Riječ Svetog Oca

„Evo me“ najveća je hvala koju možemo dati Bogu

„Evo me“ je ključna riječ života. Ona označava prijelaz iz jednog horizontalnog života, usredotočenog na sebe i na svoje potrebe, u vertikalni život koji se vinuo Bogu. Evo me znači biti na raspolaganju Gospodinu, to je lijek za sebičnost, to je protuotrov za nezadovoljan život kojem uvijek nešto nedostaje. Evo me lijek je protiv ostarjelosti uslijed grijeha, to je terapija koja pomaže da ostanemo mladi u svom srcu. Evo me znači vjerovati da Bog vrijedi više od mojega “ja”. To znači staviti sve na kocku zbog Gospodina, poučljivi njegovim iznenađenjima. Stoga, reći mu evo me najveća je hvala koju Mu možemo dati. Zašto ne započeti tako svoje dane, s “evo me, Gospodine”? Bilo bi lijepo svako jutro reći: “Evo me, Gospodine, neka se danas na meni ispuni tvoja volja“. To ćemo reći u molitvi Angelusa, ali možemo to ponoviti već sada, zajedno: „Evo me, Gospodine, neka se danas na meni ispuni tvoja volja!“.
8.12.2018.

„Nauči nas moliti“

Pa i ako molimo već toliko godina, moramo uvijek učiti! Čovjekova molitva, ta čežnja koja se tako prirodno rađa iz njegove duše, možda je jedna od najdubljih tajni svemira. I ne znamo ni jesu li molitve koje upućujemo Bogu zapravo one koje on želi čuti. Biblija nam također daje svjedočanstvo o neispravnim molitvama koje Bog na kraju odbacuje: dovoljno se sjetiti usporedbe između farizeja i carinika. Samo se ovaj potonji, carinik, vraća opravdan iz hrama, jer je farizej bio ohol i sviđalo mu se da ga ljudi vide kako se moli i pretvara se da se moli: srce je bilo hladno. I kaže Isus: ovaj nije opravdan jer „svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen“ (Lk 18, 14). Prvi korak u molitvi jest biti ponizan, poći k Ocu i reći: „Gledaj me, ja sam grješnik, slab sam, zao sam“, svatko zna što treba reći. Ali uvijek počinjemo s poniznošću, a Gospodin sluša. Gospodin uslišava poniznu molitvu. Stoga, započinjući ovaj ciklus kateheza o Isusovoj molitvi, najljepša i najpravednija stvar koju svi trebamo učiniti jest ponavljati molitvu učenika: „Učitelju, nauči nas moliti!“ U ovo vrijeme došašća bit će lijepo je ponoviti: „Gospodine, nauči me moliti“. Svi možemo otići korak dalje i moliti bolje; ali moliti to od Gospodina: „Gospodine, nauči me moliti“. To činimo u ovom vremenu došašća i On sigurno neće dopustiti da naša molitva ostane neuslišana.
5.12.2018.

Kršćani moraju paziti da ih ne obuzme duh svijeta

Biti budni i moliti: eto kako treba živjeti ovo vrijeme od danas do Božića. Biti budni i moliti. Unutarnji san rađa se tako što se uvijek vrtimo oko sebe samih i tako što ostajemo sputani svojim problemima, svojim radostima i svojim bolima ali uvijek vrteći se u zatvorenom krugu sebe samih. I ovo umara, ovo rađa dosadu, ovo zatvara čovjeka nadi. Tu se krije korijen tromosti i lijenosti o kojima govori Evanđelje. Došašće nas poziva na budnost i gledati izvan sebe samih, proširujući svoj um i srce da bismo se otvorili potrebama ljudi, braće, i želji za novim svijetom. To je želja tolikih naroda mučenih glađu, nepravdom, ratom; to je želja siromašnih, slabih, napuštenih. Ovo vrijeme je prikladno vrijeme da otvorimo svoje srce, da si postavimo konkretna pitanja o tome kako i za koga trošimo naše živote.
2.12.2018.

