Riječ Svetog Oca

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Početak vjere je svijest o tome da nam je potrebno spasenje. Nismo sami sebi dovoljni, sami tonemo: trebamo Gospodina kao drevni moreplovci zvijezde. Pozovimo Isusa u lađe našega života. Predajmo mu svoje strahove da ih On pobijedi. Poput učenikâ iskusit ćemo da s njim na lađi nećemo doživjeti brodolom. Jer to je snaga Boža: okrenuti na dobro sve što nam se događa, pa i loše stvari. On donosi spokoj u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. 

Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.
27.3.2020.

Obrana života za Crkvu nije ideologija

Kao i svaki navještaj evanđelja i ovaj se prije svega mora svjedočiti. I tu mislim sa zahvalnošću na tiho svjedočenje mnogih osoba koje se na različite načine daju potpuno u službi bolesnih, starijih, onih koji su usamljeni i koji su u najvećoj oskudici. Oni u djelo provode evanđelje života, poput Marije koja je, prihvativši anđelov navještaj, pošla pomoći svojoj rođakinji Elizabeti kojoj je pomoć trebala.

Naime, život koji smo pozvani promicati i braniti nije neki apstraktan pojam, nego se uvijek očituje u osobi od krvi i mesa: netom začetom djetetu, siromahu gurnutom na rub društva, usamljenom i obeshrabrenom bolesniku ili bolesniku u terminalnom stanju, onome koji je ostao bez posla ili ga ne uspijeva pronaći, odbačenom ili getoiziranom migrantu… Život se očituje na konkretan način u ljudima.

Bog je pozvao svako ljudsko biće da uživa puninu života; a kako je ono povjereno majčinskoj brizi Crkve, svaka prijetnja dostojanstvu i ljudskome životu ne može ne naći odjeka u njezinu srcu, u njezinim majčinskim „grudima“. Obrana života za Crkvu nije ideologija, nego stvarnost, ljudska stvarnost koja uključuje sve kršćane, upravo zato što su kršćani i zato što su ljudi.

Nasrtaji na dostojanstvo i život ljudi nažalost se nastavljaju i u našem vremenu, koje je vrijeme općih ljudskih prava; štoviše, suočeni smo s novim prijetnjama i novim ropstvima, a zakonodavstva ne staju uvijek u obranu najslabijeg i najranjivijeg ljudskog života.
25.3.2020.

»Mladeži, kažem ti, ustani!« (usp. Lk 7, 14)

Oko sebe, ali ponekad i unutar sebe, nailazimo na stvarnost smrti: fizičku, duhovnu, emotivnu, socijalnu. Primjećujemo li je ili naprosto trpimo njezine posljedice? Možemo li učiniti nešto da povratimo život?
Tu mislim na sve one negativne situacije koje proživljavaju vaši vršnjaci. Nekima je na pameti samo sadašnji trenutak i izlažu pogibelji vlastiti život u ekstremnim iskustvima. Ima, međutim, među mladima i onih koji su “umrli” jer su izgubili nadu. Čuo sam jednu djevojku kako govori: “Među svojim prijateljima vidim osobe koje su izgubile želju da se u bilo što uključe, hrabrost da se ustanu.” Nažalost, depresija se širi i među mladima, što u nekim slučajevima može čak dovesti i do iskušenja da si oduzmu život. Koliko je samo situacija u kojima vlada apatija, u kojima se ljudi gube u ponoru tjeskobe i kajanja! Koliki mladi plaču, a nitko ne čuje krik njihove duše! Oko njih su često rastreseni, ravnodušni pogledi onih koji žele uživati vlastiti happy hour i ne mare ni za što drugo.

Ima onih koji životare u površnosti, misle da su živi dok su u srcu zapravo mrtvi (usp. Otk 3, 1). U dobi od dvadeset godina život im tone u dubinu, umjesto da se uzdiže u visinu svog istinskog dostojanstva. Sve se svodi na neko “životarenje” i traženje nekog zadovoljstva: malo zabave, mrvica pažnje i naklonosti drugih… Postoji također široko rasprostranjen digitalni narcizam koji podjednako pogađa i mlade i odrasle. Mnogo je onih koji žive tako! Neki su od njih možda živjeli u ozračju materijalizma gdje se misli samo na to kako zaraditi novac i urediti se kao da se život svodi samo na to. Prije ili kasnije to će neizbježno dovesti do tupe neraspoloženosti, ravnodušja i dosade života, koja će vremenom rađati sve većom tjeskobom.

Negativne stavove mogu izazvati također osobni neuspjesi kada nešto do čega nam je stalo, ono oko čega smo se predano trudili, više jednostavno dalje ne ide ili ne postiže željene rezultate. To se može dogoditi u školi ili sa sportskim ili umjetničkim ambicijama… Kraj jednoga “sna” može dovesti do toga da se osjećamo mrtvi. Ali neuspjesi su sastavni dio života svakog čovjeka, a koji put mogu čak biti i milost! Često se nešto za što mislimo da će nam dati sreću pretvara u iluziju, idol. Idoli traže sve od nas pretvarajući nas u robove, ali ne daju ništa zauzvrat. I na kraju se raspadnu, iza njih ostanu samo prašina i dim. U tome smislu, neuspjesi, ako dovedu do toga da se idoli urušavaju, dobri su čak i ako nam zadaju bol.


24.3.2020.

Krist je svjetlo koje rasvjetljuje našu tamu

Pismoznanci – koji su bili tamo, jedna skupina – uporno odbijaju priznati čudo i postavljaju ozdravljenom čovjeku podmukla pitanja. Ali on ih uvjerava snagom stvarnosti: „Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim“ (r. 25). Između nepovjerenja i neprijateljstva onih koji ga okružuju i s nevjericom ga ispituju on prolazi put koji ga postupno vodi do otkrivanja identiteta Onoga koji mu je otvorio oči i ispovijedanja vjere u njega. U početku ga smatra prorokom (usp. r. 17); tada ga priznaje onim koji dolazi od Boga (usp. r. 33); naposljetku ga prihvaća kao Mesiju i prostire se pred njim (usp. rr. 36-38). Shvatio je da je Isus, time što mu je dao vid, „očitovao djela Božja“ (usp. r. 3).

O, kad bismo i mi stekli ovo iskustvo! Svjetlom vjere onaj koji je bio slijep otkriva svoj novi identitet. On je već sada „novi stvor“ koji može vidjeti svoj život i svijet koji ga okružuje u novom svjetlu, jer je ušao u zajedništvo s Kristom, ušao je u drugu dimenziju. Više nije prosjak marginaliziran od zajednice; više nije rob sljepoće i predrasude. Njegov put prosvjetljenja metafora je puta oslobođenja od grijeha, na koje smo pozvani. Grijeh je poput tamnog vela koji nam prekriva lice i priječi nas da jasno vidimo sebe i svijet; Gospodinovo oproštenje uklanja taj pokrov sjene i tame i daje nam novo svjetlo. Korizma u kojoj se nalazimo korisno je i dragocjeno vrijeme za približiti se Gospodinu, tražeći njegovo milosrđe, u različitim oblicima koje nam nudi Majka Crkva.
22.3.2020.

„Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe“

Svi smo dužnici. Svi. Prema Bogu koji je tako velikodušan i prema braći. Svaka osoba zna da nije otac ili majka kakvi bi trebali biti, suprug ili supruga, brat ili sestra kakvi bi trebali biti. Svi smo u životu „u deficitu“. I treba nam milosrđe. Znamo da smo i mi učinili zlo, uvijek nešto nedostaje dobru koje smo trebali učiniti.

Ali upravo to naše siromaštvo postaje snaga za opraštanje! Dužnici smo i ako će nam se, kao što smo čuli na početku, mjeriti mjerom kojom druge mjerimo (usp. Lk 6, 38), tada nam valja širiti mjeru i otpustiti dugove, oprostiti. Svaki se pojedinac mora sjetiti da je potrebit oproštenja, da treba oproštenje, da treba strpljenje; u tome je tajna milosrđa: opraštanjem se dobiva oproštenje. Stoga nam Bog prethodi i On prvi nama oprašta (usp. Rim 5, 8). Primajući njegovo oproštenje i mi sami postajemo sposobni oprostiti. Tako vlastita bijeda i vlastiti nedostatak pravde postaju prilika da se otvorimo kraljevstvu nebeskom, jednoj većoj mjeri, Božjoj mjeri, a to je milosrđe.

Koji je izvor našeg milosrđa? Isus nam je rekao: „Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6, 36). Što se više prihvaća Očevu ljubav, to se više ljubi (usp. KKC, 2842). Milosrđe nije tek jedna od dimenzija, nego je središte kršćanskog života: nema kršćanstva bez milosrđa. [1] Ako nas čitavo naše kršćanstvo ne vodi milosrđu, idemo krivim putem, jer je milosrđe jedini istinski cilj svakog duhovnog puta. To je jedan od najljepših plodova ljubavi (usp. KKC, 1829).
18.3.2020.

Krist je izvor žive vode

(...) apostol Pavao tumači tu stijenu kao simbol Krista. Tako će reći: „A stijena je Krist“ (usp. 1 Kor 10, 4). Tajanstven je lik njegove prisutnosti usred putujućeg Božjeg naroda. Krist je, naime, Hram iz kojeg, prema viđenju prorokâ, izvire Duh Sveti, to jest živa voda koja čisti i daje život. Onaj koji žeđa za spasenjem može slobodno crpsti iz Isusa, a Duh Sveti će u njemu ili njoj postati izvorom punog i vječnog života. Obećanje žive vode koje je Isus dao Samarijanki postalo je stvarnost na njegovoj Pashi: iz njegova probodena boka potekli su „krv i voda“ (Iv 19, 34). Krist, žrtvovani i uskrsli Jaganjac, vrelo je iz kojeg izvire Duh Sveti koji oprašta grijehe i ponovno rađa na novi život.

Ovaj je dar ujedno i izvor svjedočenja. Poput Samarijanke, svaki onaj koji susretne Isusa živog osjeća potrebu da drugima govori o tome tako da svi prispiju tome da priznaju da je Isus „uistinu Spasitelj svijeta“ (Iv 4, 42), kako su kasnije rekli sunarodnjaci te žene. I mi, rođeni na novi život po krštenju, pozvani smo svjedočiti život i nadu koji su u nama. Ako naše traženje i naša žeđ pronađu u Kristu potpuno zadovoljenje, pokazat ćemo da spasenje nije u „stvarima“ ovoga svijeta, koje u konačnici stvaraju sušu, nego u Onome koji nas je ljubio i koji nas uvijek ljubi, a to je Isus, naš Spasitelj, živa voda koju nam On nudi.
15.3.2020.

„Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“

U svakome srcu, pa čak i najpokvarenijem i srcu koje se najviše udaljilo od dobra, krije se čežnja za svjetlom. Može ona biti zatrpana ruševinama obmane i zabludâ, ali uvijek postoji žeđ za istinom i dobrom, a to je žeđ za Bogom. Duh Sveti je taj koji potiče tu žeđ: On je voda živa koja je oblikovala našu prašinu, On je stvaralački dah koji joj je dao život.

Zato je Crkva poslana naviještati svima Božju riječ, prožetu Duhom Svetim. Jer je Evanđelje Isusa Krista najveća pravednost koja se može ponuditi čovjekovu srcu, koje za njom ima vitalnu potrebu, čak i ako toga nije svjestan. [2] Na primjer, kad se muškarac i žena uzmu namjeravaju učiniti nešto veliko i lijepo i ako tu žeđ održavaju živom uvijek će naći put da idu naprijed, usred problema, uz pomoć milosti. I mladi imaju tu glad i ne smiju je izgubiti! Treba zaštititi i njegovati u srcu djece tu želju za ljubavlju, nježnošću, prihvaćanjem koju izražavaju u svojim iskrenim i blistavim zanosima.

Svaka je osoba pozvana ponovno otkriti ono što je doista važno, što joj stvarno treba, što čini život dobrim i, istovremeno, ono što je sporedno i bez čega se mirna srca može biti.
11.3.2020.

Biti svjedok je nezasluženi dar

Treba naglasiti da Isus, između Dvanaestorice, odlučuje povesti sa sobom na goru Petra, Jakova i Ivana. Pridržava im privilegij pribivanja preobraženju. Ali zašto on bira baš njih trojicu? Zato što su najsvetiji? Ne. Petar će ga čak u vrijeme kušnje zatajiti; dvojica braće, pak, Jakov i Ivan, tražit će da imaju prva mjesta u njegovu kraljevstvu (usp. Mt 20, 20-23). Međutim, Isus ne bira prema našim kriterijima, nego prema svojem naumu ljubavi. Isusova ljubav nema mjeru: to je jednostavno ljubav i On se u tom izboru vodi naumom ljubavi. To je slobodan, bezuvjetni izbor, slobodna inicijativa, Božje prijateljstvo koje ne traži ništa zauzvrat. I kako je nekoć pozvao tu trojicu učenika, tako i danas poziva neke da budu uz njega kako bi mogli svjedočiti. Biti Isusov svjedok je dar koji nismo zaslužili: osjećamo se nedoraslima tome, ali ne možemo uzmaći pod izgovorom svoje nesposobnosti.

