Riječ Svetog Oca

Marija – savršena suradnica Božjeg nauma

Marija se ne uzvisuje time što će čak postati Mesijinom majkom, već ostaje skromna i izražava vlastito prianjanje uz Gospodinov naum. Ali ona se ne hvasta. Ponizna je, skromna. Ostaje onakva kakva je uvijek bila. Taj kontrast je značajan. Daje nam shvatiti da je Marija doista ponizna i ne nastoji se razmetati. Prepoznaje da je malena pred Bogom, i zadovoljna je što je tako. Istodobno je svjesna da o njezinu odgovoru ovisi ostvarenje Božjeg plana te da je dakle pozvana čitavim svojim bićem prionuti uza nj. U toj se situaciji Marija predstavlja sa stajalištem koji potpuno odgovara onome Sina Božjega kada dolazi na svijet. On želi postati Sluga Gospodnji, staviti se u službu čovječanstva kako bi ispunio Očevom naum. Marija kaže: „Evo službenice Gospodnje"; a Sin Božji, ulazeći u svijet, kaže: „Evo dolazim! […] Evo dolazim vršiti volju tvoju!" (Heb 10, 7.9). Marijino ponašanje potpuno odražava tu izjavu Sina Božjega, koji postaje također Marijin sin. Tako Majka Božja postaje savršena suradnica Božjeg nauma i pokazuje se također učenicom svoga Sina, a u himnu Veliča moći će proglasiti da „uzvisi neznatne" (Lk 1, 52), jer je tim svojim poniznim i velikodušnim odgovorom postigla veoma veliku radost i ujedno veoma veliku slavu. Dok se divimo našoj Majci na tom njezinu odgovoru na Božji poziv i poslanje, molimo je da svakome od nas pomogne prihvatiti Božji naum u našem životu s iskrenom poniznošću i velikodušnom odvažnošću.
24.12.2017.

Misa – Uvodni obredi

Vidjeli ste kako djeca čine znak križa? Ne znaju što čine: ponekad kretnjama prave crtež, koji nimalo ne liči na križ. Molim vas: mama i tata, djedovi i bake, naučite djecu, od početka – dok su još vrlo mala – pravilno se prekrižiti. I objasnite im da Isusov križ daje kao neku zaštitu. A misa započinje znakom križa. Ipak, molitva se kreće, da tako kažem, u prostoru Presvetoga Trojstva – „U ime Oca, Sina i Duha Svetoga" –, a to je prostor beskrajnog zajedništva; ima kao ishodište i kao cilj ljubav Boga Jednoga i Trojedinog, očitovanog i darovanog nama u Kristovu križu. Naime, njegovo vazmeno otajstvo je dar Trojstva, a Euharistija izvire uvijek iz njegova probodenog srca. Znamenujući se znakom križa, dakle, ne samo da se spominjemo svoga krštenja, već potvrđujemo da je liturgijska molitva susret s Bogom u Kristu Isusu, koji je za nas postao čovjekom, umro na križu i slavan uskrsnuo.
20.12.2017.

Stalna radost, ustrajna molitva i neprestano zahvaljivanje

Radost koja karakterizira iščekivanje Mesije temelji se na ustrajnoj molitvi, to je drugi stav. Sveti Pavao kaže: „Molite uvijek" (1 Sol 5, 17). Po molitvi možemo ući u postojan odnos s Bogom, koji je izvor istinske radosti. Kršćanska se radost ne kupuje, ne može se kupiti, dolazi iz vjere i iz susreta s Isusom Kristom koji je razlog naše sreće. A što smo više ukorijenjeni u Kristu, što smo bliži Isusu, to više nalazimo unutarnji spokoj, čak i usred svakodnevnih proturječja. Zbog toga kršćanin, nakon što je susreo Isusa, ne može biti zloguki prorok, nego svjedok i glasnik radosti, radosti koju treba dijeliti s drugima, radosti koja je zarazna i koja životni put čini manje napornim.
17.12.2017.

Poruka pape Franje za 26. Svjetski dan bolesnika (11. veljače 2018.)

Isus je Crkvi ostavio na dar svoju moć ozdravljanja: "A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: [...] na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro" (Mk 16, 17-18). U Djelima apostolskim čitamo opis ozdravljenjâ po Petrovim (usp. Dj 3, 4-8) odnosno Pavlovim rukama (usp. Dj 14, 8-11). Poslanje Crkve odgovor je na taj Isusov dar, jer ona zna da mora bolesnicima donositi isti pogled pun nježnosti i samilosti svojega Gospodina. Pastoral djelatnika u zdravstvu jest i uvijek će biti nužna i bitna zadaća, koju svi trebaju ostvarivati s novim zanosom, od župnih zajednica pa sve do najvrsnijih zdravstvenih ustanova. Ne smijemo pritom zaboraviti ljubav i ustrajnost kojom brojne obitelji skrbe za svoju djecu, roditelje i rođake koji su kronični bolesnici ili teški invalidi. Skrb koju se pruža u obitelji izvanredno je svjedočanstvo ljubavi prema ljudskom biću i treba je na odgovarajući način priznati i pratiti odgovarajućim politikama. Zbog toga liječnici i zdravstveno osoblje, svećenici, Bogu posvećene osobe i volonteri, obitelji i svi oni koji skrbe za bolesnike sudjeluju u tom crkvenom poslanju. Riječ je o zajedničkoj odgovornosti koja obogaćuje vrijednost svakodnevnog služenja svakog pojedinca.
14.12.2017.

Zašto ići nedjeljom na misu?

Što možemo odgovoriti onima koji kažu da ne treba ići na misu, čak ni nedjeljom, zato što je važno živjeti dobro, ljubiti bližnjega? Istina je da se kvaliteta kršćanskog života mjeri time koliko smo sposobni ljubiti, kao što je Isus rekao: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budite imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13, 35); ali kako možemo provoditi u djelo evanđelje ako ne crpimo potrebnu snagu da to učinimo, iz nedjelje u nedjelju, na neiscrpnom vrelu euharistije? Ne idemo na misu zato da dadnemo nešto Bogu, nego da primimo od Njega ono što stvarno trebamo. Na to nas podsjeća molitva Crkve, koja se ovako obraća Bogu: "Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja" (Rimski misal, Opće predslovlje IV). Zaključno, zašto ići na misu nedjeljom? Nije dovoljno odgovoriti da je to zapovijed Crkve; istina, to pomaže da se sačuva njezinu vrijednost, ali samo po sebi nije dovoljno. Mi kršćani moramo sudjelovati na nedjeljnoj misi jer samo Isusovom milošću, njegovom živom prisutnošću u nama i među nama, možemo provoditi u djelo njegovu zapovijed i tako biti njegovi vjerodostojni svjedoci.
13.12.2017.

Otvoriti putove nade u pustinji suhih srca

Gore i brežuljci koje treba spustiti su oholost, obijest i bahatost. Gdje je oholost, gdje je bahatost, gdje je obijest tamo ne može ući Gospodin jer to je srce puno oholosti, bahatosti i obijesti. Zato moramo smanjiti oholost. Moramo usvojiti stavove blagosti i poniznosti, ne istresati se na druge, slušati druge, govoriti blago i na taj način pripremati dolazak našeg Spasitelja, koji je krotka i ponizna srca (usp. Mt 11, 29). Od nas se zatim traži da uklonimo sve prepreke kojima smo onemogućili naše jedinstvo s Gospodinom: "Što je neravno, nek' se poravna, strmine nek' postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina – kaže Izaija – i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila" (40, 4-5). Ta se djela, međutim, moraju činiti s radošću, jer imaju za cilj pripremiti Isusov dolazak. Kada čekamo kod kuće posjet drage osobe, sve pripremamo pažljivo i s radošću. Na isti se način želimo pripremiti za dolazak Gospodinov: brižno ga svakodnevno čekati kako bi nas on ispunio svojom milošću kada dođe. Spasitelj kojeg čekamo može preobraziti naš život svojom milošću, snagom Duha Svetoga, snagom ljubavi. Duh Sveti, naime, ulijeva u naša srca Božju ljubav, neiscrpan izvor čišćenja, novoga života i slobode. Djevica je Marija živjela puninu te stvarnosti dopuštajući da bude "krštena" Duhom Svetim koji ju je ispunio svojom snagom. Ona, koja je pripremila Kristov dolazak čitavim svojim bićem, neka nam pomogne slijediti njezin primjer i neka upravlja naše korake ususret Gospodinu koji dolazi.
10.12.2017.

Poruka pape Franje za 55. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja, 22. travnja 2018.

Radost evanđelja, koja nas otvara susretu s Bogom i braćom, ne trpi naše sporosti i lijenosti. Neće nam dotaknuti srce ako budemo i dalje pogledavali kroz prozor pod izgovorom da čekamo pravo vrijeme i ako upravo danas ne preuzmemo na sebe rizik donošenja odluke. Pozvani smo danas! Kršćanska misija je za sadašnji čas! Svaki od nas je pozvan – bilo na laički život u braku, bilo na svećenički život u zaređenoj službi ili pak na život posebnog posvećenja – kako bi, ovdje i sada, postao Gospodinovim svjedokom. Ovo "danas" koje je proglasio Isus jamči nam da Bog nastavlja "silaziti" da spasi našu ljudsku obitelj i da nas učini dionicima svoga poslanja. Gospodin nastavlja pozivati ljude na život s njim i da ga slijede u odnosu posebne blizine, da služe njemu samom. Lijepo je – i velika je to milost – biti potpuno i zauvijek posvećeni Bogu i služenju braći. Gospodin i dalje poziva da ga slijedimo. Ne smijemo čekati da budemo savršeni kako bismo odgovorili svojim velikodušnim "da", niti se bojati svojih ograničenja i svojih grijeha. Moramo naprotiv otvoriti svoja srca Gospodinovu glasu. Moramo slušati taj glas, prepoznati naše osobno poslanje u Crkvi i svijetu, i naposljetku živjeti ga u današnjem času koji nam Bog daje.
8.12.2017.

Apostolsko putovanje u Mjanmar i Bangladeš

Htio sam, i u ovom slučaju, izraziti blizinu Krista i Crkve narodu koji je trpio zbog sukoba i represija a koji se sada polako kroči prema novoj slobodi i miru. To je narod u kojem je budistička religija duboke ukorijenjena, sa svojim duhovnim i etičkim načelima i gdje su kršćani prisutni kao malo stado i kvasac Božjeg kraljevstva. Tu živu i gorljivu Crkvu rado sam utvrdio u vjeri i zajedništvu u susretu s biskupima te zemlje i na dva euharistijska slavlja. Prvo je održano na velikom sportskom prostoru u središtu Yangona, a Evanđelje toga dana je podsjetilo da su progoni zbog vjere u Isusa nešto normalno za njegove učenike, kao prigoda za svjedočenje, ali da „ni vlas im s glave neće propasti" (usp. Lk 21, 12-19). Druga misa, posljednji čin posjeta Mjanmaru, bila je posvećena mladima: to je znak nade i poseban dar Djevice Marije, u katedrali koja nosi njezino ime. Na licima tih mladih, punih radosti, vidio sam budućnost Azije: budućnost koja neće biti budućnost onih koji izrađuju oružje, već onih koji šire bratstvo. U znaku nade bio je i čin blagoslova kamena temeljaca šesnaest crkava, sjemeništa i nuncijature: ukupno osamnaest!
6.12.2017.

Biti budni i čekati Gospodina

Budna je osoba ona koja u buci ovoga svijeta ne dopušta da je preplavi rastresenost i površnost, nego živi svjesno i u punini, brine se prije svega za druge. Tim stavom postajemo svjesni suza i potreba bližnjih te možemo prihvatiti također njihove ljudske i duhovne sposobnosti i darove. Budna se osoba okreće zatim također svijetu, nastojeći se suprotstaviti ravnodušnosti i okrutnosti koje su prisutne u njemu i radovati se blagu ljepote koje također postoji i koje se mora čuvati. Trebamo imati pogled razumijevanja kako bismo prepoznali bilo bijedu i siromaštvo pojedinaca i društva bilo skriveno blago u malim svakodnevnim stvarima, upravo tamo gdje nas je Gospodin stavio. Osoba koja bdije je ona koja prihvaća poziv na bdjenje, a to znači ne dopustiti da nas svlada san obeshrabrenosti, nedostatka nade, razočaranja i koja istodobno odbacuje traženje mnogih ispraznosti kojima obiluje svijet i kojima se često žrtvuje osobno i obiteljsko vrijeme i spokoj. To je bolno iskustvo Izraelskog naroda o kojem nam govori Izaija: izgledalo je kao da je Bog ostavio svoj narod da odluta s njegovih putova (usp. 63, 17), ali to je bila posljedica nevjernosti samoga naroda (usp. 64, 4b). I mi se često nalazimo u toj situaciji nevjernosti Gospodinu pozivu: On nam pokazuje dobar put, put vjere, put ljubavi, ali mi tražimo svoju sreću negdje drugdje. Biti oprezni i budni su preduvjeti da prestanemo „lutati daleko od Gospodinovih putova", izgubljeni u svojim grijesima i nevjerama; budnost i opreznost su uvjeti da Bog uđe u naš život kako bi mu vratio smisao i vrijednost svojom prisutnošću punom dobrote i nježnosti. Presveta Marijo, uzore iščekivanja Boga i primjeru budnosti, vodi nas ususret svojemu sinu Isusu, oživljujući našu ljubav prema Njemu.
3.12.2017.

Migranti i izbjeglice – muškarci i žene u potrazi za mirom

Pružiti tražiteljima azila, izbjeglicama, migrantima i žrtvama trgovine ljudima priliku da pronađu mir koji traže zahtijeva strategiju koja objedinjuje u sebi četiri djelovanja: primiti, zaštititi, promicati i integrirati.[12] "Primiti" doziva u svijest potrebu širenja pravnih putova za ulazak i da se više migrante i izbjeglice ne tjera prema zemljama gdje ih očekuju progoni i nasilje. To također traži da se naša briga o nacionalnoj sigurnosti dovede u ravnotežu sa zaštitom temeljnih ljudskih prava. Sveto pismo nas podsjeća: "Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!".[13] "Zaštititi" se tiče naše dužnosti da prepoznamo i branimo nepovredivo dostojanstvo onih koji bježe od stvarnih opasnosti u potrazi za azilom i sigurnošću, te da spriječimo njihovo izrabljivanje. Tu posebno mislim na žene i djecu koji se nalaze u situacijama u kojima su više izloženi opasnostima i zlouporabama koje mogu čak ići dotle da ih se pretvori u roblje. Bog ne diskriminira: "Jahve štiti tuđince, sirote i udovice podupire".[14]


29.11.2017.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr