. Otk 7, 9; 13, 8), ispovijedali ljepotu nasljedovanja Isusa Krista gdjegod su bili pozvani dati svjedočanstvo svojeg kršćanstva: u obitelji, u svom zvanju, u javnom životu, u vršenju karizmi i službi na koje su bili pozvani. Po vjeri živimo i mi: svakodnevnim priznavanjem Gospodina Isusa, prisutna u našem životu i povijesti.

14. Godina vjere bit će također dobra prilika da osnažimo svjedočanstvo ljubavi. Sveti Pavao podsjeća: "A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje - ali najveća je među njima ljubav" (1 Kor 13, 13). Još snažnijim riječima – koje kršćanima trajno dozivaju u svijest njihove obaveze – apostol Jakov kaže: "Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djela, mrtva je u sebi.

Inače, mogao bi tko reći: 'Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru'" (Jak 2, 14-18). Vjera bez ljubavi ne donosi ploda a ljubav bez vjere bio bi osjećaj prepušten na milost i nemilost sumnji. Vjera i ljubav se uzajamno zahtijevaju, tako da prva omogućuje drugoj da ostvari svoj put. Mnogo je kršćana koji, naime, posvećuju svoj život s ljubavlju onima koji su sami, potisnuti na rub društva ili isključeni kao onima kojima prvima trebamo posvetiti svoju pozornost i kojima najprije trebamo priteći u pomoć, jer se upravo u njima odražava lice samog Krista.

Zahvaljujući vjeri možemo u onima koji traže našu ljubav prepoznati lice Gospodina uskrsloga: "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Mt 25, 40). Te su njegove riječi opomena koju ne smijemo zaboraviti i trajni poziv da mu uzvratimo onu ljubav kojom se on brine za nas. Vjera je ta koja omogućuje prepoznati Krista i njegova je ljubav to što nas potiče da mu pomognemo svaki put kada ga susretnemo u svojem bližnjem na svom životom putu. Potpomognuti vjerom, gledamo s nadom u naše zauzimanje u svijetu, iščekujući "nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva" (2 Pt 3, 13; usp. Otk 21, 1).

15. Pred kraj svoga života, apostol Pavao traži od učenika Timoteja da "teži vjeri" (usp. 2 Tim 2, 22) istom onom postojanošću kojom je to činio kada je bio mlad (usp. 2 Tim 3, 15). Doživimo taj poziv kao da je upućen svakom do nas, kako se nitko ne bi ulijenio u vjeri. Ona nam je vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamijećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu.

Ono što svijet danas osobito treba jest uvjerljivo svjedočenje onih koji su, prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom Riječju, kadri otvoriti srce i um mnogih ljudi želji za Bogom i pravim životom, životom koji nema kraja. Neka "riječ Gospodnja trči i proslavlja se" (2 Sol 3, 1): neka ova Godina vjere učini sve čvršćim odnos s Kristom Gospodinom, jer je samo u njemu naša budućnost izvjesna i samo u njemu imamo jamstvo istinske i trajne ljubavi. Riječi apostola Petra bacaju posljednju zraku svjetla na vjeru: "Zbog toga se radujte, makar se sada možda trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja: da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista.

Njega vi ljubite iako ga ne vidjeste; u njega, iako ga još ne gledate, vjerujete te klikćete od radosti neizrecive i proslavljene što postigoste svrhu svoje vjere: spasenje duša" (1 Pt 1, 6-9). Vjernici u svojem životu doživljavaju iskustva radosti ali i trpljenja. Koliki su samo sveci živjeli u samoći! Koliki su vjernici, i u našim danima, kušani Božjom šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas! Životne kušnje, dok omogućavaju shvatiti otajstvo Križa i sudjelovati u Kristovim patnjama (usp. Kol 1, 24), uvod su u radost i nadu kojima vodi vjera: "Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista.

Jer kad sam slab, onda sam jak" (2 Kor 12, 10). Mi sa čvrstim pouzdanjem vjerujemo da je Gospodin Isus pobijedio zlo i smrt. Istim se tim pouzdanjem povjeravamo njemu: On, prisutan među nama, pobjeđuje moć zla (usp. Lk 11, 20) a Crkva, vidljiva zajednica njegova milosrđa, ostaje u njemu kao znak konačnog pomirenja s Ocem.

Povjerimo Majci Božjoj, koja je proglašena "blaženom" zato što "povjerova" (Lk 1, 45), ovo vrijeme milosti.

Dano u Rimu, pri Svetom Petru, 11. listopada 2011., sedme pontifikata.

Papa Benedikt XVI.

 

_______________________________

[1] Omelia per l'inizio del ministero petrino del Vescovo di Roma (24. travnja 2005.): AAS 97(2005), 710.

[2] Usp. BENEDIKT XVI., Omelia S. Messa al Terreiro do Paço, Lisabon (11. svibnja 2010.): Insegnamenti VI,1(2010), 673.

