Riječ Svetog Oca

Misa – Pokajnički čin

Osluškivati u tišini glas savjesti omogućuje nam prepoznati da su naši misli bile daleko od Božjih misli, da su naše riječi i naša djela često svjetovna, to jest da smo se u njima vodili izborima koji su suprotni evanđelju. Stoga, na početku mise, kao zajednica činimo pokajnički čin služeći se obrascem opće ispovijedi, koju se izgovara u prvom licu jednine. Svaki od nas pojedinačno ispovijeda Bogu i braći „da sagriješih vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom". Da, i propustom, to jest propustio sam učiniti dobro koje sam mogao učiniti. Često sebe doživljavamo kao dobre osobe, kažemo „nisam nikome učinio zlo". U stvari, nije dovoljno ne činiti zlo bližnjemu, treba izabrati činiti dobro koristeći prigode koje nam se ukažu da dajemo dobro svjedočanstvo da smo Isusovi učenici. Dobro je istaknuti da ispovijedamo i Bogu i braći da smo grešnici: to nam pomaže shvatiti dimenziju grijeha koji, dok nas odjeljuje od Boga, dijeli nas također od naše braće, i obratno. Grijeh prekida: prekida odnos s Bogom i prekida odnos braćom, odnos u obitelji, u društvu, u zajednici. Grijeh uvijek prekida, odvaja, dijeli jedne od drugih.
3.1.2018.

Gospodinovo rođenje prihvatiti ne površno, već u srcu

Molim vas, ne gasite nadu u njihovu srcu; ne gušimo njihovo iščekivanje mira! Važno je da svi, građanske ustanove, obrazovne, socijalne i crkvene stvarnosti predano rade na tome da se izbjeglicama, migrantima i svima zajamči budućnost mira. Dao Gospodin da u ovoj novoj godini radimo s velikodušnošću i darežljivošću na izgrađivanju solidarnijeg i gostoljubivijeg svijeta! Pozivam vas da molite za to, dok zajedno s vama povjeravam Mariji, Majci Božjoj i našoj Majci, upravo započetu 2018. godinu. Stari su ruski monasi, mistici, znali reći da je u vremenima duhovnog previranja potrebno sabrati se pod plašt Svete Majke Božje. Razmišljajući o tolikim današnjim previranjima, a osobito o migrantima i izbjeglicama, molimo kao što su nas oni naučili moliti: „Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice. Ne odbij nam molbe u potrebama našim, nego nas od svih pogibli vazda oslobodi. Djevice slavna i blagoslovljena".
1.1.2018.

Obitelj je pozvana staviti Boga na prvo mjesto

U današnjem ulomku iz Evanđelja kaže se da Marija i Josip „kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo – kaže se u Evanđelju –, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu" (rr. 39-40). Velika je radost obitelji gledati djecu kako rastu, svi to znamo. Ona trebaju rasti i jačati, steći mudrost i primiti Božju milost, baš kao što se dogodilo Isusu. On je doista jedan od nas: Božji Sin postaje dijete, pristaje rasti u zrelosti i snazi, pun je mudrosti i milost Božja je na njemu. Marija i Josip iskusili su radost gledanja svega toga u svome sinu i to je misija na koju je pozvana obitelj: stvoriti povoljne uvjete koji će omogućiti skladan i puni rast djece, kako bi mogli živjeti dobrim životom, dostojnim Boga i izgrađujućim za svijet. To je moja želja koju upućujem svim obiteljima, prateći je molitvom Mariji, Kraljici obitelji.
31.12.2017.

Isus – svjetlo i dar

Možemo se, dakle, zapitati što znači prihvatiti Božji dar koji je Isus. Kao što nas je on sam naučio svojim životom, to znači biti svakodnevno besplatan dar onima koje susrećemo na svojem životnom putu. Eto zašto na Božić razmjenjujemo darove. Isus je za nas pravi dar i mi poput njega želimo biti dar drugima. A pošto želimo biti dar za druge razmjenjujemo darove, kao znak takvog ponašanja kojem nas Isus uči: On, koji je poslan od Oca, bio je dar za nas i mi smo darovi za druge. Apostol Pavao daje nam jezgroviti ključ za razumijevanje biblijskih čitanja: „Pojavila se doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi; odgojila nas da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu" (Tit 2, 11-12). Božja se milost „pojavila" u Isusu, licu Božjem, koje je Djevica Marija donijela na svijet kao što se rađa svako dijete na ovom svijetu, ali koje nije došlo „od svijeta", nego je došlo „od neba", to jest od Boga. Na taj način, utjelovljenjem Sina, Bog nam je otvorio put novom životu koji nije utemeljen na sebičnosti, nego na ljubavi. Isusovo je rođenje najveći znak ljubavi našeg Oca nebeskog.
27.12.2017.

Isus je izvor ljubavi koji nas otvara zajedništvu

Zapravo, Isusova poruka je neugodna i stavlja nas u neugodan položaj, jer je izazov za vjersku i svjetovnu vlast i uznemiruje savjesti. Nakon Njegova dolaska nužno je obratiti se, promijeniti mentalitet i prestati razmišljati kao prije. Stjepan je ostao usidren u Isusovoj poruci do smrti. Njegova posljednja molitva: „Gospodine Isuse, primi duh moj!" i „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!" (Dj 7, 59-60) vjerni je odjek one molitve koju je Isus izrekao na križu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj" i „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine". Te Stjepanove riječi bile su moguće samo zato što je Sin Božji došao na zemlju, umro i uskrsnuo za nas. Prije tih događaja takvi su izrazi bili ljudski gledano nezamislivi.
26.12.2017.

Vidimo Isusa na licima djece koja pate

Prvi koji su vidjeli poniznu Spasiteljevu slavu, nakon Marije i Josipa, bili su betlehemski pastiri. Oni prepoznaše znak koji su im anđeli obznanili i pokloniše se Djetetu. Ti ponizni ali budni ljudi primjer su vjernicima svakog doba koji, pred Isusovim otajstvom, nisu sablažnjeni njegovim siromaštvom, već se, poput Marije, uzdaju u Božju riječ i jednostavnim očima razmatraju njegovu slavu. Pred otajstvom Riječi koja je tijelom postala, kršćani svakog mjesta ispovijedaju riječi evanđeliste Ivana: „i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine" (1, 14). Danas, dok svijetom pustoše vjetrovi rata, a zastarjeli model razvoja nastavlja iznjedrivati ljudsko, društveno i ekološko propadanje, Božić nam doziva u svijest znak Djeteta i poziva nas da ga prepoznamo na licima djece, osobito one za koje, poput Isusa, „nije bilo mjesta u svratištu" (Lk 2, 7).
25.12.2017.

Marija – savršena suradnica Božjeg nauma

Marija se ne uzvisuje time što će čak postati Mesijinom majkom, već ostaje skromna i izražava vlastito prianjanje uz Gospodinov naum. Ali ona se ne hvasta. Ponizna je, skromna. Ostaje onakva kakva je uvijek bila. Taj kontrast je značajan. Daje nam shvatiti da je Marija doista ponizna i ne nastoji se razmetati. Prepoznaje da je malena pred Bogom, i zadovoljna je što je tako. Istodobno je svjesna da o njezinu odgovoru ovisi ostvarenje Božjeg plana te da je dakle pozvana čitavim svojim bićem prionuti uza nj. U toj se situaciji Marija predstavlja sa stajalištem koji potpuno odgovara onome Sina Božjega kada dolazi na svijet. On želi postati Sluga Gospodnji, staviti se u službu čovječanstva kako bi ispunio Očevom naum. Marija kaže: „Evo službenice Gospodnje"; a Sin Božji, ulazeći u svijet, kaže: „Evo dolazim! […] Evo dolazim vršiti volju tvoju!" (Heb 10, 7.9). Marijino ponašanje potpuno odražava tu izjavu Sina Božjega, koji postaje također Marijin sin. Tako Majka Božja postaje savršena suradnica Božjeg nauma i pokazuje se također učenicom svoga Sina, a u himnu Veliča moći će proglasiti da „uzvisi neznatne" (Lk 1, 52), jer je tim svojim poniznim i velikodušnim odgovorom postigla veoma veliku radost i ujedno veoma veliku slavu. Dok se divimo našoj Majci na tom njezinu odgovoru na Božji poziv i poslanje, molimo je da svakome od nas pomogne prihvatiti Božji naum u našem životu s iskrenom poniznošću i velikodušnom odvažnošću.
24.12.2017.

Misa – Uvodni obredi

Vidjeli ste kako djeca čine znak križa? Ne znaju što čine: ponekad kretnjama prave crtež, koji nimalo ne liči na križ. Molim vas: mama i tata, djedovi i bake, naučite djecu, od početka – dok su još vrlo mala – pravilno se prekrižiti. I objasnite im da Isusov križ daje kao neku zaštitu. A misa započinje znakom križa. Ipak, molitva se kreće, da tako kažem, u prostoru Presvetoga Trojstva – „U ime Oca, Sina i Duha Svetoga" –, a to je prostor beskrajnog zajedništva; ima kao ishodište i kao cilj ljubav Boga Jednoga i Trojedinog, očitovanog i darovanog nama u Kristovu križu. Naime, njegovo vazmeno otajstvo je dar Trojstva, a Euharistija izvire uvijek iz njegova probodenog srca. Znamenujući se znakom križa, dakle, ne samo da se spominjemo svoga krštenja, već potvrđujemo da je liturgijska molitva susret s Bogom u Kristu Isusu, koji je za nas postao čovjekom, umro na križu i slavan uskrsnuo.
20.12.2017.

Stalna radost, ustrajna molitva i neprestano zahvaljivanje

Radost koja karakterizira iščekivanje Mesije temelji se na ustrajnoj molitvi, to je drugi stav. Sveti Pavao kaže: „Molite uvijek" (1 Sol 5, 17). Po molitvi možemo ući u postojan odnos s Bogom, koji je izvor istinske radosti. Kršćanska se radost ne kupuje, ne može se kupiti, dolazi iz vjere i iz susreta s Isusom Kristom koji je razlog naše sreće. A što smo više ukorijenjeni u Kristu, što smo bliži Isusu, to više nalazimo unutarnji spokoj, čak i usred svakodnevnih proturječja. Zbog toga kršćanin, nakon što je susreo Isusa, ne može biti zloguki prorok, nego svjedok i glasnik radosti, radosti koju treba dijeliti s drugima, radosti koja je zarazna i koja životni put čini manje napornim.
17.12.2017.

Poruka pape Franje za 26. Svjetski dan bolesnika (11. veljače 2018.)

Isus je Crkvi ostavio na dar svoju moć ozdravljanja: "A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: [...] na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro" (Mk 16, 17-18). U Djelima apostolskim čitamo opis ozdravljenjâ po Petrovim (usp. Dj 3, 4-8) odnosno Pavlovim rukama (usp. Dj 14, 8-11). Poslanje Crkve odgovor je na taj Isusov dar, jer ona zna da mora bolesnicima donositi isti pogled pun nježnosti i samilosti svojega Gospodina. Pastoral djelatnika u zdravstvu jest i uvijek će biti nužna i bitna zadaća, koju svi trebaju ostvarivati s novim zanosom, od župnih zajednica pa sve do najvrsnijih zdravstvenih ustanova. Ne smijemo pritom zaboraviti ljubav i ustrajnost kojom brojne obitelji skrbe za svoju djecu, roditelje i rođake koji su kronični bolesnici ili teški invalidi. Skrb koju se pruža u obitelji izvanredno je svjedočanstvo ljubavi prema ljudskom biću i treba je na odgovarajući način priznati i pratiti odgovarajućim politikama. Zbog toga liječnici i zdravstveno osoblje, svećenici, Bogu posvećene osobe i volonteri, obitelji i svi oni koji skrbe za bolesnike sudjeluju u tom crkvenom poslanju. Riječ je o zajedničkoj odgovornosti koja obogaćuje vrijednost svakodnevnog služenja svakog pojedinca.
14.12.2017.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr