Izbornik

Kardinalova homilija na svetkovinu Svih svetih 2019.

01.11.2019




Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Homilija na svetkovinu Svih svetih

Crkva Krista Kralja na Mirogoju, 1. studenoga 2019. godine
 
Liturgijska čitanja: Otk 7,2-4. 9-14; 1 Iv 3,1-3; Mt 5,1-12a

Draga braćo i sestre!

1. Danas, na svetkovinu Svih svetih, u crkvi Krista Kralja usred našeg Mirogoja, u povezanosti sa svim ljudima dobre volje, koji ovih dana pohađaju groblja našega Grada i domovine Hrvatske, vođeni Riječju Božjom današnje Svetkovine i slijedeći Katekizam Katoličke Crkve, zaustavimo se u kratkom razmatranju na sljedećim izričajima naše Vjeroispovijesti.

Treći i zaključni dio Apostolskog vjerovanja glasi ovako:
          Vjerujem u Duha Svetoga,
          svetu Crkvu katoličku,
          općinstvo svetih,
          oproštenje grijeha,
          uskrsnuće tijela,
          i život vječni.
          Amen.
 
2. Vjerujem u Duha Svetoga. Vjerovati u Duha Svetoga znači ispovijedati treću Osobu Presvetoga Trojstva, koja izlazi od Oca i Sina te se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi. Po Duhu Svetome, koji je poslan u naša srca, postajemo djeca Božja. »Koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo« (1 Iv 3,1), poručuje nam danas sveti Ivan apostol. A budući da smo sinovi i kćeri, odasla Bog u srca naša Duha Sina svoga po kojemu Bogu kličemo: Oče naš (usp. Gal 4,6). Duh Sveti je Učitelj naše molitve, jer »nitko ne može reći 'Gospodin Isus' osim u Duhu Svetom« (1 Kor 12, 3).
         
Duh Sveti je Božja prisutnost. On je srce svijeta. On je ljubav Božja koja nas povezuje s Bogom i međusobno. On je djelitelj svih Božjih darova. On je svjetlost naših srdaca. Bez božanstva Duha Svetoga, čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu (usp. Dođi, Duše Presveti). »Duh Sveti, kojega Krist, Glava, izlijeva u svoje udove, izgrađuje, oživljava i posvećuje Crkvu koja je sakrament zajedništva Presvetoga Trojstva i ljudi« (KKC, 747). Po sakramentima, poglavito po krštenju i krizmi, Krist članovima Crkve priopćuje svoga Svetoga Duha te daruje Božju milost za novi život po Duhu.
       
I mi smo, braćo i sestre, ovdje okupljeni u Duhu Svetome koji djeluje u nama i po nama, koji nas posvećuje da budemo sveti. On je naša sigurnost i zalog našega spasenja po Isusu Kristu.

3. Vjerujem u svetu Crkvu Katoličku. Crkve nema bez djelatne prisutnosti Duha Svetoga. Crkva je Božje djelo na zemlji. Ona je narod što ga Bog okuplja u cijelom svijetu. Ona je zajednica ljudi koji vjeruju, nadaju se i ljube. Crkva je, naime, zajedništvo božanskoga i ljudskoga.
         
Crkva je otajstvo jer je vidljiva i nevidljiva. Crkva djeluje u povijesti, ali je istodobno nadilazi. Samo očima vjere može se spoznati njezina vidljiva, a istodobno i duhovna dimenzija. Crkva je ljudska i božanska, vidljiva je, ali obdarena nevidljivom stvarnošću, gorljiva u djelovanju i posvećena kontemplaciji, prisutna u svijetu i ujedno hodočasnica prema budućoj domovini. Otajstvo Crkve ne može se opisati samo na opipljiv i vidljiv način, u njega treba prodrijeti očima vjere. Sve ono što je u Crkvi ljudsko, uređeno je i podređeno božanskoj stvarnosti. Njezina vidljiva i ljudska strana u konačnici je podređena onoj duhovnoj, božanskoj.
         
Crkva je katolička, to jest sveopća. U njoj se nalazi punina sredstava spasenja. Crkva je katolička i stoga je poslana svim ljudima, svim narodima, svim vremenima i svim kulturama. Crkva je po svojoj naravi misionarska.
         
Crkva je sveta jer joj je tvorac sam Presveti Bog. Krist Gospodin je dao samoga sebe za nju da je posveti, a Duh Sveti je ljubavlju oživljuje i dariva svetošću. Na svetost je pozvan svaki član Crkve, a temeljna svrha svekolike njezine djelatnosti je svetost. Premda Crkva u sebi uključuje i grješnike, njezina svetost sjaji u svetima, a na najizvrsniji način u Presvetoj Bogorodici Mariji. Članovi se Crkve na ovoj zemlji priznaju i grješnicima, stoga im je potrebno obraćenje i neprestano čišćenje.
         
U Crkvi svi postojimo jedni zbog drugih, pa i kada nismo takvi kakvi bismo trebali biti, znamo da ima onih koji mole za nas. Kada trpimo, znamo da se naša bol dijeli, jer radost jednih radost je i drugih, bol jednih bol je i drugih. To je Crkva u kojoj jedni drugima pomažu, jer svi smo slabi i siromašni, podržavani molitvama i žrtvama brojnih muževa i žena, tolikih jednostavnih, nama nepoznatih, a Bogu znanih svetih ljudi, koji vjeruju, nadaju se i ljube.
 
4. Vjerujem u općinstvo svetih. Ovim izričajem ispovijedamo zajedništvo duhovnih dobara u Crkvi te zajedništvo nebeske i zemaljske Crkve. »Vjerujemo u općinstvo svih Kristovih vjernika: putnika na zemlji, pokojnika koji dovršuju svoje čišćenje i blaženika u nebu; svi oni zajedno čine jednu Crkvu. Vjerujemo da nam je u tom zajedništvu bliska premilosrdna ljubav Boga i njegovih svetih koji stalno primaju naše molitve« (KKC, 962).
         
Biti član Crkve i dionik općinstva svetih znači pripadati Bogu, biti po djelovanju Duha Svetoga u osobnom, sjedinjujućem odnosu s Isusom Kristom i s njegovom braćom i sestrama na nebu i na zemlji, počevši od Blažene Djevice Marije i svih svetaca ugodnika Božjih koji stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem. To je ono veliko mnoštvo, koje danas svetkujemo, a što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika (usp. Otk 7, 9).
         
Braćo i sestre, svijest da smo članovi Crkve ispunja radošću, povjerenjem i oduševljenjem, jer nas čini članovima Božje obitelji koja je na putu prema vječnoj domovini. Ugledajući se u Presvetu Bogorodicu Mariju, dušom i tijelom uznesenu na nebo, te u Sve svete koje danas slavimo, mi Kristovi vjernici u njima gledamo ono što smo pozvani činiti na zemlji i ono što nas čeka u nebu.
 
5. Vjerujem u oproštenje grijeha. »Apostolsko vjerovanje vjeru u oproštenje grijeha povezuje s vjerom u Duha Svetoga, ali i s vjerom u Crkvu i općinstvo svetih. Upravo dajući im Duha Svetoga, uskrsnuli Krist je apostolima predao svoju božansku vlast da opraštaju grijehe« (KKC, 976). Sam Krist je Crkvi povjerio opraštanje grijeha ovim riječima: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im« (Iv 20, 22-23).
         
Crkva to vrši redovito u sakramentu svete ispovijedi. »Svećenici i sakramenti samo su sredstva otpuštanja grijeha, kojima se naš Gospodin Isus Krist, jedini uzrok i djelitelj spasenja, htio poslužiti, da briše naše krivnje i izvrši u nama opravdanje« (KKC, 987).
         
Braćo i sestre, budimo zahvalni dobrom Bogu za taj toliko potreban dar koji nam se daje u Crkvi i često pristupajmo sakramentu svete ispovijedi.
 
6. Vjerujem u uskrsnuće tijela. »Kršćansko vjerovanje – ispovijest naše vjere u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga i u njegovo stvoriteljsko, spasiteljsko i posvetiteljsko djelo – dostiže vrhunac u proglašenju uskrsnuća mrtvih na kraju vremena i vjere u vječni život« (KKC, 988). Kao što je Krist, koji je pobijedio smrt i zaista uskrsnuo od mrtvih te živi zauvijek, On će isto tako u posljednji dan sve uskrisiti s neraspadljivim tijelom. Od samog početka kršćanstva, vjerovanje u uskrsnuće mrtvih, bilo je bitna sastavnica kršćanske vjere.
         
Naime, mi kršćani vjerujemo u Boga stvoritelja tijela, vjerujemo u drugu Božansku osobu koja je tijelom postala da čovjeka otkupi, vjerujemo u uskrsnuće tijela, kao dovršetak stvaranja i otkupljenja našega smrtnoga tijela. Kršćanska vjera stoga vrednuje, poštuje, cijeni i čuva ljudsko tijelo.
         
Našom se smrću duša odjeljuje od tijela. Dok se tijelo raspada, besmrtna duša ide ususret Božjemu sudu i čeka da se o ponovnom Gospodnjem dolasku sjedini s tijelom i preobraženo uskrsne. Koji su dobro činili na uskrsnuće života, a koji su radili zlo na uskrsnuće osude. Ipak razumjeti kako će se to uskrsnuće tijela ostvariti, nadilazi i naše predodžbe i naše shvaćanje.
 
7. Vjerujem u život vječni. Današnja nam svetkovina otvara perspektivu mnoštva duša koje su sabrane oko Isusa i Marije u raju, koji čine nebesku Crkvu, te postigavši vječno blaženstvo, koje naviješta današnje Evanđelje, gledaju Boga kakav jest. Oni dijele i zajedništvo s nama te kod Boga posreduju za nas i svojim zauzimanjem pomažu našoj slabosti. Vječni život, za koji se pripremamo na ovoj zemlji, započinje odmah poslije smrti i neće imati kraja. On će biti potvrđen posljednjim sudom koji će dosuditi jednima blaženi život to jest raj, a drugima vječnu osudu to jest pakao.

Katolička nas Crkva poučava da poslije smrti postoji i čistilište kao stanje onih koji umiru u prijateljstvu s Bogom, ali premda sigurni u svoje vječno spasenje, još se trebaju očistiti da bi ušli u nebesko blaženstvo. Na temelju općinstva svetih, mi vjernici na zemlji, koji smo još putnici, možemo pomoći dušama u čistilištu, prinoseći za njih molitve, poglavito euharistijsku žrtvu, ali i milostinju, oproste i djela pokore (usp. KKCK, 211).
         
Braćo i sestre, nemojmo zanemariti molitve za duše u čistilištu, ali i svoje potrebe te preporuke stavimo i pred njih, da nam pomognu, osobito pred one koji su nam bili blizu u ovozemnom životu. S njima dijelimo posebnu povezanost i općinstvo svetih.
 
8. Predragi vjernici, svetkovina Svih svetih i sutrašnji Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih, te pohodi grobljima i molitve na grobovima naših pokojnika, šire perspektivu našega života i otvaraju nam put prema vječnosti.
         
Ostati na tom putu znači živjeti ovozemni život u zajedništvu s Bogom, poštujući i vršeći Božje zapovijedi, pogleda uvijek uprta u vječnost. Neka nas na tom putu prati moćni zagovor Presvete Bogorodice Marije, majke Isusove i naše nebeske Majke, blaženog Alojzija Stepinca, svjedoka čiste savjesti i Svih svetih koji već uživaju radost raja, jer su u svom životu živjeli evanđeoska blaženstva.
         
Apostolsko vjerovanje počinje riječju Vjerujem, a završava riječju Amen kojom redovito završavaju i druge naše molitve. Hebrejska riječ Amen označuje naše potpuno povjerenje i puno Da onome što smo ispovjedili da vjerujemo. Neka i sadašnja ispovijest naše vjere i sve molitve našega života trajno prati naše iskreno predanje Bogu. Naše Da, Ocu nebeskome. Naš Amen!