Otvorena vrata Bogoslovije – dan radosti, susreta i zajedništva

13.05.2019



Dana 11. svibnja 2019. godine Bogoslovija je i ove godine otvorila svoja vrata. Sunčan dan obasjao je susrete bogoslova i odgojitelja s našim roditeljima, braćom, sestrama, rodbinom i prijateljima. Jedinstven je to dan u kojem naše obitelji mogu izbliza upoznati našu kuću, program, aktivnosti, čuti riječ zahvale, podrške; upoznati svećenike koji nas odgajaju u suradnji s Gospodinom koji nas je pozvao i poziva….

Ovogodišnji susret održan je pod geslom „Čvrsto stojite u Gospodinu“ kojim nam Apostol dozivlje u pamet da je Krist jedini čvrsti temelj na kojem možemo stajati, osloniti se i živjeti po, s Njim i u Njemu. Program je započeo recitiranjem pjesme Zvanje moje Izidora Poljaka, zatim je uslijedila pjesma Na obali koju je izveo Bogoslovski Ben(d) Sirah; nakon koje je bogoslov pete godine Matej Siluković pozdravio okupljene. Bogoslov Matej posvijestio je okupljenima da se nalazimo u Marijinom mjesecu, mjesecu majčinstva. Mi smo djeca naših roditelja, ali i djeca Crkve – Majke koja nas dovodi na put spasenja, oprašta, briše suze poput naših bioloških majki koje u suradnji s očevima zalijeva klicu zvanja kako bi ona procvjetala i zasjala punim sjajem. Nakon ovog kratkog pozdravnog govora, uslijedilo je recitiranje pjesme Izidora Poljaka Majka te K suncu prosi koju je izveo Bogoslovski tamburaški sastav i solist Krešimir Cervelin. Uslijedio je pozdravni govor domaćina, preč. Anđelka Košćaka, rektora.



Rektor je na osobit način pozdravio roditelje koji su prvi puta došli na Bogosloviju te nastavio je nastavio da je obitelj ona koja uči čovjeka kako se suočiti sa životnim izazovima, ključna je za društvo jer usmjerava dobru i poučava kako graditi odnos prema bližnjemu. Prijatelji bogoslova svjedoče kako svećenički poziv nije samotnjački, iako je samoća kao čežnja i mjesto susreta s Bogom sastavni dio svećeničkog života; ona nikako nije depresivna samoća. Preč. Košćak napomenuo je kako ovogodišnje geslo potiče da u sebi ne nalazimo nikakav oslonac, već u Onom koji je Put, Istina i Život – iako smo svjesni da je na Božjim oranicama mnogo korova, ali i još više dobra. Krist je Istina koju treba živjeti i naviještati, Put koji treba prijeći kroz naš život i naše srce, naš Život kao što je korjen listu, kao što je krv tijelu. I nas Gospodin okuplja u jedno srce i jednu dušu kako bismo podržali bogoslove da Gospodin bude Istina koju će naviještati, da bude Krv njihovih dušâ, zaključuje Rektor.



Uži zbor zagrebačkih bogoslova izveo je pjesmu Ante Mateljana i Šime Marovića Tebe tražim, nakon koje je uslijedilo predavanje mons. dr. sc. Jurja Batelje, prelata, postulatora kauzâ Zagrebačke nadbiskupije i kanonika Prvostolnog Kaptola zagrebačkog pod nazivom Pripravnici za svećeništvo i njihovi roditelji pred Isusovim pozivom: „Dođi i slijedi me!“. Mons. Batelja citirao je blaženog Alojzija Stepinca koji je za svećeničko zvanje rekao: Nema ljepšeg zvanja i čovjekovu srcu potrebnijega od duhovnog zvanja. Roditelji su prvi odgojitelji, oni koji podržavaju svoju djecu da budu na Gospodinovom putu. Dijete živi onako kako majka živi dok ga nosi u sebi, a prve tri godine su presudne za razvoj čovjeka. Predavač je istakao nekoliko svetaca na koje je utjecao jedan ili oba roditelja koji su svoju djecu potaknuli riječju, primjerom i žrtvom na nasljedovanje Isusa Krista. Sveta Silvija – majka Grgura Velikog, pape i crkevnog naučitelja – odgoj svoga sina, uz sve poteškoće, temeljila je na Evanđelju što je toliko utjecalo na Grgura da je u njegovim Odredbama za svećenički život vidljiva svetost njegove majke.



Majka Ivana Krizostona – sveta Atuza – koja ga je svojim životom potakla na traženje Krista koji ga je oduševio do te mjere da je otišao u pustinjake, a kasnije postao najveći propovjednik Crkve; a primjer svete Monike pokazuje nam kolika je moć majčine molitve –ona može privesti sina od „poganluka“ k oltaru. Zatim, Barbara Stepinac koja je svakoga dana molila krunicu i tri puta tjedno postila da bi njen Alojzije postao svećenik, a kad se napokon odlučio odazvati Božjem pozivu, njegova je majka nastavila prinositi žrtvu kako bi bio svet svećenik. Primjer svetih roditelja don Ivana Bosca, Margarete i Franje, uče nas kako svetost života u svakodnevici oduševljava djecu – Ivan se odazvao na Gospodinov poziv u svećeništvo, a njegovih petero sestara u redovništvo. Roditelji Male Terezije – Marie-Azélie Guérin i Louis Martin – životom su svjedočili da sve molitve vrhunac dosežu u svakodnevnom slavljenju svete mise. Postulator kauzâ Zagrebačke nadbiskupije i sam je svjedočio koliko mi je bila važna otvorenost i podrška, duhovna i materijalna, njegova oca. Predavač je zaključio da kršćanska obitelj živi iz molitve, a Benediktovo geslo Ora et labora vrijedi za bogoslove kao i njihove roditelje. Program je nastavljen izvedbom pjesme Krist na žalu Bogoslovskog Ben(d)a Sirah, nakon koje je uslijedila pauza.



Uslijedila je predstava: Povijest roda moga hrvatskoga (na naš način) koja je na komičan način prikazala sve radosti i tjeskobe hrvatskoga naroda kroz povijest. Nakon predstave došli smo do središnjeg trenutka cijeloga susreta – misnoga slavlja u zagrebačkoj Prvostolnici kojeg je predslavio Rektor. Preč. Košćak svoju je homiliju započeo tumačenjem prvoga čitanja iz Djela apostolskih iz kojeg je vidljivo da je Crkva uživala mir Uskrsloga Krista; sve što se događa u Crkvi događa se po i s Kristom. Ona je bila potpuno usmjerena na ono što Gospodin traži. Rasla je pomoću Duha Svetoga koji je Životvorac i Tješitelj, koji daje Crkvi utjehu koja joj treba. Duh je osnaživao i oblikovao živu zajednicu Kristovih nasljedovatelja. No, otkud je proizašla Crkva koja je uživala radost i mir? Iz Isusove tvrde besjede; ona nam progovara tko je Isus Krist. U toj besjedi krije se zašto je Krist došao – da jedemo Njegovo Tijelo i pijemo Njegovu Krv. Želimo blagovati Krista, svakotjedno, svakodnevno te tako ova besjeda postaje živa, daje živo tkivo našemu životu. Darovi koje prinosimo plod su naše zemlje koju je Gospodin stvarao; On zemlji, prahu pri stvaranju daje Duh da taj prah bude živ, da ima perspektivu vječnosti, perspektivu života s Gospodinom. Zato smo se i mi ovdje okupili – oko živoga Krista – da budemo s Njim, da blagujemo Njegovo Tijelo i Krv, ono što treba trajno živjeti u nama, da sve više postajemo kristoliki.



Ponekad u svojemu životu odbacujemo ono što je korisno zbog naših komotnosti, kao i oni učenici koji su otišli od Isusa. Krist se nije poistovjetio s mentalitetom svijeta, već ga je došao preobraziti. Došao je preobraziti mentalitet utemeljen samo na uspjehu, užitku…. Možemo zamisliti prizor, oni koji su bili pred Isusom, ostavili su ga, mnogi su ga ostavili, više nisu išli za njim; sam je Bog takvo nešto doživio. Čovjek je slobodan, vidjet će je li to što čini dobar put. Ovaj bolan trenutak svjedoči da je sve moglo raspasti. No, bi li time propala Kristova misija? Ne! On bi našao način kako izvršiti Očevu volju… Apostoli ga nisu ostavili, nisu kanili otići.



U trenutku Kristove muke i smrti razbježali su se od straha, u njima je ostala želja – ostati s Gospodinom. Isus im to nije zamjerio, došao je među njih i dao im mir i radost. Petrov odgovor: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: Ti si svetac Božji. On se nije previše trudio ulaziti u te riječi; prepoznao je da ono što Isus govori da to i živi – Njegova riječ je život. Ti si svetac Božji – nema većeg naslova. Gospodin je taj kojemu u potpunosti vjerujemo , prepoznajemo Njegovo lice, želimo biti s Njime; Njegova riječ i život su jedno. Za vjerovati u nešto, nije potrebna ljubav u tom činu, no vjerovati u nekoga – ta vjera umnaža ljubav, takva ljubav svemu se nada, sve podnosi i nikad ne prestaje. Bogoslovi su krenuli tim teškim putem tvrde besjede koja traži snagu odozgo. Molimo da u sebi nose Uskosloga, da budu trajno svjesni potrebe utjehe Duha Svetoga, da se ne boje teškoća, da se u potpunosti oslone na Krista. Predslavitelj je na kraju pozvao da svi prisutni barem jedan dan prinesu Bogu usrdniju molitvu ili žrtvu za bogoslove kako bi ustrajali na putu za i s Kristom.



Poslije popričesne molitve molili smo Molitvu za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, a nakon misnog blagoslova, uslijedio je ophod oko groba bl. Alojzija uz pratnju Bogoslovskog tamburaškog sastava i Užeg zbora bogoslova koji su izvodili pjesmu Pastiru dobri Alojzije. Nakon ophoda, načinili smo zajedničku fotografiju u dvorištu Bogoslovije te je uslijedio zajednički ručak koje su pripremile vrijedne radnice Bogoslovije. (mm)