Riječ Svetog Oca

Isusovi učenici slijede logiku vjere

I ovo Evanđelje nam pokazuje da javna Isusova služba počinje odbacivanjem i prijetnjom smrću, i to – ma koliko to zvučalo paradoksalno – od strane njegovih sugrađana. Isus, živeći poslanje koje mu je povjerio Otac, zna da se mora suočiti s umorom, odbacivanjem, progonom i porazom. To je cijena koju je, nekoć kao i danas, autentično proroštvo pozvano platiti. Oštro odbacivanje, međutim, ne obeshrabruje Isusa, niti zaustavlja put i plodnost njegovog proročkog djelovanja. On ide dalje svojim putem (usp. r. 30), uzdajući se u Očevu ljubav. I danas svijet treba vidjeti u Gospodinovim učenicima proroke, odnosno hrabre i ustrajne osobe u odgovaranju na kršćanski poziv. Osobe koje slijede „poticaj“ Duha Svetoga, koji ih šalje da naviještaju nadu i spasenje siromašnima i isključenima; osobe koje slijede logiku vjere, a ne logiku čarobništva; osobe posvećene služenju svima, bez povlastica i isključenja. Ukratko: osobe koje su otvorene prihvatiti u sebi volju Oca i predano rade na tome da je vjerno svjedoče drugima.
03.02.2019

Svjetski dan mladih u Panami

Razlog za ovo putovanje bio je Svjetski dan mladih, ali sa susretima s mladima su se isprepleli drugi susreti sa stvarnošću zemlje: s vlastima, biskupima, mladim zatvorenicima, Bogu posvećenim osobama i jednim obiteljskim domom. Sve je bilo kao „zaraženo“ i „pomiješano“ s radosnom prisutnošću mladih: slavlje za njih i slavlje za Panamu, kao i za cijelu Srednju Ameriku, obilježenu tolikim dramama i potrebitu nade i mira, kao i pravde. Ovom Svjetskom danu mladih prethodio je susret mladih iz domorodačkih i afroameričkih naroda. Lijepa je to gesta: mladi domorodci i mladi potomci Afroamerikanaca okupili su se na susretu koji je trajao pet dana. Mnogo ih je u toj regiji. Oni su otvorili vrata Svjetskome danu. A to je važna inicijativa koja je još bolje pokazala mnogoliko lice Crkve u Latinskoj Americi: Latinsku Ameriku napučuju ljudi različitih rasa. Zatim, dolaskom skupina iz cijelog svijeta, nastala je velika simfonija licâ i jezikâ, tipična za ovaj događaj. Gledati zastave svih boja kako se vijore u rukama mladih čija su lica ozarena radošću zbog zajedničkog susreta proročki je znak, znak koji je u suprotnosti s trenutnim tužnim trendom konfliktnih nacionalizama, koji podižu zidove i zatvaraju se univerzalnosti, susretu naroda. To je znak da su mladi kršćani kvasac mira u svijetu.
30.01.2019

Konkretna djela ljubavi - protulijek ravnodušnosti i strahu

Dobri Samarijanac, kao i sve vaše ustanove, pokazuje nam da je bližnji prije svega osoba, netko s konkretnim licem, sa stvarnim licem, a ne nešto kraj čega treba proći i što treba ignorirati, bez obzira na njegovu situaciju. To je lice koje otkriva naše čovještvo koje je tako često trpeće i koje se ignorira. Bližnji je lice lako unosi nemir u život jer nas podsjeća i stavlja nam na put ono što je doista važno i oslobađa nas od toga da naše nasljedovanje Gospodina trivijaliziramo i smatramo izlišnim. Biti ovdje znači opipljivo dotaknuti tiho i majčinsko lice Crkve koja je sposobna prorokovati i stvarati dom, stvarati zajedništvo. Lice Crkve koje se obično ne vidi i prolazi nezapaženo, ali je znak konkretnog Božjeg milosrđa i nježnosti, živi znak radosne vijesti o uskrsnuću koje danas djeluje u našem životu. Stvarati „dom“ znači stvarati obitelj; to znači učiti osjećati se jedni s drugima povezani vezama koje nadilaze veze korisnosti i svrsishodnosti, povezani na način da život osjećamo malo humanijim. Stvarati dom znači omogućiti proroštvu da poprimi konkretni oblik i učiniti naše sate i naše dane manje negostoljubivima, manje ravnodušnima i bezimenima. To znači stvarati veze koje se izgrađuju jednostavnim, svakodnevnim gestama koje svi možemo učiniti
27.01.2019

Služiti Gospodinu znači slušati i provoditi u djelo njegovu riječ

Služiti Gospodinu znači slušati i provoditi u djelo njegovu riječ. To je jednostavna, osnovna preporuka Isusove Majke, to je program života kršćanina. Htio bih istaknuti jedno iskustvo koje smo zacijelo svi mi imali u svome životu. Kad smo u teškim situacijama, kad se jave problemi koje ne znamo kako riješiti, kad mnogo puta osjetimo nemir i tjeskobu, kad nam nedostaje radosti, pođimo Majci Božjoj i recimo: „Nemamo vino. Nestalo je vina: pogledaj u kakvom sam stanju, pogledaj moje srce, pogledaj moju dušu“. Reci to Majci. A ona će poći Isusu i reći: „Pogledaj ovoga, pogledaj onu: nemaju vino“. A zatim će se vratiti nama i reći nam: „Što god vam rekne, učinite!“.
20.01.2019

»Abbà, Oče!«

Prava je rijetkost u Novome zavjetu da aramejski izrazi nisu prevedeni na grčki. Možemo zamisliti kako je u tim aramejskim riječima ostao „zabilježen“ sâm Isusov glas: poštivali su Isusov idiom. Već u prvoj riječi molitve Očenaš nalazimo radikalnu novost kršćanske molitve. Nije riječ samo o korištenju simbola – u ovom slučaju očeva lika – koje se veže uz Božje otajstvo, već se radi o tome da se, da tako kažemo, cijeli Isusov svijet pretoči u vlastito srce. Ako izvršimo taj zahvat možemo istinski moliti „Oče naš“. Reći „Abbà“ je nešto mnogo intimnije i dirljivije nego jednostavno nazivati Boga „Ocem“. Eto zašto je netko predložio da se tu izvornu aramejsku riječ „Abbà“ prevodi s „tata“. Umjesto „Oče naš“ da kažemo „tata“. Nastavljamo govoriti „Oče naš“, ali srcem smo pozvani reći „tata“, pozvani smo imati odnos s Bogom nalik odnosu djeteta sa svojim ocem, koji kaže „tata“ i „tatica“. Zapravo, ovi izrazi dozivaju u svijest ljubav, dozivaju u pamet toplinu, nešto što nas vraća u djetinjstvo: slika djeteta potpuno uronjena u zagrljaj oca koji prema njemu osjeća beskrajnu nježnost. I zato, draga braćo i sestre, da bismo dobro molili, moramo imati srce djeteta. Ne smijemo biti uskogrudni: tako se ne može dobro moliti. Moramo biti poput djeteta u naručju njegova oca, njegovog tate.
16.01.2019

Trudimo se dosljedno živjeti krsna obećanja

Krštenje je početak Isusova javnog života, njegova poslanja u svijetu kojega je Otac poslao da očituje njegovu dobrotu i njegovu ljubav prema ljudima. To je poslanje ostvario u stalnom i potpunom jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim. I poslanje Crkve i svakoga od nas, da bi bilo vjerno i plodno, pozvano je „nacijepiti“ se na Isusovo. Radi se o stalnom obnavljanju evangelizacije i apostolata u molitvi kako bi se davalo jasno kršćansko svjedočanstvo ne prema ljudskim projektima, već prema Božjem planu i načinu. Draga braćo i sestre, blagdan Krštenja Gospodinova milosna je prigoda da sa zahvalnošću i uvjerenjem obnovimo naša krsna obećanja, trudeći se svakodnevno živjeti u skladu s našim krštenjem. Također je vrlo važno, kao što sam vam nekoliko puta rekao, znati datum svoga krštenja. Mogao bih vas pitati: „Tko od vas zna datum svoga krštenja?“ Sigurno ne svi. Ako tko od vas ne zna neka, kad se vrati kući, pita roditelje, djedove i bake, stričeve, kumove, obiteljske prijatelje… Neka pita: „Kojeg sam datuma kršten, krštena?“ I onda to ne zaboraviti: neka to bude datum koji se čuva u srcu i slavi svake godine. Neka nas Isus, koji nas nije spasio zbog naših zasluga, nego da izvrši neizmjernu Očevu dobrotu, sve učini milosrdnima. Neka nam Djevica Marija, Majka Milosrđa, bude vodilja i uzor.
13.01.2019

»Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 10, 8)

Svaki je čovjek siromašan i potrebit. Kad se rodimo trebamo brigu naših roditelja da bismo preživjeli i tako u svakoj fazi i etapi života ostajemo na neki način ovisni o pomoći drugih i nitko se od nas neće moći nikada osloboditi toga da treba pomoć drugoga. Uvijek ćemo, kao “stvorenja”, biti svjesni svojih ograničenja pred drugim pojedincima i situacijama. Iskreno priznavanje te istine poziva nas da budemo ponizni i hrabro provodimo u djelo solidarnost kao krjepost prijeko potrebnu za život. Ta svijest nas potiče na odgovorno djelovanje te da preuzmemo na sebe naš dio odgovornosti u promicanju dobra koje je i osobno i zajedničko. Tek kad se čovjek ne smatra svijetom za sebe, nego pojedincem koji je po svojoj naravi povezan sa svima drugima, koje na jedan iskonski način doživljava kao “braću”, moguće je u društvu u djelo provoditi solidarnost usmjerenu na opće dobro. Ne trebamo se bojati priznati da smo u potrebi i nesposobni dati si sve ono što nam je potrebno, jer sami i svojim vlastitim silama nećemo uspjeti nadvladati sve naše ograničenosti. Ne bojmo se to priznati, jer se sâm Bog, u Isusu, prignuo (usp. Fil 2, 8) i nastavlja se priginjati nad nas i nad naša siromaštva da nam pomogne i daruje nam ona dobra koja ne možemo ni zamisliti.
10.01.2019

„Kucajte i otvorit će vam se“ (Lk 11, 9-13)

Molitva uvijek preobražava stvarnost, uvijek. Ako se stvari ne mijenjaju oko nas, barem se mijenjamo mi, mijenjamo svoje srce. Isus je obećao dar Duha Svetoga svakom muškarcu i svakoj ženi koji mole. Možemo biti sigurni da će Bog odgovoriti. Jedino nije sigurno u kojem će se to trenutku zbiti, ali ne sumnjajmo da će On odgovoriti. Možda ćemo morati inzistirati čitav život, ali on će odgovoriti. To nam je obećao: On nije poput oca koji daje zmiju umjesto ribe. Ne postoji ništa sigurnije: želja za srećom koju svi nosimo u svome srcu jednog dana će se ispuniti. Isus kaže: „Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?“ (Lk 18, 7). Dà, on će učiniti pravdu, on će nas poslušati. Kakav li će samo dan slave i uskrsnuća to biti! Molitva je već sada pobjeda nad samoćom i očajem. Moliti. Molitva mijenja stvarnost, nemojmo to zaboraviti. Ili mijenja stvari ili mijenja naša srca, ali uvijek mijenja. Molitva je već sada pobjeda nad samoćom i očajem. To je kao da vidimo sve fragmente stvaranja kako vrve u vrtlogu povijesti kojoj ponekad ne uspijevamo dokučiti smisao. Ali ona se kreće, u pokretu je, a na kraju svakoga puta, što je na kraju našega puta? Što je na kraju molitve, na kraju vremena u kojem molimo, na kraju života? Odgovor je: Otac koji sve čeka i čeka svakoga, širom otvorenih ruku. Gledajmo toga Oca
09.01.2019

Bogojavljenje nas otvara Isusovoj novosti

Mudraci su bili otvoreni „novosti“ i njima se otkriva najveća i najviše iznenađujuća novost u povijesti: Bog je postao čovjekom. Mudraci padaju ničice pred Isusom i pružaju mu simbolične darove: zlato, tamjan i smirnu; jer traženje Gospodina podrazumijeva ne samo ustrajnost na putu, već i velikodušnost srca. I, konačno, vratili su se „u svoju zemlju“ (r. 12); i kaže Evanđelje da su se vratili „drugim putem“. Braćo i sestre, svaki put kad neki muškarac ili neka žena susretnu Isusa, mijenjaju svoj put, vraćaju se životu na drugačiji način, vraćaju se obnovljeni, „drugim putem“. Vratili su se „u svoju zemlju“ noseći u sebi otajstvo tog skromnog i siromašnog kralja; možemo zamišljati kako su svima pripovijedali o iskustvu koje su doživjeli: spasenje koje je Bog ponudio u Kristu je za sve ljude, one blizu i one daleko. Nije moguće to Dijete „uzeti za svoju svojinu“: On je dar za sve. I mi, stvorimo malo tišine u svome srcu i dopustimo da nas obasja Isusovo svjetlo koje dolazi iz Betlehema. Ne dopustimo našim strahovima da nam zatvore srce, već smognimo hrabrosti otvoriti se ovom svjetlu koje je blago i diskretno. Tada ćemo, poput mudraca, doživjeti „veoma veliku radost“ (r. 10) koju nećemo moći zadržati za sebe. Neka nas na tome putovanju podrži Djevica Marija, zvijezda koja nas vodi do Isusa, i Majka koja pokazuje Isusa mudracima i svima onima koji joj pristupe.
06.01.2019

U središtu Govora na gori

Eto velike tajne koja je temelj čitavoga Govora o gori: budite sinovi svoga Oca koji je na nebesima. Na prvi su pogled ta poglavlja Evanđelja po Mateju moralni diskurs, čini se da dozivaju u svijest etiku koja je tako zahtjevna da se čini neprovedivom u djelo, no naprotiv otkrivamo da su ona prije svega teološki diskurs. Kršćanin nije onaj koji se trudi biti bolji od drugih: zna da je grešnik kao i svi ostali. Kršćanin je jednostavno čovjek koji zastaje pred novim Gorućim grmom, pred objavom Boga koji ne nosi zagonetku imena koje se ne može izgovoriti, već koji traži od svoje djece da ga u molitvi oslovljavaju sa “Oče”, da dopuste da ih obnovi njegova snaga i da odražavaju zraku njegove dobrote za ovaj svijet koji je tako žedan dobra, koji silno iščekuje dobre vijesti.
02.01.2019