Aktualnosti

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u subotu 10. veljače 2018. godine u zagrebačkoj katedrali zahvalno euharistijsko slavlje proslave blagdana Stepinčeva i završetka sinodskih zasjedanja.

U ispunjenoj katedrali vjernicima, članovima Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije i mnoštvom svećenika, uz Kardinala su koncelebrirali mons. Giuseppe Pinto, apostolski nuncij u Hrvatskoj, mons. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki u miru, mons. Egidije Živković, biskup željezanski, mons. Peter Štumpf, biskup murskosoboški iz Slovenije; biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine: mons. Josip Mrzljak, biskup varaždinski, mons. Vlado Košić, biskup sisački, mons. Nikola Kekić, biskup Križevačke eparhije, mons. Vjekoslav Huzjak, biskup bjelovarsko-križevački te zagrebački pomoćni biskupi: mons. Ivan Šaško, mons. Mijo Gorski i mons. Valentin Pozaić, biskup u miru.



Nakon Kardinalovih pozdravnih riječi tajnik nuncijature mons. Janusz Blachowiak, pročitao je poruku Svetoga Oca pape Franje koju je uputio prigodom završetka sinodskih zasjedanja i u kojoj ohrabruje Crkvu Zagrebačku da proročkom hrabrošću svjedoči i navješta Isusovu Radosnu vijest svakom čovjeku u svakoj prilici.

U uvodu svoje homilije Kardinal je rekao kako ima  puno načina kojima se može približiti život blaženoga Alojzija Stepinca, puno je slika i pojmova kojima je tijekom desetljeća opisivan njegov lik, njegova evanđeoska zauzetost i predanost, ipak je u njemu posebno vidljiv dar utjehe povezan s nadom i trpljenjem.



"Dragi vjernici, blaženi mučenik Alojzije nam trajno očituje blizinu našega Gospodina, koji je Bog svake utjehe! Zbilja, kada pogledamo vrijeme naše nedavne prošlosti, u kojemu se činilo da niti utjeha nema tla iz kojega bi niknula; kada su ljudi uklanjani, toliki zatvarani i ponižavani; kada su zatirane vrijednosti slobode i dostojanstva čovjeka; kada je obilato sijana laž; postojalo je evanđeosko zrnje koje je čuvalo život u pouzdanju u Boga po čistoj savjesti. U tom je zrnu bila vidljiva snažna utjeha, kako u Zagrebu, tako i u Lepoglavi i u Krašiću", rekao je Kardinal.

Gdje postoji istinska utjeha, ona nije plod ljudske snage i umijeća, nego milost Duha Svetoga. Mi Stepinčevu utjehu imamo odakle crpsti. Ona nam je i danas itekàko potrebna kada na drukčiji način osjećamo nove izazove, pa i prijetnju tjeskobe i sijanje očaja. No, ta je utjeha Božja. Ona uvijek govori jezikom ljubavi i – što je najvažnije – čovjek je ne može oduzeti.

Osvrćući se nadalje u homiliji na Drugu sinodu Zagrebačke nadbiskupije, Kardinal je rekao: "Sinoda je ponovno pred nas stavila radosnu istinu da Crkva zagrebačka živi upravo od ljubavi koju svjedoče vjernici u svojim obiteljima, na radnim mjestima, u društvu, često izloženi pitanjima i neugodnostima, nalazeći se pred kušnjom da zaniječu obranu i svjedočenje vjerskih istina. Ali, Sinoda pokazuje da je ljubav jača i od tih kušnja.



Ljubav ujedno razlučuje, propituje stvarnost koju voli, želi njezino poboljšanje, skida s nje naslage koje ju nagrđuju; želi je oživjeti, ako osjeća da život slabi, vratiti radost i nadu ondje gdje se pojavljuju bezvoljnost i malaksalost. Zato će u obitelji Crkve, u vjerničkoj odgovornosti i odlučnosti, ljubav ohrabrena sinodskim hodom pronaći putove da Crkvu i pročišćava na svim razinama i da je vodi u novost, ne zbog novosti kao takve, nego iz ljubavi koja je uvijek nova.

A kako to činiti, možemo vidjeti izbliza kod blaženoga Alojzija. On je znao da u njemu i vjernici i progonitelji vide Crkvu: na propovjedaonici, na optuženičkoj klupi, u tamnici… Bio im je dohvatljiv kao službenik Crkve, ali im nije bila dohvatljiva njegova ljubav prema Crkvi, ljubav ukorijenjena u vjeri i nadi. Plodovi ljubavi blaženog Alojzija prema svakomu čovjeku, bez razlike na nacionalnu ili vjeroispovijednu pripadnost, sve jače svijetle što više odmiče vrijeme. U tome blaženi Alojzije ostaje trajni primjer svome hrvatskom narodu."

U nastavku homilije, Kardinal je pozvao vjernike da u događaju Sinode vide novi početak, novi zamah pastoralnog djelovanja, posebno u našim župnim zajednicama, u njima prisutnim molitvenim zajednicama, vjerničkim udrugama i pokretima te župnim tijelima sudjelovanja. Kršćanstvo uvijek započinje iznova. Sinoda nam daje sigurnost, učvršćuje korake, izoštrava pogled, osobito u novim ozračjima, u kojima se jedan naraštaj pokušavao nositi s izazovima na svoj način, a sada je to pozvan činiti novi naraštaj.

Kardinal je homiliju završio riječima: "Ove se godine spominjemo dvadesete obljetnice proglašenja blaženim kardinala Stepinca i baš kao što smo u beatifikaciji osjetili potvrdu utjehe kojom nas je jačao u doba komunističkoga režima, tako smo i tijekom ovih dvadeset godina živjeli istu blizinu utjehe znajući da će i njezina potvrda biti okrunjena proglašenjem svetim. Jer, svaki pokušaj da se neistinom ospori Blaženikova svetost, zapravo teži oduzeti nam utjehu, životnu snagu i nadu. Utjeha onoga vremena, u sigurnosti čiste savjesti, nade i milosti, vrijedi i za ovo vrijeme, djelotvorna je zasvagda.



Prije dvadeset godina sveti papa hrvatske nade, Ivan Pavao II. o proglašenju blaženim kardinala Stepinca istaknuo je da je u liku našega Blaženika sažeta cijela tragedija koja je pogodila Europu tijekom dvadesetoga stoljeća, obilježena velikim zlima fašizma, nacizma i komunizma. U kardinalu Alojziju Stepincu, naglašava sveti Papa, blista u punini katolički odgovor: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima potvrđena praštanjem, jedinstvo s Crkvom vođenom Petrovim nasljednikom (usp.: Osvrt na apostolski pohod Hrvatskoj, Vatikan, 7. listopada 1998.).

I danas je potrebno ustrajati na tome u dosljednom odmaku od svih režima zla dvadesetoga stoljeća. U Hrvatskoj smo u opasnosti da se grade mehanizmi društvenoga postupanja u kojima se lako zanemare vrjednote koje se tiču cjeline života i istine o svim žrtava ratova i poraća dvadesetoga stoljeća bez razlike. Osjećamo posljedice nedostaka kriterija te se izmiče od primjene pravila koja su promovirale i europske institucije. Naše je hrvatsko društvo još uvijek izazvano upravo time, a to je temeljni uvjet da se postigne društveni mir, oslobodi od neprestanog instrumentaliziranja prošlošću, vrati zdrav nacionalni ponos, probudi nadu i otvori budućnosti.

Crkveno djelovanje na tom području odvija se na podlozi vjere u Boga milosrdnog Oca, na evanđeoskoj ljubavi, na zajedništvu i odgovornosti, koje je trajno ispravljano poniznošću, kajanjem i milosrđem, te podupirano križem i prosvijetljeno uskrsnućem. Na tom crkvenom hodu osjećamo da nas prati trajna pomoć Presvete Bogorodice Marije i svetoga Josipa, zaštitnika hrvatske nam Domovine. Braćo i sestre, zahvaljujući za blizinu nebeske Crkve ne prestajemo zazivati: Blaženi Alojzije, zagovorniče Crkve i hrvatskoga naroda, moli za nas!"



Nakon popričesne molitve Kardinalu se u zahvalnom govoru obratio tajnik Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije dr. sc. Denis Barić, predajući mu knjigu s 199 propozicija proisteklih iz četiri sinodska zasjedanja.

Zahvaljujući tajniku, članovima Sinode i svima koji su sudjelovali u njenom radu od njenih početaka, Kardinal je istaknuo da ovo nije kraj, nego novi početak u kojem je potrebno Stepinčevim pouzdanjem u Boga krenuti u njezinu provedbu.

"Ne boj se Stepinčeva Crkvo!", zaključio je kardinal Bozanić, udijelivši nakon molitve na grobu bl. Alojzija Stepinca, svoj pastirski blagoslov.