[3] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 113-118.

[4] Usp. Rapporto finale del Secondo Sinodo Straordinario dei Vescovi (7. prosinca 1985.), II, B, a, 4: u Enchiridion Vaticanum, knj. 9, br. 1797.

[5] PAVAO VI., Apost. pobud. Petrum et Paulum Apostolos, o 1900. obljetnici mučeništva svetih apostolâ Petra i Pavla XIX (22. veljače 1967.): AAS 59(1967), 196.

[6] Isto, 198.

[7] PAVAO VI., Solenne Professione di fede, Omelia per la Concelebrazione nel XIX centenario del martirio dei Santi Apostoli Pietro e Paolo, a conclusione dell' "Anno della fede" (30. lipnja 1968.): AAS 60(1968), 433-445.

[8] ISTI, Opća audijencija (14,. lipnja 1967.): Insegnamenti V(1967), 801. [9] IVAN PAVAO II., Apost. pismo Novo millennio ineunte (6. siječnja 2001.), 57: AAS 93(2001), 308. [10] Discorso alla Curia Romana (22. prosinca 2005.): AAS 98(2006), 52.

[11] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o Crkvi Lumen gentium, 8.

[12] De utilitate credendi, 1,2.

[13] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, I,1.

[14] DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Konst. o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium, 10.

[15] Usp. IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 116.

[16] Sermo 215,1.

[17] Katekizam Katoličke Crkve, 167.

[18] Usp. PRVI VATIKANSKI KONCIL, Dogm. konst. o katoličkoj vjeri Dei Filius, pog. III: DS 3008-3009; DRUGI VATIKANSKI KONCIL Dogm. konst. o božanskoj objavi Dei Verbum, 5.

[19] BENEDIKT XVI., Discorso al College des Bernardins, Pariz (12. rujna 2008.): AAS 100(2008), 722.

[20] Usp. AUGUSTIN IZ HIPONA, Ispovijesti, XIII, 1.

[21] IVAN PAVAO II., Apost. konst. Fidei depositum (11. listopada 1992.): AAS 86(1994), 115 e 117.

[22] Usp. ISTI, Enc. Fides et ratio (14. rujna 1998.), br. 34 i 106: AAS 91(1999), 31-32, 86-87.

 

 


 

Nota s pastoralnim smjernicama za

Godinu vjere

 

Kongregacija za nauk vjere

 

Uvod

Apostolskim pismo Porta fidei od 11. listopada 2011., Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio je Godinu vjere. Ona će započeti 11. listopada 2012., na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugoga vatikanskog koncila a završit će 24. studenoga 2013., na svetkovinu Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja.
Ta će godina biti prava prilika vjernicima da dublje shvate kako je temelj kršćanske vjere "susret s događajem, sa Osobom, koja životu daje novi obzor i zajedno s time konačni pravac" [1]. Vjeru, utemeljenu na susretu s Isusom Kristom uskrslim, će se moći ponovno otkriti u cjelini i svem njezinu sjaju. "I u našim danima vjera je dar koji treba iznova otkriti, njegovati i svjedočiti", da Gospodin "udijeli svakom od nas da živimo ljepotu i radost svoje pripadnosti Kristu" [2].

Početak Godine vjere podudara se sa zahvalnim sjećanjem na dva velika događaja koja su označila lice Crkve u našim danima: pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila, kojeg je sazvao Ivan XXIII. (11. listopada 1962.), i dvadesetu obljetnicu proglašenja Katekizma Katoličke Crkve, kojeg je Crkvi dao Ivan Pavao II. (11. listopada 1992.).
Koncil je, prema papi Ivanu XXIII., želio "prenijeti nauk u čistom i netaknutom obliku, bez ublažavanja ili netočnog predstavljanja", tako da se "to sigurno i nepromjenjivo učenje, koje se mora vjerno poštivati, produbljuje i predstavlja na onaj način koji odgovara zahtjevima našeg vremena" [3]. U vezi s tim, od presudne je važnosti početak dogmatske konstitucije Lumen gentium: "Svjetlo naroda je Krist pa stoga ovaj Sveti sabor, sabran u Duhu Svetom, žarko želi njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navješćujući evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16, 15)" [4].
Polazeći od Kristova svjetla koje čisti, prosvjetljuje i posvećuje u slavljima svete liturgije (usp. Konstitucija Sacrosanctum Concilium) i svojom božanskom riječju (usp. Dogmatska konstitucija Dei Verbum), Koncil temeljito obrađuje duboku narav Crkve (usp. Dogmatska konstitucija Lumen gentium) i njezin odnos sa suvremenim svijetom (usp. Pastoralna konstitucija Gaudium et spes). Oko te četiri konstitucije, koje su pravi stožeri Koncila, raspoređene su deklaracije i dekreti, koje obrađuju neke od najvećih izazova našeg doba.

Nakon Koncila, Crkva je – u kontinuitetu s čitavom predajom, pod sigurnim vodstvom Učiteljstva – poradila na prihvaćanju i usvajanju svoga bogatog nauka. Da bi potpomogli ispravno prihvaćanje Koncila, pape su više put sazvale Biskupsku sinodu [5], koju je 1965. ustanovio sluga Božji Pavao VI., ponudivši Crkvi jasne smjernice kroz razne posinodske apostolske pobudnice. Iduće opće zasjedanje Biskupske sinode, što će se održati u listopadu 2012., imat će za temu: Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere.
Već od početka svog pontifikata, papa Benedikt XVI. se odlučno zauzimao za ispravno shvaćanje Koncila, odbacivši takozvanu "hermeneutiku diskontinuiteta i raskida" kao pogrešnu te promičući onu koju je on sam nazvao "hermeneutikom reforme, obnove u kontinuitetu jedinog subjekta – Crkve, koju nam je Gospodin darovao; to je subjekt koji raste u vremenu i razvija se, no ipak ostaje uvijek isti, jedan jedini subjekt putujućeg Božjeg naroda" [6].

Katekizam Katoličke Crkve, u tom istom duhu, s jedne strane je "istinski plod Drugog vatikanskog koncila" [7], a s druge želi potpomoći njegovo prihvaćanje. Izvanredna Biskupska sinoda sazvana prigodom dvadesete obljetnice zatvaranja Drugog vatikanskog koncila i sa ciljem da ocijeni kako je prihvaćen kod vjernikâ, predložila je da se pripremi taj Katekizam kako bi se Božjem narodu pružio sažetak čitavog katoličkog nauka i tekst koji će biti siguran putokaz pri izradi mjesnih katekizama. Papa Ivan Pavao II. je prihvatio taj prijedlog kao želju "koja potpuno odgovara stvarnoj potrebi opće Crkve i krajevnih Crkava" [8]. Sastavljen u suradnji sa svim biskupima Katoličke Crkve, taj Katekizam "doista izražava ono što se može nazvati 'simfonijom' vjere" [9].

Katekizam sadrži "novo i staro (usp. Mt 13, 52), jer vjera je uvijek ista i ujedno izvor uvijek novog svjetla. Da bi odgovorio na ta dva zahtjeva, Katekizam Katoličke Crkve s jedne strane ponavlja 'stari' red, tradicionalni, kojeg je slijedio već katekizam svetog Pija V., dijeleći sadržaj na četiri dijela: Vjerovanje, sveta liturgija, sa sakramentima u prvom planu; život u Kristu, izložen počevši od zapovijedi; i na kraju kršćanska molitva. No, istodobno, taj je sadržaj često izražen na 'novi' način, da bi se odgovorilo na pitanja našeg doba" [10]. Taj je Katekizam "vrijedno i legitimno sredstvo u službi crkvenog zajedništva" i "sigurna norma za poučavanje vjeri" [11]. U njemu sadržaji vjere nalaze "svoju sustavnu i sveobuhvatnu sintezu. Tu, naime, izlazi na vidjelo bogatstvo nauka kojeg je Crkva prihvatila, čuvala i pružala u svojoj dvijetisućljetnoj povijesti. Od Svetog Pisma do crkvenih otaca, od učiteljâ teologije do svetaca koji su živjeli u raznim razdobljima povijesti, Katekizam pruža stalni spomen na mnoge načine na koje je Crkva razmišljala o svojoj vjeri i sve više napredovala u nauku tako da može pružiti sigurnost vjernicima u njihovu vjerničkom životu" [12].

Godina vjere želi pridonijeti novom obraćenju Gospodinu Isusu i ponovnom otkrivanju vjere, kako bi svi članovi Crkve bili vjerodostojni i radosni svjedoci uskrsloga Gospodina u današnjem svijetu, koji su kadri mnogim ljudima koji traže Boga pokazati "vrata vjere". Ta "vrata" širom otvaraju čovjekov pogled na Isusa Krista, prisutnog među nama "u sve dane - do svršetka svijeta" (Mt 28, 20). On nam pokazuje kako se "umijeće življenja" uči "u snažnom odnosu s njim" [13]. "Svojom ljubavlju, Isus Krist privlači sebi ljude svih pokoljenja: u svakom dobu on sabire svoju Crkvu povjeravajući joj naviještaj evanđelja, s nalogom koji ne zastarijeva. Zbog toga i danas postoji potreba za snažnijim zauzimanjem Crkve za novu evangelizacije kako bi se ponovno otkrilo radost vjere i iznova pronašlo oduševljenje za prenošenje vjere" [14].

