Izbornik

Riječ Svetog Oca

Papina kateheza povodom 50. svjetskog dana Zemlje

Svoju zadaću da budemo čuvari i upravitelji Zemlje nismo ispunili zbog sebičnosti. „Dovoljno je iskreno pogledati stvarnost pa da se uvidi kako je naš zajednički dom izložen propadanju“ (ibid., 61). Onečistili smo ga, opustošili i time ugrozili svoj vlastiti život. Zato su osnovani razni međunarodni i lokalni pokreti ne bi li probudili savjesti. Iskreno cijenim te inicijative i bit će potrebno da nam djeca izađu na ulice kako bi nas naučila onome što je očito, odnosno da nam nema budućnosti ako uništimo okoliš od kojega živimo.

Nismo uspjeli čuvati zemlju, svoj dom i vrt, nismo uspjeli čuvati svoju braću. Sagriješili smo protiv zemlje, protiv bližnjega i, u konačnici, protiv Stvoritelja, dobroga Oca koji iskazuje svima svoju brižnu skrb i želi da živimo zajedno u zajedništvu i blagostanju. A kako reagira Zemlja? Ima jedna španjolska izreka koja je u ovome vrlo jasna a glasi: „Bog prašta uvijek; mi ljudi ponekad oprostimo, ponekad ne, a Zemlja ne oprašta nikada“. Zemlja ne oprašta: ako smo zemlju upropastili njezin odgovor nam se neće nimalo svidjeti.

Kako možemo uspostaviti skladan odnos sa zemljom i ostatkom čovječanstva? Skladan odnos… Mnogo puta gubimo viziju sklada: sklad je djelo Duha Svetoga. A kako obnoviti taj sklad u zajedničkom domu, na zemlji, i u našem odnosu s ljudima, s bližnjim, s najsiromašnijima? Trebamo na nov način gledati naš zajednički dom. Da se razumijemo: to nije spremište zaliha koje treba iskoristiti. Za nas vjernike, prirodni svijet je „Evanđelje stvaranja“ koje izražava Božju moć stvaranja u oblikovanju ljudskog života i stvaranju svijeta zajedno s onim što sadrži radi čovjekova uzdržavanja. Biblijsko izvješće o stvaranju zaključuje se ovako: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“ (Post 1, 31). Kad vidimo ove prirodne tragedije koje su odgovor Zemlje na naše zlo postupanje, pomislim: „Ako sada pitam Gospoda što misli o tome, ne vjerujem da će mi reći da je to nešto za što bismo rekli da je veoma dobro“. Mi smo upropastili Gospodinovo djelo!
22.04.2020

Papa: Odgovor kršćana na oluje života može biti samo milosrđe

Odgovor kršćanâ na oluje života i povijesti može biti samo milosrđe: samilosna ljubav među nama i prema svima, posebno prema onima koji trpe, koji se više muče, koji su napušteni… To nije izvanjska, površna i izvještačena sućutnost niti asistencijalizam, nego samilost koja dolazi iz srca. A Božje milosrđe dolazi iz Srca Kristova, iz Srca Krista Uskrsloga. Izvire iz trajno otvorene rane njegova boka, otvorena za nas, kojima su uvijek potrebni oproštenje i utjeha. Kršćansko milosrđe treba također nadahnjivati pravednu razdiobu među državama i njihovim institucijama kako bi se solidarno uhvatili u koštac s trenutnom krizom.

Upućujem čestitku braći i sestrama Istočnih Crkava koji danas slave Uskrs. Zajedno naviještamo: „Doista uskrsnu Gospodin!“ (Lk 24, 34). Osobito u ovom času kušnje osjećamo koji je veliki dar nada koja dolazi iz uskrsnulosti s Kristom! Osobito se radujem s istočnim katoličkim zajednicama koje iz ekumenskih razloga slave Uskrs zajedno s pravoslavnim zajednicama: neka to bratstvo bude utjehom tamo gdje su kršćani mala manjina.
19.04.2020

„Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“

Zapitajmo se: kakav mir daje svijet? Ako razmišljamo o ratnim sukobima vidimo da rat obično završi na dva načina: porazom jedne strane ili mirovnim pregovorima. Možemo se samo nadati i moliti da se ljudi uvijek odluče za ovaj drugi put. Moramo, međutim, uzeti u obzir da povijest čini beskrajan niz mirovnih pregovora prekršenih uzastopnim ratovima ili promjenom oblika tih istih ratova ili mjesta na kojima se odvijaju. I u naše vrijeme vode se pojedinačni ratovi na više poprišta i na različite načine.[1] S pravom možemo posumnjati da u kontekstu globalizacije koja se sastoji prije svega od ekonomskih ili financijskih interesa mir za jedne znači rat za druge. A to nikako nije Kristov mir!

Kako, naprotiv, Gospodin Isus „daje“ svoj mir? Čuli smo svetog Pavla kako govori da je Kristov mir „od dvoga učiniti jedno“ (usp. Ef 2, 14), razoriti neprijateljstvo i pomiriti. A taj se mir postiže po Njegovu Tijelu. On pomiruje sve stvari i sklapa mir krvlju svog križa, kao što na drugome mjestu kaže Apostol (usp. Kol 1, 20).

I ovdje se pitam, svi se možemo zapitati: tko su, dakle, mirotvorci? Sedmo blaženstvo najviše je obilježeno djelovanjem, izričito je djelotvorno. Verbalni izraz analogan je onome koji se u prvom retku Biblije koristi za stvaranje i ukazuje na inicijativu i djelovanje. Ljubav je po svojoj naravi kreativna – ljubav je uvijek kreativna – i traži pomirenje pod svaku cijenu. Djecom se Božjom zovu oni koji su svladali vještinu mirotvorstva i provode mir u djelo. Oni znaju da nema pomirenja bez dara vlastitoga života i da mir treba tražiti uvijek i na sve načine. Uvijek i na sve načine: ne zaboravite to! Treba ga tako tražiti. To nije autonomno djelo koje je plod vlastitih sposobnosti, nego  je to očitovanje milosti primljene od Krista, koji je naš mir i koji nas je učinio Božjom djecom.
15.04.2020

Kristovo uskrsnuće je poruka života i nade

Ako je Krist uskrsnuo, moguće je s pouzdanjem gledati na svaki događaj našega života, pa čak i na one najteže i pune tjeskobe i neizvjesnosti. Eto uskrsne poruke koju smo pozvani naviještati, riječima i nadasve svjedočanstvom života. Neka u našim domovima i srcima odjekuje ta radosna vijest: „Ufanje mi uskrslo je, Krist, moj Gospod i sve moje“ (Uskrsna posljednica). Neka ta sigurnost snaži vjeru svakog krštenika i obodri prije svega one koji se suočavaju s najvećim patnjama i teškoćama.

Neka nam Djevica Marija, tiha svjedokinja smrti i uskrsnuća svog sina Isusa, pomogne čvrsto vjerovati u to otajstvo spasenja koje, prihvaćeno s vjerom, može promijeniti život. To je uskrsna želja koju još jednom svima upućujem. Povjeravam je Njoj, našoj Majci, koju sada zazovimo molitvom Regina caeli.
13.04.2020

Poruka pape Franje Urbi et orbi - gradu i svijetu

U mojim su mislima danas prije svega oni koji su izravno pogođeni koronavirusom: bolesnici, oni koji su umrli i članovi obitelji koji oplakuju smrt svojih najmilijih, kojima ponekad nisu mogli uputiti čak ni posljednji pozdrav. Neka Gospodin života primi pokojne u svoje kraljevstvo i podari utjehu i nadu onima koji su još uvijek izloženi kušnji, posebno starijima i usamljenim osobama. Neka ne uskrati svoje utjehe i potrebne pomoći onima koji su u posebno osjetljivim prilikama, poput onih koji rade u staračkim domovima ili žive u vojarnama ili zatvorima. Za mnoge je ovo Uskrs samoće, kojega žive usred žalostî i mnogih teškoća koje izaziva pandemija, od tjelesne patnje do ekonomskih problema.

Ova bolest nije nas lišila samo doticaja s dragim osobama, nego i mogućnosti da osobno crpimo utjehu koja izvire iz sakramenata, posebno euharistije i pomirenja. U mnogim zemljama nije im bilo moguće pristupiti, ali Gospodin nas nije ostavio same! Ostajući ujedinjeni u molitvi, sigurni smo da je On na nas svoju ruku stavio (usp. Ps 138, 5), ponavljajući snažno: ne boj se, „uskrsnuo sam i uvijek sam s tobom“ (usp. Rimski misal)!