Nismo bili na gori Tabor, nismo vidjeli svojim očima kako Isusovo lice sja poput sunca. Međutim, i nama je predana Riječ spasenja, dana nam je vjera i iskusili smo, u različitim oblicima, radost susreta s Isusom. I nama Isus kaže: „Ustanite, ne bojte se“ (Mt 17, 7). U ovom svijetu, obilježenom sebičnošću i pohlepom, Božje svjetlo je potamnjeno svakodnevnim brigama. Često kažemo: nemam vremena za molitvu, nisam kadar obavljati neku službu u župi, odgovarati na zahtjeve drugih osoba… Ali ne smijemo zaboraviti da nas je krštenje koje smo primili učinilo svjedocima ne zbog naše sposobnosti, nego po daru Duha.
8.3.2020.

Papa: Isus odbacuje idolopoklonstvo moći i ljudske slave

I danas Sotona silom prodire u čovjekov život kako bi ga kušao svojim primamljivim ponudama; miješa svoj glas s mnogim drugim glasovima koji pokušavaju pokoriti savjest. S raznih smo strana obasuti porukama koje pozivaju „podleći iskušenju“ kako bismo iskusili opojnost grijeha. Isusovo iskustvo nas uči da je napast pokušaj da se kroči putovima koji su alternativni Božjim: „Učini to, nema problema, kasnije ti Bog oprosti! Priušti si dan radosti …“. – „Ali to je grijeh!“ – „Ma ne, nije to ništa“.

To su alternativni putovi, putovi koji nam daju osjećaj samodostatnosti, uživanja u životu koje je svrha samome sebi. Ali sve je to iluzorno: ubrzo shvatimo da što se više udaljavamo od Boga, to se više osjećamo bespomoćnima i razoružanima pred velikim životnim problemima. 
Neka nam Djevica Marija, Majka Onoga koji je zgazio glavu zmiji, pomogne da u ovom korizmenom vremenu budemo budni pred napastima, da se ne podlažemo nijednom idolu ovog svijeta, da slijedimo Isusa u borbi protiv zla pa ćemo i mi također ispasti pobjednici poput Isusa.
1.3.2020.

Korizma – ulazak u pustinju

Korizma je milosno vrijeme da se stvori prostor za Božju riječ. To je vrijeme da se isključi televizor i otvori Bibliju. To vrijeme je da se odvojimo od mobitela i povežemo se s evanđeljem. Kad sam bio dijete nije bilo televizora, ali bio je običaj da se ne sluša radio. Korizma je pustinja, vrijeme za odricanje, vrijeme da se odvojimo od mobitela i povežemo se s evanđeljem. To je vrijeme da se odreknemo beskorisnih riječi, brbljanja, širenja glasina, ogovaranja i da razgovaramo i budemo na „ti“ s Gospodinom. To je vrijeme da se posvetimo zdravoj ekologiji srca, da se tamo obavi čišćenje. Živimo u ambijentu zatrovanom s premnogo verbalnog nasilja, mnoštvom uvredljivih i štetnih riječi koje internet pojačava. Danas je vrijeđati isto što i reći: „dobar dan“.

Preplavljeni smo praznim riječima, reklamama, himbenim porukama. Navikli smo slušati sve o svima i riskiramo da zabrazdimo u svjetovnost od koje nam srce atrofira a nema premosnice kojom bi se tome moglo doskočiti, osim tišine. Mučimo se razaznati glas Gospodina koji nam govori, glas savjesti, glas dobra. Isus nas, pozivajući nas u pustinju, poziva da slušamo što je važno, ono važno, ono bitno. Đavlu koji ga je napastvovao odgovara: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Kao kruh, više od kruha potrebna nam je Božja riječ, potrebno nam je razgovarati s Bogom: treba nam se moliti. Jer samo pred Bogom izlaze na vidjelo nagnuća srca i padaju dvoličnosti duše. To je pustinja, mjesto života, a ne smrti, jer nam dijalog u tišini s Gospodinom ponovno daje život.

Pokušajmo ponovno misliti na pustinju. Pustinja je mjesto onog bitnog. Pogledajmo svoje živote: koliko nas samo beskorisnih stvari okružuje! Trčimo za nebrojenim stvarima koje se čine potrebnima, a zapravo to nisu. Kako bi nam bilo dobro osloboditi se toliko suvišnih stvarnosti kako bismo ponovno otkrili ono što je važno, kako bismo ponovno pronašli lica ljudi oko nas! Isus nam svojim postom i u tome također daje primjer. Postiti znači odreći se ispraznih stvari, onog suvišnog, kako bi se pošlo onom bitnom. Post ne služi samo tome da se izgubi kilograme, postiti znači ići upravo do onog bitno, to znači tražiti ljepotu jednostavnijeg života.
26.2.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr