Riječ Svetog Oca

Vjera u Isusa omogućuje nam činiti Božja djela

Uobičajena je napast svoditi religiju samo na vršenje zakona, projicirajući na naš odnos s Bogom sliku odnosa između slugu i njihova gospodara: sluge moraju obavljati zadaće koje je gospodar odredio, kako bi stekli njegovu naklonost. Svima nam je to poznato. Zato mnoštvo želi doznati od Isusa što mu je činiti da bi Bog bio zadovoljan. Ali Isus daje neočekivan odgovor: „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao" (r. 29). Te su riječi upućene i nama danas: Božje se djelo ne sastoji toliko u tome da se nešto „čini", nego da se „vjeruje" u Onoga kojega je poslao. To znači da nam vjera u Isusa omogućuje činiti Božja djela. Ako dopustimo da budemo uključeni u ovaj odnos ljubavi i povjerenja s Isusom, moći ćemo činiti dobra djela koja šire oko sebe miris evanđelja, za dobro i potrebe braće.
5.8.2018.

„Nemoj imati drugih bogova uz mene"

Idoli zahtijevaju štovanje, obrede; njima se osoba klanja i sve joj žrtvuje. U drevna se vremena idolima prinosilo ljudske žrtve, no to se čini i danas: zbog karijere se žrtvuje djecu, tako da ih se zanemaruje ili ih se jednostavno ne donosi na svijet; ljepota traži ljudske žrtve. Koliki sati provedeni pred zrcalom! Koliko vremena neke osobe, neke žene troše na uljepšavanje!? I to je idolopoklonstvo. Nema ništa loše u uljepšavanju, ali normalnom uljepšavanju, ne zato da se postane božicom. Ljepota traži ljudske žrtve. Slava zahtijeva žrtvovanje samoga sebe, vlastite nevinosti i autentičnosti. Idoli traže krv. