Riječ Svetog Oca

Krštenje - znamen kršćanske vjere

Križ je znamen koji pokazuje tko smo: naš govor, razmišljanje, gledanje, rad stoji pod znakom križa, to jest, pod znakom Isusove ljubavi do kraja. Djecu se znamenuje križem na čelu. Odrasle katekumene znamenuje se tim znakom i na osjetilima, ovim riječima: „Primite znak križa na uši da čujete glas Gospodnji"; „na oči da vidite sjaj Božji"; „na usta da odgovorite riječi Božjoj"; „na prsa da Krist po vjeri stanuje u vašem srcu"; „na pleća da ponesete slatki jaram Kristov" (Red pristupa odraslih u kršćanstvo, br. 85). Kršćanima se postaju u mjeri u kojoj se križ utiskuje u nas kao „uskrsli" biljeg (usp. Otk 14, 1; 22, 4), pokazujući, čak i izvana, kršćanski način suočavanja s životom. Činiti znak križa kad se probudimo, prije jela, pred opasnošću, da bismo se obranili od zla, navečer prije spavanja znači reći sebi samima i drugima kome pripadamo, tko želimo biti. Zato je tako važno naučiti djecu dobro se prekrižiti. I kao što činimo pri ulasku u crkvu, možemo to činiti kod kuće, držeći u odgovarajućoj maloj posudi malo blagoslovljene vode – u nekim se obiteljima to i čini: tako da se svaki put kad se vraćamo ili izlazimo, čineći znak križa tom vodom, sjetimo da smo kršteni. Ne zaboravite, ponavljam, naučiti djecu prekrižiti se.
18.4.2018.

Prisutnost Uskrsloga je stvarna

Isusovo insistiranje na stvarnosti svoga uskrsnuća, osvjetljava kršćansko shvaćanje tijela: tijelo nije prepreka ili zatvor duše. Tijelo je stvorio Bog, a čovjek nije potpun bez jedinstva tijela i duše. Isus koji je pobijedio smrt i uskrsnuo u duši i tijelu, pomaže nam shvatiti kako trebamo imati pozitivnu predodžbu o svome tijelu. Ono može predstavljati priliku ili oruđe za grijeh, no tijelo nije uzrokom grijehu, nego je to naša moralna slabost. Tijelo je divni Božji dar kojem je, u jedinstvu s dušom, određeno izraziti čovjekovu sličnost s Bogom. Zato smo pozvani dobro voditi brigu i veoma poštovati svoje i tijelo drugih ljudi.
15.4.2018.

Krštenje – temelj kršćanskog života

Krštenje omogućuje Kristu da živi u nama a nama da živimo ujedinjeni s njim, da surađujemo u Crkvi, svaki prema vlastitom položaju, u preobrazbi svijeta. Primljena samo jednom, krsna kupelj osvjetljava cijeli naš život, usmjeravajući naše korake prema nebeskom Jeruzalemu. Postoji jedno „prije" i „poslije" krštenja. Taj sakrament pretpostavlja put vjere, koji nazivamo katekumenatom, očito kada odrasla osoba traži krštenje. Ali i djeca, od davnih vremena, krste se u vjeri svojih roditelja (vidi Red krštenja djece, Uvod, 2). I o tome bih vam želio nešto reći. Neki misle: ali zašto krstiti dijete koje ne razumije? Nadamo se da će odrasti, da će razumjeti i da će ono samo tražiti da bude kršteno. 
11.4.2018.

Misa – Završni obred

Budući da Kristova stvarna prisutnost u posvećenom Kruhu ne završava s misom (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 1374), euharistija se čuva u svetohraništu za pričešćivanje bolesnika i za tiho klanjanje Gospodinu u Presvetom Oltarskom Sakramentu: euharistijsko bogoslužje izvan mise, bilo u privatnom bilo u zajedničkom obliku, pomaže nam naime ostati u Kristu (usp. isto, 1378-1380). Plodovi Mise, stoga, trebaju sazreti u svakodnevnom životu. Možemo reći, uz pomalo nategnutu sliku: misa je poput zrna, zrna pšenice koje zatim raste u svakodnevnom životu, raste i sazrijeva u dobrim djelima, u stavovima koji nas čine nalik Isusu. Stoga plodovi mise trebaju dozrijevati u svakodnevnom životu. Doista, povećavajući naše zajedništvo s Kristom, euharistija posadašnjuje milost koju nam je Duh dao u krštenju i potvrdi, kako bi naše kršćansko svjedočenje moglo biti vjerodostojno (usp. isto, 1391-1392).
4.4.2018.

Doista uskrsnu Gospodin!

O Kristovu uskrsnuću nezadrživo se proširilo nešto drugo, a to je novost dijaloga i odnosa, novost koja je za kršćane postala zadaća. Naime, Isus je rekao: „Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13, 35). Zato se ne možemo zatvoriti u svoju privatnost, u svoju skupinu, nego smo pozvani brinuti se za opće dobro, brinuti se o braći i sestrama, prije svega o onim najslabijima i marginaliziranima. Jedino bratstvo može jamčiti trajni mir, nadvladati siromaštvo, izbrisati napetosti i ratove, iskorijeniti korupciju i kriminalitet. Neka nam anđeo koji reče: „Uskrsno je", pomogne živjeti bratstvo i novost dijaloga, te odnosa i brige o općem dobru.
2.4.2018.

Kristovo uskrsnuće je prava nada svijeta

Isus je uskrsnuo od mrtvih. Ovaj proglas odzvanja u Crkvi diljem svijeta, zajedno s pjesmom Aleluja: Isus je Gospodin, Otac ga je uskrsnuo i trajno je Živ među nama. Sam je Isus najavio svoju smrt i uskrsnuće sa slikom zrna pšenice. Rekao je: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod" (Iv 12, 24). Evo, upravo to se dogodilo: Isus, pšenično zrno koje je Bog posijao u brazdi zemlje, umro je ubijen od grijeha svijeta, ostao je dva dana u grobu; ali u toj je njegovoj smrti sadržana sva snaga Božje ljubavi, koja se objavila i očitovala trećeg dana, onoga koji slavimo danas: Uskrs Krista Gospodina. Mi, kršćani, vjerujemo i znamo da je Kristovo uskrsnuće prava nada svijeta, ona koja ne razočarava. To je snaga pšeničnog zrna, one ljubavi koja se spušta i daje se do kraja, i koja stvarno obnavlja svijet. Ova sila i danas donosi ploda u brazdama naše povijesti obilježene tolikim nepravdama i nasiljima. Ona donosi plodove nade i dostojanstva gdje su siromaštvo i isključenost, gdje je glad i nezaposlenost, među prognanike i izbjeglice – s kojima današnja kultura odbacivanja nerijetko postupa kao s otpadom –, među žrtve trgovine drogama, trgovine ljudima i ropstava našeg vremena.
1.4.2018.

Vazmeno trodnevlje

Ako uistinu dopusti da ga Krist opere, ako mu zaista dopusti da svuče s njega staroga čovjeka kako bi hodio u novom životu, kršćanin, premda ostaje grešnik – jer svi mi to jesmo – više ne može biti propadljiv, Isusovo opravdanje nas spašava od propadljivosti, mi smo grešnici, ali nismo propadljivi; on više ne može živjeti sa smrću u duši, niti može biti uzrok smrti. I ovdje moram reći nešto tužno i bolno... Postoje lažni kršćani: oni koji kažu „Isus je uskrsnuo", „Isus me opravdao", ja sam u novom životu, ali živim pokvarenim životom. I ti će lažni kršćani loše završiti. Kršćanin, ponavljam, je grješnik – svi mi to jesmo, i ja – ali imamo sigurnost da, kad tražimo oprost, Gospodin nam oprašta. Pokvareni se pak pretvara da je časna osoba, ali, u konačnici, u njegovu srcu je trulež. Novi nam život daje Isus. Kršćanin ne može živjeti sa smrću u duši, niti biti uzrok smrti. Pomislimo – da ne idemo daleko – sjetimo se onoga što je blizu nas, sjetimo se takozvanih „kršćanâ mafijašâ". Ali oni ništa nemaju od kršćanskoga: kažu da su kršćani, ali nose smrt u duši i donose smrt drugima. Molimo se za njih, da Gospodin dotakne njihovu dušu. Bližnji, osobito najmanji i najslabiji, postaje konkretno lice kojemu možemo darovati ljubav koju je Isus dao nama. A svijet postaje prostor našeg novog života kao uskrslih. Uskrsli smo s Isusom: na nogama i uzdignuta čela i možemo dijeliti poniženje onih koji su i danas, poput Isusa, u patnji, golotinji, potrebi, samoći, smrti, da bismo postali, zahvaljujući njemu i s njim, oruđa otkupljenja i nade, znakovi života i uskrsnuća. U mnogim zemljama – ovdje u Italiji i u mojoj domovini – postoji običaj da, kad se na Uskrs začuju zvona, majke i bake nose djecu da operu oči vodom, vodom života, kao znak da mogu vidjeti Isusove stvari, nove stvari. Dopustimo da nam se na ovaj Uskrs opere dušu, da nam se operu oči duše, da vidimo lijepe stvari i činimo lijepe stvari. I to je divno! Upravo to je uskrsnuće Isusovo nakon njegove smrti, koja je bila cijena za spas svih nas.
28.3.2018.

Marija kroči s mladima na njihovu putu vjere

Današnji Svjetski dan mladih, koji se održava na biskupijskoj razini, važan je korak na putu prema Biskupskoj sinodi o mladima, vjeri i razlučivanju koja će se održati u listopadu, kao i na putu pripreme za Svjetski dan, koji će se održati u Panami u siječnju 2019. Na tome putu prati nas primjer i zagovor Marije, mlade žene iz Nazareta, koju je Bog izabrao za Majku svoga Sina. Ona kroči zajedno s nama i vodi nove generacije na njihovu putu vjere i bratstva. Neka nam Marija svima pomogne da dobro doživimo Veliki tjedan. Od nje naučimo unutarnju tišinu, pogled srca, vjeru ispunjenu ljubavlju kako bismo slijedili Isusa na putu križa, koji vodi do radosne svjetlosti uskrsnuća. I prije molitve Angelusa, želio bih se zahvaliti kardinalu Baldisseriju, mons. Fabeneu i Tajništvu Sinode i svim suradnicima koji su puno pomagali u ovome tjednu: hvala vam puno!
25.3.2018.

Misa – Euharistijska liturgija. IV. Pričest

Iako smo mi ti koji u procesiji idemo pričestiti se, idemo prema oltaru u procesiji da se pričestimo, zapravo je Krist taj koji ide nama ususret da nas sjedini sa sobom. Događa se susret s Isusom! Hraniti se euharistijom znači pustiti da budemo pretvoreni u ono što primamo. To nam pomaže shvatiti sveti Augustin kad pripovijeda o svjetlu koje prima kad čuje od Krista ove riječi: „Ja sam hrana jakih: rasti pa ćeš me jesti. I nećeš ti mene pretvarati u sebe kao hranu svoga tijela, nego ćeš se ti promijeniti u mene" (Ispovijesti VII, 10, 16: PL 32, 742). Svaki put kad pristupamo pričesti postajemo sve više slični Isusu, više se preobražavamo u Isusa. Kao što su kruh i vino pretvoreni u Gospodinovo Tijelo i Krv, tako i oni koji ih primaju s vjerom bivaju pretvoreni u živu euharistiju. Svećeniku koji ti, dijeleći euharistiju, kaže: „Tijelo Kristovo", ti odgovaraš: „Amen", odnosno prepoznaješ zahvalnost i zadaću koju uključuje postajanje Kristovim tijelom. Jer kad primaš euharistiju postaješ Kristovo tijelo. Lijepo je to; veoma lijepo. Dok nas sjedinjuje s Kristom, snažno nas odvajajući od naših egoizama, pričest nas otvara i sjedinjuje sa svima onima koji su jedno u Njemu. Eto čuda pričesti: postajemo ono što primamo.
21.3.2018.

Svi smo pozvani postati „pšenično zrno"

Mogu razmišljati: „Kako ja gledam raspelo? Kao umjetničko djelo, da vidim je li lijepo ili ne? Ili gledam unutar, unutar rana Isusovih sve do njegova srca? Gledam li otajstvo Boga satrvenog do smrti, poput roba, poput zločinca?" Ne zaboravite ovo: treba gledati raspelo, ali gledati ga unutra. Postoji ona lijepa pobožnost moljenja Očenaša za svaku od pet rana: kad molimo Očenaš pokušavamo ući kroz rane Isusa unutra, unutra, upravo u njegovo srce. I tamo ćemo naučiti veliku mudrost Kristova otajstva, veliku mudrost križa.I da bi objasnio značenje svoje smrti i uskrsnuća, Isus se koristi jednom slikom i kaže: „ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat ro" (r. 24). Želi jasno naglasiti da njegov ekstremni svršetak – to jest križ, smrt i uskrsnuće – je čin plodnosti – njegove su nas rane izliječile – plodnost koja će donijeti plod za mnoge. Tako uspoređuje sebe sa zrnom pšenice koje trunući u zemlji rađa novi život. Utjelovljenjem Isus je došao na zemlju; ali to nije dovoljno: On također mora umrijeti, da otkupi ljude od ropstva grijeha i dadne im novi život pomiren u ljubavi. Rekao sam „da otkupi ljude", ali da bi otkupio mene, tebe, sve nas, On je platio tu cijenu. To je Kristovo otajstvo. Idi prema njegovim ranama, uđi, kontempliraj; vidi Isusa, ali iznutra.
18.3.2018.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr