Izbornik

Biskup Šaško predvodio sprovodne obrede bogoslova Zagrebačke nadbiskupije Josipa Fruka

04.07.2020





Sa svih strana – iz ravne Slavonije, Podravine, Banije i Korduna, Međimurja i Zagorja, Zagreba… – ne žaleći truda i žrtava, čak i odgađajući studentske i druge obveze… prijatelji, kolege sa studija, bogoslovi, svećenici… krenuli su u prigorski kraj, u malu Bedenicu, rodnu župu bogoslova Josipa Fruka koji nas je i sada kao pokojni okupio na molitvu i zajedništvo vjere u Uskrsloga Spasitelja. Domaći vele da ne pamte da je na nečiji sprovod došlo toliko ljudi… Koliko se moglo gledati ljudima u oči – mlado i staro, muževi i žene – nije moglo zatomiti tugu i suzu koja je tekla niz lica, a što je bilo dovoljno da se zaključi kako su svi nazočni iskreno voljeli Josipa, voljeli njegovu jednostavnost, spontanost, vedrinu i njegovu oduševljenost Kristom i zahvalnost za dar poziva… sada je sve to još više došlo do izražaja, još se dublje nastanilo u našem srcu i duši.



Bogoslovi i okupljeni vjernici na groblju, uz lijes sa mrtvim tijelom bogoslova Josipa i sa njegovim roditeljima, sestrom i rodbinom, predvodili su molitvu slavnih otajstava krunice i onu šestu desetku “Koji neka se smiluje duši bogoslova Josipa” te pjevali pjesme u čast Majci Božjoj koja je vjerujemo kao “domaćica neba” svoga sina Josipa primila i preporučila milosrđu Oca nebeskoga. Povelik prostor uz mrtvačnici bio je dupkom pun, cesta do groblja sve se više ispunjala vjernicima. Prolazak procesije, desetak ministranata, pedesetak bogoslova u korskom ruhu, četrdesetak svećenika sa pomoćnim biskupom zagrebačkim mons. Ivanom Šaškom poticalo je nazočne vjernike na zahvalnost Bogu, a također tugu i sjetu “kako bi bilo lijepo da je i Josip tu među bogoslovima”…”zar ga zaista nema…”.



Nakon kratkoga poklona posmrtnim ostacima i izraza sućuti roditeljima i bližnjima, započeo je sprovodni obred snažnom antifonom Ljubomira Galetića “Vjerujem da moj Otkupitelj živi”. Nakon pjesme biskup je znakom križa i uvodnim riječima uveo u otajstvo slavlja života u Bogu, potom se okupljenima, u ime bogoslova i odgojitelja obratio rektor Anđelko Košćak, a u ime župa i svećenika Zelinskoga dekanata preč. Vladimir Bogdan, dekan. Uslijedila su čitanja te psalam “Iz dubine vapijem tebi Gospodine”.  Nakon prošnji i zaključne molitve krenula je sprovodna procesija na obližnje groblje koje se sve više ispunjalo stotinama vjernika, a pjesma bogoslova sve je poticala na pobožnost, uzdizala srca nebu odakle nas je, vjerujemo, “iz nekog kutka, kroz odškrinuti prozorčić svetih nebesa…” osmjehom i zahvalnim srcem pratio naš Josip.


 
Gotovo su svi vjernici sa groblja krenuli u župnu crkvu Svih svetih na misno slavlje koje je predslavio mons. Ivan u koncelebraciji dvadesetak svećenika. Bogoslovi su započeli misno slavlje pjesmom Anzelma Canjuge “Bog će im otrti svaku suzu s očiji”. U propovijedi je biskup, glede bogoslova Josipa, iskaknuo značajke ustrajnosti, radišnosti, spremnosti pomoći bližnjima, angažiranosti u raznim crkvenim događajima te ljubav i pobožnost prema Majci Božjoj Bistričkom, a posebno se zaustavio i nekoliko puta spomenuo kako je bogoslovu Josipu “stalo” – da nešto učini, učini dobro, da radi, da se zalaže, bori, da ne odustane, …kako mu je stalo da se Božje djelo, Božji poziv u njemu ostvari na najbolji mogući način.


 
Za prinos darova bogoslovi su pjevali “Ja sam uskrsnuće i života”, a za pričest “Sva ljubavi mi Isuse”, “O Marijo slatki moj spokoju” i “Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja”. Nakon pričesti i Popričesne molitve sjećanje na bogoslova Josipa izrekao je bogoslov pete godine Vatroslav Siketić. Tekst sjećanje donosimo u cijelosti. Prije misnoga blagoslova obratio se bedenički župnik preč. Ivan Vragović i prisjetio se pojedinih trenutaka provedenih s Josipom.
Misno slavlje je zaključeno pjesmom “Srce božanskom Isusa moga”; crkvom je posebno odjekivala druga kitica “…ti ćeš mi biti nada do groba…ti ćeš mi duši pokoja dat’..”.
  

         
Dobri i milosrdni Bože, hvala ti za život i svjedočanstvo vjere i ljubavi našega bogoslova Josipa. Vjerujemo da se već sada i zauvjek raduje u društvo nebesnika i da mu je sada u potpunosti jasno zašto uvijek, baš uvijek treba izabrati put dobra, put križa, put žrtve i odricanja, zašto ne odustati u predanju i poslušnosti volji Božjoj, zašto vjerovati, nadati se i ljubiti, zašto je imalo smisla blagovati sa stola Božje riječi i euharistijskoga stola…
“Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. Kad se probudim k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac, za njim srce mi čezne u grudima.” (Job 19, 25-27)



Spomen riječ bogoslova Vatroslava Siketića na sprovodu bogoslova Josipa Fruka. Bedenica, 3. srpnja 2020.

U ime bogoslova, posebno njegove-naše pete godine, nadam se da će ove riječi biti primljene kao riječi nesvakidašnje obitelji (one bogoslovske) i kao riječi dragih prijatelja.

Ovdje smo okupljeni zbog osobe Isusa Krista. On je rođen, živio s nama u svemu jednak, osim u grijehu, on je raspet; on je umro; on je pokopan. On je slavno uskrsnuo od mrtvih i sjedi zdesna Ocu.
Crkva Božja, svi kršteni, nasljeduje Gospodina Isusa u Njegovom životu, a taj život je: ljubav.Josip je ostavio i pisani trag-svjedočanstvo o svojoj ljubavi u posljednjoj lapidarnoj tvrdnji: „Sve materijalne vrijednosti svijeta ne vrijede više od ljubavi tvoje majke.“ Prva je ljubav prema majci koja ga je rodila, odgojila i ljubila; o kojoj je govorio s toliko sinovske radosti, a koja je dio predivne stvarnosti: „mama-i-tata“. Svima nam je poznata Josipova velika ljubav prema roditeljima i velika briga oko roditelja – gospodina Stjepana i gospođe Ruže – i koliko mu je značio svaki trenutak koji je mogao provesti s njima.

Druga je ljubav prema Majci koja ga je blago gledala s obronaka njegovog ljubljenog rodnog kraja – Majci Božjoj Bistričkoj. Njoj je radosno išao, s njom je radostan proveo mnoge dane, u njezinom svetištu bio je „doma“.
Od Josipa smo i kao godina i kao bogoslovija tijekom svih pet godina učili o iskrenosti, o brižnosti, o marljivosti, o predanosti i o vedrini. Sve njegove vrline izvirale su iz istog događaja: iz susreta s Gospodinom Isusom; i za cijeloga našeg poznanstva, koje je preraslo u prijateljstvo i bratstvo, svjedočio nam je dvije stvarnosti: vrijednost napora, nastojanja svakog pojedinca i veličanstvenost Božje providnosti koja vodi stvoreni svijet svojem dovršetku, ispunjenju, ali koja nam je često, iz perspektive „sa zemlje“, nejasna.

Njegov život je proročki, oslonjen na Boga i njegovu riječ, zauzet za dobrobit drugih i predan služenju u Crkvi.
Josipov život jučer je promijenjen, a s njegovim i naši su životi promijenjeni. Kao krštenik, Josip je neopozivo pritjelovljen Kristu Isusu koji je isti, piše u Poslanici Hebrejima: „jučer, danas i uvijeke“ (Heb 13,8), a što nas nuka da u ovom slavlju sprovoda gledamo u tri smjera. U prošlost gledamo sa zahvalnošću za velika djela koja je Gospodin učinio za Josipa i s Josipom. U sadašnjosti stojimo s molitvom prikazujući ju za Josipa. U vječnost upiremo svoj pogled s nadom, zagledani u Uskrsloga, svjesni da je tanka koprena što dijeli vrijeme i vječnost.

Posljednje što nam je Josip ostavio objavljeno na svom Facebook profilu je pjesma Božje pobjede „Evo dajem sve“.
 
Tekst te pjesme glasi:

Evo dajem sve,
i sad se predajem,
da Tebi služim.
Evo me, Gospode.


 
Josipe, sada si na drugačiji način dionik otajstva Svih svetih. Pretekao si nas na putu u Očev milosrdni zagrljaj, dajući mu svega sebe.




Pripremio: Preč. Anđelko Košćak, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu