Zagrebačka nadbiskupija

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio u utorak 22. ožujka na zagrebačkom groblju Mirogoj sprovodne obrede za preminulog hrvatskog pjesnika i prozaika, esejistu, jezikoslovca, etnologa, prevoditelja, povjesničara kulture, člana Papinske međunarodne marijanske akademije (PAMI) u Rimu, dopisnog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, zaslužnog bačkog Hrvata i kulturnog uglednika prof. dr. Antu Sekulića.

Pred brojnim prijateljima, suradnicima i poznavateljima, karmelićanima i franjevcima, o bogatom životnom putu pokojnog Ante Sekulića govorili su uime Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Stjepan Damjanović, uime Društva hrvatskih književnika prof. Đuro Vidmarović, uime Društva političkih zatvorenika dr. Anđelko Mijatović, uime zavičajnih prijatelja i suradnika pravnik Naco Zelić, uime đaka iz gimnazije u Delnicama Nada Glad, a Sekulićevu pjesmu „Ako se ikada vratim na ravnice“ interpretirao je Luka Štilinović.
 
„U njemu su jasni tragovi ponosa i trpljenja hrvatskoga čovjeka“
 
Prenoseći iskrenu sućut i molitvenu blizinu zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, „u zahvalnosti pokojniku za njegovo dragocjeno svjedočanstvo vjere, ljubavi prema Crkvi i domovini, neumornoga prinošenja za dobro svakoga čovjeka“, biskup Šaško je na početku obreda rekao:

„Braćo i sestre, zajedno smo u vjeri u Kristovu pobjedu nad smrću, u vjeri u uskrsnuće, da bismo zahvalili Gospodinu za darove njegove blizine koje nam je očitovao po zemaljskome životu pokojnoga brata Ante Sekulića.

Pozdravom vjere, nade i ljubavi pozdravljam sve ovdje okupljene, znajući da je ovo naše zajedništvo puno šire, jer su mu pridruženi mnogi iz raznih krajeva hrvatske domovine i svijeta u svojim mislima i molitvama.

Naš zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, zamolio me da sinu pokojnoga Ante, obitelji, rodbini i prijateljima, svima koje je ražalostila njegova smrt prenesem iskrenu sućut i molitvenu blizinu, u zahvalnosti pokojniku za njegovo dragocjeno svjedočanstvo vjere, ljubavi prema Crkvi i domovini, neumornoga prinošenja za dobro svakoga čovjeka.

Okupljeni smo u sprovodnim obredima pred istinom da otajstvo života koje je živio naš pokojni brat Ante ne može stati u lijes. Gotovo cijelo stoljeće zrcali se u njegovu životu, stoljeće povijesti ne jedne osobe, obitelji, nego cijeloga hrvatskog naroda. Kako bi to mogle sabrati riječi; kako bi osjećaji, ljubav, žrtve mogle stati u zemni prah ili istančanost duha biti ograničena propadljivim grobom? Ovdje smo, premda iskušavani prazninom koju ostavlja zemaljski odlazak, kao svjedoci radosti povratka kršćanina u zagrljaj Božje neizmjernosti.

Dirljiva je riječ koju je pokojni Ante izgovorio na dragim mu poljima na kojima je raslo ne samo njegovo djetinjstvo i mladenaštvo, nego i njegov duh; riječ o ravnici „koja je tako široka, a obzori tako daleki“. Nastojao je biti čovjek širokih vidika, izobrazbom što širega znanja, poznavanjem jezika što bogatiji, da bi o toj ljepoti mogao kazivati istinu.

Uz njegovo se ime u životopisu nalazi puno mjesta na kojima je boravio, povezujući razne krajeve naše domovine; uz njegovo ime je ispisano puno institucija u kojima je djelovao, puno radova kojima je obogatio poznavanje bogate baštine osobito bačkih Hrvata. U njemu su jasni tragovi ponosa i trpljenja hrvatskoga čovjeka koje je strpljivo nosio gledajući plodove za koje je znao da su veći od svake nepravde i nasilja. Slobodno smijemo reći da nas u svjetlu Velikoga tjedna hrabri i potiče njegov primjer vjere koji jasno sjaji kao primjer i nama svećenicima i vjernicima laicima. Hvala mu od srca.



Ipak, u nizu predivnih i uzvišenih naslova i zasluga najprivlačnijom ostaje povezanost s Bogom i ona misao koju mu je usadio njegov dida Antun i na koju se rado vraćao: „Treba biti čovik!“ To za njega nije bila primjedba za druge optužba nečovječnosti drugih, nego pitanje postavljeno samomu sebi koliko je bio čovjek – ne bilo kakav, nego u mjeri božanskoga dara.

Tako: bijele salaše, klasje ravnica, tornjeve crkava, zebnju tamnica, akademske dvorane, toplinu materinskoga jezika, dubinu umjetnosti, krajolike pune čežnje, susrete kojima ne trebaju riječi, može obuhvatiti samo molitva, prepuštena Božjoj Riječi, molitva koja se pouzdaje u Kralja kojemu sve živi.

Braćo i sestre, u Svetoj godini, u kojoj smo zagledani u Isusa, Lice milosrđa, molimo da Gospodin našega brata obasja svojim lice. Molimo da ga zagrli Bačka Bogorodica, Radosna Gospa. Njezin je umilni lik odražaj jednoga života koji nosi tragove udaraca, da bi pojačao brigu za prepoznatljivost ljepote i ljudskosti.

