Riječ Svetog Oca

Draga braćo i sestre,

vjera nas uvjerava da je Kraljevstvo Božje već prisutno na tajanstven način (usp. Gaudium et spes, 39). No, i u našem dobu moramo sa žalošću konstatirati da ono nailazi na prepreke i protivštine.

Nasilni sukobi i pravi i istinski ratovi i dalje razdiru čovječanstvo; nepravde i diskriminacije nižu se jedne za drugom; ekonomske i društvene neravnoteže na lokalnoj ili globalnoj razini teško se mogu prevladati. A cijenu svega toga plaćaju prije svega najsiromašniji i oni u najnepovoljnijem položaju.

U ekonomski najnaprednijim društva svjedoči se rastućem trendu naglašenog individualizma koji, u sprezi s utilitarističkim mentalitetom i uz pomoć medija, rađa “globalizaciju ravnodušnosti”. U takvim okolnostima,

migranti, izbjeglice, prognanici i žrtve trgovine ljudima postali su simbol isključenosti, jer osim nadaća koje stanje u kojem se nalaze sa sobom nosi, često su izvrgnuti negativnom sudu i mišljenju da su oni razlog društvenih nevolja. Postupanje s njima često je zvono za uzbunu koje upozorava na moralno srozavanje kojemu neminovno idemo u susret ako nastavimo davati prostora kulturi odbacivanja. Naime, ako se nastavi tim putem, svaki onaj koji se ne uklapa u prihvaćene norme tjelesnog, mentalnog i društvenog blagostanja u opasnosti je da bude marginaliziran i isključen.

To je razlog zbog kojeg prisutnost migranata i izbjeglica – i općenito ranjivih i ugroženih ljudi – predstavlja danas poziv da se iznova vratimo nekim od bitnih dimenzija našeg kršćanskog postojanja i naše čovječnosti kojima prijeti opasnost da se zanemare u društvu u kojem vlada udobnost i lagodan život. Eto zašto “ne radi se samo o migrantima”, to jest, zanimajući se za njih zanimamo se također za nas; vodeći brigu o njima, svi rastemo; slušajući njih, dajemo glas i onom dijelu nas koji možda skrivamo jer se danas na njega ne gleda blagonaklono.

»Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« (Mt 14, 27). Ne radi se samo o migrantima: radi se također o našim strahovima. Zloće i prljavštine našega vremena povećavaju »naš strah od “drugih”, nepoznatih, marginaliziranih i stranaca […]. I to se zamjećuje poglavito danas kad se suočavamo s dolaskom migranata i izbjeglica koji kucaju na naša vrata u potrazi za zaštitom, sigurnošću i boljom budućnošću. U stanovitoj mjeri taj strah je opravdan, među ostalim i zato što nismo pripremljeni za taj susret« (Homilija, Sacrofano, 15. veljače 2019.).

Ali problem nije u tome što imamo sumnje i strahove. Problem je kad ovi uvjetuju naš način razmišljanja i djelovanja u tolikoj mjeri da postajemo nesnošljivi, zatvoreni, te – a da toga nismo ni svjesni – možda čak i rasisti. I tako nas strah lišava želje i sposobnosti za susret s drugim, osobom koja se razlikuje od mene; lišava me mogućnosti susreta s Gospodinom (usp. Homilija na misi za Svjetski dan selilaca i izbjeglica, 14. siječnja 2018.).

»Ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici?« (Mt 5, 46). Ne radi se samo o migrantima: radi se o ljubavi. Svojim djelima ljubavi očitujemo svoju vjeru (usp. Jak 2, 18). A najuzvišenija ljubav je ona koju se iskazuje onima koji ne mogu uzvratiti, a možda čak ni zahvaliti. »Radi se također o licu koje želimo dati društvu i vrijednosti svakoga života […].

Napredak naših naroda […] ovisi nadasve o sposobnosti da dopustimo da nas prene iz mrtvila i gane osoba koja kuca na vrata i svojim pogledom ogoljuje i prikazuje u pravome svjetlu sve one lažne idole koji mogu zagospodariti našim životom i pretvoriti ga u ropstvo; idole koji obećavaju iluzornu i prolaznu sreću koja je slijepa za živote i patnje drugih« (Govor u Biskupijskom Caritasu u Rabatu, 30. ožujka 2019.).

»Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se« (Lk 10, 33). Ne radi se samo o migrantima: radi se o našem čovještvu. To što je potaknulo toga Samarijanca – koji je u očima Židova bio stranac – da se zaustavi jest suosjećanje, osjećaj koji se ne može objasniti na čisto racionalnoj razini.

Suosjećanje pogađa najosjetljivije strune naše ljudskosti, pobuđujući neodgodiv poriv da “budemo bližnji” svima onima koje vidimo u teškoćama. Kao što nas sâm Isus uči (usp. Mt 9, 35-36; 14, 13-14; 15, 32-37), biti suosjećajan znači prepoznati patnju drugoga i odmah prijeći na djelovanje kako bismo ublažili, liječili i spasili. Biti suosjećajan znači dati prostora nježnosti koju današnje društvo često traži od nas da zatomljujemo.

»Otvoriti se drugima ne osiromašuje, već obogaćuje, jer nam pomaže da budemo humaniji: prepoznati sebe kao aktivni dio jedne veće cjeline i tumačiti život kao dar za druge; gledati kao cilj ne vlastite interese, nego dobrobit ljudskog roda« (Govor u džamiji Heydara Alijeva u Bakuu, Azerbajdžan, 2. listopada 2016.).

»Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima« (Mt 18, 10). Ne radi se samo o migrantima: radi se o tome da nikoga ne isključujemo.

Današnji je svijet sve više elitistički i okrutan prema isključenima. Zemlje u razvoju nastavlja se osiromašivati za njihova najbolja prirodna i ljudska dobra u korist nekolicine povlaštenih tržišta. Ratovi pogađaju samo neke dijelove svijeta, ali oružje koje se koristi u tim ratovima proizvodi se i prodaje u drugim dijelovima svijeta, koji potom ne žele preuzeti na sebe brigu o izbjeglicama koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove upravo zbog istih tih sukoba. Cijenu toga uvijek plaćaju najmanji, siromašni, najranjiviji, kojima se zabranjuje sjesti za stol i ostavljaju im se samo mrvice s gozbe.

»Crkva koja “izlazi” […] zna preuzeti inicijativu bez straha, ići ususret, tražiti one koji su daleko i poći na raskrižja putova da pozove isključene« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 24). Ekskluzivistički razvoj bogatije čini bogatijima a siromašne još siromašnijima. Istinski razvoj, s druge strane, teži tome da uključi sve muškarce i žene svijeta, promičući njihov cjeloviti rast, i pokazuje brigu također za buduće naraštaje.

»Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga« (Mk 10, 43-44).

Ne radi se samo o migrantima: radi se o tome da se posljednje stavi na prvo mjesto. Isus Krist od nas traži da ne podlegnemo logici svijeta koja opravdava pronevjeru na štetu drugih radi ostvarivanja vlastite ili koristi moje grupe: “prvo ja, a zatim drugi”! Geslo je pravoga kršćanina naprotiv: “najprije posljednji!”

»Individualistički duh je plodno tlo za rast te vrste ravnodušnosti prema bližnjemu koja vodi tome da s njima postupamo kao s pukom stvari kojom se trguje, koja potiče nezainteresiranost za njih kao ljude i na kraju kod pojedinca pobuđuju strah i ciničnost. Nisu li možda upravo to stavovi koje često zauzimamo prema siromašnima, marginaliziranima i posljednjima u društvu? A koliko ovih potonjih imamo u našim društvima! Među njima mislim prvenstveno na migrante, s njihovim bremenom teškoće i patnji, s kojima se suočavaju svakodnevno u, često očajničkoj, potrazi za mjestom gdje će živjeti u miru i dostojanstvu« (Govor Diplomatskom zboru, 11. siječnja 2016.). U logici evanđelja posljednji dolazi na prvo mjesto, a mi se moramo staviti u njihovu službu.

»Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju« (Iv 10, 10). Ne radi se samo o migrantima: radi se o čitavoj osobi, svim ljudima. U ovim Isusovim riječima nalazimo samu srž njegova poslanja: pobrinuti se da svi prime dar života u punini, prema Očevoj volji.

U svakom političkom djelovanju, u svakom programu, u svakom pastoralnom djelovanju uvijek moramo stavljati osobu u središte, u njezinim mnogostrukim dimenzijama, uključujući i duhovnu. A to vrijedi za sve ljude, kojima se treba priznati temeljnu jednakost.

Stoga, »razvoj se ne svodi na puki ekonomski rast. Da bi bio autentičan razvoj, on mora biti integralan, a to znači okrenut promicanju svakog čovjeka« (Sv. Pavao VI., Enc. Populorum progressio, 14).

»Tako dakle više niste tuđinci ni pridošlice, nego sugrađani ste svetih i ukućani Božji« (Ef 2, 19). Ne radi se samo o migrantima: radi se o izgrađivanju grada za Boga i čovjeka.

U ovom našem dobu, koje se može nazvati također dobom migracijâ, mnogo je nedužnih osoba koje postaju žrtve “velike prijevare” neobuzdanoga tehnološkog i konzumerističkog razvoja (usp. enc. Laudato si’, 34). I tako kreću na put prema “raju” koji neizbježno iznevjeri njihova očekivanja. Njihova prisutnost, koja katkad budi nelagodu, pridonosi razbijanju mita o napretku pridržanom za malobrojne, ali izgrađenom na iskorištavanju mnogih.

»Mi sami moramo prvi gledati i pomoći drugima vidjeti u seliocima i izbjeglicama ne samo problem koji treba riješiti, već brata i sestru koje treba prihvatiti, poštivati i ljubiti. Oni su prigoda koju nam pruža providnost da pridonesemo izgradnji pravednijeg društva, savršenije demokracije, solidarnije zemlje, svijeta u kojem će vladati veće bratstvo kao i otvorenije i evanđeoske kršćanske zajednice« (Poruka za Svjetski dan selilaca i izbjeglica 2014.)

Draga braćo i sestre, odgovor na izazov koji postavljaju suvremene migracije može se sažeti u četiri glagola: primiti, zaštititi, promicati i integrirati. Ali, te riječi ne vrijede samo za migrante i izbjeglice. One izražavaju poslanje Crkve prema svima onima koji se nalaze na periferijama života, koje treba primiti, zaštititi, promicati i integrirati. Ako ta četiri glagola budemo provodili u djelo, pridonosit ćemo izgrađivanju grada za Boga i čovjeka, promicati cjeloviti ljudski razvoj svih ljudi i pomoći također svjetskoj zajednici da se približi ciljevima održivog razvoja koje je sama sebi postavila i koji će se, u protivnom, teško postići.

Riječju, u igri nije samo nešto što se tiče migranata, ne radi se samo o njima, nego o svima nama i o sadašnjosti i budućnosti ljudske obitelji. Migranti, posebno oni koji su najranjiviji, pomažu nam da čitamo “znakove vremena”. Po njima nas Gospodin poziva na obraćenje, oslobađanje od isključivostî, ravnodušnosti i kulture odbacivanja. Po njima Gospodin nas poziva da u potpunosti prihvatimo naš kršćanski život i pridonosimo, svaki prema svome vlastitom pozivom, izgrađivanju svijeta koji sve više odgovara Božjem naumu.

To je želja koju pratim molitvom zazivajući, po zagovoru Djevice Marije, Gospe od Puta, obilje blagoslova na sve migrante i izbjeglice u svijetu i na sve one koji ih prate na njihovu putu.

Iz Vatikana, 27. svibnja 2019.

FRANJO