Izbornik

Kardinalova homilija prigodom 288. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu

08.09.2019



Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački

Homilija prigodom 288. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba
i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu
Marija Bistrica, 8. rujna 2019. godine.

Liturgijska čitanja: Mudr 9, 13-18b; Flm 9b-10.12-17; Lk 14, 25-33
 
Dragi zagrebački hodočasnici,
draga subraćo biskupi, prezbiteri i đakoni,
poštovana gospođo Predsjednice Republike Hrvatske,
poštovani gospodine Gradonačelniče Grada Zagreba
i predstavnici gradskih vlasti,
dragi redovnici i redovnice, bogoslovi i sjemeništarci, redovnički kandidati i kandidatice,
drage obitelji, draga djeco,
dragi mladi Zagrebačke nadbiskupije,
predraga braćo i sestre u zajedništvu vjere!
 
1. »Što god vam rekne, učinite«. S tim Marijinim riječima učenicima u Kani Galilejskoj povezali smo ovo zavjetno hodočašće, ponajprije zbog toga što su upravo te riječi mladi naše Nadbiskupije izabrali za slogan, za vodilju slavlja Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se održati 9. i 10. svibnja sljedeće godine u Zagrebu.

Tijekom mjeseci koji su pred nama, u pripremi za taj važan crkveni i društveni događaj, u raznim ćemo prigodama razmatrati širinu i dubinu značenja tih riječi za naš vjernički kršćanski poziv i poslanje, ugrađivati ih u svoj vjernički život, otkrivati njihovu snagu i utjehu.

U tome smislu, ovim hodočašćem već započinje neposredna priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži. Na njegovu početku, dakle, nalazi se susret s Marijom i otkrivanje onoga što nam Gospodin govori, na što nas potiče da učinimo. Danas, kada je – gledano datumski – blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije, Mala Gospa, u svetištu Majke Božje Bistričke slavimo dan Gospodnji, ispunjajući drevni zavjet zagrebačkih vjernika u zahvalnosti i molitvi da čujemo i srcem prihvatimo Isusove riječi koje jačaju pouzdanje i daruju novu snagu.
 
2. A što smo to upravo čuli i što bismo trebali činiti? Znamo da ponekad nije lako prepoznati što je Božja volja, a jednako tako ima životnih okolnosti u kojima teško prihvaćamo ono što nam Isus govori. Njegova riječ može djelovati prezahtjevno i zbunjujuće, suprotno našim očekivanjima. Takvo je nedvojbeno i današnje naviješteno Evanđelje.

Vidimo ljude koji slijede Isusa u velikome broju. Zacijelo su bili oduševljeni onime što su od njega čuli i što su vidjeli. Ipak, Isus primjećuje da u tome oduševljenju očito ima površne i zabrinjavajuće ushićenosti. Zbog toga želi raspršiti svaku dvojbu i upućuje zahtjevne, oštre riječi, prema kojima je teško ostati ravnodušan i koje traže dodatno tumačenje.

U susretu s Isusom potrebno je početno oduševljenje, snažan dojam, dodir ili pogled, ali to nije dovoljno. Milosni trenutak je presudan, ali je potrebna ustrajnost, odlučnost, prihvaćanje one cjelovitosti koju u konačnici stvara samo ljubav i koja može izdržati najveće kušnje. Nema istinske ljubavi ako se ne uči trajno biti prisutan te ustrajati u ljubavi i molitvi.

Da bi snažnije naglasio taj sadržaj, Isus donosi jasne primjere, ali nipošto jasan zaključak. Naime, on spominje gradnju kule i ratni pohod, te s time povezanu potrebu sredstava i izračuna, potrebu promišljanja o vlastitoj snazi i predvidivosti ishoda. Nakon naglašavanja određene proračunatosti, dolazi neobičan zaključak o tome da se učenik treba odreći svega. »Nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik«. Ipak, to je duboko istinit zaključak, evanđeoski snažan i sposoban nositi naše živote.
 
3. Mi, Isusovi učenici, možemo živjeti smisao, graditi na čvrstim temeljima i imati dovoljno sredstava i snage samo ako smo spremni i raspoloživi ne oslanjati se prvenstveno na svoje snage, samo ako napustimo vlastite sigurnosti. Moglo bi se pomisliti da se takav korjenit zahvat odnosi samo na neke izabrane, na neku kršćansku »elitu«, ali nije tako. Ove su riječi upućene svakomu od nas koji smo prihvatili poziv i želimo biti njegovi učenici.         

Isus takav stav očekuje od svakoga od nas, ali on se ne događa kao oganj koji zahvati slamu i onda se ugasi. Puno je bilo, a i danas postoji mnoštvo ponuda, trenutnih bljeskova, »instant duhovnosti«, ali naš odgovor treba proći kroz razne životne kušnje. Kao što milost treba vrijeme, da bi se protegnula i duboko prožela život, tako i odreknuće traži provjeru u vremenskome odmaku. Uostalom, bez Isusa i njegove milosti ne bi bilo ničega vrijednog oduševljenja. Milost malo pomalo djeluje u nama te nas strpljivo i blago vodi do korijena naših sebičnosti, otkrivajući naše osrednjosti, naše polovičnosti i zadrške.

Isus koristi riječ »mrziti«, da bi nas upozorio da nijedna ljubav koju živimo ne smije zanemariti prvenstvo ljubavi prema Bogu. Još točnije: ljubavi koje živimo kao posjedovanje nisu povezive s ljubavlju prema Bogu. Duga je lista nama dragih ljubavi, počevši od najbližih obiteljskih veza: roditelji, braća i sestre, žena i djeca… Isus se ne zaustavlja na njima, nego ih proteže na život kao takav. Ako smo zauzeli stav da posjedujemo život, da njime – svojim ili tuđim – možemo raspolagati kao sa svojim vlasništvom, očito nismo prihvatili Isusov nauk.
 
4. Zbog njihove snage, ton Isusovih riječi može zvučati nedohvatljivo i premalo stvarno. No, Isus je vrlo konkretan, jer spominje obiteljske povezanosti, drage osjećaje i svakidašnje odnose. Na temelju toga traži od nas da niti osobama, niti stvarima, niti svakidašnjim planovima, ne pridajemo važnost koja pripada Bogu. I očito da Isusu nije cilj zanemariti, ili oslabiti životna uporišta. Upravo suprotno: stavljanjem Boga na prvo mjesto, odnosi među ljudima, naročito najdublji, oni obiteljski, postaju snažniji.

U odnosima muža i žene, roditelja i djece, braće i sestara, vjera u Boga i povezanost s Njime pruža čvrstoću i sigurnost kakvu nijedan zemaljski osjećaj ne može dati. Ljubav nošena Božjom ljubavlju otvara nove prostore slobode i dara koji obnavljaju ne samo međusobne odnose, nego obiteljski život i život društva u cjelini.
 
5. Što god vam rekne, učinite – govori nam Marija, naša Majka. Istodobno nam je Knjiga Mudrosti u prvome čitanju pobudila svijest o našoj ograničenosti, o malenosti, o veličini Božjih namisli i djela. U kulturi koja neodgovorno pokazuje bahatost prema otajstvu života, prema stvorenomu svijetu, biblijski nas pisac upućuje na jedino istinsko vrelo spoznaje i znanja – Duha Svetoga. On daje svjetlo svakomu traženju. On pokazuje vrijednost, ljepotu, ali i granice i najsloženijih suvremenih znanosti. On, čijom snagom je stvoren svijet i čovjek, Božji je dar u nama, kao mudrost i nadahnuće za dobro, za služenje bližnjima, za vječnu radost.

Mudrost povezuje riječ i djelo. Nečije riječi mogu kratkotrajno privući, nečije postignuće zadiviti, ali stvarnu vrijednost daje samo nošenje križa, riječ pretvorena u djelo.

Draga braćo i sestre, ako malo bolje razmotrimo važne i zahtjevne odluke u svome životu, one koje se tiču našega zvanja ili struke, vidjet ćemo da smo ih donijeli s određenom lakoćom; da smo zbog njih prolazili i teškim putovima, jer smo shvaćali da su to naši putovi. Pokretani ljubavlju postajemo spremni na odmake, na odricanja, jer nam je upravo ljubav pokazala zašto je nešto vrijedno i kakav je smisao nekoga napora. Bez ljubavi sve postaje teško.
 
6. Tako je Marijin poziv: Što god vam rekne, učinite, poziv na otvorenost Božjoj ljubavi. Ljubav, s jedne strane, poznaje ograničenost, a s druge otvara bezgraničnosti. To je čudo koje nadilazi svako ljudsko predviđanje.
Isus govori o odricanju od svega. Marija u svome poticaju govori isto: Što god vam rekne, učinite. Kao što Isus u svojoj Božanskoj ljubavi govori o križu, tako i ona u svome vjerničkom prihvaćanju i nas poučava otvorenosti i pouzdanju u Gospodina. Na tome tragu vidimo da put vodi do učenika u kojima nam je vidljiva svetost oblikovana na takvom stavu. Nama je naročito blizak blaženi Alojzije Stepinac, čiji život zrači iz njegova gesla: U tebe se, Gospodine, uzdam. U svemu, Gospodine, odričući se svega što ne govori o ljubavi prema tebi, čineći što god mi kažeš.

Marijine riječi, koje naši mladi po izabranome geslu od danas snažnije unose u život naše Crkve, zapravo su zadnje Marijine riječi koje su nam sačuvane u Evanđeljima. To je baština koju nam Presveta Bogorodica ostavlja. Nakon svadbe u Kani, nije nam ostavljena nijedna druga njezina rečenica. Ona je tu rečenicu ponajprije rekla sebi. Te su riječi bile poticaj i poslužiteljima i učenicima.

O tome je odlomku, u jednome svome razmatranju 1998., nekoliko mjeseci prije negoli je došao ovamo u Mariju Bistricu proglasiti blaženim kardinala Stepinca, sveti Ivan Pavao II. ovako zaključio: »Poučljivošću i dubinom svoje vjere Ona (Marija) čita Kristove riječi onkraj njihova neposrednoga smisla. Ona naslućuje neistraživu dubinu i beskonačni izvor Božjega milosrđa, i ne sumnja u odgovor ljubavi svoga Sina. Čudo je odgovor na ustrajnost njezine vjere. Marija se predstavlja kao uzor vjere u Isusa koja nadvladava svaku zaprjeku« (Ivan Pavao II., Opća audijencija, 6. svibnja 1998.).
           
7. Draga braćo i sestre, u ovome dragom nam Svetištu rado se spominjemo našega prijatelja, zagovornika i hodočasnika ovog Svetišta svetoga Ivana Pavla II. Ove godine još i više, jer se upravo ovih dana napunja dvadeset i pet godina od njegova prvoga dolaska u Hrvatsku. Bilo je to 10. i 11. rujna 1994. godine, prigodom proslave 900. obljetnice naše Zagrebačke biskupije.

Povezano s tim spomenom, pozivam vas da budete dionici euharistijskoga slavlja koje ćemo u srijedu 11. rujna 2019. godine, u 18.30 sati, slaviti u Zagrebu, u naselju Novi Jelkovec, na zemljištu na kojemu se pripremamo graditi župnu crkvu i svetište Ivana Pavla II. u gradu Zagrebu. 

Tu crkvu, koja je od osnutka župe nasušna potreba tamošnjoj vjerničkoj zajednici, želimo graditi kao mjesto posebne vjerničke povezanosti s dragim nam svetim papom Ivanom Pavlom II., kao spomen na njegov pohod Zagrebu i Hrvatskoj, spomen koji se tiče cijele naše Domovine i hrvatskoga naroda.
Hrvatski narod i hrvatska država duguju trajnu zahvalnost sv. Ivanu Pavlu II. On je dizao glas u obranu osnovnih ljudskih i narodnih prava onda kad su drugi šutjeli, prepuštajući nas sudbini trenutačnih moćnika.

Posebno je znakovito što je sve to povezano s pripremom Susreta hrvatske katoličke mladeži iduće godine u Zagrebu. Naime, znamo da je upravo papa Ivan Pavao II. pokretač Svjetskih susreta mladih. Znakovito je i to što se povezuju i idu zajedno Susret hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu i spomen-crkva svetom Ivanu Pavlu II. u Zagrebu. Stoga pozivam sve koji mogu doći, a posebno vas mlade vjernike, na misu u srijedu, 11. rujna, na budućem gradilištu u Novom Jelkovcu.

Ovo je prigoda da spomenem još jednoga poniznoga i vjernoga bistričkoga hodočasnika i prigodno slavlje koje je pred nama. U srijedu, 2. listopada 2019. godine, hodočastit će svećenici Zagrebačke nadbiskupije u Pribić, rodnu župu sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, o 100. obljetnici njegova rođenja.

Pred crkvom sv. Siksta, blagoslovit ćemo njegov kip, zahvalni za njegovo biskupsko služenje i za svjedočanstvo Božje ljubavi koja nam se daje iznad svega u presvetoj Euharistiji, znajući da Crkva bez nje ne može živjeti. Mi osjećamo i znamo da iz toga dara izvire svaka istinska obnova Crkve i preobrazba društva, kao što je to pokazao i Nacionalni euharistijski kongres slavljen upravo ovdje, u svetištu Majke Božje Bistričke, 1984. godine, prije trideset i pet godina.
 
8. Dragi vjernici, dolazeći k Majci Božjoj Bistričkoj, uronjeni smo u takvu vjeru u kojoj kraj sebe prepoznajemo naraštaje koji su na zavjetnim hodočašćima ovuda prošli prije nas. U tome mnoštvu posebno je lijepa prisutnost svetih, vjerom nošenih ljudi, koji su bili oduševljeni Kristom te ustrajali u kušnjama i nadi tijekom naše prošlosti.

Svatko se od nas danas nalazi pred Marijom. I svakomu od nas, a posebno našim mladim vjernicima, Ona govori da učinimo što god nam Isus kaže. Nemojmo sumnjati. U vjeri znamo da je upravo u tome što nam govori Isus naša radost, makar nam to na prvi pogled izgledalo nemogućim i neprihvatljivim.

To ne vrijedi samo za pojedinačne molbe i nakane, nego za cijeli naš vjernički hrvatski narod. Pogledajmo prijeđeni put s blaženim Alojzijem, sa svetim Ivanom Pavlom II., s kardinalom Kuharićem, pogledajmo stoljeće iza sebe. Nije li puno toga izgledalo nemogućim? Ali smo vjerovali, nadali se, utjecali se u svojim slabostima nebeskom zagovoru, pomagali jedni drugima i postigli.

I radujmo se što je uz nas stasao novi naraštaj naših mladih vjernika. Oni su razlog naše nade. Oni nam pomažu, u svojem mladenačkom poletu i oduševljenju, da bolje čujemo što nam Isus govori i što trebamo činiti.

Lijepa je ova Euharistija Crkve zagrebačke, ovo hodočašće. Ovdje smo zajedno s Marijom Isusovom i našom Majkom. Ovdje se gradi toliko potrebno zajedništvo koje nosi klice nade, preobrazbe i radosti.

Dragi vjernici, ne bojte se, ako su vam životne posude prazne, ako su vam srca suha od nošenja križa i tereta kušnja. Marija je za vas Gospodinu već šapnula molbu i želi vam reći da imate pouzdanja. Pristupite k njoj i Gospodinu. Tu započinje čudo: kada maknemo oholost, sebičnost i sumnju, osjećamo novi okus slobode.

Presveta Bogorodica Marija je Majka i naše domovine Hrvatske i našega Zagreba. Vjerujemo da je prenijela Spasitelju strepnje i potrebe našega srca. Došli smo čuti Riječ života i primiti dar Kristove prisutnosti.

Došli smo reći što nam je na srcu, očitujući svoju zahvalnost i misleći na razne duhovne i tjelesne potrebe, moleći za: bolesne i umiruće, bijedne i osamljene, za one koji se bore s neimaštinom i nepravdom, s ovisnostima i nasiljem, tjeskobama i nejasnoćama, s malodušjem i tugom.

Ni u kojoj kušnji nismo sami, a svi smo pozvani pomagati jedni drugima.

Zato za svaku i svakoga od vas, zajedno s vama ponizno molim:
»K Tebi, Majko, dolazim;
pred Tobom, eto, stojim ja grešnik i uzdišem:
Nemoj, Majko Riječi Božje, prezreti riječi mojih,
nego ih milostivo poslušaj i usliši«.
Amen.