Mi se pouzdajemo u Boga i vjerujemo da je čuo molitvu pokojnoga Ante koja kaže: „Ruke moje umiri, a očima daj vedrinu.“ (Pred Gospodinom) Hvala ti, Gospodine, za dar koji i dalje smijemo dijeliti na zemaljskome hodu prema vedrini koju i danas molimo za njega i za sve pokojne.“

Pokojnikovo tijelo položeno je u grobnicu bačkih Hrvata u mirogojskim arkadama, koju krasi velebno djela Roberta Frangeša Mihanovića  „Bački Hrvat“. Uz riječi pjesme na latinskom jeziku „Evo kako umire pravednik“ te milozvučne titraje Bach/Gounodove „Zdravo Marije“ u izvedbi gudaćeg kvarteta, pogledi brojnih nazočnih bili su usmjereni na spomenik „Bački Hrvat“ čiji molitveni stav i položeni snop klasja zrela žita izražavaju ponos i najveće blago bačkih Hrvata, čiji je svekoliki identitet pokojnih sveg svoga života živio, stvarao i branio.

Nakon sprovoda, misu zadušnicu u župnoj crkvi sv. Petra u Zagrebu, u kojoj je pokojnik za života kao župljanin dolazio moliti i slaviti Gospodina, predvodio je župnik Josip Golubić.   
 
„Ja sam vjernik i to nikada nisam zatajio“

Ante Sekulić rođen je u Tavankutu, 16. studenoga 1920. Osnovnu školu završio je u Subotici, a srednju u Somboru i Subotici. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1946. diplomirao je hrvatski i latinski jezik i književnost, te doktorirao s temom "Govor bačkih Hrvata". Još kao srednjoškolac u Subotici angažirao se u društvenom životu svoga naroda - u radu Bačkog okružja križara, Subotičke matice u Subotici, a kasnije kao student u Društvu bačkih Hrvata u Zagrebu i drugih. Dva puta je robijao zbog svojih svjetonazora i tekstova, a kao profesor često mora mijenjati srednjoškolske sredine, da bi kraj pedagoške karijere dočekao u Rijeci, kao profesor Pedagoške akademije. Nije tamo dočekao mirovinu, već je 15. siječnja 1972. uhićen i s lisičinama na rukama sproveden u istražni zatvor u Subotici, gdje je osuđen na dvije i pol godine strogog zatvora.

Radovi Ante Sekulića na teme vezane uz bačke Hrvate dragocjeni su i nezaobilazni kameni temeljci za buduće naraštaje. Sekulićevo djelo, koje čine šezdesetak knjiga i gotovo 800 stručnih i znanstvenih radova, većinom s temama vezanim uz bačke Hrvate, više je od pjesničkoga i znanstvenoga i više od "enciklopedije" bačkih Hrvata - ono je dokaz o neuništivoj energiji te male skupine hrvatskoga naroda, koja je na surovim bačkim vjetrometinama ostala čvrsto ukopana u zemlju koju je natapala znojem i krvlju. Autor je i "Rječnika govora bačkih Hrvata" (2005.), kao i "Karmelićanskih prinosa hrvatskoj kulturi" (2001.).

Sekulić je bio član Papinske međunarodne marijanske akademije (PAMI) u Rimu, Komisije Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije, Hrvatskoga mariološkog instituta, Društva hrvatskih književnika, Hrvatskog PEN-a, Matice hrvatske, Hrvatskoga filološkog društva, član HAZU - Razreda za filološke znanosti, (od 30. siječnja 1997.), Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije "Tkalčić", kao i Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost "Ivan Antunović" iz Subotice. Odlikovan je najvišim državnim odličjima Danicom s likom Stjepana Radića i Danicom s likom Marka Marulića (1996.) i Hrvatskim pleterom (1997.), a 2009. imenovan je počasnim građaninom Subotice. Preminuo je u 96. godini života u Zagrebu u petak, 18. ožujka.

Na akademiji koju su o njegovu 90. rođendanu 17. studenoga 2010. godine u Zagrebu organizirali Matica hrvatska, Društvo hrvatskih književnika i Udruga za potporu bačkim Hrvatima iz Zagreba Sekulić je rekao "Iskreno, ja nisam planirao svoj život, Gospodin je onaj koji je to tako vješto izvodio. Temeljno što sam želio je ispuniti zadaću koju je imao Bog kad me stvarao i kad me dao da se rodim ondje, a da živim ovdje".

Svoju vjeru te odanost Bogu i Crkvi, dr. Sekulić je potvrdio mnogo puta i na mnogo načina.  Na svečanosti u povodu 75. obljetnice književno-znanstvenog rada koju mu je priredila Družba „Braća hrvatskog zmaja“, skupa s Udrugom za potporu bačkim Hrvatima, 13. studenoga 2013. godine, u prostorijama Družbe u Zagrebu, dr. Sekulić, zmaj žednički, rekao je: „Ja sam vjernik i to nikada nisam zatajio. Svoju vjeru moram njegovati, jer je to vjera moga naroda i dok on bude vjerovao, do tada će imati i nutarnje snage.“

Tom je prigodom izrekao i ljubav prema domovini Hrvatskoj: „Jedno bih vas molio, čuvajmo Hrvatsku! Ako je i ne možemo voljeti, ona nas ipak hrani, čuvajmo je. Zamolio bih i Svemogućeg da mi otvori da mogu stupiti na nogostup pun njegovih milosti i njegova milosrđa.“ (NP)