Izbornik

Riječ Svetog Oca

Poruka pape Franje za Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Potrebno je voditi brigu o osobama s invaliditetom i pratiti ih u svakom životnom stanju, služeći se pritom također današnjim tehnologijama, ali ne tako da ih se apsolutizira; potrebno je snagom i nježnošću preuzeti na sebe brigu za one koji žive na rubu društva, biti im suputnicima na njihovu životnom putu i “oplemeniti ih” dostojanstvom u cilju aktivnog sudjelovanja u građanskoj i crkvenoj zajednici. To je zahtjevan pa i naporan hod koji će sve više pridonositi oblikovanju savjestî sposobnih svakoga pojedinca prepoznati kao jedinstvenu i neponovljivu osobu. Ne smijemo zaboraviti ni brojne “skrivene izgnanike” koji žive u našim domovima, našim obiteljima, našim društvima (usp. Angelus, 29. prosinca 2013.; Obraćanje Diplomatskom zboru, 12. siječnja 2015.). Tu mislim na osobe svih dobnih skupina, posebno starije koji se, također zbog invaliditeta, ponekad smatraju teretom drugima i da samo smetaju te su u opasnosti da budu odbačeni, da im se uskrate konkretne perspektive zaposlenja kako bi mogli sudjelovati u izgradnji vlastite budućnosti.
03.12.2019

Admirabile signum

Siromašni i jednostavni svojom prisutnošću u jaslicama podsjećaju da je Bog postao čovjekom radi onih koji osjećaju najveću potrebu za njegovom ljubavlju i traže njegovu blizinu. Isus, »krotka i ponizna srca« (Mt 11, 29), rođen je siromašan, živio je jednostavnim životom kako bi nas naučio razumjeti što je bitno i to svojim životom pokazati. Jaslice šalju jasnu poruku da se ne smijemo dati zavarati bogatstvom i mnogobrojnim ponudama površne i časovite sreće. Herodova je palača u pozadini, zatvorena, gluha za navještaj radosti.

Rođenjem u jaslama sâm Bog pokreće jedinu istinsku revoluciju koja daje nadu i dostojanstvo obespravljenima i marginaliziranima: revolucija je to ljubavi, revolucija nježnosti. Isus iz jaslica krotko, ali u isti mah snažno poziva na dijeljenje kao putu koji vodi prema humanijem i bratskijem svijetu u kojem nitko nije isključen ili marginaliziran. Djeca – ali i odrasli! – često vole dodavati u jaslice druge figurice koje naizgled nemaju nikakve veze s evanđeoskim izvješćima. No, tom se maštovitošću želi reći to da u tom novom svijetu u koji je Isus uveo ima mjesta za sve što je doista ljudsko i za sva Božja stvorenja. Od pastira do kovača, od pekara do glazbenikâ, od žena koje nose vrčeve vode do djece koja se igraju… sve to progovara o svakodnevnoj svetosti, radosti obavljanja običnih, svakodnevnih stvari na izvanredan način kad Isus dijeli svoj božanski život s nama.
02.12.2019

Došašće je vrijeme buđenja iz sna ravnodušnosti prema braći

U današnjem Evanđelju Isus nas potiče da budemo spremni za njegov dolazak: „Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi“ (Mt 24, 42). Bdjeti ne znači imati otvorene tjelesne oči, nego imati srce slobodno i okrenuto u pravom smjeru, odnosno spremno za dar i služenje. To znači bdjeti! San iz kojega se moramo probuditi sastoji se od ravnodušnosti, ispraznosti, nesposobnosti uspostavljanja istinskih ljudskih odnosa, nesposobnosti preuzimanja brige za usamljenog, napuštenog ili bolesnog brata. Stoga se očekivanje Isusa koji dolazi mora pretočiti u predanost oko budnosti. Prije svega je riječ o čuđenju nad Božjim djelima, njegovim iznenađenjima kao i o tome da se Njemu dadne prvenstvo. Budnost znači također, u konkretnom smislu, biti pažljiv prema bližnjemu u teškoćama, preuzeti odgovornost za njegove potrebe, ne čekajući da nas ili ona zamoli za pomoć, nego naučiti djelovati unaprijed, predvidjeti, kao što to Bog čini s nama.
01.12.2019

Apostolski pohod Tajlandu i Japanu

„Zaštititi svaki život“ bilo je geslo mojega pohoda Japanu, zemlji koja u sebi nosi utisnute ožiljke atomskog bombardiranja i za čitav je svijet glasnogovornikom temeljnog prava na život i mir. U Nagasakiju i Hirošimi zastao sam u molitvi, susreo sam se s nekolicinom preživjelih i članovima obitelji žrtava i ponovio čvrstu osudu nuklearnog oružja i licemjerja onih koji govore o miru a izrađuju i prodaju oružja koja se koriste u ratu. Nakon te tragedije, Japan je pokazao izvanrednu sposobnost borbe za život; učinio je to također nedavno, nakon trostruke katastrofe iz 2011. godine: potresa, tsunamija i nesreće u nuklearnoj elektrani. Da bi se život zaštitilo treba ga ljubiti, a danas je ozbiljna prijetnja, u najrazvijenijim zemljama, gubitak smisla života.
27.11.2019

Tko ide za Kristom nije rob straha, nego svjedok nade

Gospodin nas poziva da surađujemo s Njim u stvaranju povijesti, postajući, zajedno s Njim, mirotvorci i svjedoci nade u budućnost spasenja i uskrsnuća. Vjera nas potiče na hod s Isusom, često vijugavim cestama ovoga svijeta, sa sigurnošću da će snaga Njegovoga Duha pokoriti sile zla i podvrgnuti ih snazi Božje ljubavi. Ljubav je veća, ljubav je moćnija, jer je Bog: Bog je ljubav. U tome su nam primjeri mučenici našega vremena – naši mučenici, također našega vremena, kojih je više no u počecima – koji su, usprkos progonima, muškarci i žene mira. Oni nam u naslijeđe predaju baštinu koju treba čuvati i nasljedovati: Evanđelje ljubavi i milosrđa. To je najdragocjenije blago koje nam je dano i najplodonosnije svjedočanstvo koje možemo dati našim suvremenicima, odgovarajući na mržnju ljubavlju, na uvredu oprostom. I u svakodnevnom životu: kad primimo uvredu, osjećamo bol; ali treba od srca oprostiti. Kad osjetimo da nas mrze, molimo s ljubavlju za osobu koja nas mrzi. Neka nas Djevica Marija svojim majčinskim zagovorom podupire na našem putu svakodnevne vjere, u nasljedovanju Gospodina koji vodi povijest.
17.11.2019

„Priscila i Akvila uzeše ga k sebi“ (Dj 18, 26). Bračni par u službi evanđelja

Kolike obitelji u vrijeme progona izlažu vlastiti život opasnosti sakrivajući progonjene! To je prvi primjer: obiteljska gostoljubivost, također u lošim vremenima. Među brojnim Pavlovim suradnicima, Akvila i Priscila javljaju se kao „uzori bračnog života u kojem se supruzi odgovorno i predano zalažu u služenju čitavoj kršćanskoj zajednici“ i podsjećaju nas da je zahvaljujući vjeri i predanosti evangelizaciji tolikih vjernika laika poput njih kršćanstvo stiglo do nas. Naime, „da bi se (ono) ukorijenilo u zemlji naroda, da bi se snažno razvijalo, bilo je potrebno predano zalaganje ovih obitelji. Ali zamislite to, kršćanstvo su isprva naviještali laici. I vi laici ste, po svojemu krštenju, pozvani pronositi vjeru. Na tome su predano radile mnoge obitelji, ti supruzi, te kršćanske zajednice, vjernici laici koji su pružili ‘plodno tlo’ za rast vjere“ (Benedikt XVI., Kateheza, 7. veljače 2007.). Baš je lijepa ta rečenica pape Benedikta XVI.: laici pružaju plodno tlo za rast vjere.
13.11.2019

Nema života tamo gdje je egoizam

Ta jasna Isusova sigurnost o uskrsnuću u potpunosti se temelji na vjernosti Boga koji je Bog života. Zapravo iza pitanja saduceja krije se jedno dublje pitanje: ne samo čija će biti žena koja je bila udovicom sedmorici muževa, nego čiji će biti njezin život. Sumnja je to koja muči ljude svih vremena, pa i nas: što će nakon ovog zemaljskog hodočašća biti od našega života? Hoće li pripasti ništavilu, smrti?

Isus odgovara da život pripada Bogu, koji nas ljubi i veoma se brine o nama, do te mjere da je povezao svoje ime s našim: on je „Bog Abrahamov, Bogom Izakov i Bog Jakovljev. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive“ (rr. 37-38). Život postoji tamo gdje postoji povezanost, zajedništvo, bratstvo i taj je život jači od smrti kad se temelji na istinskim odnosima i vezama vjernosti. Naprotiv, nema života tamo gdje postoji umišljenost da je dosta pripadati samom sebi i živjeti kao otok: u tim stavovima prevladava smrt. To je egoizam. Ako živim za sebe, u svome srcu sijem smrt. Neka nam Djevica Marija pomogne živjeti svaki dan u perspektivi onoga što govorimo u posljednjem dijelu Vjerovanja: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka“. Iščekivati vječni život.
10.11.2019

„Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem” (Dj 17, 23). Pavao na Areopagu: primjer inkulturacije vjere u Ateni

Pavao ne gleda grad Atenu i poganski svijet s neprijateljstvom nego očima vjere. I to nas potiče zapitati se o načinu na koji mi gledamo na naše gradove: promatramo li ih ravnodušno? S prezirom? Ili s vjerom koja prepoznaje Božju djecu usred bezimenog mnoštva? Pavao bira pogled koji ga potiče premostiti jaz između evanđelja i poganskog svijeta. U srcu jedne od najpoznatijih institucija drevnog svijeta, Areopaga, on odjelotvoruje izvanredan primjer inkulturacije poruke vjere: naviješta Isusa Krista idolopoklonicima i to ne čini tako da ih napada, nego postajući „pontifeks, graditelj mostova“ (Homilija u Svetoj Marti, 8. svibnja 2013.).

Pavao za polazište uzima žrtvenik u gradu posvećen „Nepoznatom Bogu“ (Dj 17,23) – bio je ondje žrtvenik s natpisom „Nepoznatom Bogu“; nije bilo nikakve slike ili lika, ništa, samo taj natpis. Polazeći od te „pobožnosti“ nepoznatome bogu, ne bi li se uživio u svijet svojih slušatelja, on izjavljuje da Bog „živi među građanima“ (Evangelii gaudium, 71) i „ne skriva (se) onima koji ga traže iskrena srca, premda to čine nasumce“ (ibid.). Upravo tu prisutnost Pavao nastoji otkriti: „Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem“ (Dj 17, 23).

Kako bi otkrio identitet boga kojem se Atenjani klanjaju, Apostol polazi od stvaranja, to jest od biblijske vjere u Boga objave, kako bi došao do otkupljenja i suda, to jest do kršćanske poruke u pravom smislu riječi. Pokazuje nesrazmjer između veličine Stvoritelja i hramova koje je čovjek sagradio te objašnjava da se Stvoritelj uvijek daje objaviti da ga svatko može pronaći.
06.11.2019

Bog osuđuje grijeh, ali nastoji spasiti grešnika

I ovo je važno: nije Zakej taj koji je prvi uputio pogled, nego Isus, koji među mnoštvom lica koja su ga okruživala – mnoštvo –, traži upravo to lice. Milosrdni Gospodinov pogled seže do nas prije nego što mi sami shvatimo da nam je potreban za spasenje. I ovim pogledom božanskog Učitelja počinje čudo obraćenja grešnika. Naime, Isus ga zove i oslovljava ga imenom: „Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući“ (r. 5). Ne prekorava ga, nije mu očitao „bukvicu“; kaže mu da mora k njemu: „mora“, jer je to Očeva volja. Usprkos mrmljanjima ljudi, Isus se odlučuje zaustaviti se u kući tog javnog grešnika.

I mi bismo se zgrozili tim Isusovim ponašanjem. Ali prezirom i zatvorenošću prema grešniku ne postiže se ništa drugo osim to da ga se izolira i da on još više otvrdne u zlu koje čini protiv sebe i protiv zajednice. Bog, naprotiv, osuđuje grijeh, ali nastoji spasiti grešnika, on ga traži kako bi ga vratio na pravi put. Onome tko se nikada nije osjećao traženim od Božjeg milosrđa teško je shvatiti izvanrednu veličinu djelâ i riječi kojima Isus pristupa Zakeju. Isusovo prihvaćanje i pažnja prema njemu dovode ovog čovjeka do jasne promjene mentaliteta: u trenu shvaća koliko je bijedan život u kojem je čovjek toliko obuzet novcem da krade od drugih i navlači na sebe njihov prezir. Imati Gospodina ondje, u svome domu, pomaže mu sve vidjeti drugačijim očima, pa i s malo nježnosti kojom je Isus njega gledao. I njegov se način gledanja i korištenja novca također mijenja: gesta grabeži zamjenjuje se gestom darivanja. Naime, odlučuje dati polovicu onoga što ima siromašnima i vratiti četverostruko onome koga je prevario (usp. r. 8).
03.11.2019

Svetost je dar i poziv

Dakle, svetost znači živjeti u punom zajedništvu s Bogom, već sada, tijekom ovog zemaljskog hodočašća. Ali svetost, osim što je dar, također je poziv, opći poziv svih nas kršćana, Kristovih učenika; ona je put punine kojim je svaki kršćanin pozvan kročiti u vjeri, nastavljajući ići prema posljednjem cilju, odnosno konačnom zajedništvu s Bogom u vječnome životu. Svetost tako postaje odgovor na Božji dar, jer se očituje kao preuzimanje odgovornosti.

U toj perspektivi, važno je preuzeti na sebe ozbiljnu i svakodnevnu obvezu posvećenja u uvjetima, u dužnostima i okolnostima našega života, nastojeći svaku stvar živjeti s ljubavlju i milosrđem. Sveci, koje slavimo danas u liturgiji, braća su i sestre koji su prihvatili u svome životu da trebaju to Božje svjetlo, prepuštajući mu se s povjerenjem. A sada, pred Božjim prijestoljem (usp. Otk 7, 15), na sve vijeke pjevaju njegovu slavu. Oni čine „Sveti grad“, prema kojemu mi, hodočasnici u ovom „zemaljskom gradu“, gledamo u nadi, kao na naš posljednji cilj.

Kročimo prema onom „svetom gradu“ gdje nas čekaju ta sveta braća i sestre. Istina je, umorni smo od napornog i tegobnog hoda, ali nada nam daje snagu za ići naprijed. Gledajući njihov život, potaknuti smo ugledati se u njih. Među njima su mnogi svjedoci svetosti „’iz susjedstva’, svetosti onih koji žive u našoj blizini i odraz su Božje prisutnosti“ (apost. pob. Gaudete et exultate, 7). Draga braćo i sestre, spomen svetaca navodi nas podići oči k Nebu: ne zato da zaboravimo zemaljsku stvarnost, nego da se s njom uhvatimo u koštac s većom hrabrošću, s većom nadom. Neka nas svojim majčinskim zagovorom prati Marija, naša presveta Majka, znak utjehe i sigurne nade.
01.11.2019