Neka Isus, naša Pasha, dadne snagu i nadu liječnicima i medicinskim sestrama i tehničarima, koji posvuda pružaju svjedočanstvo brige i ljubavi za druge do krajnjih granica izdržljivosti, a nerijetko i do žrtvovanja vlastitog zdravlja. Njima, kao i onima koji marljivo rade na osiguravanju osnovnih službi potrebnih za građanski suživot, pripadnicima snaga reda i vojnicima koji su u mnogim zemljama pomogli u ublažavanju teškoća i patnji stanovništva, upućene su naše srdačne misli sa zahvalnošću.
12.04.2020

U križu Bog objavljuje svoje pravo lice

Možemo se danas zapitati: koje je pravo lice Boga? Obično projiciramo, u najvećem stupnju, na njega što mi jesmo: naš uspjeh, naš osjećaj za pravdu, pa čak i našu srdžbu. Ali Evanđelje nam govori da Bog nije takav. Drugačiji je i nismo ga mogli upoznati vlastitim silama. Zbog toga nam je postao blizak, došao nam ususret i upravo se o uskrsnuću objavio u punini. A gdje se to potpuno objavio? Na križu. 

Ondje učimo značajke lica Božjeg. Ne zaboravimo, braćo i sestre, da je križ Božja katedra. Dobro nam je gledati raspelo u tišini i vidjeti tko je naš Gospodin: On je onaj koji ne upire prstom ni u koga, pa čak ni u one koji ga razapinju, nego širi ruke svima; koji nas ne satire svojom slavom, nego dopušta da radi nas bude lišen svoje slave; koji nas ne ljubi riječima, nego nam daje život u tišini; koji nas ne prisiljava, nego nas oslobađa; koji se prema nama ne odnosi kao prema strancima, nego uzima na sebe naše zlo, uzima na se naše grijehe. I zato, da bismo se oslobodili predrasudâ o Bogu, upiremo svoj pogled u raspelo. A zatim otvaramo Evanđelje. Ovih dana, kad smo svi u karanteni i kod kuće, zatvoreni, uzmimo u ruke to dvoje: raspelo, promatrajmo ga; i otvorimo Evanđelje. To će biti za nas – da tako kažem – poput velike kućne liturgije, jer ovih dana ne možemo ići u crkvu. Raspelo i Evanđelje.
08.04.2020

Mladi su pozvani svjedočiti nadu u ovom teškom vremenu

Dragi prijatelji, krenimo s vjerom u Veliki tjedan u kojem Isus pati, umire i uskrisuje. Osobe i obitelji koje neće moći sudjelovati u liturgijskim slavljima pozvane su okupiti se u molitvi kod kuće, također uz pomoć tehnoloških sredstava. Prigrlimo u duhu bolesne, njihove obitelji i one koji ih liječe s velikim samoprijegorom; molimo za pokojne u svjetlu pashalne vjere. Svatko je prisutan u našem srcu, u našem sjećanju, u molitvi.

Od Marije učimo nutarnju tišinu, pogled srca, ljubavlju ispunjenu vjeru kako bismo slijedili Isusa na križnome putu, koji vodi k slavi Uskrsnuća. Ona kroči zajedno s nama i podupire našu nadu.
05.04.2020

Poruka pape Franje za 57. svjetski dan molitve za zvanja [Nedjelja Dobrog Pastira, 3. svibnja 2020.]

Prva riječ zvanja je, dakle, zahvalnost. Ploviti u pravome smjeru nije zadaća povjerena isključivo našim snagama niti ovisi isključivo o rutama kojim odlučimo putovati. Ostvarenje nas samih i naših planova u životu nije matematički rezultat onoga što odlučimo u stanovitom izoliranom “ja”; naprotiv, to je prije svega odgovor na poziv koji nam dolazi odozgor. Gospodin je taj koji nam pokazuje obalu prema kojoj trebamo ići i koji nam, još prije toga, daje hrabrost da uđemo u lađu. On je taj koji, pozivajući nas, postaje također naš kormilar, On nas prati i pokazuje nam put, sprječava nas da se nasučemo na hridi neodlučnosti i čak nam omogućuje hodati po uzburkanim vodama.

Svako zvanje rođeno je iz tog pogleda punog ljubavi kojim nam je Gospodin došao u susret, možda čak u času kad su nam se o lađu razbijali olujni valovi. »Više no naš vlastiti izbor to je odgovor na Gospodinov besplatni poziv« (Pismo svećenicima, 4. kolovoza 2019.). Uspjet ćemo ga otkriti i prigrliti kad otvorimo svoje srce zahvalnosti i osjetimo Božji prolazak u našem životu.

Kad učenici vide Isusa kako im prilazi koračajući po moru prvo misle da je to utvara i ispunjeni su strahom. Ali ih Isus odmah umiruje riječima koje bi nas trebale stalno pratiti u našem životu i na našem putu zvanja: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14, 27). Upravo to je druga riječ koju vam želim izručiti: hrabrost.
04.04.2020

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“

Ali što znači „čisto“ srce? Čisto srce živi u Gospodinovoj prisutnosti, čuvajući u srcu ono što je dostojno odnosa s njim; samo na taj način posjeduje „unificiran“, pravocrtan, ne krivudav, nego jednostavan život. Pročišćeno srce je, dakle, rezultat procesa koji uključuje oslobađanje i odricanje. Čisto srce se ne rađa takvim, doživjelo je unutarnje pojednostavljenje, naučivši zanijekati zlo u sebi, što se u Bibliji naziva obrezanje srca (usp. Pnz 10, 16; 30.6; Ez 44, 9; Jr 4, 4 ).

To unutarnje čišćenje podrazumijeva prepoznavanje onog dijela srca koji je pod utjecajem zla – „Znate, oče, ja tako osjećam, tako mislim, tako vidim i to je loše“: prepoznati ono što je loše, dio koji je zamagljen zlom – kako bi se svladalo umijeće koje se sastoji u tome da uvijek pustimo Duhu Svetom da nas uči i vodi. Put od bolesnog srca, od grešnog srca, od srca koje ne može dobro vidjeti stvari, jer je u grijehu, do punine svjetlosti srca je djelo Duha Svetoga. On je taj koji nas vodi na tom putu. Eto, tim putovanjem srca dolazimo do „gledanja Boga“.

U tom blaženom gledanju postoji buduća, eshatološka dimenzija, kao i u svim blaženstvima: to je radost Kraljevstva nebeskog kojem idemo ususret. Ali postoji i druga dimenzija: vidjeti Boga znači razumjeti naume Providnosti u onome što nam se događa, prepoznati njegovu prisutnost u sakramentima, njegovu prisutnost u braći, posebno siromašnima i patnicima i prepoznati ga tamo gdje se On očituje (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2519).
01.04.2020

Božji odgovor na smrt je Isus

I danas nam Isus ponavlja: „Odvali kamen“. Bog nas nije stvorio za grob, stvorio nas je za život, lijep, dobar, radostan život. Ali „đavlovom je zavišću došla smrt u svijet“ (Mudr 2, 24), kaže se u Knjizi mudrosti, a Isus Krist je došao da nas oslobodi od njezinih zamki.

Pozvani smo, dakle, ukloniti kamenje svega što ima okus smrti: na primjer, licemjernost kojom se živi vjera je smrt; destruktivna kritika drugih je smrt; uvreda, kleveta, je smrt; marginalizacija siromašnih je smrt. Gospodin od nas traži da uklonimo to kamenje iz srca i tada će život i dalje cvjetati oko nas. Krist živi i onaj tko ga prihvati i pristane uza Nj stupa u dodir sa životom. Bez Krista, ili izvan Krista, ne samo da nema života, nego se ponovno pada u smrt.

Lazarovo uskrsnuće također je znak preporođenja koje se događa kod vjernika krštenjem, potpunim uranjanjem u Kristovo vazmeno otajstvo. Djelovanjem i snagom Duha Svetoga kršćanin je osoba koja putuje kroz život kao novo stvorenje: stvorenje za život i koje ide prema životu.

Neka nam Djevica Marija pomogne biti suosjećajni poput njezina Sina Isusa, koji je našu bol učinio svojom. Neka svatko od nas bude blizu onima koji su u kušnji, postajući za njih odraz Božje ljubavi i nježnosti, koji nas oslobađa od smrti i život čini pobjedom.
29.03.2020