Izbornik

Kardinalova homilija prigodom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana

19.01.2020


 Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Homilija prigodom Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana
Zagreb, Katedrala, 19. siječnja 2020. godine.

Liturgijska čitanja: Dj 27, 18-26.39.44 – 28,1-2.7-10; Mk 16, 14–20
 
 
Braćo i sestre!

1. Svoje Apostolsko pismo (Aperuit illis) kojim je u Katoličkoj Crkvi ustanovio Nedjelju Božje riječi, a koju ćemo proslaviti sljedeće nedjelje, papa Franjo započinje upravo ozračjem susreta Uskrsloga i njegovih učenika, kada im otvara pamet da bi razumjeli Pisma. Znakovito je i to da je taj Papin motuproprij objavljen prošle godine na spomendan svetog Jeronima (30. rujna 2019.), sveca duboko utkana u hrvatsku duhovnost i kulturu, dok se spominjemo 1600. obljetnice njegove smrti (420.-2020.).

Zato još dublje u nama odjekuju Papine riječi: »Odnos između Uskrsloga Gospodina, zajednice vjernikâ i Svetoga pisma je od krajnje važnosti za naš identitet kao kršćana. Bez Gospodina koji nam otvara pamet nemoguće je duboko razumjeti Sveto pismo. No vrijedi i suprotno: bez Svetoga pisma događaji Isusova poslanja i njegove Crkve na ovome svijetu ostaju nerazumljivi. Sveti Jeronim je s pravom napisao: Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista (In Is., Proslov, PL 24, 17).

[…] Nedjelji Božje riječi pripast će tako pravo mjesto u razdoblju u godini u kojem smo pozvani na jačanje vezâ sa Židovima te na molitvu za jedinstvo kršćana. Nije riječ o pukoj vremenskoj podudarnosti: slavljenje Nedjelje Božje riječi očituje ekumensku vrijednost zato što onima koji slušaju Sveto pismo pokazuje put kojim valja ići kako bi se prispjelo k istinskom i čvrstom jedinstvu« (AI, 1 i 3).

Draga braćo i sestre, i evo nas danas u ovom zajedništvu molitve u slavlju u kojemu smo objavljenu Riječ stavili ne samo u središte prostora, nego ponajprije u središte svoga srca kojim osluškujemo što nam Gospodin večeras govori.
 
2. A teško je ostati ravnodušan pred upravo naviještenim Evanđeljem, pred ozračjem u kojemu Isus šalje učenike propovijedati Radosnu vijest. Ističem dva naglaska:
Prvi: Nakon Učiteljeve smrti, učenici su zbunjeni, prestrašeni i razočarani, zatvoreni u svoje dvojbe i nespremni vjerovati onima koji su vidjeli Uskrsloga. Ostali su sami. Dok se nalaze baš u takvom raspoloženju, Gospodin dolazi k njima. Ono što je izgledalo nasilno prekinutim, započinje iznova. Radost je oživjela, nada je obnovljena, a planovi dobivaju obrise novih mogućnosti.

Isus ih prekorava zbog okorjelosti njihova srca i zbog nevjere, ali njima, upravo takvima, povjerava veliko djelo naviještanja Radosne vijesti, zajedno s djelima koja su jasni znakovi vjere. I opet ih, naizgled, napušta, ostavljajući ih suočene sa stvarnošću života, ispunjena bojaznima i pogrješkama te s teretom ljudskih ograničenosti.

To je ohrabrenje i za nas, da u trenutcima kad nam nedostaje oduševljenja, kad osjećamo težinu neostvarenih snova i poljuljanih nada, ne zaboravimo Kristov dar blizine kojim možemo iznova započinjati. Mi smo u Njegovu djelu, nikada nismo prepušteni samo svojim snagama.
Nadalje, kao drugi naglasak spominjem: Uskrsnuće i Uzašašće, dva uporišta kojima je zajednički »Isusov odlazak«, koji postaje darom njegove nove prisutnosti u svijetu po Duhu kojim vjernici mogu preobražavati svijet u izgradnji Božjega kraljevstva.

Neobično je da apostoli nakon Isusova uzašašća nisu razočarani. Vidjevši Isusov odlazak k Ocu, po Duhu otkrivaju istinu i vrijednost njegova silaska. Bog je u Isusu želio živjeti našu ljudskost, težinu čovjekova života; svrstao se među grješnike, da bi bio uronjen u život svijeta koji je djelo njegove ljubavi.
Ovo Evanđelje je poziv da se u svijetu prepunom tjeskobe ne osjećamo napušteni, nego kao oni koji su u svome domu. »Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se« (Mk 16, 16). To je naša uronjenost u smrt i novi život, onaj koji nam omogućuje gledati svijet Kristovim očima, jer nam je dano svjetlo Duha. Takve oči gledaju čovjeka i prihvaćaju druge s ljubavlju, da bi se djelima očitovalo čovjekoljublje.
 
3. Geslo koje sažima i usmjeruje ovogodišnju Molitvenu osminu, preuzeto iz Djela apostolskih (Dj 28, 2), naglašava brodolom, prijetnju, nesigurnost, i to da je učenicima »iskazano nesvakidašnje čovjekoljublje«.
Grčki izvornik koristi riječ »filanthropía« (»pareihon ou ten tyhousan filanthropían hemin«), snažan kršćanski pojam, čiju vrijednost prepoznaju svi ljudi. Bog je poslao svoga Sina na svijet radi čovjeka, da bi ga spasio iz svakoga životnog brodoloma; da bi objavio put do punine života: kršćanski humanizam, koji izrasta iz stvorenosti čovjeka i svijeta, ostvaruje se u ljubavi prema drugima, a ne u sebičnosti.

U ovom znakovitom zajedništvu molimo za suradnju s Duhom Svetim koji ostvaruje jedinstvo Kristova Tijela, Crkve. Naime, ako se sve veći broj Isusovih sljedbenika bude duhovno sjedinjavao s Gospodinovom molitvom »da svi budu jedno« (Iv 17, 21), takva molitva u Isusovo ime neće otići u prazno. Stoga večeras molimo i za povezanost između Božje riječi i naših djela, što daje vjerodostojnost svjedočanstvom života i sposobno je otkrivati ljepotu naše vjere novim naraštajima.
 
4. Braćo i sestre, u Hrvatskoj se pripremamo za Susret hrvatske katoličke mladeži. Središnje će slavlje biti 9. i 10. svibnja 2020. godine, ovdje u Zagrebu. Mladi su za svoje geslo izabrali Marijine riječi: »Što god vam rekne, učinite!« (Iv 2, 5). Naša djela imaju nesvakidašnju snagu, ako su rođena iz Božje riječi i otajstva njegove blizine. Onomu tko uzvjeruje i po vjeri živi otvaraju se široki obzori. Čovjek koji nije zatvoren u sebe govori novim jezikom čovjekoljublja i gostoljubivosti, a Božja ljubav za njega postaje temeljem pouzdanja.

I dok u današnjem svijetu vidimo puno stvarnosti koje prijete i zabrinjavaju, ovo naše večerašnje slavlje očituje da želimo zajedno kročiti Isusovim putom. Zahvalimo Gospodinu za to i molimo da nas i nadalje usmjeruje i vodi.
Amen.