Održana peta 'Pepelnica umjetnika' u Karlovcu

27.02.2020

Na Pepelnicu, 26. veljače 2020., u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu misno je slavlje predvodio p. Iko Mateljan, prior dominikanskog samostana Kraljice svete krunice iz Maksimira u Zagrebu. Već tradicionalno po peti put Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu organiziralo je „Pepelnicu umjetnika” - molitvu za i s umjetnicima, za vrijeme misnog slavlja, a nakon misnog slavlja razgovor na temu „Vjera i umjetnost”. Glavna gošća bila je dr. sc. Sanja Nikčević, hrvatska teatrologinja, kazališna kritičarka, redovna profesorica u trajnom zvanju na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku.



U prigodnoj homiliji o. Iko je, između ostalog, kazao: „Bog traga za svojim stvorenjem jer nas ljubi, jer nas voli. Onaj koji voli neće ostaviti nikoga na cesti, samo hladna srca, hladne pameti. Čovjek može biti onaj koji će ostaviti i na cesti i bilo gdje drugdje bilo koga, ne vodeći računa da treba pomoći. Zapravo, korizmu bismo mogli definirati kao vrijeme ‘biti pri ruci svijetu i Bogu’! Jednostavno osjetiti da su i drugi ranjivi i krhki, da su i drugi ranjivi i u duhu i u duši i u svojim tjelesnostima, da su ranjivi i krhki u svemu. Kad imamo pred sobom sliku ranjiva čovjeka, onda ćemo se moći ponašati drukčije, odnosno naše će djelovanje biti na dobro, ono će pomoći izliječiti polomljeno i uspraviti što je pognuto. Imamo tu moć, Bog nam ju daje, nije ona od nas. Činiti dobro može svatko, biti genijalan ne može, ako nam nije dano, ali biti dobar, to može biti svaka osoba. Biti dobar je dar koji svi imamo, samo katkada zaboravljamo na taj dar, ponekad nam se čini kao da svijet nema potreba, da mi ne možemo ništa učiniti i tu sebe vrlo često podcjenjujemo. Biti dobar, biti pošten, biti dostojanstven - to može svaki čovjek. Zato je zov korizme zov na dobrotu”, kazao je između ostalog o. Iko Mateljan.



Pri kraju misnog slavlja svoju je vjeru u Boga posvjedočila prof. dr. sc. Sanja Nikčević, kazavši: „Bez vjere naprosto ne bih mogla živjeti, meni je vjera kao zrak. Ja idem svaki dan na misu jer to je mjesto mira, na misi znadem da sam kod kuće, dakle stalno smo u nekakvom muvingu, u nekakvom trku, stalno nešto hoćemo, stalno bismo nešto htjeli, ali za vrijeme svete mise ja ništa ne želim zapravo, ništa ne moram, ne moram se nikome dokazati, ja sam naprosto dijete Božje kojeg Bog voli. A idem na misu i zato da se Bogu zahvalim, da se s njim porazgovaram jer nekako mi je to lakše i ljepše na misi, nego doma, nekako sam koncentriranija, nekako sam u boljem prostoru, a zadnje sam zaključila da idem na misu zato jer moj anđeo čuvar ide tamo gdje idem i ja, i ako ja idem na neka mjesta, npr. kockarnice ili javne kuće i tak’ nešto, nisam nikad bila, ali da odem tamo, on bi jako plakao, a kad ja njega odvedem u crkvu, pa on je sretan. Pa onda si ja mislim: ‘baš me briga jesam li ja koncentrirana ili nisam, moj anđeo je tu, on je sretan i radostan i on će mene bolje čuvat’.’ Evo, i zato idem na misu svaki dan”, kazala je profesorica Nikčević.



Posvjedočila je i o svetom Josipu: „Sveti Josip je meni posebno drag. U karizmatskoj zajednici Magnifikat u Sigetu upoznala sam bolje svetog Josipa. Ta se zajednica često molila svetom Josipu, što je i mene oduševilo. Upoznala sam ga kao takozvanog tihog sveca koji ništa ne govori, ali koji je toliko napravio za Gospodina i koji i dalje radi za nas a sve tiho, nije razvikan, ali silno puno radi. Upravo te karateristike posebno su mi se svidjele kod svetog Josipa. Kada je moja obitelj ušla u teški period, silno sam se molila svetom Josipu i ta je situacija postala podnošljivija, dakle ja sam mogla podnijeti tu situaciju. Sveti Josip je meni zaštitnik i u poslu i u svemu, nekako mi je kao otac obitelji, dakle on je muška glava u obitelji i to mi je silno važno. Osjećam da mi upravo on daje snagu. Iako sam javna osoba i često držim predavanja pred mnoštvom ljudi, ipak mi je potrebna očinska figura koja me štiti. Meni je sveti Josip poseban svetac. I kad mi je bilo jako teško on je uvijek bio blizu mene, upravo zato mi je jako drago da sam ovdje u Josipovu svetištu”, kazala je prof. Nikčević.



Nakon misnog slavlja slijedilo je drugi dio pete Pepelnica umjetnika, koju u Karlovcu organizira Nacionalno svetište svetog Josipa, prigodnom tribinom gdje se raspravljalo o odnosu umjetnosti i vjere. Prof. dr. sc. Sanja Nikčević okupljenima je pokušala ilustrirati kako se razvijala dramska i kazališna umjetnost od samih početaka, koji sežu od antičkih vremena, preko mračnog doba srednjeg vijeka, renesanse, baroka, realizma pa sve do modernizma. Zašto je došlo do toga da se u zadnjih 70 godina u kazalište, ali i umjetnost općenito, uvukla tendencija šokiranja publike, prikazivanja samo ružnih događaja i nesretnih završetaka? To je ono što se pitala te se i dalje pita prof. Nikčević. Nadalje, dotaknula se problema stvaranja kanona te izbacivanja određenih autora samo zato što nisu u skladu s vladajućim (sekularističkim) svjetonazorom. Umjetnost je preko dvije tisuće godina bila lijepa, sveta, dobra i istinita, a onda je odjednom došlo do zaokreta u negativnom smjeru. Kraj Drugog svjetskog rata trenutak je kad dolazi do neobjašnjivog rascjepa, kad se sve ono s kršćanskim predznakom briše iz povijesti književnosti. Pater Iko Mateljan nadovezao se na prof. Nikčević ističući važnost Crkve u promoviranju one istinske, dobre, lijepe i svete umjetnosti. Tom je prigodom pohvalio Nacionalno svetište svetog Josipa koje na čelu s rektorom mons. Antunom Senteom, ml. aktivno radi na upoznavanju društva s umjetničkim djelima prožetim pravim smislom i vrijednošću.



Uslijedila je kratka diskusija gdje su predavači, između ostalog, predstavili opus i djelovanje svećenika i pisca Rajmunda Kuparea. Posjetitelji su imali priliku nabaviti novu knjigu Prebivao je među nama. Tri suvremena prikazanja o jednom davnom događaju koja sadrži tri Kupareova prikazanja.
 
Lorena Kasunić i Antun Sente, ml.
Foto: Marija i Petra Vuković