Izbornik

Treća korizmena propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca, o svetosti Crkve, 27. veljače 1940.

09.03.2018


 Crkva je sveta

Crkva koja ima takov nauk i takve uredbe, da ljude vodi k Bogu, mora biti djelo Božje. Ona mora biti sveta! Svrhu Crkve Kristove označio je vatikanski koncil upravo ovako: »Vječni pastir i biskup duša naših, da bi spasonosno djelo otkupljenja učinio trajnim, odlučio je osnovati Crkvu u kojoj bi kao u domu Boga živoga svi vjernici bili vezani vezom jedne vjere i ljubavi.« (DB, 1821)

Tu svrhu lijepo je označio papa Leon XIII. riječima: »Krist je  osnovao na zemlji društvo, koje se zove Crkva, kojoj je povjerio uzvišenu i božansku zadaću, koju je sam primio od Oca, da je nastavi kroz sve vjekove. Dakle, kao što je Isus Krist došao na zemlju, da ljudi život imadu i izobilje imadu, na isti način Crkva imade za svrhu vječno spasenje duša.« (Encikl. »Immortale Dei«)

Ako je pak cilj i svrha Crkve posvećenje duša, onda je svakome jasno, da i sredstva moraju biti sveta, jer se cilj ne postizava bez odgovarajućih sredstava. Sveta dakle mora biti Crkva u istinama koje ispovijeda i vjeruje, u zapovijedima koje daje, u sredstvima kojima se služi da ljude skloni na vršenje zakona Božjih, te konačno u plodovima koje donosi. Sva ta svojstva imade Katolička crkva. Zato je ona Kristova djelo, djelo Božje.

Crkva je katolička sveta u istinama koje vjeruje i ispovijeda, a sveta je i u zapovijedima koje daje i naučava, i prosta pri tom od svake zablude. I zato nije čudo, da je Katolička crkva kroz cijelu svoju dugu povijest vršila najblagotvorniji utjecaj na čovječanstvo. Ona je odgojiteljica, možemo reći, svih europskih naroda. Nikada nije nitko vršio toliki utjecaj  na socijalni život, a ne vrši ga ni danas, koliko ona preko svojih župa, preko svojih brojnih muških i ženskih redova. Nikada nije nitko toliko dizao puk i krijepio u danima nevolje koliko ona. Nikada nije nitko pripomagao kulturnom životu naroda, mirenju strasti, uzgoju mladeži, koliko je ona. Sve druge crkve u uporedbi s njezinim djelovanjem iščezavaju.

A nije ni čudo, kad su zabacile mnoge bitne kršćanske istine, čak i takove koje su u najužoj vezi s kršćanskim životom. Kakav  se plod može očekivati u crkvi koja uči npr., da nema slobode volje, da je svaki čin čovječji zao, da dobra djela ne vrijede ništa, nego da se čovjek samo vjerom spašava, da nema pakla, da ne treba ispovijedi, da se brak može razvrgnuti, da je pobačaj dozvoljen itd. Takovim  mislima nema ni traga u Katoličkoj crkvi. A i ne može biti, kad imade Krista za osnivača!

Ona je sveta u sredstvima kojima se služi, da vjernike potakne na vršenje zakona Božjega, i da to uistinu postigne. Crkva katolička zato čovjeku daje i pomoć da može izvršiti ono što Bog od njega očekuje. (...) To su sveti sakramenti ispovijedi i sakramenat svete Euharistije. Prvi je lijek bolesnoj duši, a drugi hrana gladnoj. Ako sada usporedimo  druge crkve s katoličkom,  izgledaju s njom u usporedbi kao pustinja prema plodnoj ravnici.

(...) Imade danas bezbroj organizacija u svijetu koje rade na prosvješćivanju. Možemo se samo radovati, ako uistinu rade na prosvjeti. No mnoge se od njih predstavljaju u svijetu kao da više za njihov rad ne treba Crkve katoličke. Kakvo isprazno i pusto maštanje! Što koristi prosvijetliti čovjeku um, ako mu se ne ugrije srce, da uzmogne vršiti ono što je spoznao kao dobro.

A to srce, kad uočimo bijedu ljudske naravi, može ugrijati samo Onaj, koji je gospodar srdaca, a to je Bog.

Bez Njegove pomoći, koju On daje čovjeku preko sakramenata, a potom i preko Crkve, svako je ljudsko nastojanje oko poboljšanja prilika posvema uzaludno. »Bez mene ne možete ništa učiniti!«, veli Krist.[1] Vidim i znadem što je bolje, a ipak činim što je gore![2]

Sva prosvjeta bez Boga može poslužiti samo zato, da se kriminal zaodjene u ljepše ruho. Da se ono što je ubojstvo čovjeka nazove učenim imenom abortus. Da se preljub i konkubinat nazove civilnim brakom. Da se krađa narodne imovine nazove burzovnom spekulacijom. Da se nepravedni osvajački ratovi nazovu osiguranjem životnog prostora naroda. Ne! Bez Boga nema poboljšanja društvenih prilika. A Bog danas radi preko svoje Crkve. I tko god je kuša ignorirati sav će njegov trud oko poboljšanja prilika biti Sizifov posao.

Koliko na jednoj strani sagradi, toliko će se na drugoj srušiti. Trajno i sigurno poboljšanje prilika u svijetu može doći samo od Boga. A Bog se, kako rekosmo, služi Crkvom koju je ljudima dao, da u njoj i preko nje postignu svoje spasenje.

I baš zato jer je Crkva katolička sveta u istinama koje uči i ispovijeda, u zapovijedima koje daje i naučava, u sredstvima kojima se služi, zato je i mogla donijeti i donosi do danas bez prekida i plod, a to su sveci. Sveci, koje možemo mirne duše nazvati najljepšim plodom čovječanstva,  jer  svojom moralnom  veličinom, svojim krepostima služe čovječanstvu na ponos. (...)

No ne mijenja se ništa na činjenici prigovorom da i u Crkvi katoličkoj ima zlih ljudi. Ima ih! Ali taj se nedostatak ima pripisati slabosti ljudskoj, a ne svetosti Crkve i njezinog djelovanja. Nauk Crkve ne postaje zao zato, ako ga slučajno tumači zao čovjek.

Neka dakle naš zaključak bude, vjerujem u svetu Crkvu katoličku! Vjerujem u nju kao u jedinu od Boga danu Crkvu, koja može ljude voditi k savršenstvu, voditi ih sigurnim putem k Bogu i prema tome učiniti ih sretnim već na ovom svijetu. Ne dajmo se kod toga zavarati lagodnim životom, koji nuđaju crkve koje su otpale od Petrove pećine.

Nije sve što je lakše ujedno i korisnije. Iskustvo pak i povijest svjedoči, da Crkva katolička svojim svetim naukom, disciplinom i duhom više nego itko drugi pridonosi pravom socijalnom  poretku, dakle i osiguranju materijalnog blagostanja čovječanstva.


Hrvatska straža, 29. veljače 1940., br. 49., str. 2
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 375–377.