Riječ Svetog Oca

Misa je spomen-čin Kristova vazmenog otajstva

Svako slavlje Euharistije je zraka onog sunca bez zalaska koje je uskrsli Isus. Sudjelovati na misi, osobito nedjeljom, znači ući u pobjedu Uskrslog, biti obasjani njegovom svjetlošću, osjetiti kako nam se grudima razlijeva njegova toplina. Duh Sveti nas po euharistijskom slavlju čini dionicima božanskog života koji je kadar preobraziti čitavo naše smrtno biće. U svom prijelazu iz smrti u život, iz vremena u vječnost, Gospodin Isus vodi i nas zajedno s Njime činiti Pashu. Na misi se čini Pasha. Mi smo na misi s Isusom, umrlim i uskrslim i on nas vuče naprijed, u vječni život. Na misi se sjedinjujemo s Njim. Štoviše, Krist živi u nama i mi živimo u njemu, kako kaže sveti Pavao: "S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene" (Gal 2, 19-20). Njegova nas krv, naime, oslobađa od smrti i straha od smrti. Oslobađa nas ne samo od vlasti tjelesne smrti, nego od duhovne smrti koja je zlo, grijeh, koja nas snađe svaki put kad postanemo žrtve vlastitoga ili tuđega grijeha. I tada je naš život onečišćen, gubi ljepotu, gubi smisao, vene. Krist nam, naprotiv, vraća život; Krist je punina života, a kad se suočio sa smrću uništio ju je jednom zasvagda: "uskrsnuvši od mrtvih smrt uništi, život obnovi" (Četvrta euharistijska molitva). Kristov Vazam je konačna pobjeda nad smrću, jer je On svoju smrt pretvorio u najviši čin ljubavi. Umro je iz ljubavi! A u euharistiji On nam želi prenijeti tu vazmenu, pobjedničku ljubav. Ako je primamo s vjerom, mi također možemo uistinu ljubiti Boga i bližnjega, možemo ljubiti kao što je On nas ljubio, dajući živo
22.11.2017.

Bog je gospodar pun ljubavi i nježnosti

Važno je imati ispravnu sliku o Bogu. Ne smijemo misliti da je On zao, okrutan i strog gospodar koji nas želi kazniti. Ako je u nama ta pogrješna predodžba o Bogu, naš život neće moći biti plodan, jer ćemo živjeti u strahu i on nas neće dovesti ni do čega konstruktivnoga; štoviše, strah nas paralizira, uništava. Pozvani smo razmišljati kako bismo otkrili koja je doista naša slika o Bogu. Već u Starome zavjetu On se objavio kao "Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću" (Izl 34, 6). A Isus nam je uvijek pokazivao Boga koji nije strogi i netolerantni gospodar, već gospodar pun ljubavi, nježnosti, otac pun dobrote. Zato možemo i moramo imati beskrajno pouzdanje u Njega.
19.11.2017.

Misa i molitva

Molitva, kao i svaki pravi dijalog, znači također znati ostati u šutnji – u dijalozima postoje trenuci šutnje – u šutnji zajedno s Isusom. I kad idemo na misu, možda dođemo pet minuta ranije i počnemo brbljati s onim pored nas. Ali nije vrijeme za razgovor, to je vrijeme šutnje da se pripravimo za dijalog. To je vrijeme za sabrati se u srcu kako bismo se pripremili za susret s Isusom. Šutnja je silno važna! Sjetite se onoga što sam rekao prošli tjedan: ne idemo na neku zabavnu priredbu, idemo na susret s Gospodinom a šutnja nas priprema i prati. Ostati u šutnji zajedno s Isusom. I iz tajanstvene šutnje Boga dolazi njegova Riječ koja odjekuje u našem srcu. Sâm Isus nas uči kako je stvarno moguće „ostati" s Ocem i pokazuje nam to molitvom. Evanđeljâ nam pokazuju Isusa koji se povlači na osamljena mjesta na molitvi; učenici, vidjevši taj prisni odnos s Ocem, osjećaju želju da mogu u tome sudjelovati te ga pitaju: „Gospodine, nauči nas moliti" (Lk 11, 1). Čuli smo to u prvom čitanju, na početku audijencije. Isus odgovara da je prvo potrebno u molitvi znati reći „Oče". Pazimo: ako ne mogu reći „Oče" Bogu, nisam sposoban moliti. Moramo naučiti reći „Oče", to jest staviti se u njegovu prisutnost sa sinovskim pouzdanjem. Ali kako bismo mogli naučiti, moramo ponizno priznati da imamo potrebu biti poučeni, i reći s jednostavnošću: Gospodine, nauči me moliti.
15.11.2017.

Moramo biti pripravni na susret s Isusom

Isus mnogo puta u Evanđelju potiče na bdjenje, a to čini i na kraju ove prispodobe riječima: „Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa" (r. 13). Ali ovom prispodobom nam kaže da bdjeti ne znači samo ne spavati, nego biti pripravni; naime, sve su djevice spavale prije nego što je došao zaručnik, ali kad su se probudile jedne su bile spremne, a druge ne. Eto, dakle, što znači biti mudar i razborit: riječ je o tome da ne smijemo čekati posljednji trenutak našeg života da bismo surađivali s milošću Božjom, nego to trebamo činiti već sada. Bilo bi dobro razmišljati o tome da će jedan dan biti posljednji. Ako je to današnji dan, kako sam se pripremio, pripremila? Trebam li učiniti ovo i ono... Trebam se pripremati kao da je danas moj posljednji dan: to je dobro.
Svjetiljka je simbol vjere koja osvjetljava naš život, a ulje je simbol ljubavi koja hrani, čini plodnim i vjerodostojnim svjetlo vjere. Uvjet da budemo pripravni za susret s Gospodinom nije samo vjera, već kršćanski život pun ljubavi i milosrdnosti prema bližnjemu. Ako dopustimo da nas vodi ono što nam se čini lagodnijim, ako se vodimo traženjem vlastiti probitaka, naš će život biti neplodan, nesposoban dati život drugima i nećemo priskrbiti nikakvu zalihu ulja za svjetiljku naše vjere i ona – vjera – će se ugasiti u trenutku Gospodinovog dolaska ili čak i ranije. Ako smo naprotiv budni i nastojimo činiti dobro, djelima ljubavi, međusobnog dijeljenja, služenjem drugima u potrebi, možemo biti mirni dok čekamo zaručnikov dolazak: Gospodin će moći doći u bilo kojem trenutku, pa čak i dok spavamo, i smrt nas neće uplašiti jer imamo zalihu ulja spremljenu dobrim djelima koja smo činili svaki dan. Vjera nadahnjuje ljubav, a ljubav čuva vjeru.
12.11.2017.

Euharistija je zahvaljivanje Bogu

Jeste li gledali djecu dok čine znak križa? Ne znaš što rade, jel' se križaju ili kretnjama prave crtež u zraku. Rade to ovako [Papa radi neku neodređenu kretnju rukom]. Treba naučiti djecu pravilno činiti znak križa. Tako započinje misa, tako počinje život, tako započinje dan. To znači da smo otkupljeni križem Gospodinovim. Promatrajte djecu i naučite ih pravilno se križati. I ta čitanja, na misi, zašto su tamo? Zašto se nedjeljom čitaju tri čitanja a u ostale dane dva? Zašto su tamo, što znači misno čitanje? Zašto se čitaju i kakve uopće imaju veze s misom? Ili, zašto u određenom trenutku svećenik koji predsjeda slavljem kaže: „Gore srca"? Ne kaže: „Gore svoje mobitele i fotografirajte!" Ne, to je ružno! Reći ću vam nešto, jako me rastuži, dok predvodim slavlje ovdje na trgu ili u bazilici, vidjeti mnoštvo mobitela u zraku, ne samo mobitela vjernika nego i svećenika, pa čak i biskupa. Pa, molim vas lijepo! Misa nije zabavna priredba! Slaviti misu znači poći ususret Gospodinovoj muci i uskrsnuću. Zato svećenik kaže: „Gore srca". Što to znači? Upamtite: nema mobitela!
8.11.2017.

Pravi autoritet

Gospodin potom svojim učenicima daje zadaće: „Vi pak ne dajte se zvati 'Rabbi', jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. […] I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj" (Mt 23,8-11).
Mi, Isusovi učenici, ne smijemo težiti ni za kakvim počasnim naslovima, vlašću ili nadmoći. Mene osobno žalosti vidjeti ljude koji u psihološkom smislu žive trčeći za ispraznošću časti. Mi, Isusovi učenici, ne smijemo činiti to, jer među nama uvijek treba vladati jednostavno i bratsko ponašanje. Svi smo mi braća i sestre i nipošto ne smijemo druge ugnjetavati i gledati ih svisoka. Ne, svi smo mi braća i sestre. Sve darove koje smo primili od Oca nebeskog trebamo staviti u službu braći, a ne da od njih izvlačimo korist za svoje osobno zadovoljstvo i interes. Ne smijemo se smatrati većima od ostalih. Skromnost je ključna za postojanje koje se želi suobličiti nauku Isusovu, koji je blaga i ponizna srca i koji je došao na svijet ne da bude služen, već da služi.
5.11.2017.

Istinska sreća je biti s Bogom i živjeti za ljubav

To su blaženstva. Ona ne zahtijevaju nikakve sjajna djela, nisu samo za nadljude, nego za onoga koji živi svakodnevna iskušenja i trpljenja. Takvi su sveci, poput svih ostalih udišu zrak koji je onečišćen zlom koje je u svijetu, no na putu nikad ne gube iz vida Isusov trag koji je naznačen u blaženstvima, koja su zemljovid kršćanskoga života. Danas je blagdan onih koji su postigli cilj ucrtan na tome zemljovidu: ne samo svetaca čija imena nalazimo u kalendaru, nego mnoge braće i sestara iz našeg okruženja, koje smo možda susretali i poznavali. Danas je blagdan obitelji, tolikih jednostavnih ljudi, ljudi koji žive u skrovitosti a koji zapravo pomažu Bogu nositi svijet naprijed. I danas ih je mnogo u svijetu! Baš mnogo. Hvala toj nepoznatoj braći i sestrama koji pomažu Bogu voditi svijet prema naprijed, koji žive među nama; pozdravimo sve njih jednim lijepim pljeskom!
1.11.2017.

Bez ljubavi i život i vjera ostaju neplodni

Na ovu nedjelju liturgija nam stavlja pred oči kratak, ali vrlo važan evanđeoski odlomak (usp. Mt 22,34-40). Evanđelist Matej pripovijeda kako se farizeji okupljaju da iskušaju Isusa. Jedan od njih, neki zakonoznanac, postavlja mu pitanje: „Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?" (r. 36). To je pitanje zapravo zamka, jer se u Mojsijevu Zakonu spominje više od šest stotina zapovijedi. Kako, među svima njima, izdvojiti veliku zapovijed? Ali Gospodin bez oklijevanja odgovara: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim". I dodaje: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" (rr. 37.39).
29.10.2017.

Raj – cilj naše nade

Bog je Otac, i do posljednjeg trenutka očekuje naš povratak. A rasipnog sina, koji počinje ispovijedati svoje pogreške, otac ušutkuje zagrljajem (Lk 15,20). To je Bog: tako nas ljubi!
Raj nije mjesto iz bajke, niti je to čarobni vrt. Raj je zagrljaj s Bogom, beskrajnom Ljubavlju i u njega ulazimo zahvaljujući Isusu, koji je umro na križu radi nas. Tamo gdje je Isus, tamo je milosrđe i sreća; bez njega vladaju hladnoća i tama. U trenutku smrti kršćanin ponavlja Isusu: „Sjeti me se". I ako ne bude nikoga tko bi nas se sjećao, Isus je tu, uz nas. Želi nas odvesti na najljepše mjesto koje postoji. Želi nas povesti tamo s ono malo ili puno dobra koje je bilo u našem životu, tako da ne bude izgubljeno ništa od onoga što je već otkupio. U Očevu će kuću donijeti i sve što je u nama potrebno otkupiti: nedostatke i pogreške iz čitavog života. To je cilj našeg postojanja: da se sve ispuni i preobrazi u ljubav.
25.10.2017.

Mi pripadamo prije svega Bogu

Kršćanin je pozvan konkretno se zauzimati u ljudskim i društvenim stvarnostima bez suprotstavljanja „Boga" i "cara"; suprotstavljati Boga i cara bio bi fundamentalistički stav. Kršćanin je pozvan konkretno sudjelovati u zemaljskim stvarnostima, ali tako da ih prosvjetljuje svjetlom koje dolazi od Boga. Prvenstveno pouzdavanje u Boga i polaganje nade u Njega ne vode u bijeg iz stvarnosti, već štoviše do djelatnog davanja Bogu onoga što mu pripada. Zato vjernik upire svoj pogled u buduću stvarnost, Božju stvarnost, kako bi živio zemaljski život u punini i hrabro odgovorio na njegove izazove.
Neka nam Djevica Marija pomogne živjeti uvijek u skladu s Božjom sliku koju nosimo u sebi, dajući svoj doprinos izgradnji zemaljskog grada.
22.10.2017.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr