Izbornik

Riječ Svetog Oca

Izaberimo, dakle, život!

Stvoreni smo ne zato da budemo individue koje samovoljno gospodare, nego zato da budemo u središtu mreže života koju čine milijuni vrsta koje nam je s ljubavlju pridružio naš Stvoritelj. Kucnuo je čas da ponovno otkrijemo svoj poziv djece Božje, uzajamnog bratstva i čuvara stvaranja. Kucnuo je čas da se pokajemo, da se obratimo i vratimo korijenima: ljubljena smo stvorenja Božja, koji nas svojom dobrotom poziva da ljubimo život i živimo ga u zajedništvu s ostalim stvorovima.

Stoga upućujem snažni poziv vjernicima da se posvete molitvi u ovome vremenu koje se, kao rezultat korisne ekumenske inicijative, slavi kao Vrijeme stvaranja. To je vrijeme intenzivnije molitve i djelovanja na dobrobit našeg zajedničkog doma koje započinje danas, 1. rujna, Svjetskim danom molitve za skrb o stvorenome svijetu, a završava 4. listopada, kada se spominjemo svetog Franje Asiškog. To je prilika da se osjetimo još više povezanima s našom braćom i sestrama različitih kršćanskih konfesija. Tu mislim posebno na pravoslavne vjernike, koji ovaj Dan slave već trideset godina.

U ovoj ekološkoj krizi koja pogađa sve trebamo oćutjeti duboku povezanost s muškarcima i ženama dobre volje. Pozvani smo zajedno promicati čuvanje mrežu života čiji smo dio.
01.09.2019

Put prave poniznosti vodi do zajedništva s Bogom

Evanđelje ove nedjelje (usp. Lk 14, 1.7-14) pokazuje nam Isusa kako sudjeluje na gozbi u kući nekog prvaka farizejskog. Isus gleda i promatra kako uzvanici trče, žure se da si osiguraju prva mjesta. To je prilično raširen stav čak i u naše dane, i to ne samo kad smo pozvani na ručak: obično se traži prvo mjesto zato da bi se potvrdilo tobožnju nadmoćnost nad drugima. U stvarnosti, ta utrka za prvim mjestima šteti zajednici, i građanskoj i crkvenoj, jer uništava bratstvo. Svi znamo te ljude: laktaše, koji se probijaju ne bi li se penjali sve više i više… Oni čine zlo bratstvu, štete bratstvu. (...)

Skromna velikodušnost je kršćanska. Ljudski uzvrat, naime, obično narušava odnose, čini ih „komercijalnim“, uvodeći osobni interes u odnos koji bi trebao biti velikodušan i slobodan. Isus nas, naprotiv, poziva na nesebičnu velikodušnost, da nam otvori put prema mnogo većoj radosti, radosti što smo dionici same ljubavi Boga koji nas očekuje, sve nas, na nebeskoj gozbi. Neka nam Djevica Marija, „ponizna i viša od svih stvorenja“ (Dante, Raj, XXXIII, 2), pomogne da prepoznamo sebe onakvima kakvi jesmo, tj. maleni; i nalazimo radost u davanju bez uzvrata.
01.09.2019

„Kad Petar bude prolazio“ (Dj 5, 15). Petar, glavni svjedok Uskrsloga

U ranama bolesnih, u bolestima koje su prepreka za napredovati na životnom putu, uvijek je Isusova prisutnost, Isusova rana. Tu je Isus koji poziva svakoga od nas da se za njih brinemo, da ih podupiremo, da ih ozdravljamo. Petrovo ozdraviteljsko djelovanje izaziva mržnju i zavist saducejâ, koji apostole bacaju u tamnicu i, uznemireni zbog njihova misterioznog oslobođenja, zabranjuju im da poučavaju. Ti su ljudi vidjeli čuda koja apostoli nisu učinili vradžbinom, već u Isusovo ime; ali nisu htjeli to prihvatiti te su ih bacili u zatvor, išibali ih. Kasnije ovi bivaju čudesno oslobođeni, ali srce saduceja bilo je tako okorjelo da nisu htjeli vjerovati onome što su vidjeli. Tada Petar odgovara nudeći ključ kršćanskog života: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Dj 5, 29), jer oni – saduceji – kažu: „Ne smijete nastaviti s tim stvarima, ne smijete ozdravljati“ –

„Ja se većma pokoravam Bogu negoli ljudima“: to je veliki kršćanski odgovor. To znači bespridržajno slušati Boga, bez odgađanja, bez kalkulacija; prianjati uza nj da bismo postali sposobni za savez s njim i s onima koje susrećemo na svome putu. Molimo i mi Duha Svetoga za snagu da se ne damo zastrašiti od onih koji nam zapovijedaju da šutimo, koji nas kleveću pa čak i nasrću na naš život. Zamolimo ga da nas jača iznutra kako bismo stekli sigurnost da je Gospodin svojom ljubavlju i utjehom prisutan uz nas.
28.08.2019

Uska vrata ljubavi

Gospodin će nas prepoznati ne po našim naslovima – „gle, Gospodine, pripadao sam toj udruzi, bio sam prijatelj ovog monsinjora, onog kardinala, tog svećenika…“. Ne, naslovi nisu bitni, oni nisu važni. Gospodin će nas prepoznati samo po skromnom životu, dobrom životu, životu vjere koji se pretače u djela. A za nas kršćane to znači da smo pozvani uspostaviti istinsko zajedništvo s Isusom, moleći se, pohađajući crkvu, pristupajući sakramentima i hraneći se njegovom Riječju. To nas održava u vjeri, njeguje nadu, oživljava ljubav. I tako, milošću Božjom možemo i moramo provoditi svoj život za dobro naše braće, boriti se protiv svakog oblika zla i nepravde.

Neka nam u tome pomogne Djevica Marija. Ona je ušla kroz uska vrata koja su Isus. Prihvatila ga je svim srcem i slijedila ga svaki dan svojega života, i kada nije shvaćala, i kad joj je mač probo dušu. Zato je zazivamo kao „Vrata nebeska“: Marija, Vrata nebeska; vrata koja vjerno preslikavaju Isusov lik: vrata Božjeg srca, zahtjevnog ali srca otvorenog svima nama.
25.08.2019

„Sve im bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32)

Ako želite znati jeste li dobri kršćani morate moliti, nastojati pristupati pričesti, sakramentu pomirenja. Ali signal da se tvoje srce obratilo je kad obraćenje dođe do džepova, kad zahvati vlastiti interes. Tu se vidi je li pojedinac velikodušan s drugima, pomaže li najslabije, najsiromašnije: kad obraćenje stigne dotle budi siguran da je to pravo obraćenje. Ako ostane samo na riječima to nije dobro obraćenje.

Euharistijski život, molitve, propovijedanje apostolâ i iskustvo zajedništva (usp. Dj 2, 22) čine vjernike mnoštvom osoba koje – kao što se kaže u knjizi Djela apostolskih – imaju „jedno srce i jednu dušu“ i koje ono što posjeduju ne smatraju svojim vlasništvom, nego im je sve zajedničko (usp. Dj 4, 32). To je model života toliko snažan da nam pomaže da budemo velikodušni a ne škrti. Zato „nitko […] među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali – kaže se u toj knjizi – zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao“ (Dj 4, 34-35).

Crkva je oduvijek imala tu gestu kršćanâ koji su se odricali svega suviška što su imali, stvari koje im nisu bile nužne kako bi ih davali onima kojima su bile potrebne. I ne samo novac, nego i vrijeme.
21.08.2019

Marija – utjeha i nada na našem ovozemaljskom hodočašću

To što danas slavimo su „velike stvari“. Marija je uznesena na nebo: ona, neznatna i ponizna, prva prima najveću slavu. Ona, koja je ljudsko biće, jedna od nas, postiže vječnost u duši i tijelu. I ona nas ondje čeka, poput majke koja čeka da joj se djeca vrate kući. Naime, Božji narod je zaziva kao „vrata nebeska“. Mi smo na putu, putnici prema nebeskom domu. Danas gledamo Mariju i vidimo cilj. Vidimo da je jedno stvorenje uzneseno u slavu Isusa Krista uskrsloga i da to stvorenje nije mogao biti nitko drugi doli ona, Otkupiteljeva Majka.

Vidimo da je u raju, zajedno s Kristom, Novim Adamom, također Marija, nova Eva, i to nam daje utjehu i nadu na našem ovozemaljskom hodočašću.

Blagdan Uznesenja Marijina poziv je svima nama, posebno onima koje muče sumnje i žalosti, i žive pognute glave, ne uspijevaju podići pogled. Pogledajmo gore, nebo je otvoreno; ne ulijeva strah, nije više daleko, jer na pragu neba je majka koja nas čeka i naša je majka. Ljubi nas, smiješi se i brižno nam pritječe u pomoć. Kao i svaka majka želi najbolje za svoju djecu i kaže nam: „Dragocjeni ste u Božjim očima; niste stvoreni za sitna zadovoljstva ovoga svijeta, nego za velike radosti neba“. Dà, jer Bog je radost, ne dosada. Bog je radost. Pustimo da nas Majka Božja primi za ruku. Svaki put kad uzmemo krunicu u ruke i molimo se njoj činimo korak naprijed prema velikom životnom cilju.
15.08.2019

Moramo držati upaljenom svjetiljku vjere

Svaki od nas ima svoj datum konačnog susreta. Gospodin kaže: „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!… Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!“ (rr.37 -38). Tim riječima Gospodin nas podsjeća da je život putovanje prema vječnosti; stoga smo pozvani oploditi sve talente koje imamo da urode plodom, ne zaboravljajući nikada da „nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo“ (Heb 13, 14). U toj perspektivi svaki trenutak postaje dragocjen te je potrebno živjeti i djelovati na ovoj zemlji čeznući za nebom: čvrsto stajati na zemlji, putovati zemljom, raditi na zemlji, činiti dobro na zemlji, a u srcu gajiti čežnju prema nebu.

Ne možemo doista razumjeti od čega se sastoji ta najveća radost, ali Isus nam to pomaže naslutiti usporedbom s gospodarom koji, našavši sluge još uvijek budne o svome povratku: „pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih“ (r. 37). Tako se očituje vječna radost raja: situacija će se stubokom okrenuti i neće više sluge, to jest mi, služiti Bogu, nego će sam Bog posluživati nas. I to Isus čini već od sada: Isus moli za nas, Isus nas gleda i moli se Ocu za nas, Isus nam služi sada, on je naš poslužitelj. I to će biti konačna radost. Pomisao na konačni susret s Ocem, bogatim milosrđem, ispunjava nas nadom i potiče nas na stalni predani rad na našem posvećenju i izgrađivanju pravednijeg i svijeta u kojem će biti više bratstva.
11.08.2019

„U ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!“

Isus uvijek pruža ruku, uvijek nastoji podići, djelovati tako da ljudi ozdrave, da budu sretni, da susretne Boga. To je „umijeće praćenja“ koje karakterizira nježnost kojom pristupamo „svetome tlu drugoga“, dajući hodu „odmjeren i ohrabrujući [ritam], odražavajući našu bliskost i pogled pun poštivanja i suosjećanja koji ujedno ozdravlja, oslobađa i potiče rast u kršćanskom životu“ (isto, 169). I to čine ova dvojica apostola s bogaljem: gledaju ga, govore „pogledaj nas“, pružaju mu ruku, podižu ga i ozdravljaju.

To je ono što Isus čini sa svima nama. Mislimo na to kad prolazimo kroz teške trenutke, mislimo na to u trenucima grijeha, u trenucima žalosti. Tu je Isus koji nam kaže: „Pogledajte me: ovdje sam!“ Primimo Isusovu ruku i pustimo da nas podigne. Petar i Ivan nas uče da se ne uzdamo u sredstva, koja su također korisna, nego u pravo bogatstvo koje je odnos s Uskrslim. Mi smo, naime, kao što bi rekao sveti Pavao, „siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju“ (2 Kor 6, 10). Sve naše je Evanđelje, koje očituje snagu imena Isusova koji čini čuda.
07.08.2019

Pravo je blago na nebu

Bogataš stavlja pred svoju dušu, to jest pred sebe samoga, tri promišljanja: mnoštvo nagomilanih dobara, mnogo godina za koje se čini da mu ta dobra jamče i, treće, spokoj i neobuzdano blagostanje (r. 19). Ali riječ koju mu je Bog uputio poništava te njegove planove. Umjesto „godina mnogih“, Bog ukazuje na neposrednost: „već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe“; umjesto uživanja u životu pred njega stavlja polaganje Bogu računa o svome životu, s posljedičnom presudom. Što se tiče stvarnosti mnogih nagomilanih dobara na kojima je bogataš sve temeljio, ona je pokrivena sarkazmom pitanja: „A što si pripravio, čije će biti?“ (r. 20). Sjetimo se borbe za baštinu; mnogih obiteljskih borbi i tolikih ljudi, svi znamo neku od tih priča, koje počinju izbijati u času smrti: unuci dolaze vidjeti: „Što je moje?“ i sve odnesu.
04.08.2019

Kršćanska je molitva dijalog između djece i Oca

Odgovarajući na izričito pitanje učenikâ, Isus ne daje apstraktnu definiciju molitve, niti poučava učinkovitoj tehnici molitve i „postizanja“ nečega. On, naprotiv, poziva svoje da dožive iskustvo molitve, stavljajući ih izravno u komunikaciju s Ocem, izazivajući u njima čežnju za osobnim odnosom s Bogom, s Ocem. Tu se krije novost kršćanske molitve! Ona je dijalog između osoba koje se ljube, dijalog utemeljen na povjerenju, podržan slušanjem i otvorenim za solidarnost. To je dijalog Sina s Ocem, dijalog između djece i Oca. To je kršćanska molitva. Stoga im predaje molitvu Očenaš, možda najdragocjeniji dar koji nam je ostavio božanski Učitelj u njegovu zemaljskom poslanju. Nakon što nam je otkrio svoje otajstvo Sina i brata, Isus nam tom molitvom daje prodrijeti u Božje očinstvo; želim to naglasiti: kad nas Isus uči molitvi Očenaš daje nam ući u Božje očinstvo i pokazuje nam način kako ući u molitveni i izravni dijalog s Njim, putem sinovskog povjerenja. I dijalog između oca i njegova sina, sina s ocem.
28.07.2019