Izbornik

Kardinalova homilija na Stepinčevo

10.02.2019



Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na blagdan bl. Alojzija Stepinca
Zagreb, Katedrala, 10. veljače 2019. godine.

Liturgijska čitanja: Iz 6, 1-2a.3-8; 1Kor 15, 1-11; Lk 5, 1-11
 

Draga braćo i sestre,
dragi hodočasnici,
predragi štovatelji blaženoga Alojzija Stepinca!
 
1. Sam spomen imena blaženoga kardinala Alojzija Stepinca malo koga u Hrvatskoj, i općenito u hrvatskom narodu, može ostaviti ravnodušnim. Njegovo ime uvijek izaziva gibanje, dinamiku koja se, usuđujem se reći, ponajprije počinje događati u savjestima.
Prije 59 godina, desetoga dana, mjeseca veljače, 1960. godine, zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac, nakon dugogodišnjega mučeništva, zatočen u Krašiću, blaženo je u Gospodinu preminuo. Pokopan je u kripti ove prvostolnice, a nad njegovim grobom počinju se događati čudesna gibanja. Koliko je samo tijekom desetljeća ovdje bilo izgovorenih vapaja u molitvama; koliko donesenih životnih odluka, kolike su savjesti probuđene?

Njemu, kojega ni dodjela kardinalskoga naslova nije uspjela odvojiti od Domovine, došla su na grob nakon nekoliko desetljeća u više navrata dvojica papa, Ivan Pavao II., i Benedikt XVI. – utječući se njegovu zagovoru. Uvjeren sam da će nam sva uslišanja molitava vjernika koji su tražili Stepinčev zagovor biti poznata tek kada jednoga dana prispijemo u Vječnu domovinu. Tada ćemo, u nebeskoj slavi, spoznati svu istinu.
 
2. Povijest spasenja prepuna je neobičnih poziva, iznenađujućih izabranja i neočekivanih putova. Nalazimo to i u životu blaženoga Alojzija, kao što to raspoznajemo u životima: Izaije proroka, obraćenika Pavla te Šimuna Petra, apostolskoga prvaka, o čemu nam govore misna čitanja ove svetkovine.
Prorok Izaija predstavlja svoj poziv, svoj susret s Gospodinom, u okvirima svečanoga bogoslužja. Pred Božjim veličanstvom Izaija prepoznaje i priznaje svoju nespremnost, nečistoću i nedostojnost za naviještanje Božje riječi. Opisuje viđenje i doživljaj koji mu je promijenio život te iskustvo što ga je trajno obilježilo. Nakon tog iskustva njegova je vjera stamena a sigurnost neoboriva. On vidi Kralja, Gospodara svih stvorenja, svjetlost istine koja pročišćuje i preobražava.

Poziv apostola Pavla također je iznenađujući, posve neočekivan događaj u kojemu progonitelj postaje navjestiteljem Onoga koga je progonio i to – Uskrsloga. O tome i sam piše Korinćanima. On predaje što je primio, a to je istina o događaju smrti i uskrsnuća Kristova. Taj je događaj jasno posvjedočen. Stoga Pavao nabraja ljude kojima se Uskrsli ukazao. To je istina uz koju kršćani prianjaju, u kojoj stoje i po kojoj se spašavaju. Pavao u toj predaji sebe smatra slabim, nedovoljno zrelim, nedostojnim zvati se apostolom, jer je progonio Crkvu. No, jednako tako vidi milost po kojoj raste, s kojom se trudi i surađuje, čak i više od drugih.

Evanđelje nam je navijestilo neočekivan poziv apostola, nakon njihova neuspješnog ribolova. Isus ih vraća, traži od njih povratak na mjesto za koje su bili uvjereni da ne nudi ništa, ali oni su očitovali pouzdanje: »Na tvoju riječ bacit ću mreže« (Lk 5, 6). U sebi su mislili da znaju, da su dovoljno sposobni, ali ih milost uvodi u istinu kojom i sebe i svoj život vide drukčije.
Sva trojica: Izaija, Pavao i Petar povezani su s Gospodinom i revni su u onome što čine, ali im je za službu potrebno nešto drugo, zahvat milosti, susret s Bogom koji njih same iznenađuje i daje novu snagu.
 
3. U slučaju proroka Izaije Gospodin pita: Tko će poći? Traži čovjekovu spremnost, ne otkrivajući konkretan prostor djelovanja. Gospodin zove Pavla, da bi njegovim obraćenjem, žarom vjere i snagom naviještanja ustanovio kršćanske zajednice u raznim gradovima i oduševljavao ljude, donoseći Radosnu vijest uskrsnuća. Isus želi uz sebe apostole, u njihovoj poniznosti, da bi k Isusu privukli ljude.

Izaija se osjeća nečistim, Pavao slabim i nedostojnim, Petar se – preneražen zajedno s apostolima – osjeća grješnim. Izaija, Pavao i Petar žive susret s Bogom koji objavljuje kakav je Bog: veličanstven u svojoj slavi; sjajan u svome uskrsnuću; blizak u svojoj ljubavi prema ljudima.
Milosnom istinom Gospodin pročišćuje osobne slabosti pozvanih, njihove pogrješne putove i razočaranja. Bog ulazi u živote ljudi pozivom u neprikladnim okolnostima: za Izaiju je to vrijeme odmaka naroda od Boga, za Pavla je to vrijeme progonstva, za apostole je to vrijeme nepovoljno za ribolov.
Sva trojica prihvaćaju poziv koji ih posve zahvaća. No, pred tim se pozivom može osjetiti pitanje pozvanih: Zašto baš ja? Pozvane muči svijest o njihovoj neprikladnosti. Oni nisu ravnodušni i ne odbijaju Božji poziv, ali misle da oni nisu dobar izbor, da je to pretežak zadatak za njihove sposobnosti. Iz toga proizlazi Izaijina nelagoda i odgovor da je »čovjek nečistih usana«; Petar moli Isusa da ode od njega, jer je grješan, a Pavao osjeća nedostojnost, jer je njegovo rođenje za vjeru u Krista išlo neredovitim putem.
 
4. Braćo i sestre, dok vam ovo govorim, vjerojatno osjećate koliko je poveznica tih poziva s pozivom blaženoga Alojzija Stepinca, kako u svećeništvo, tako i u biskupsku službu. I kod našega Blaženika može se vidjeti iskrenost odnosa s Bogom, nastojanje življenja u bilo kojem zvanju, prožetost dubokom pobožnošću. Ali se i u njegovu životu očituje slobodna Božja volja. I kao što proroci i apostoli sebe stavljaju Bogu na raspolaganje, tako i blaženi Alojzije svim svojim bićem, svjestan svoje malenosti, prihvaća poziv, napušta svoje planove i ostaje uz Gospodina, moleći Njegovu snagu.
Božji poziv uvijek ostaje otajstven. Zašto je pojedine ljude izabrao za neku službu na početku nije jasno ni njima samima, a možda ni sredini u kojoj se to dogodilo, ali se kasnije očituju razlozi i otkrivaju Božji planovi.

Kad je riječ o tome nipošto se ne radi samo o zvanju u svećeništvo, redovništvo ili neku crkvenu službu. To vrijedi i za roditelje, i za liječnike, i za odgojitelje, i za znanstvenike, za svaku granu gospodarstva, i za umjetnike, za političare… Poziv je prihvaćanje života, služenje Istini i nesebično darivanje bližnjima u raznim zvanjima. Božji je poziv uvijek »živjeti s nekim – s Bogom« i »živjeti za nekoga – u službi ljudi«.
Što vrijeme više odmiče, sve jasnije nam se razotkriva životni put, čudesni način Božje prisutnosti i razlozi zbog kojih je u svećeništvo i u službu zagrebačkoga nadbiskupa pozvan baš Alojzije Stepinac. U njegovu životu i službi odražava se: i Izaijina proročka snaga i Pavlova gorljivost i Petrovo pouzdanje.
U svemu se pak očituje i sjaji istina, jedino onakva kakva može trajati i trajno ostati – Božja istina.
 
5. U spomenu na blaženoga Alojzija i uz njegovo ime veže se puno snažnih poruka, kao što su: mučeništvo, savjest, vjernost, pouzdanje, pravednost, briga za bližnje, ali u svemu tome nezaobilazno se – poput niti vodilje – provlači svjedočenje istine u čistoj savjesti.
Kao što vidimo iz poziva apostola Petra i ostalih apostola, Božja istina privlači i preobražava, zadivljuje i raduje. Ona se ne zaustavlja na površini, nego daje zagrabiti u dubine, nošena vjerom i pouzdanjem u Kristovu riječ. Nije bilo dovoljno znanje i iskustvo ribara, nije bila dovoljna njihova muka, nego Božja blizina i prihvaćanje njegove pratnje.

Upravo to prepoznajemo u životu blaženoga Alojzija. Čvrsto se pouzdavao u Boga, prepuštao je svoj život Božjoj riječi i Njegovoj prisutnosti, a Isusovom se istinom suprotstavljao neistini. On stoga pročišćuje prošlost i privlači u sadašnjosti.
Mi vjernici ne prestajemo moliti za njegovu kanonizaciju. Molitva je uvijek odnos s Bogom u kojemu svoj život, svoje nakane i ciljeve te razumijevanje događaja, usklađujemo s Božjim planom i njegovom voljom. A Gospodin očito želi da nastavimo biti nositelji istine i ustrajni dionici pročišćavanja istinom u susretu s raznim pogubnim ideologijama iz prošlosti i u sadašnjosti. Božja je istina takva da je ona svugdje primjenjiva i da su njezini kriteriji za sve jednaki.
 
6. Nedavno sam jasno istaknuo da je u polazištu ideologija koje razaraju narode i društva neistina, ponajprije neistina o čovjeku, kako nekada tako i danas. Za prepoznavanje neistina nadbiskup Stepinac ostaje siguran smjerokaz, a njegova proročka snaga sve očitije izlazi na vidjelo.
On nije bio selektivan u iznošenju istine te je postao žrtvom onih koji su pokušali istinu primijeniti selektivno, zaglibivši duboko u lažima. Te se laži i dalje održavaju na životu, a hrvatska duša napaćena lažima, osjeća da je upravo blaženi Alojzije, čovjek ispunjen svetošću, svjedok, žrtva i ključ koji laž razgrađuje.

Zato je osporavan, zato nam je darovan, zato ni mi, u Božjemu dijelu puta prema razmatranju njegove svetosti, ne gledajmo samo ljudske razloge i ne gubimo pouzdanje. Kada nam se čini da, poput Petra, sve poznajemo i ostajemo razočarani, molimo za poniznost u kojoj čujemo Kristovu riječ: Ne bojte se!

Ovaj je blagdan uvijek radost za Crkvu i za sve istinoljubive ljude, tim više što smo i kao vjernici i kao hrvatski narod prezasićeni lažima. I čvrsto vjerujemo da se Bog služi kardinalom Stepincem i njegovom svetošću da nas vodi u pročišćavanju i oblikovanju istinom.
On nam pomaže da tom istinom budemo oblikovani i kao pojedinci i kao Crkva te da pomognemo hrvatskom društvu da bude što više oblikovano istinom. Zato je zanimljiva aktualnost različitih kriterija za pojedine ideologije i korištenje krivotvorina, koje danas upućuju i na rado spominjanu temu o lažnim vijestima (fake news).

Tako nadbiskup Stepinac, u siječnju 1952. godine piše: »Oni [komunisti] su vrlo dobro znali, da ja nikada nisam odobrio ni jedne jedine nasilne mjere nacista, fašista, ustaša. Moja je krivica bila u tome što nisam mogao šutjeti na zlodjela komunista. […] Da sam šutio nakon njihova dolaska na vlast, nikada me ne bi bili dirali. Da sam pohvalio njihov rad, vjerojatno bi me uvrstili među svoje 'heroje'. A jer toga nisam mogao ni smio, proglasili su me zločincem i veleizdajnikom […] Da pokriju svoje krvave zločine pred svijetom, ja sam morao na sud i u tamnicu. Da se sud pokaže pravednim, poslužili su se i falsificiranim dokumentima« (Osvrt na komunizam u Jugoslaviji i nagađanja za budućnost, Krašić, 14. siječnja 1952.; navedeno prema: Juraj Batelja [prir.], Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi o Deset zapovijedi Božjih, Zagreb, 2013., str. 248).
 
7. Na nama je, braćo i sestre, učiniti sve da iz naše sredine laž bude uklonjena, i u tome biti ustrajni i postojani. U prezasićenosti lažima osjećamo da naš narod vapi za istinom, za jednakim kriterijima za svako dobro i za svako zlodjelo; za svaku plemenitost i žrtvu; za svaku ideologiju.
I dok se s raznih strana čuje govoriti o potrebi i spremnosti da se znanstvenim pristupom istraže i osvijetle sve okolnosti iz prošlih vremena, stvarnu volju i provedbu načelnih izjava ne vidimo. Naprotiv, osjećamo strah kod nekadašnjih promicatelja službene ideologije pred znanstvenim istraživanjem.
I s pravom se u Hrvatskoj danas pitamo: Kako je moguće da arhivsko gradivo koje bi moglo pomoći rasvjetljavanju događaja tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća još uvijek – premda je nastalo na području Hrvatske – nije u Hrvatskoj i ostaje teško dostupno onima koji traže istinu? Zar je to način svjedočenja istine; ili se namjerno nešto želi prikriti te uskratiti novim naraštajima da budu učvršćeni u istini?

Mi iz ljubavi prema istini i blaženomu Alojziju želimo znati sve o njemu i vidjeti njegove stavove, njegove dvojbe, njegovu hrabrost u susretu s raznim ideologijama i totalitarizmima, da bismo danas u Njemu imali siguran kompas u svojim odlukama i u traženju dobra.
Komu je teško prihvatiti da se i na jugoslavensku diktaturu prije Drugoga svjetskog rata, i na fašizam, i na ustaški režim i rasnu ideologiju, i na komunistički režim i na agresiju na Hrvatsku u Domovinskom ratu i na razne represije primijene isti kriteriji? Katoličkoj Crkvi, ne da to nije teško prihvatiti, nego to je naše poslanje i služenje istini.
 
8. Vođeni Stepinčevim primjerom, ne dopustimo da nam bilo koja pristranost zamrači pogled, kada smo suočeni s produživanjem neistina i neprimjenom istih kriterija. Zar mladima kao baštinu kanimo ostaviti neistine i poluistine o vlastitoj povijesti, što često postaje plodno tlo za razne provokacije? Nažalost, danas svjedočimo srozavanju kulture dijaloga, što vodi do podjela na mnogim društvenim i institucionalnim razinama. Stoga dok nas se, i uz asistenciju medija, nastoji zabavljati konfliktima, neizbježno postajemo žrtve sukoba.
I još se, navodno, pitamo zašto se Hrvatska ne uspijeva razvijati, biti privlačna da ljudi u njoj ostanu, da se iseljenici – koji su je morali napustiti – u nju vrate. Dovoljno je dati prostora istini, poučavajući mlade i odgajajući ih u onim vrjednotama za koje su hrvatski ljudi davali živote te trošili duh i tijelo gradeći kulturu ljubavi prema bližnjima.

Nadalje, potrebno je uvijek iznova graditi mir i pravi suodnos s drugim zemljama i narodima, a posebno s onima iz našega okruženja, svjesni da u mjeri u kojoj poznajemo, ljubimo i promičemo Hrvatsku, njezinu povijest, kulturu te identitet i drugi će nas zbog toga poštivati.
Naime, ne nedostaje i neće nedostajati ideologijâ, koje počinju neistinom o čovjeku, a time i o Bogu. Papa Franjo govori o novim ideološkim kolonizacijama. Premda te nove ideologije možda govore jezikom tolerancije, često su prepoznatljive po tome što izviru iz prolaznoga i što ne dopuštaju otvaranje obzora vječnosti. One su često polazište kojim se stvara preduvjete za nepravde i sukobe, za ugnjetavanje drugih i za iskorištavanje ljudi u postizanju osobne ili skupne materijalne koristi. To se zatrovano tlo zatim nastoji medijski proširiti, kvazi-znanošću potkrijepiti i zakonima učvrstiti. Ali – laž ostaje laž.
 
9. Puno je primjera iz naše suvremenosti, u kojoj bismo najviše pozornosti trebali posvetiti jačanju neistina o naravi i smislu ljudskoga života. Slika svetoga Pavla da je nedonošče, ponukala me da pred vama večeras istaknem ideologiju koja polazi od stare i nove neistine istodobno, a usko je povezana s pitanjem pobačaja.

Premda znanost kaže da ljudski život počinje začećem, vidimo da se za zakonski okvir predlažu neka druga polazišta. Crkvi će se nevjerojatnom lakoćom prigovoriti kako se miješa u politiku, da narušava pravilo sekularnosti države, da je zatvorena za nova stajališta. A ne prigovara li se i nadbiskupu Stepincu, koji je spašavao ljudske živote, bez obzira na to o kojim se ljudima radilo, da se nije dovoljno zauzimao, a to znači da se nije dovoljno miješao u politiku. Pa zar je Nadbiskup mogao direktno utjecati na odluke i postupke što su ih donosile političke vlasti?
Crkva nema mjerodavnost donositi zakone i političke odluke, ali smo, nasljedujući primjer blaženoga Alojzija, dužni dizati glas i iznijeti istinu, bez obzira kako se netko odnosio prema toj istini. Vjernik, koji želi biti katolik, ne može pregovarati o početku ljudskoga života, niti mu može biti svejedno kako se odnosi prema nerođenoj djeci. No, budući da pitanje ljudskoga života nadilazi stranačko odlučivanje, za nas katoličke vjernike ostaje neprihvatljivim zagovaranje pobačaja.

Ne zaboravimo: pokušaj selektivne primjene istine zapravo je promicanje laži. I ne čudi nas što će se, uz isticanje nepostojećega ljudskog prava na pobačaj, paralelno zastupati dokidanje prigovora savjesti. Relativiziranjem i po mogućnosti gušenjem glasa savjesti, otvara se put novim nedjelima koja se protežu: od narušavanja odnosa u obitelji, do korupcije u svim slojevima društva, te do nebrige za Domovinu.
Draga braćo i sestre, neka i ove izrečene misli još snažnije pobude u nama želju za upoznavanjem aktualnosti našega Blaženika. Zahvalni smo Bogu što nam trajno očituje znakove svoje blizine i pomoći. S tim se pouzdanjem i večeras utječemo zagovoru Presvete Bogorodice Marije, najvjernije odvjetnice Hrvatske. Blaženog Alojzija pak usrdno molimo: Crkvu nam i domovinu zagovaraj i štiti, da bi vazda blagoslovljena bila, a sve nas čuvaj u istini i čistoj savjesti.
Amen.