Otvorena izložba „Božji grob zagrebačke katedrale: vrhunsko remek-djelo hrvatske crkvene i kulturne baštine"

13.06.2019



FOTOGALERIJA

U organizaciji Riznice zagrebačke katedrale i Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, u četvrtak 13. lipnja 2019. godine u arkadama Nadbiskupske palače u Zagrebu otvorena je izložba pod nazivom „Božji grob zagrebačke katedrale: vrhunsko remek-djelo hrvatske crkvene i kulturne baštine, zaslugom biskupa Petra Petretića (1664.-1667.)“.

Riječ je o didaktičkoj lenti dužine 10 metara na kojoj je prikazano to remek-djelo fotografijama i uz tekstualna pojašnjenja na hrvatskom i engleskom jeziku.



Kako je na početku otvorenja u svom pozdravu i obraćanju okupljenima rekao mons. Nedjeljko Pintarić, direktor Riznice zagrebačke katedrale, izložba se organizira povodom 360. obljetnice postojanja „Božjeg groba“ i njegova kontinuiranog korištenja u liturgijske svrhe u zagrebačkoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, od Velikog tjedna, 13. travnja 1659. godine sve do naših dana.



Uz mons. Pintarića u predstavljanju su sudjelovali mons. dr. sc. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački i s. Lina Plukavec, rizničarka Riznice zagrebačke katedrale.
Navevši da je biskup Petretić otkrio umjetničke sposobnosti tadašnjih zagrebačkih ljudi, posebice mladih iz okolice Zagreba, te su izradili remek-djelo kojemu nema sličnog u cijelom svijetu, s. Lina je istaknula kako je umjetnički vez slika i simbol otajstva Utjelovljenja.



„Duh Božji upućuje u istinu i kroz dulja vremenska razdoblja, samo trebamo imati pred očima Isusove riječi: Još vam imam mnogo kazati, ali odjednom sve ne možete nositi. Zato se koristimo novim tehničkim pomagalima, kao što su filmska platna, dokumentarni filmovi, umjetničke fotografije i sva najnovija otkrića za koja nas je tijekom povijesti nadahnjivao Duh Istine. Zagrebački biskup Petretić poslužio se umjetničkim vezom da težinu otkrivanja istine zorno približi vjernicima“, rekla je s. Lina.

Otvorenju izložbe i predstavljanju didaktičke lente prisustvovali su učenici sa svojim vjeroučiteljima iz osam zagrebačkih osnovnih škola i gimnazija. Njima se na poseban način obratio biskup Šaško tumačeći im značaj 'Božjeg groba'.



Istaknuvši da je važno odgovoriti na pitanje zbog čega je i radi čega netko napravio neko vrijedno djelo i što tomu djelu daje vrijednost, biskup Šaško je rekao da je on plod kršćanske vjere, nade i ljubavi kojega se može opisivati, analizirati i vrjednovati s raznih gledišta, no da  bismo došli do punine prije svega je potreban ključ čitanja vjerom, ali je važno imati i znanje.

Ime 'Božji grob' ili 'Sveti grob', a koje se danas u liturgiji više ne koristi, danas djeluje zbunjujuće, kao da bi se radilo o smrti Boga, no ovdje se radi o životu, o uskrsnuću, o ljudskoj punini u Bogu po Isusu Kristu. Radi se o obrednome kontekstu procesije za mrtvim Kristom i polaganja Isusa u grob na Veliki petak. No, težište je na vjeri u uskrsnuće, zbog čega je predviđeno mjesto za Pokaznicu, za euharistijsku prisutnost od koje živi Crkva.

Po obliku se radi o 'sarkofagu' antičkoga i renesansnoga tipa, s aluzijom na mjesto umiranja, ali je urešen motivima koji govore o pobjedi nad smrću po Kristovoj muci i smrti.



'Grob' se može čitati vodoravno, dakle polazeći od donjega prema gornjemu sloju i okomito. U vodoravnome čitanju starozavjetni niz će biti niz navještaja kojemu novozavjetni sloj daje puno značenje. Ipak, posebno je zanimljivo okomito čitanje, to jest istodobno stavljanje motiva Staroga i Novoga zavjeta u središte. Tu se vidi umješnost komponiranja koja je u nekoliko slika sažela cjelovitost Svetoga pisma.

Ključ čitanja 'Groba' nalazi se u tipološkoj metodi. „To je nagovještaj koji je poput negativa i traži svoje ostvarenje, svoj pozitiv. U takvome su odnosu Adam i Mojsije prema Kristu.

Zbog toga nalazimo četiri nosiva motiva iz Staroga zavjeta: Abrahamovu žrtvu, Mojsije koji podiže zmiju u pustinji, Mojsije u molitvi (bitka protiv Amalečana), Jona izbačen iz utrobe kita. Teološko poznavanje očituju stvoreni parovi, osobito Mojsijeva molitva i Posljednja večera, te kao završetak Jona i Kristovo uskrsnuće.“



Na završetku predstavljanja, biskup Šaško je rekao: „Ovo je predivan primjer sadržajne dubine koja je urodila iznimnim izvedbenim umjetničkim djelom. Za nas kršćane za Crkvu važno je da ne bude površna i da uvijek vraća na svoje nosive sadržaje, jer se samo s tih polazišta i motrišta može vidjeti ono što čovjeka istinski ispunja i raduje: vječnost u Bogu. Zato ovo nije neki spomenik smrti, nego navještaj otajstva života. Zato upoznajte svoju vjeru, prošlost koja postaje nadahnućem novoga, a ne zatvaranjem u staro.“

U glazbeno-recitativnom dijelu otvorenja sudjelovali su Divna Šimatović (gitara) i pjesnik Enes Kišević. Izložba će biti otvorena cijelo ljeto. 




KRATKI POVIJESNI POGLED U PROŠLOST BOŽJEG GROBA

Božji grob Zagrebačke katedrale, vrhunsko remek-djelo hrvatske crkvene i kulturne baštine, kontinuirano se koristi u liturgijske svrhe već 360 godina, nakon što ga je u tehnici reljefnoga zlatoveza na svili za zagrebačku katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije dao izraditi zagrebački biskup Petar Petretić i prvi put postavio u Velikom tjednu 13. travnja 1659. godine.

Biskup Petar Petretić (1604.-1667.) osnovao je u Zagrebu prije više od 3 i pol stoljeća vezilačku školu, pozvavši iz Ingolstadta u Bavarskoj učitelja veza Jacoba Wolfganga Stolla, koji je svojim znanjem i trudom podučio seljačke mladiće- »štikare« - iz župe Vugrovec. Oni  su, radeći crkveno ruho za potrebe katedrale, koja je tijekom povijesti i sama stradavala u potresima i požarima, a posebno u velikom požaru s 29. na 30. ožujka 1645. godine, na tragu vezilačkih radova Bečkoga dvora, Salzburške biskupije ili drugih europskih središta odlikovanih vezilačkim radovima, uz svesrdnu pomoć biskupa Petretića glede teološke interpretacije i financijske pratnje, ostvarili radove koji se ubrajaju u vrhunska europska vezilačka dostignuća.

Božji grob je izrađen u obliku sarkofaga s kosim krovićem. Sastavljen je od dvije duže i dvije kraće strane, te krovića s dva zabata. Donje duže stranice su veličine 98 x 205 cm, kraće stranice 98 x 80 cm, krov ima dvije pravokutne stranice dimenzija 77 x 205 cm sa zabatima u obliku istokračnog trokuta 73 x 73 x 77 cm. Ukupna visina iznosi 174 cm.  Sve su plohe urešene visokim reljefnim zlatovezom na svili.

Vezeni medaljoni prikazuju četiri događaja iz Staroga zavjeta (Abraham, Jona i Mojsije u molitvi te sa zmijom u pustinji) s predskazivanjem muke, smrti i uskrsnuća Isusova, te dvanaest događaja koji prate Kristov život od Posljednje večere do muke i smrti te uskrsnuća. Na bočnim stranama sa starozavjetnim temama, u prostranim crvenim poljima u vijencu od maslinovih grančica zlatom su reljefno izvezeni novozavjetni simboli Kristove muke: križ u središtu te stup i ljestve na čavlu s užetom isprepletenim po križu. Izvezeni su i bič, koplje, čavli, spužva nataknuta na kolac, trnova kruna, te na valovitoj pločici natpis: INRI (Iesus Nazarenus Rex Iudaeorum – »Isus Nazarećanin, kralj židovski«). Bogat je i prikaz cvjetnih motiva: uz vijenac od maslinovih grančica prikazane su perunika, potočnica, karanfili i drugo raznovrsno cvijeće.

Prikazi su na tragu ikonografije kakvu je u oslikavanju crkava i kapela predstavljao srednjovjekovni model »Biblia pauperum«, tumačeći govorom slike biblijsku povijest spasenja. Teološki promišljena cjelina Božjega groba, koja nas i danas zadivljuje snažnim vizualnim i didaktičnim učinkom, na tragu je duha i ciljeva posttridentske duhovne obnove za koju su u Zagrebu posebno zaslužni isusovci i biskup Petretić, koji je Zagrebačku biskupiju vodio od  1649. do 1667. godine.

Oblikujući Božji grob, biskup Petretić osmislio je to didaktičko-teološko remek-djelo za javnu pobožnost – i kao zornu katehizaciju, i za osobnu meditaciju i kao prenositelja spasenjskih poruka. Želio je vjernicima ponuditi sažetu poruku spasenja u Isusu Kristu i omogućiti im, u bremenitom razdoblju liturgijske godine – Velikom tjednu –  logičko i vjerničko praćenje povijesti spasenja te adoraciju i meditaciju pred euharistijskim Kristom. Cjelovitim spajanjem slikovnih prikaza izvezenih zlatnim i svilenim nitima te citiranjem biblijskih tekstova i teološkog tumačenja crkvenoga učiteljstva (Grgura, Augustina, Ambrozija i Jeronima), to je djelo zahvalna pjesma Božjoj ljubavi prema čovječanstvu, himna Onomu koji je svojom smrću pobijedio smrt.

Božji grob je restauriran 1893. godine u samostanu časnih sestara milosrdnica u Zagrebu na način apliciranja skinutih motiva na novu podlogu, u čemu se angažirao i Izidor Kršnjavi, tadašnji predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu. Tada je izrađen i novi okvir iz kovanog željeza po nacrtu njemačkog arhitekta Hermana Bollèa, koji je također ostavio značajan trag obnove Zagreba nakon potresa 1880. godine.

Nadahnut tim velebnim djelom zagrebačke sakralne baštine, uoči beatifikacije 1998. godine, u katedrali je za javno štovanje izložen novouređeni grob novog blaženika Katoličke Crkve – zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca (1898.-1960.). Tisuće udaraca čekićem i 'puncom' pretvorilo je tanke plohe srebra u reljefe s umjetničkim prikazima događaja iz Stepinčeva života, kao što je i tisuće uboda iglom izvezlo motive iz Biblije na Petretićevom Božjem grobu.

Božji grob čuva se u Riznici Zagrebačke katedrale, uz druge vrijedne predmete iznimno dragocjenog fundusa, koji su nastajali utemeljenja biskupije 1093./94., sve do naših dana.  Izlaže se u Velikom tjednu. U obredima Velikog petka, ponad prikaza proroka Jone, postavlja se pokaznica s Presvetim oltarskim sakramentom te se vjernici tijekom Velike subote do večernjeg bdijenja u tišini mole. Na svetkovinu Uskrsnuća Gospodnjega, na to se mjesto postavlja medaljon s prikazom Kristova uskrsnuća. Božji grob ostaje na štovanje vjernicima sve do Bijele nedjelje kad se ponovno posprema na čuvanje u Riznicu, što je ove godine učinjeno 28. travnja.



BISKUP PETAR PETRETIĆ

Petar Petretić rođen je oko 1604. godine u Hartju kod Sošica u žumberačkom kraju. Po želji tadašnjega zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića (1611.–1628.) prvo je školovanje započeo u Biskupskom dvoru, a srednje je nastavio kod isusovaca u Zagrebu s kojima je kasnije puno surađivao kao zagrebački biskup.

Studirao je teologiju u glasovitomu Hrvatskom kolegiju Augustineum u Beču, čijim je upraviteljem postao već za vrijeme studija. Zagrebačkim kanonikom imenovan je 1632, godine, još za vrijeme boravka u Beču, pa mu je to iskustvo jako dobro došlo i kao prefektu zagrebačkoga sjemeništa na čijem je čelu bio od 1635. do 1639. godine. Obnašao je dužnost kaptolskoga dekana, bio biskupski oficijal, izaslanik Kaptola na Ugarskom saboru u Požunu te zastupao kaptolska prava u različitim sporovima, postao kalničkim arhiđakonom, upravljao ekonomskim kaptolskim zalihama, a 1643. postaje veliki prepošt Zagrebačkoga kaptola te nakon smrti biskupa Martina Bogdana, 1647. godine, za vrijeme sedisvakancije, kao vikar upravlja biskupijom. Obnašajući sve te službe stekao je znatne školske, ekonomske, sudske, diplomatske, administrativne i upravne kompetencije, čime je postao ozbiljan kandidat za zagrebačkoga biskupa. Zagrebački biskup bio je od 1648. do 1667. godine.

Biskup Petretić bavio se i poviješću i jezikoslovljem, izdavši djelo Szveti Evangeliomi za nedjeljna čitanja tijekom godine, s katekizamskim naukom, što je uz brojna kasnija izdanja tijekom dva stoljeća bio službeni lekcionar Zagrebačke biskupije. Zalažući se za crkveno jedinstvo doprinosio je ekumenskom djelovanju, a na području biskupije koja se stoljećima nalazila pod osmanlijskom vlašću bio je branitelj potlačenoga pučanstva, a surađivao je i sa slavnim banom Nikolom Zrinskim. "Bio je muž odlučan, u znanju i pravicama domovine, u bogoslovskim stvarima vičan, vrsni promicatelj pismenosti, u dvoru svome mnoge je siromahe nahranio i zauzeo se za dovršetak studija književnosti.", zabilježio je o njemu Pavao Ritter-Vitezović.

Premda ga je car Leopold 7. srpnja 1667. godine imenovao kaločkim nadbiskupom tu novu službu nikada nije preuzeo jer je uslijed dulje bolesti preminuo u Zagrebu 12. listopada iste godine.