Po nalogu pape Benedikta XVI. [15] Kongregacija za nauk vjere, u dogovoru s nadležnim dikasterijima Svete Stolice i uz pomoć Odbora za pripremu Godine vjere [16], sastavila je ovu Notu s nekim prijedlozima za življenje ovog milosnog vremena, ne isključujući ostale inicijative koje Duh Sveti bude htio pobuditi među pastirima i vjernicima u raznim dijelovima svijeta.

Smjernice

"Znam komu sam povjerovao" (2 Tim 1, 12): te riječi svetog Pavla pomažu nam shvatiti da je vjera "prije svega čovjekovo osobno prianjanje Bogu, istodobno, neodvojivo od toga, jest i slobodan pristanak uza svu istinu što ju je Bog objavio" [17]. Vjera kao osobno pouzdanje u Boga i vjera koju ispovijedamo u vjerovanju su neraskidivo pozvani, jedna na drugu upućuju i jedna drugu zahtijevaju. Postoji duboka veza između življene vjere i njezinih sadržaja: vjera svjedokâ i ispovjedalaca je također vjera apostolâ i naučiteljâ Crkve.
U tome smislu, slijedeće smjernice za Godinu vjere žele pomoći bilo susret s Kristom preko istinskih svjedokâ vjere bilo sve veće poznavanje njezinih sadržaja. Riječ je o prijedlozima koji žele, u obliku primjerâ, potaknuti spreman odgovor Crkve na poziv Svetog Oca da se ovu Godinu u punini živi kao posebno "vrijeme milosti" [18]. Radosno otkrivanje vjere moći će također pridonijeti učvršćivanju jedinstva i zajedništva među različitim stvarnostima koje čine veliku obitelj Crkve.


I. Na razini opće Crkve

1. Glavni crkveni događaj na početku Godine vjere bit će 13. Opće zasjedanje Biskupske sinode, koju je papa Benedikt XVI. sazvao za mjesec listopad 2012. a posvećena je Novoj evangelizaciji za prenošenje kršćanske vjere. Tijekom Sinode, dana 11. listopada 2012., održat će se svečana proslava početka Godine vjere, u spomen na pedesetu obljetnicu otvorenja Drugog vatikanskog koncila.

2. U Godini vjere treba potaknuti vjernike da hodočaste Petrovoj Stolici, da ondje ispovjede vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, u jedinstvu s onim koji je danas pozvan učvrstiti svoju braću u vjeri (usp. Lk 22, 32). Važno je poticati također hodočašća u Svetu zemlju, mjesto koje je prvo vidjelo prisutnost Isusa, Spasitelja, i Marije, njegove majke.

3. Tijekom te Godine bit će korisno pozvati vjernike da se s posebnom pobožnošću obraćaju Mariji, slici Crkve, koja "u sebi ujedinjuje i odražava najveća načela vjere" [19]. Trebat će zato ohrabriti svaku inicijativu koja pomaže vjernicima prepoznati posebnu ulogu Marije u otajstvu spasenja, sinovski je ljubiti i nasljedovati njezinu vjeru i kreposti. U tu će svrhu biti itekako korisno organizirati hodočašća, proslave i susrete u najvećim marijanskim svetištima.

4. Slijedeći Svjetski dan mladih u Rio de Janeiru u srpnju 2013. pružit će povlaštenu prigodu mladima da iskuse radost koju daju vjera u Gospodina Isusa i zajedništvo sa Svetim Ocem, u velikoj obitelji Crkve.

5. Nadamo se da će se organizirati simpoziji, skupovi i veća okupljanja, također na međunarodnoj razini, koji će pomoći susret s istinskim svjedočenjima vjere i upoznavanje sadržaja katoličkog nauka. Opažajući kako i danas Božja riječ nastavlja rasti i širiti se, bit će važno svjedočiti da u Isusu Kristu "sve boli i čežnje ljudskog srca nalaze ispunjenje " [20] i da vjera "postaje novo mjerilo shvaćanja i djelovanja koje mijenja čitav čovjekov život" [21]. Neki će skupovi biti osobito posvećeni ponovnom otkrivanju učenjâ Drugog vatikanskog koncila.

6. Za sve vjernike, Godina vjere će pružiti zgodnu priliku da prodube poznavanje glavnih dokumenata Drugog vatikanskog koncila i proučavaju Katekizam Katoličke Crkve. To vrijedi napose za kandidate za svećeništvo, prije svega tijekom propedeutičke godine ili prvih godina teoloških studija, za novakinje i novake ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života, kao i za one koji prolaze razdoblje razlučivanja sa ciljem pridruživanja nekoj udruzi ili crkvenom pokretu.

7. Ova Godina bit će povoljna prilika svim vjernicima da pokažu veću osjetljivost za homilije, kateheze, govore i ostale istupe Svetog Oca. Pastiri, posvećene osobe i vjernici laici bit će pozvani da s novim poletom stvarno i srcem prianjaju uz nauk Petrova nasljednika.

8. Poželjno je da se tijekom Godine vjere, u suradnji s Papinskim vijećem za promicanje jedinstva kršćana, priređuju razne ekumenske inicijative koje će imati za cilj pridonositi "ponovnoj uspostavi jedinstva" koja je "jedan od poglavitih ciljeva Svetoga ekumenskog Drugog vatikanskog koncila" [22]. Na poseban način, održat će se jedno svečano ekumensko slavlje na kojem će svi krštenici ponovno potvrditi vjeru u Krista.

9. Pri Papinskom vijeću za promicanje nove evangelizacije osnovat će se odgovarajuće Tajništvo koje će imati zadatak koordinirati sve inicijative vezane uz Godinu vjere što ih budu organizirali razni dikasteriji Svete Stolice ali i sve druge događaje od važnosti za opću Crkvu. Bit će uputno obavijestiti na vrijeme spomenuto Tajništvo o glavnim događajima koji će se organizirati tijekom te Godine; ono će moći također sugerirati prikladne inicijative u tom pogledu. Tajništvo će otvoriti posebnu web stranicu sa ciljem da pruži sve korisne informacije kako bi se Godinu vjere proslavilo na što plodonosniji način.

10. Na završetku te Godine, na svetkovinu Našega Gospodina Isusa Krista Kralja svega stvorenja, održat će se euharistija koju će slaviti Sveti Otac, tijekom koje će se obnoviti ispovijest vjere.


II. Na razini biskupskih konferencijâ [23]

1. Biskupske konferencije moći će posvetiti jedan studijski dan temi vjere, njezinu osobnom svjedočenju i njezinu prenošenju novim naraštajima, sa sviješću o posebnom poslanju biskupâ kao učitelja i "glasnika vjere" [24].

2. Bit će korisno potaknuti ponovno objavljivanje dokumenata Drugog vatikanskog koncila, Katekizma Katoličke Crkve i njegova Kompendija, također u džepnom i skromnijem izdanju, te poraditi na njihovu većem distribuiranju putem elektronskih sredstava i suvremenih tehnologija.

3. Poželjno je uložiti nove napore oko prevođenja dokumenata Drugog vatikanskog koncila i Katekizma Katoličke Crkve na jezike na kojima ti tekstovi još uvijek nisu prevedeni. Potiču se inicijative bratske potpore za te prijevode na lokalne jezike u misijskim krajevima, gdje krajevne Crkve ne mogu pokriti te troškove. Neka se to provodi pod vodstvom Kongregacije za evangelizaciju narodâ.

4. Pastiri će se truditi promicati televizijske i radijske emisije, filmove i publikacije posvećene temi vjere, njezinim načelima i sadržajima, kao i značenju Drugog vatikanskog koncila za Crkvu, dostupne široj publici. U tome će se služiti novim komunikacijskim jezicima, koje mogu razumjeti širi društveni slojevi.

5. Sveci i blaženici su istinski svjedoci vjere [25]. Bit će zato uputno da biskupske konferencije porade na što boljem upoznavanja svetaca sa svoga teritorija, koristeći u tu svrhu također suvremena sredstva društvene komunikacije.

6. Suvremeni je svijet osjetljiv na odnos između vjere i umjetnosti. U tome smislu se biskupskim konferencijama preporučuje da – po mogućnosti u suradnji s ostalim vjerskim zajednicama – što bolje iskoriste mogućnost korištenja umjetničke baštine s područja povjerenog njihovoj pastoralnoj brizi u katehetske svrhe.

7. Predavači u Centrima za teološke studije, sjemeništima i na katoličkim sveučilištima pozvani su pokazati u svom učenju koliku važnost sadržaji Katekizma Katoličke Crkve i njihove implikacija imaju za discipline koje predaju.

8. Bit će korisno pripremiti, uz pomoć teologâ i stručnih autorâ, brošure i listiće apologetskog karaktera (usp. 1 Pt 3, 15) dostupne što većem broju ljudi. Svaki će vjernik moći tako odgovoriti na teška pitanja i izazove koji se nameću u raznim kulturnim područjima, bilo da se tiču sljedbi, problema vezanih uz sekularizaciju i relativizam ili pak "pitanja koja dolaze iz promijenjenog mentaliteta a koji, osobito danas, svodi razumu sigurne činjenice isključivo na sigurnosti koje pružaju znanstvena i tehnološka otkrića" [26], ili se tiču ostalih posebnih pitanja.

9. Poželjno je preispitati mjesne katekizme i razne katehetske priručnike i druga pomagala koja se koriste u krajevnim Crkvama, da bi se zajamčilo da budu potpuno u skladu s Katekizmom Katoličke Crkve [27]. U slučaju da neki katekizmi ili priručnici za katehezu nisu potpuno u skladu s Katekizmom, ili se u njima zapaze neki nedostaci, moći će se započeti s izradom novih, eventualno po uzoru i uz pomoć ostalih biskupskih konferencija koje su se već pobrinuli da isprave takve nedostatke.

10. Godina vjere bit će također prikladno vrijeme da se, u suradnji s mjerodavnom Kongregacijom za katolički odgoj, preispita prisutnost sadržaja Katekizma Katoličke Crkve u Temeljnim uredbama (Ratio) za formaciju budućih svećenika kao i u kurikulumu njihovih teoloških studija.


III. Na biskupijskoj razini

1. Poželjno je da se u svakoj krajevnoj Crkvi organizira proslava otvorenja Godine vjere i njezino svečano zaključenje, u kojima ćemo "ispovjediti vjeru u Uskrslog Gospodina u našim katedralama i u crkvama u cijelom svijetu " [28].

2. Bit će poželjno da se u svim biskupijama svijeta organizira studijski dan posvećen Katekizmu Katoličke Crkve, pozivajući da u njemu na osobit način sudjeluju svećenici, posvećene osobe i katehisti. U toj će prigodi, na primjer, moći biti upriličen susret predstavnika istočnih katoličkih biskupija sa svećenicima na kojem će ovi svjedočiti o svojoj posebnoj osjetljivosti i liturgijskoj tradiciji unutar jedne vjere u Krista. Tako će mlade krajevne Crkve u misijskim krajevima imati priliku pružiti novo svjedočanstvo one radosti vjere kojom se tako snažno odlikuju.

3. Svaki biskup može posvetiti jedno svoje pastoralno pismo temi vjere, u kojem će dozvati vjernicima u svijest važnost Drugog vatikanskog koncila i Katekizma Katoličke Crkve, vodeći računa o posebnim pastoralnim okolnostima dijela Božjeg naroda koji mu je povjeren.

4. Poželjno je da se u svakoj biskupiji, pod vodstvom biskupa, organiziraju katehetski susreti, namijenjeni mladima i onima koji traže smisao života, koji će im pomoći otkriti ljepotu crkvene vjere, promičući susrete sa značajnim svjedocima vjere.

5. Bit će uputno da svaka krajevna Crkva ocijeni kako su Drugi vatikanski koncil i Katekizam Katoličke Crkve prihvaćeni u njezinu životu i poslanju, osobito na katehetskom polju. U tome smislu se nadamo da će se poduzeti novi napori od strane katehetskih ureda pojedinih biskupija, koje – uz pomoć komisija za katehezu biskupskih konferencija – imaju dužnost brinuti za teološku izobrazbu katehista.

6. Trajna formacija klera moći će, osobito u ovoj Godini vjere, biti usredotočena na dokumente Drugog vatikanskog koncila i Katekizam Katoličke Crkve, obrađujući, primjerice, teme kao što su "navještaj Krista uskrslog", "Crkva - sakrament spasenja", "evangelizacijsko poslanje u današnjem svijetu", "vjera i nevjera", "vjera, ekumenizam i međureligijski dijalog", "vjera i vječni život", "hermeneutika reforme u kontinuitetu", "Katekizam u redovnoj pastoralnoj skrbi".

7. Biskupe se poziva da organiziraju, osobito u korizmenom vremenu, pokornička slavlja u kojima će svi moći moliti od Boga oproštenje, na poseban način za grijehe protiv vjere. Ova će Godina biti također prava prigoda svim vjernicima da s većom vjerom i češće pristupaju sakramentu pokore.

8. Nadamo se da će akademski svijet i svijet kulture prepoznati ovu Godinu kao novu prigodu za kreativni dijalog između vjere i razuma putem simpozija, skupova i studijskih dana, osobito na katoličkim sveučilištima, da se time pokaže "kako između vjere i autentične znanosti ne može biti bilo kakvog sukoba jer oboje, premda različitim putovima, teže istini" [29].

9. Bit će važno promicati susrete s osobama koje, "premda tvrde da nemaju dara vjere, ipak iskreno traže posljednji smisao i konačnu istinu o svom životu i o svijetu" [30], nadahnjujući se također na dijalozima Predvorja pogana, koji su pokrenuti pod vodstvom Papinskog vijeća za kulturu.

10. Godina vjere predstavljat će prigodu da se veća pozornost posveti katoličkim školama, koje predstavljaju prikladna mjesta da se učenicima pruži živo svjedočanstvo Gospodina i njeguje njihova vjera. U tu se svrhu preporučuje korištenje dobri katehetskih pomagala, kao što su, na primjer, Kompendij Katekizma Katoličke Crkve ili Youcat.


IV. Na razini župâ / zajednicâ / udrugâ / pokretâ

1. U pripravi za Godinu vjere, svi su vjernici pozvani čitati i pažljivo razmišljati o apostolskom pismu Porta fidei Svetog Oca Benedikta XVI.

2. Godina vjere "bit će također dobra prigoda za intenzivnije slavljenje vjere u liturgiji, i na osobit način u euharistiji" [31]. U euharistiji, tom otajstvu vjere i vrelu nove evangelizacije, vjera Crkve se razglašava, slavi i jača. Svi su vjernici pozvani u njoj sudjelovati svjesno, aktivno i plodonosno, da bi bili istinski Gospodinovi svjedoci.

3. Svećenici će moći posvetiti veću pažnju proučavanju dokumenata Drugog vatikanskog koncila i Katekizma Katoličke Crkve, služeći se njihovim sadržajem za župni pastoral u svojoj župi – katehezu, propovijedanje, pripravu na sakramente. Mogu također pripremiti nizove homilija o vjeri ili nekim njezinim posebnim vidicima, kao što su primjerice "susret s Kristom", "temeljni sadržaji Vjerovanja", "vjera i Crkva" [32].

4. Katehisti će moći snažnije prionuti doktrinarnom bogatstvu što ga pruža Katekizam Katoličke Crkve i, pod vodstvom svojih župnika, predvoditi skupine vjernika u čitanju i zajedničkom produbljivanju toga dragocjenog oruđa, sa ciljem da se stvore male zajednice vjere i svjedočenja Gospodina Isusa.

5. Poželjno je da u župama dođe do nove zauzetosti u širenju i razdjeljivanju Katekizma Katoličke Crkve ili drugih pomagala koji odgovaraju zahtjevima i potrebama obitelji, tih autentičnih domaćih Crkava i prvih mjesta prenošenja vjere. To se, primjerice, može učiniti tijekom blagoslova kuća, krštenja odraslih, podjeljivanja sakramenata potvrde i ženidbe. To zasigurno može pridonijeti ispovijedanju i produbljivanju katoličke vjere "u našim kućama i u našim obiteljima, tako da svatko uzmogne osjetiti snažnu potrebu bolje upoznati i budućim naraštajima prenositi neprolaznu vjeru" [33].

6. Promicanje pučkih misija i ostalih inicijativa u župama i na radnim mjestima može pomoći vjernicima da ponovno otkriju dar krsne vjere i zadaću svoga svjedočenja, svjesni da je kršćanski poziv "po svojoj naravi također poziv na apostolat" [34].

7. U tome vremenu, članovi ustanova posvećenog života i družbi apostolskog života toplo su pozvani da se založe u novoj evangelizaciji s novim prianjanjem uz Isusa, u skladu s vlastitim karizmama i u vjernosti Svetom Ocu i zdravom nauku.

8. Kontemplativne će zajednice u Godini vjere posebno moliti za obnovu vjere u Božjem narodu i za novi polet u njezinu prenošenju mladim naraštajima.

9. Crkvene udruge i pokreti su pozvani promicati posebne inicijative koje će, kroz doprinos njihove karizme i u suradnji s mjesnim pastirima, pridonijeti tome da veliki događaj Godine vjere naiđe na što širi odjek. Nove zajednice i crkveni pokreti će, na kreativan i velikodušan način, znati iznaći najprikladnije načine da pruže svoje svjedočanstvo vjere u služenju Crkvi.

10. Svi vjernici, koji su pozvani oživjeti dar vjere, nastojat će prenositi vlastito iskustvo vjere i ljubavi [35] u dijalogu sa svojom braćom i sestrama, također iz ostalih kršćanskih konfesijâ, sa sljedbenicima ostalih religija, kao i sa onima koji ne vjeruju ili su prema vjeri ravnodušni. Nadamo se da će na taj način kršćanski vjernici započeti svojevrsnu misiju među onima s kojima žive i rade, sa sviješću da su "primili poruku spasenja koju valja iznijeti pred svakoga" [36].


Zaključak

Vjera je "vjerna suputnica na životnom putu koja omogućuje, uvijek iznova, zamjećivati čudesa koja Bog čini za nas. Kao ona koja ima za cilj pomoći nam uočavati znakove vremena u današnjoj povijesti, vjera obvezuje svakog od nas da postane živi znak prisutnosti Uskrsloga u svijetu" [37].

Vjera je osobni i ujedno zajednički čin: ona je Božji dar, koji se živi u krilu velike zajednice Crkve i kojeg se mora prenositi svijetu. Sve inicijative u prigodi Godine vjere trebaju biti osmišljene tako da potpomognu radosno otkrivanje i obnovljeno svjedočenje vjere. Ovdje iznesene smjernice i preporuke imaju za cilj pozvati sve članove Crkve da se zauzmu da ova Godina bude povlaštena prigoda za dijeljenje onoga što je kršćanskim vjernicima najdraže: Isusa Krista, Otkupitelja čovjeka, Kralja svega stvorenja, "Početnika i Dovršitelja vjere" (Heb 12, 2).
 

Dano u Rimu, u sjedištu Kongregacije za nauk vjere, 6. siječnja 2012., na svetkovinu Bogojavljenja.

William kard. Levada
Pročelnik


Luis F. Ladaria, DI
Naslovni nadbiskup Thibice
Tajnik

 

________________________________________
[1] Benedikt XVI, Enc. Deus caritas est, 25. prosinca 2005., br. 1.
[2] Isti, Homilija na blagdan Krštenja Gospodinova, 10. siječnja 2010.
[3] Ivan XXIII., Govor na svečanom otvorenju Drugog ekumenskog vatikanskog koncila, 11. listopada 1962.
[4] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br. 1.
[5] Na redovitim zasjedanjima Biskupske sinode obrađivane su slijedeće teme: Očuvanje i jačanje katoličke vjere, njezine cjelovitosti, njezine snage, njezina razvoja, njezine doktrinarne i povijesne dosljednosti (1967.), Ministerijalno svećeništvo i pravda u svijetu (1971.), Evangelizacija u suvremenom svijetu (1974.), Kateheza u našem dobu (1977.), Kršćanska obitelj (1980.), Pokora i pomirenje u poslanju Crkve (1983.), Poziv i poslanje laikâ u Crkvi i svijetu (1987.), Odgoj i izobrazba svećenikâ u sadašnjim okolnostima (1991.), Posvećeni život i njegovo poslanje u Crkvi i svijetu (1994.), Biskup: poslužitelj evanđelja Isusa Krista za nadu svijeta (2001.), Euharistija – izvor i vrhunac života i poslanja Crkve (2005.), Božja riječ u životu i poslanju Crkve (2008.).
[6] Benedikt XVI., Govor Rimskoj kuriji, 22. prosinca 2005.
[7] Isti, Apost. pismo Porta fidei, br. 4.
[8] Ivan Pavao II., Govor na završetku Drugog izvanrednog zasjedanja Biskupske sinode, 7. prosinca 1985. Isti je papa, u početnoj fazi te Sinode, tijekom Angelusa od 24. studenog 1985., rekao: "Vjera je temeljno počelo, kamen temeljac, osnovno mjerilo obnove koju je Koncil želio provesti. Iz vjere proizlaze norme, načini života, praktične smjernice u svakoj prigodi".
[9] Isti, Apost. konst. Fidei depositum, 11. listopada 1992., br. 2.
[10] Isto, br. 3.
[11] Isto, br. 4.
[12] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 11.
[13] Isti, Discorso ai partecipanti all'Incontro promosso dal Pontificio Consiglio per la Promozione della Nuova Evangelizzazione (Govor sudionicima Susreta održanog u organizaciji Papinskog vijeća za promicanje nove evangelizacije), 15. listopada 2011.
[14] Isti, Apost. pismo Porta fidei, br. 7.
[15] Usp. isto, br. 12.
[16] Taj Odbor, osnovan pri Kongregaciji za nauk vjere po nalogu Svetog Oca Benedikta XVI., čine: kardinali William Levada, Francis Arinze, Angelo Bagnasco, Ivan Dias, Francis E. George, Zenon Grocholewski, Marc Ouellet, Mauro Piacenza, Jean-Pierre Ricard, Stanisław Ryłko i Christoph Schönborn; zatim nadbiskupi Luis F. Ladaria i Salvatore Fisichella; te biskupi Mario del Valle Moronta Rodríguez, Gerhard Ludwig Müller i Raffaello Martinelli.
[17] Katekizam Katoličke Crkve, br. 150.
[18] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 15.
[19] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br. 65.
[20] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 13.
[21] Isto, br. 6.
[22] Drugi vatikanski koncil, Dekr. Unitatis redintegratio, br. 1.
[23] Slijedeće smjernice koje su dane za biskupske konferencije vrijede, na sličan način, za Sinode biskupâ većih patrijarhatskih i nadbiskupskih Crkava i za zasjedanja hijerarhâ ostalih Crkava Istoka sui iuris.
[24] Drugi vatikanski koncil, Dogm. konst. Lumen gentium, br. 25.
[25] Usp. Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 13.
[26] Isto, br. 12.
[27] Usp. Ivan Pavao II., Apost. konst. Fidei depositum, br. 4.
[28] Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 8.
[29] Isto, br. 12.
[30] Isto, br. 10.
[31] Isto, br. 9.
[32] Usp. Benedikt XVI., Posinod. apost. pob. Verbum Domini, 30. rujna 2010., brr. 59-60 i 74.
[33] Isti, Apost. pismo Porta fidei, n. 8.
[34] Drugi vatikanski koncil, Dekr. Apostolicam actuositatem, br. 2.
[35] Usp. Benedikt XVI., Apost. pismo Porta fidei, br. 14.
[36] Drugi vatikanski koncil, Past. konst. Gaudium et spes, br. 1.
[37] Benedikt XVI., Apost. pismo. Porta fidei, br. 15.