Izbornik

Homilija kardinala Bozanića na blagdan bl. Alojzija Stepinca

10.02.2020



 Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na blagdan bl. Alojzija Stepinca
Zagreb, Katedrala, 10. veljače 2020. godine.
 
Liturgijska čitanja: 2 Kor 1, 3-7. 8b-9.12; Iv 12,23-28

Braćo i sestre!

1. Prije šezdeset godina na današnji dan, 10. veljače 1960. godine, popodne, u Krašiću je u Gospodinu preminuo zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac. »S molitvom na ustima i srcu, svjestan kuda ide, pošao je na sud Božji. Boga je blagoslivljao, govoreći: Blagoslovljeno Božje Ime. Bogu je u najtežim mukama zahvaljivao, govoreći: Deo gratias (Bogu hvala). Bogu se predao govoreći: Fiat voluntas Tua ( Budi volja tvoja). Ovo je smrt pravednika. I mi tu ponavljamo: Deo gratias i Blagoslovljen Bog u svojim svecima«. Zabilježio je u svom Dnevniku krašićki župnik Josip Vraneković (Navedeno prema: BATELJA, Juraj (prir.), Josip Vraneković, Dnevnik – Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca, 5. XII. 19512. – 10. II. 1960., Zagreb, 2011., str. 839).

Slaveći euharistiju blagdana blaženoga Alojzija, prigodom šezdesete obljetnice njegova preminuća, u naviještenoj Božjoj riječi čuli smo kako sveti Pavao piše Korinćanima: »Kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša«. A Isus u Evanđelju naglašava da zrno koje umre »donosi obilat rod«.

Riječ Božja naglašava: obilje utjehe, obilje roda. Sve to ima svoj temelj u razlogu Isusova dolaska na svijet, a taj razlog je Isus sažeo u rečenicu koja ističe srž Radosne vijesti: »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju« (Iv 10, 10).

Obilje utjehe, obilje roda i izobilje života… Nisu li to, braćo i sestre, sadržaji koji privlače svakoga čovjeka? U konačnici, svi ih želimo postići, ali su putovi i mjesta na kojima ih tražimo često različiti. I rijetko će ih netko, što je samo po sebi razumljivo, vezati uz umiranje.
 
2. O šezdesetoj obljetnici smrti nadbiskupa Stepinca prikladno je prepoznati utjehu, plodove i život koji su nastali od tog zrna. To se ne odnosi samo na Stepinčevu smrt, jer je njegova brazda bila otvorena puno prije, jer je to zrno – u poniznosti i vjernosti Gospodinu – dozrijevalo, klijalo i donosilo plodove služenjem u nasljedovanju Krista. Njegova smrt prije šest desetljeća izgledala je u očima neprijatelja kao završetak koji zemlja treba zauvijek prekriti i sakriti. Cilj i nije bio samo Nadbiskup, nego Crkva, a u konačnici i sam Krist i kršćanstvo.

Uz takav pristup razumljiva je i zbunjenost i nesigurnost komunističkih vlasti, kada su se pitali gdje je za njih bolje pokopati Kardinalovo tijelo. Imali su svoje razloge. Procjenjivali su političke utjecaje i gibanja. Mislili su da izborom mjesta, zemlje, kamene ploče, mogu zaustaviti rast. Međutim, za Božje zrno koje životom probija svaku koru svejedno je ispod kojega se kamena nalazi smrtno tijelo.

Gospodin daje život u izobilju. Duh koji oživljuje dao je da Stepinčevo zrno donosi plod u srcima ljudi; i to u izobilju: nezaustavljiv, pun utjehe, nade i života. I letimičnim pogledom unatrag vidimo predivne plodove te prisutnosti koja se nastavlja nakon smrti kardinala Stepinca; raste, jača i prelazi u nove oblike, u skladu s novim okolnostima u kojima živi Crkva, kako mjesna, tako i sveopća.

U Hrvatskoj i diljem svijeta Stepinčevo je mučeništvo dobilo nove grane i mladice. Posebno je odjeknula Stepinčeva smrt i beatifikacija u čijem se svjetlu tada čitao život Crkve i hrvatskoga naroda. Tako je ostalo do danas. Stoga i večeras mislima i srcem ponavljamo riječi svetog pape Ivana Pavla II. izrečene u Mariji Bistrici: »Prepuni smo danas radosti u zajedničkom zahvaljivanju Bogu za novi plod svetosti što ga hrvatska zemlja pruža Crkvi u osobi mučenika Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala Svete Rimske Crkve« (Govor u Mariji Bistrici, 3. listopada 1998.).

Blaženikova je prisutnost ostala živom, poticajnom, privlačnom, kako u zajednicama vjernika, tako i u raznim odgojnim i obrazovnim, kulturalnim, sportskim i drugim društvenim institucijama; u umjetničkim djelima, u imenima i znakovima u našoj svakidašnjici, u gradovima i mjestima u kojima živimo.

Ta prisutnost ne živi samo u domovini Hrvatskoj. Izvanjski trag možemo pratiti od Krašića i Zagreba, iz ove Prvostolnice, gdje njegov grob postaje središte hodočašća koje privlači mnoge vjernike da ovdje mole i časte mučenika slobode savjesti i kršćanske nade. Ovdje nam blaženi mučenik Alojzije trajno svjedoči svoju duboku povezanost s Isusom Kristom, Zrnom koje je bilo uzdignuto na Križ te pobijedilo grijeh i smrt. Stoga smo večeras došli našem Blaženiku jer osjećamo da On dotiče naša srca u našim nadanjima i trpljenjima.
 
3. Ovogodišnji blagdan blaženoga Alojzija u našoj Prvostolnici slavimo imajući pred sobom poseban Križ koji proširuje pogled na obilje plodova trpljenja iz ljubavi. Ovaj Križ, koji je 20. studenoga 2017. godine u Rimu blagoslovio papa Franjo, k nama je došao iz Budimpešte. Križ je simbol 52. Međunarodnoga euharistijskoga kongresa, koji će se u rujnu ove godine proslaviti u mađarskome glavnom gradu, gdje će prema predviđanjima milijunsko mnoštvo katolika slaviti Euharistiju.

Naime, ovaj misijski Križ, zanimljiv je svojim izgledom i sadržajem. U središtu se nalazi relikvija Kristova križa, na kojemu je razapet i na kojemu nas je na Kalvariji Božji Sin otkupio. Ovaj Križ po sebi ima dekoraciju brončanih vitica koje nalikuju na grane i mladice, izrasle iz korijena Kristova prinosa na Kalvariji. U tim se viticama nalaze relikvije svetaca i blaženika, upravo da bi se pokazala nutarnja povezanost i neodvojivost Kristovih učenika od njega i da bi se jasnije vidjelo da su sveci i blaženici plodovi koji daju novo sjeme za život svijeta.

Ovaj Križ je izniman relikvijar na kojemu se nalaze relikvije trideset (30) svetaca i blaženika. Među njima je 16 relikvija mučenika, od čega jedanaest (11) mučenika iz komunističkog razdoblja, posebno iz Srednje i Istočne Europe, a pet (5) je mučeništava iz drugih razdoblja.

Nažalost, u našoj Domovini, ali i u drugim zemljama koje su iskusile komunistički totalitarizam, o tom se vremenu još i danas pokušava stvarati neistinitu sliku, s obilježjima privlačnosti ili barem prihvatljivosti. Mučenički cvjetnjak na ovome Križu govori nam o stvarnosti u kojoj s jedne strane vidimo neopisivu ljudsku okrutnost, a s druge strane čudesna djela ljubavi. Od njih mi istinski živimo, jer ovi divni svjedoci čuvali su vjeru te donosili utjehu i vraćali život ljudima u teškim vremenima. Ali nemojmo se zavaravati, ni današnja nisu lakša. Iako se naizvan čini da su malo prikrivenija, možda su upravo zbog toga i ubojitija. Mučeništvo je u Crkvi stalno prisutno, u svim razdobljima.

Na ovom Križu nalaze se i relikvije hrvatskih mučenika: svetog Marka Križevčanina, blaženog Alojzija Stepinca kao i blaženih sestara Kćeri Božje ljubavi koje zovemo Drinskim mučenicama.

Zahvaljujem nadbiskupu ostrogonsko-budimpeštanskom, kardinalu Péteru Erdöu, koji je omogućio da ovaj Križ, koji hodočasti po gradovima i zemljama Europe, bude u našoj sredini upravo u trodnevnici blagdana blaženoga Alojzija Stepinca. Tim se ponajprije širi i jača zajedništvo vjere, a znak je blizine naših Crkava koje žive u Hrvatskoj i Mađarskoj.

Sveci i blaženici, čiji su zemaljski tragovi ovdje prisutni, za života nisu mogli ni slutiti da će se njihovi zemni ostatci naći zajedno na ovakvome relikvijaru, ali su dobro znali iz kojega korijena niču i na kojemu stablu rastu u zajedništvu vjere, nade i ljubavi. Oni su dobro znali da to što su svjedočili i učinili nije plod isključivo njihove snage, nego njihove povezanosti s Kristom.

Ti nam primjeri pokazuju obilne plodove ponavljajući rečenicu apostola Pavla, toliko dragu blaženomu Alojziju da ju je istaknuo u svome mladomisničkom geslu: »A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu« (Gal 6, 14).
 
4. U povezanosti s blaženim Alojzijem prigodno je spomenuti da je on sudjelovao na takvome svjetskom kongresu, koji je 1938. godine, dakle prije početka Drugoga svjetskog rata, bio također u Budimpešti, tada pod sloganom: Eucharistia, vinculum caritatis – Euharistija, sveza ljubavi. Svijet je bio suočen sa sukobima, a mnogi su snažno čeznuli za mirom. Sve što je uslijedilo u ratu i nakon njega bilo je prožeto dubokim nepoštivanjem Boga i čovjeka.

Na tom je kongresu, osjetljivošću i snagom proroka, nadbiskup Stepinac svoju propovijed 27. svibnja 1938. završio riječima: »Sveta Euharistija zaista je najljepši zlatni vez ljubavi među pojedincima, obiteljima, narodima i državama. Ako čovječanstvo želi isplivati iz svojih poteškoća i naći sreću i mir, nema mu drugog puta negoli vraćanje svetoj Euharistiji. Materijalizam prošloga stoljeća, kao što sam rekao na početku, prekinuo je vezu čovjeka s Bogom, i zbog toga je nužno morao donijeti pakao u ljudsko srce i očaj u ljudsku dušu.

Sveta Euharistija veže čovjeka s Bogom, i zbog toga nužno uspostavlja mir i sreću u ljudskom srcu, a prema tome donosi sreću i blaženstvo cijelom ljudskom društvu« (BATELJA, Juraj (prir.), Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 242).
 
5. Ovogodišnji svjetski euharistijski kongres slavit će se u svjetlu riječi iz Psalma (87, 7): »Svi su moji izvori u tebi«. Mi, kršćani, taj redak čitamo u svjetlu Isusa Krista, u svjetlu dara Euharistije koji je živa i najdublja veza s Bogom; koji nas preobražava ljubavlju prema braći i sestrama.

I danas, kao i prije osamdesetak godina Europi prijeti pogibelj odvajanja od Izvora života. Kada se Boga ne prepoznaje i ne poštuje, tada se gubi smisao života. A to je ona ista pogibelj materijalizma koji se danas promiče pod novim imenima i novim sredstvima. Posrijedi je uvijek dar života i dostojanstvo čovjeka koji je od Boga stvoren na sliku Božju. Gdje se to ne poštuje, započinje sebičnost i sukobi svake vrste.

Okupljeni na Euharistiji oko ovoga relikvijara urešena obiljem spomena ljubavi, kao Crkva ne previđamo da je puno toga što je u kontekstu komunizma doživjelo svoj ideološki razvoj, i danas ostalo utjecajno u društvu. To je poglavito ideološki pritisak na poimanje čovjeka, na vrijednost ljudskoga života od začeća do naravne smrti; pritisak na savjest ljudi u delikatnim etičkim područjima kao i na odgojni i obrazovni sustav. Dodajem tomu da su vjernici u Srednjoj i Istočnoj Europi posebno osjetljivi na slobodu vjeroispovijesti koja je bila zatirana i izrugivana, da bi se lakše oblikovale razne ideologije.

Tu su i pokušaji da se raznim manipulacijama zamagli narav obitelji; da se čak u zakonske odredbe uvedu neka nova »ljudska prava« koja imaju ideološka obilježja; da se ostave nedefinirana područja koja se daju na raspolaganje pod nazivnikom slobode koja to zapravo nije. Papa Franjo nam poručuje: »Poštovati djetetovo dostojanstvo znači potvrditi njegovu potrebu i njegovo prirodno pravo da ima majku i oca« (Papa Franjo, Amoris laetitia, 172).
 
6. Braćo i sestre, tijekom šezdeset godina stasali su novi naraštaji. Oko Kardinalova groba vide se djevojke i mladići, djeca i mladi, koje privlači ljepota i blizina dragoga nam Zagovornika. Tu su mladi i njihova vjera; njihova traženja i zauzetost u Crkvi; njihova spremnost na pomaganje bližnjima. Za tri mjeseca, 9. i 10. svibnja, ovdje u Zagrebu slavit ćemo Susret hrvatske katoličke mladeži, za koji su kao geslo mladi izabrali Marijine riječi učenicima: »Što god vam rekne, učinite!«.

Ta povezanost s Gospodinom i spremnost činiti ono što snagom njegova Duha spoznamo put je svetosti. Naši mladi to prepoznaju u kardinalu Stepincu, znajući da svetost nije samo neki ukrasni dodatak, nego stvarnost putem koje otkrivamo kako život ima smisao, kako je lijepo živjeti Evanđelje; kako to vodi u radost, čak i kad je život obilježen trpljenjem.

Dragi mladi vjernici, po primjeru blaženoga Alojzija, snažnije vidite da Bog ima svoj plan sa svakim od vas. Neka i danas još više u vašim srcima odjeknu riječi: Što god vam rekne, učinite! I odazovite se velikodušno Gospodinu koji vas zove ili u svećeništvo, ili redovništvo, ili u brak; koji vam daje dar da budete kršćanski supružnici i roditelji; da živite radost svoje vjere u svojoj domovini Hrvatskoj.

Ovo obraćanje vama nastavljam riječima Svetog Oca: »Dragi mladi, bit će mi velika radost vidjeti vas kako trčite brže od onih koji su spori i bojažljivi. Trčite privučeni onim licem koje toliko ljubimo, kojem se klanjamo u Euharistiji (…) Neka vas Duh Sveti potiče u toj utrci (…) Crkva treba vašu poletnost, vaše intuicije, vašu vjeru. Trebamo ih! A kad stignete tamo gdje mi još nismo stigli, imajte strpljenja čekati nas«, zaključuje papa Franjo (Papa Franjo, Christus vivit, 299).
 
7. Svi mi, dragi vjernici, idimo naprijed zajedno s našim mladima. Budimo nositelji dobra i samopouzdanja, te širitelji pozitivnog ozračja u Hrvatskoj. Stepinčevom utjehom i nadom koja ne postiđuje, prihvatimo svaki na svojem mjestu odgovornost za svoje vrijeme da izvršimo zadaću koju nam Bog daje, prosvjetljujući našu savjest. Blaženi Stepinac neka nas uči! Neka nas nauči pouzdanju i dobroti!

Za sve što nam izgleda preteško, nemoguće, nepobjedivo; za sve što je teret naših obitelji, Crkve i hrvatskoga naroda, molimo Gospodina po zagovoru Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca i bit ćemo uslišani novim plodovima.

Neka Svemogući Bog svakim dobrom obilno blagoslovi i svojim mirom štiti i čuva domovinu nam Hrvatsku i sav svijet. Amen.