Novi zakon u Kristu i težnje prema Duhu

Ovaj život u oslobođenosti postaje prihvaćanje naše osobne povijesti i pomiruje nas s onim što smo doživjeli od djetinjstva do danas, te tako postajemo zreli i sposobni dati pravu važnost stvarnostima i osobama iz našega života. Na taj način ulazimo u odnos s našim bližnjim koji je, polazeći od ljubavi koju Bog pokazuje u Isusu Kristu, poziv na ljepotu vjernosti, velikodušnosti i autentičnosti. Ali da bismo živjeli tako – to jest u ljepoti vjernosti, velikodušnosti i autentičnosti – trebamo novo srce, u kojem prebiva Duh Sveti (usp. Ez 11, 19; 36, 26). Pitam se: kako se zbiva ovo „presađivanje“ srca, kako se staro srce zamijeni novim? Kroz dar novih težnji (usp. Rim 8, 6), koje u nas usađuje Božja milost, osobito kroz Deset zapovijedi koje je Isus priveo punini, kao što nas On uči u „Govoru na gori“ (usp. Mt 5, 17-48). U kontemplaciji života opisanog Dekalogom, to jest besplatnog, slobodnog, autentičnog, blagoslovnog, zrelog života, postojanja koje čuva i ljubi život, te vjernog, velikodušnog i iskrenog života mi se, a da gotovo toga nismo niti svjesni, nalazimo pred Kristom. Dekalog je njegova „radiografija“, opisuje ga kao negativ u fotografiji na kojem se pokazuje njegovo lice – kao na Svetome platnu. I tako Duh Sveti čini plodnim naše srce stavljajući u njega želje koje su njegov dar, težnje Duha. Trebamo željeti ono što Duh hoće, željeti u ritmu Duha, željeti glazbom Duha.
28.11.2018.

Ne slijedimo logiku svijeta i njegovih „kraljeva“

Isus želi jasno pokazati da iznad političke moći postoji jedna mnogo veća, koja se ne postiže ljudskim sredstvima. On je došao na zemlju odjelotvoriti tu moć, koja je ljubav, svjedočeći istinu (usp. r. 37). To je Božja istina koja je u konačnici osnovna poruka Evanđelja: „Bog je ljubav“ (1 Iv 4, 8) i želi uspostaviti u svijetu svoje kraljevstvo ljubavi, pravde i mira. I to je kraljevstvo kojemu je Isus kralj, a koje se proteže sve do svršetka vremena. Povijest nas uči da su kraljevstva utemeljena na snazi oružja i pronevjera krhka te prije ili kasnije propadaju. Ali Božje se kraljevstvo temelji na njegovoj ljubavi i ukorijenjeno je u srcima – Božje kraljevstvo ukorijenjeno je u srcima –, dajući onima koji ga prihvate mir, slobodu i puninu života. Svi želimo mir, svi želimo slobodu i želimo puninu. A kako to postići? Dopusti da se Božja ljubav, Božje kraljevstvo, Isusova ljubav ukorijeni u tvome srcu i imat ćeš mir, imat ćeš slobodu i imat ćeš puninu.
25.11.2018.

“Ne poželi žene bližnjega svoga […] niti išta što je bližnjega tvoga!”

Moramo itekako imati na umu da sve zapovijedi imaju zadaću pokazati granicu života, granicu iza koje čovjek uništava samoga sebe i svoje bližnje, narušavajući svoj odnos s Bogom. Ako tu granicu prijeđeš, uništavaš samoga sebe, uništavaš također odnos s Bogom i odnos s drugima. Zapovijedi upravo na to upozoravaju. Ovom posljednjom riječju naglašava se činjenica da svi prijestupi proizlaze iz zajedničkog unutarnjeg korijena: zlih želja. Svi grijesi plod su zle želje. Svi. Ondje srce čini prvi pokret i pojedinac ulazi u taj val i na kraju čini prijestup. Ali to nije formalni, pravni prijestup: tim se prijestupom ranjava samoga sebe i druge.
21.11.2018.

Na konačni susret s Gospodinom donijet ćemo samo ono što smo darovali

Povijest čovječanstva kao i osobna povijest svakoga od nas ne može se shvatiti kao jednostavan niz riječi i djela koji nemaju smisla. Ne može se ni tumačiti u svjetlu fatalističke vizije, kao da bi sve već bilo unaprijed predodređeno prema sudbini koja oduzima svaki prostor slobodi, sprečavajući na taj način činiti izbore koji su plod istinskih odluka. U današnjem Evanđelju Isus, pak, kaže kako povijest narodâ i povijest pojedinaca imaju smisao i cilj kojima im je prispjeti, a to je konačni susret s Gospodinom. Nisu nam poznati ni vrijeme ni načini na koji će se to dogoditi; Gospodin je rekao da to „nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin“ (r. 32); sve je to skriveno u tajni Očeva otajstva. Poznajemo, međutim, temeljno načelo s kojim nam se valja suočiti: „Nebo će i zemlja uminuti – kaže Isus – ali riječi moje ne, neće uminuti” (r. 31). Ovo je ključna stvar. Toga će dana svatko od nas morati shvatiti je li riječ Sina Božjega prosvjetljivala njegov osobni život ili je Bogu okrenuo leđa uzdajući se u svoje riječi. Bit će to više no ikad čas u kojem će se čovjek trebati potpuno prepustiti Očevoj ljubavi i uzdati se u njegovo milosrđe.
18.11.2018.

„Ne svjedoči lažno“

Istina je čudesna objava Boga, njegova očinskoga lica, njegove bezgranične ljubavi. Ta istina odgovara ljudskom razumu, ali ga beskrajno nadilazi, jer je dar koji je sišao na zemlju i utjelovio se u Kristu raspetom i uskrslom; nju pokazuje onaj koji joj pripada i pokazuje iste njezine osobine. Ne govoriti lažno svjedočanstvo znači živjeti kao Božje dijete, koje nikada, baš nikada ne poriče samo sebe, nikada ne govori laži; trebamo živjeti kao Božja djeca, dopustiti da u svakom djelu izbija na vidjelo velika istina: da je Bog Otac i da mu možemo vjerovati. Vjerujem u Boga: to je velika istina. Iz naše vjere u Boga, koji je Otac i ljubi me, ljubi nas, rađa se moja istina i istinoljubivost a ne lažnost.
14.11.2018.

Siromašna udovica – uzor kršćanskog života koji treba nasljedovati

Učenje koje nam Isus danas nudi pomaže nam da dozovemo u pamet ono što je bitno za naš život i potiče konkretan i svakodnevni odnos s Bogom. Braćo i sestre, Gospodinova mjerila se razlikuju od naših. On ljude i njihova djela različito vrednuje: Bog ne mjeri količinu nego kvalitetu, istražuje srce, gleda na čistoću nakanâ. To znači da bismo se mi u svom „davanju“ Bogu u molitvi i drugima u ljubavi uvijek trebali kloniti ritualnosti i formalizma, kao i logike proračunatosti, i ono mora biti izraz besplatnosti, kao što je Isus učinio s nama: on nas je spasio besplatno; nije nam naplatio otkupljenje. Spasio nas je besplatno. I mi moramo sve činiti kao izraz besplatnosti. Eto zašto Isus pokazuje na tu siromašnu i velikodušnu udovicu kao uzor kršćanskog života koji treba nasljedovati. Ne znamo njezino ime, ali poznajemo njezino srce – susrest ćemo je na nebu i sigurno ćemo je otići pozdraviti; i to je ono što vrijedi pred Bogom. Kad nas obuzima napast želje za pokazivanjem pred drugima i da nabrajamo naša djela altruizma, kad smo previše zainteresirani za pogledom drugih ljudi i – dopustite mi da upotrijebim tu riječ – kad radimo od sebe „paunove“, sjetimo se te žene. Bit će to dobro za nas: pomoći će nam da se oslobodimo onog suvišnog i okrenemo se onome što je stvarno važno i da ostanemo ponizni.
11.11.2018.

Ne ukradi

Nitko nije apsolutni gospodar dobara, već upravitelj dobara. Posjedovanje je jedna odgovornost: „Ali ja imam svega u obilju…“ – to je odgovornost koju imaš. I svako dobro istrgnuto iz logike Božje Providnosti je izdano, izdano u svom najdubljem smislu. Ono što ja zaista posjedujem je ono što znam darovati. Ovo je mjerilo kojim se procjenjuje kako upravljam bogatstvom, bilo u dobrom ili lošem smislu; ovo je jako važno: ono što je zaista posjedujem je ono što znam darovati. Ako znam darivati, otvoren sam, tada sam bogat ne samo u onome što posjedujem, već i u velikodušnosti, velikodušnosti također kao dužnosti davanja bogatstva, tako da svi u njemu imaju udio. Ako ne uspijevam dati nešto to je zato što me ta stvar posjeduje, ima moć nada mnom i ja joj robujem. Posjedovanje dobara je prilika da ih se umnoži s kreativnošću i koristi ih se velikodušno i tako raste u ljubavi i slobodi.
7.11.2018.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr