Izbornik

Riječ Svetog Oca

„Gdjegod bio, moli se Ocu“

Možemo reći da se kršćanska molitva rađa iz smionosti da se Boga naziva „Ocem“. To je korijen kršćanske molitve: reći Bogu „Oče“. Ali za to je potrebna hrabrost! Nije riječ o pukom obrascu, već o sinovskoj prisnosti u koju smo uvedeni milošću: Isus je objavitelj Oca i daje nam prisnost s Njim. „Isus nam ne ostavlja tek obrazac da ga mehanički ponavljamo. Kao i za svaku drugu glasnu molitvu, vrijedi i za ovu: po riječi Božjoj, Duh Sveti je onaj koji uči djecu Božju da mole svoga Oca“ (Katekizam Katoličke Crkve, 2766). Sâm Isus je koristio različite izraze u svojoj moliti Oca. Ako pažljivo čitamo Evanđelja, otkrivamo da ti izrazi molitve koji se pojavljuju na Isusovim usnama podsjećaju na tekst Očenaša.
22.05.2019

Isusova ljubav otvara horizonte nade

Ljubav koja se očitovala u Kristovu križu i koja nas poziva na život jedina je snaga koja pretvara naše kameno srce u srce od mesa; jedina snaga koja može preobraziti naše srce je Isusova ljubav, ako i mi ljubimo tom ljubavlju. A ta nas ljubav čini sposobnima ljubiti svoje neprijatelje i opraštati onima koji su nas uvrijedili. Postavit ću vam pitanje, svatko neka odgovori u svome srcu. Jesam li sposoban voljeti svoje neprijatelje? Svi imamo ljude, ne znam jesu li oni neprijatelji, ali s kojima se ne slažemo, koji su „s druge strane“; ima i onih koje su drugi povrijedili… Mogu li voljeti te ljude? Taj muškarac, ta žena koji su me povrijedili, koji su me uvrijedili? Mogu li mu oprostiti? Svatko neka odgovori u svome srcu. Isusova ljubav daje nam gledati drugoga kao sadašnjeg ili budućeg člana zajednice Isusovih prijatelja; potiče nas na dijalog i pomaže nam međusobno se slušati i poznavati. Ljubav nas otvara prema drugome i postaje temelj ljudskih odnosa. Čini nas sposobnima prevladati barijere naših slabosti i predrasuda. Isusova ljubav u nama stvara mostove, uči nove putove, potiče dinamiku bratstva. Neka nam Djevica Marija, svojim majčinskim zagovorom, pomogne primiti od njezina Sina Isusa dar njegove zapovijedi, a od Duha Svetoga snagu da je provodimo u djelo u svakodnevnom životu.
19.05.2019

"Nego izbavi nas od zla"

Posljednji vapaj Očenaša ustremljen je protiv ovog zla „širokih skuta“, koji drži pod svojim kišobranom najrazličitija iskustva: čovjekove tuge, patnju nevinih, ropstvo, iskorištavanje drugoga, plač nevine djece. Svi ti događaji protestiraju u čovjekovu srcu i postaju glasom u posljednjem izričaju Isusove molitve. Upravo u izvješćima o Muci neki izrazi iz molitve Očenaš pronalaze svoj najupečatljiviji odjek. Isus kaže: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti“ (Mk 14, 36). Isus je u punini iskusio ubod oštrice zla, ne samo smrt, nego smrt na križu, ne samo samoću, nego i prijezir, poniženje, ne samo zlobu, nego i okrutnost, iskusio je da se ono svom žestinom okomilo na Njega. Eto što je čovjek: biće opredijeljeno za život, koje sanja o ljubavi i dobru, ali zatim neprestano izlaže zlu sebe samog i svoje bližnje, do te mjere da možemo biti u napasti da očajavamo zbog čovjeka. Draga braćo i sestre, Očenaš je nalik simfoniji koja traži da se ispuni u svakome od nas. Kršćanin zna koliku zlo ima moć podjarmljivanja i istodobno doživljava koliko je Isus, koji nikada nije podlegao njegovim zavodljivostima, na našoj strani i pritječe nam u pomoć.
15.05.2019

Napustiti stranputice sebičnosti i krenuti putovima bratstva i sebedarja

Pastir dobri – Isus – je pažljiv prema svakome od nas, traži nas i ljubi nas, upravlja nam svoju riječ, poznaje u dubini naša srca, naše želje i nade, kao i naše neuspjehe i razočaranja. Prihvaća nas i ljubi nas takve kakvi jesmo, s našim dobrim stranama i našim manama. Za svakoga od nas on „daje život vječni“: pruža nam, to jest, mogućnost živjeti punim životom, kojem nema kraja. Čuva nas, k tome, i vodi nas s ljubavlju, pomažući nam proći neprohodne putove i katkad opasne staze koji se javljaju na životnom putu.

Glagolima i gestama koje opisuju način na koji se Isus, Dobri Pastir, odnosi s nama, odgovaraju glagoli koji se odnose na ovce, to jest nas: „slušaju glas moj“, „idu za mnom“. To su radnje koje pokazuju kako moramo odgovoriti na nježne i brižne Gospodinove postupke. Slušanje i prepoznavanje njegova glasa implicira prisnost s Njim, koja jača u molitvi, u susretu srca sa srcem s božanskim Učiteljem i Pastirom naših duša. Ta prisnost s Isusom, ta otvorenost, razgovarati s Isusom, jača u nama želju da ga slijedimo, izlazeći iz labirinta pogrešnih putova, napuštajući sebična ponašanja, kako bismo, po uzoru na Njega, krenuli na nove putove bratstva i sebedarja.

Ne zaboravimo da je Isus jedini Pastir koji nam govori, poznaje nas, daje nam vječni život i čuva nas. Mi smo jedno stado i moramo se samo truditi slušati njegov glas, dok On s ljubavlju proniče iskrenost naših srdaca. I iz te stalne prisnosti s našim Pastirom, iz tog razgovora s Njim, rađa se radost da ga slijedimo puštajući da nas vodi k punini vječnog života.
12.05.2019

Apostolski pohod Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji

U Bugarskoj me je vodila živa uspomena na sv. Ivana XXIII. koji je u tu zemlju poslan 1925. godine kao vizitator a zatim kao apostolski delegat. Potaknut njegovim primjerom dobrohotnosti i pastirske ljubavi susreo sam tamošnji puk, pozvan da djeluju kao most između Središnje, Istočne i Južne Europe; geslom „Pacem in terris“ pozvao sam sve da kroče putem bratstva; i na tome putu me posebno obradovao korak naprijed učinjen susretom s patrijarhom Bugarske pravoslavne Crkve Neofitom i članovima Svetog sinoda. Kao kršćani, naš poziv i poslanje je biti znak i oruđe jedinstva. I mi to možemo biti, uz pomoć Duha Svetoga, stavljajući ono što nas ujedinjuje ispred onoga što nas je dijelilo ili nas još uvijek dijeli.
08.05.2019

Papa u molitvi Kraljice neba: Neka Bugarska bude zemlja susreta

Ta vjera u uskrslog Krista proglašena je dvije tisuće godina u svakom kutku zemlje, kroz velikodušno poslanje tolikih vjernika, koji su pozvani dati sve za evanđeosko naviještanje, ne zadržavajući ništa za sebe. U povijesti Crkve, i ovdje u Bugarskoj, postojali su pastiri koji su se istaknuli svetošću života. Među njima volim podsjetiti na mog predšasnika, kojeg vi nazivate „bugarskim svecem“, svetog Ivana XXIII., svetog pastira, čije je sjećanje posebno živo u ovoj zemlji, gdje je živio od 1925. do 1934. godine. Ovdje je naučio cijeniti tradiciju Istočne Crkve, uspostavljajući odnose prijateljstva s drugim vjeroispovijestima. Njegovo diplomatsko i pastoralno iskustvo u Bugarskoj ostavilo je tako snažan trag na njegovu pastirskom srcu da je favorizirao perspektivu ekumenskog dijaloga u Crkvi, koja je doživjela značajan poticaj na Drugom vatikanskom koncilu, kojeg je sazvao upravo papa Roncalli. U određenom smislu, moramo zahvaliti ovoj zemlji za mudru i nadahnjujuću intuiciju „dobrog pape“.
05.05.2019

Otac ne postavlja djeci zamke

No, ni u najvećoj kušnji Bog nas ne ostavlja same. Kad se Isus povlači moliti u Getsemani, njegovo je srce preplavljeno neizrecivom tjeskobom – tako kaže učenicima – te proživljava samoću i napuštenost. Sam je, s odgovornošću za sve grijehe svijeta na leđima; sam, s neizrecivom tjeskobom. Kušnja je tako razorna da se događa nešto neočekivano. Isus nikada za sebe ne prosi ljubav, pa ipak one noći osjeća da mu je duša nasmrt žalosna te moli za blizinu svojih prijatelja: “Ostanite ovdje i bdijte sa mnom!” (Mt 26, 38). Kao što znamo, učenici, obamrli od straha, zaspali su. U času agonije, Bog traži od čovjeka da ga ne napušta, no čovjek spava. No, u času kad čovjek upoznaje svoju kušnju, Bog bdije. U najružnijim trenucima našega života, u trenucima najveće patnje, u najtjeskobnijim časovima, Bog s nama bdije, Bog se s nama bori, uvijek nam je blizu. Zašto? Zato što je Otac. Tako smo molitvu započeli riječima: “Oče naš”. On je Otac koji ne napušta svoju djecu. Ona noć Isusove patnje i borbe posljednji je pečat utjelovljenja: Bog silazi kako bi nas pronašao u našim ponorima i u patnjama koje prate našu povijest. To je utjeha u času kušnje: znati da ta dolina, otkako je Isus njome prošao, nije više pusta, nego je blagoslovljena prisutnošću Sina Božjega. On nas nikada neće ostaviti! Udalji stoga od nas, o Bože, čas kušnje i napasti. No, kad nam dođe taj čas, Oče naš, pokaži nam da nismo sami. Ti si Otac. Pokaži nam da je Krist uzeo na sebe teret i toga križa. Pokaži nam da nas Isus poziva da ga nosimo s njime, prepuštajući se s pouzdanjem tvojoj očinskoj ljubavi. Hvala!
01.05.2019

Nagovor Svetog Oca uz molitvu Kraljice Neba

Dodirnuti Isusove rane, a to su mnogi problemi, progoni i bolesti tolikih ljudi koji trpe. Nemaš mira? Idi i pohodi nekoga tko je simbol Isusove rane. Dodirni Isusovu ranu. Iz tih rana izvire milosrđe. Zato je danas nedjelja milosrđa. Jedan je svetac govorio da je tijelo raspetoga Isusa poput škrinje milosrđa, koje kroz rane dopire do svih nas. Svima nam je potrebno milosrđe, to znamo. Približimo se milosrđu i dodirnimo njegove rane u našoj braći koja trpe. Isusove su rane blago: iz njih izlazi milosrđe. Budimo hrabri i dodirnimo Isusove rane. S tim ranama on stoji pred Ocem, pokazuje ih Ocu i kao da kaže: “Oče, ovo je cijena, ovim sam ranama platio za svoju braću”. Svojim ranama Isus nas zagovara pred Ocem. Daje nam milosrđe ako se približimo i zagovara nas. Ne zaboravi Isusovih rana!

Drugi dar koji Isus donosi učenicima jest radost. Evanđelista izvještava da se “učenici obradovaše vidjevši Gospodina” (r. 20). Postoji još jedan redak, u Lukinoj inačici, koji kaže da od radosti nisu mogli povjerovati. I nama, kad se možda dogodi nešto nevjerojatno lijepo, dođe da kažemo: “Ne mogu vjerovati, to nije istina!” Tako i učenici, nisu mogli vjerovati od radosti. To je radost koju nam Isus donosi. Ako si žalostan, ako nemaš mira, pogledaj u Isusa raspetoga, pogledaj u Isusa uskrsloga, gledaj u njegove rane i zadobit ćeš radost.
28.04.2019

„Kako i mi otpuštamo dužnicima našim“

Ali Božja milost, tako izobilna, uvijek je zahtjevna. Oni koji su primili mnogo moraju naučiti toliko i davati i ne zadržavati samo za sebe ono što su primili. Oni koji su primili mnogo moraju naučiti davati mnogo. Nije slučajno da se u Matejevu Evanđelju, neposredno nakon što nam je darovan tekst Očenaša, među sedam korištenih izraza, ističe upravo bratsko opraštanje: „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka“ (Mt 6, 14-15). Ovo je tako snažno! Nešto si mislim: imao sam prilike čuti kako ljudi kažu: „Nikad neću oprostiti toj osobi! Nikada neću oprostiti ono što su mi učinili!“ Ali ako ti ne oprostiš ni Bog neće tebi oprostiti. Zatvaraš vrata. Razmislimo o tome jesmo li u stanju oprostiti ili ne. Neki svećenik, kad sam bio u drugoj biskupiji, sav tjeskoban pripovijedao mi je kako je išao podijeliti sakramente umirućih starici koja je bila na umoru. Jadna gospođa nije mogla govoriti. I svećenik joj reče: „Gospođo, kajete li se za grijehe?“. Gospođa je rekla: „Da“; nije ih mogao ispovijedati, ali je odgovorila: „Da“. To je dovoljno. A zatim: „Opraštate li drugima?“ A gospođa, na samrtnoj postelji, rekla je: „Ne“. Svećenik je ostao uznemiren. Ako ti ne oprostiš ni Bog tebi neće oprostiti. Razmislimo, mi koji smo ovdje, opraštamo li i možemo li oprostiti. „Oče, ne mogu ja to, jer su mi ti ljudi toliko zla učinili.“ Ali ako ti to ne polazi za rukom, zamoli Gospodina da ti da snage da to učiniš: Gospodine, pomozi mi da oprostim. Ovdje nalazimo poveznicu između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Ljubav doziva ljubav, oprost doziva oprost. U istom Matejevom Evanđelju nalazimo vrlo intenzivnu prispodobu posvećenu bratskom opraštanju (usp. 18, 21-35). Poslušajmo je.
24.04.2019

I mi smo pozvani Isusa osobno susresti i postati njegovi navjestitelji i svjedoci

Na ovaj Uskrsni ponedjeljak liturgija nas, s Matejevim Evanđeljem (usp. 28, 8-15), vraća na prazan Isusov grob. Dobro nam je u duhu se vratiti na prazan Isusov grob. Žene, pune straha i radosti, trče javiti učenicima da je grob prazan; i u tom trenutku pred njima se pojavljuje Isus. One „obujme mu noge i ničice mu se poklone“ (r. 9). Dotakle su ga: nije bio utvara, bio je Isus, živ, tijelom, bio je On. Isus razgoni strah iz njihovih srca i još više ih ohrabruje da navijeste braći što se dogodilo. Sva evanđelja naglašavaju ulogu žena, Marije Magdalene i drugih, kao prvih svjedoka uskrsnuća. Muškarci su se, u strahu, zatvorili u dvorani Posljednje večere. Petar i Ivan, obaviješteni od Magdalene, tek su nakratko izašli i na brzinu posjetili grob ustanovivši da je otvoren i prazan. Ali žene su prve susrele Uskrsloga i donijele navještaj da je On živ.
22.04.2019