Riječ Svetog Oca

Crkva postoji zato da naviješta evanđelje

Uzašašće nam doziva u pamet tu pomoć Isusa i njegova Duha koji daje pouzdanje i sigurnost našem kršćanskom svjedočenju u svijetu. Otkriva nam zašto Crkva postoji: Crkva postoji zato da naviješta evanđelje, samo zbog toga! Za Crkvu je naviještanje evanđelja ujedno radost. Crkva, to smo svi mi koji smo kršteni. Danas smo pozvani bolje razumjeti da nam je Bog dao veliko dostojanstvo i odgovornost da ga naviještamo svijetu; da ga približimo čovjeku. To je naše dostojanstvo, to je najveća čast svakog od nas, svih krštenika!
28.5.2017.

Emaus, hod nade (usp. Lk 24, 28-32)

Isus im prije svega govori kroz Pisma. Onaj tko uzme u ruke Božju knjigu neće na njezinim stranicama naći priče o junaštvu bez žrtve, munjevitim osvajačkim podvizima. Prava nada nije po maloj cijeni: ona uvijek vodi kroz poraze. Nada onoga koji ne trpi, možda i nije nada. Bogu se ne sviđa da ga se ljubi kao što bi se ljubilo vojskovođu koji vodi svoj narod k pobjedi zatirući u krvi svoje neprijatelje. Naš Bog je blijedo svjetlo koje sja u hladnom i vjetrovitom danu, i kolikogod da se njegova prisutnost na ovome svijetu činila krhkom, On je izabrao mjesto koje svi preziremo.
Zatim Isus ponavlja za dvojicu učenika stožerni čin svake euharistije: uzima kruh, blagoslivlja ga, lomi i daje im. Nije li u tome nizu gesti sadržana čitava Isusova povijest? I nije li, u svakoj euharistiji, sadržan također znak onoga što Crkva mora biti? Isus nas uzima, blagoslivlja nas, "lomi" naš život – jer nema ljubavi bez žrtve – i prinosi ga drugima, prinosi ga svima.
24.5.2017.

Duh Branitelj

Isus kaže u današnjem Evanđelju: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati" (r. 21). To je ljubav koja nas uvodi u spoznanje Isusa, zahvaljujući djelovanju toga „Branitelja" kojega je Isus poslao, to jest Duha Svetoga. Ljubav prema Bogu i bližnjemu je najveća zapovijed u Evanđelju. Gospodin nas danas poziva velikodušno odgovoriti na evanđeoski poziv na ljubav, stavljajući Boga u središte našega života i posvećujući se služenju braći, napose onoj kojima su pomoć i utjeha najpotrebnija.
21.5.2017.

Marija Magdalena – apostol nade (usp. Iv 20, 15-18a)

Isus nije onaj koji se prilagođava svijetu, trpeći da u njemu vječno vladaju smrt, žalost, mržnja, moralno uništenje osobâ… Naš Bog nije tromi Bog, već je – dopustite mi da upotrijebim tu riječ – sanjar: on sanja o preobrazbi svijeta i to je ostvario u otajstvu uskrsnuća.
Marija je htjela zagrliti svoga Gospodina, ali on se već zaputio nebeskom Ocu, a nju je pozvao da javi učenicima da je uskrsnuo. I tako ta žena, koja je prije nego će susresti Isusa bila u raljama zla (usp. Lk 8, 2), sada postala apostol nove i veće nade. Neka nam svojim zagovorom pomogne da i mi živimo to iskustvo: u času tuge, i u času napuštenosti, slušati Isusa Uskrsloga koji nas zove po imenu, i srcem punim radosti poći naviještati: „Vidjela sam Gospodina!" (r. 18). Promijenio sam život jer sam vidio Gospodina! Sada sam drukčiji, sada sam druga osoba. Promijenio sam se jer sam vidio Gospodina. To je naša snaga i to je naša nada.
17.5.2017.

Molitva i pokora za okončanje ratova

U Fatimi je Gospa izabrala nevino srce i jednostavnost malenih Franje, Jacinte i Lucije, kao čuvare njezine poruke. Ta djeca su je prihvatili na dostojan način, tako da su priznati kao pouzdani svjedoci njezinih ukazanja, i postali uzori kršćanskog života. Kanonizacijom Franje i Jacinte ponudio sam čitavoj Crkvi njihov primjer prianjanja uz Krista i evanđeoskog svjedočanstvo i ujedno sam htio predložiti čitavoj Crkvi da se brine za djecu. Njihova svetost nije posljedica ukazanja, nego vjernosti i žara kojim su odgovorili na tu povlasticu da mogu vidjeti Djevicu Mariju. Nakon susreta s „lijepom Gospođom" – tako su je zvali –, često su molili krunicu, vršili pokoru i prikazivali žrtve za okončanje rata i za duše kojima je najviše potrebno Božje milosrđe.
14.5.2017.

Majka Nade (usp. Iv 19, 25-27)

U našem nizu kateheza o kršćanskoj nadi danas upravljamo svoje oči prema Mariji, Majci nade. Marija je u svome majčinstvu prošla kroz najtamniju noć. Od prvog pojavljivanja u povijesti evanđelja, Marija kao da je neki lik iz drame. Nije bilo jednostavno odgovoriti s „da" na anđelov poziv: a ipak ona, žena u cvijetu mladosti, hrabro odgovara, bez obzira što nije znala ništa o tome što je čeka. U tome nam času izgleda kao jedna od mnogih majki našega svijeta, hrabrih do krajnjih granica kad se radi o prihvaćanju u vlastitom krilu povijesti jednog novog čovjeka koji se rađa.
10.5.2017.

Isus, dobri pastir i vrata ovcama

Isus, dobri pastir i vrata ovcama, je vođa čiji se autoritet izražava u poslušnosti, vođa koji, da bi upravljao, daruje život i ne traži od drugih da žrtvuju vlastiti. U takvog se jednog vođu možemo pouzdati, poput ovaca koje slušaju glas svoga pastira jer znaju da ih on vodi na dobre i obilne pašnjake. Dovoljan je jedan znak, jedan poziv i one idu za njim, slušaju, kroče vođeni glasom onoga kojeg doživljavaju kao prijatelja, koji je ujedno snažan i mio, koji vodi, štiti, tješi i liječi. Takav je Krist za nas.
7.5.2017.

Apostolski pohod Egiptu

Egipat je, za nas, bio znak nade, utočišta, pomoći. Kada je u tome dijelu svijeta vladala glad, Jakov je, zajedno sa svojim sinovima, došao upravo tu; zatim, kad je Isus bio progonjen, pošao je u Egipat. Zato, govoriti o tome putovanju znači prijeći put nade: za nas Egipat je znak nade bilo za prošlost bilo za današnjicu, znak onoga bratstva o kojem sam vam htio govoriti.
3.5.2017.

Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba

Povjerimo Blaženoj Djevici Mariji nakanu mira, pomirenja i demokracije u toj dragoj zemlji. I molimo za sve zemlje koje prolaze kroz ozbiljne poteškoće, u ovim sam danima posebno u mislima s Republikom Makedonijom.
30.4.2017.

„I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20): obećanje koje daje nadu

Naš Bog nije odsutni Bog, zatvoren veoma dalekim nebom; to je naprotiv Bog „silno zaljubljen" u čovjeka, koji tako nježno ljubi da nije sposoban odijeliti se od njega. Mi ljudi smo dobri u prekidanju vezâ i rušenju mostova. Ali on ne. Ako nam se srce ohladi, njegovo uvijek plamti žarom. Naš Bog nas uvijek prati, pa i onda kad na našu nesreću mi zaboravimo njega. Na grebenu koji dijeli nevjeru od vjere, od presudne je važnosti otkriće da nas naš Otac ljubi i prati, da nas nikada neće ostaviti same. Naš je život jedno putovanje, jedan hod. I oni koje pokreće čisto ljudska nada osjećaju privlačnost obzora, koji ih potiče istraživati svjetove koje još uvijek ne poznaju. Naša je duša putujuća duša.
26.4.2017.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr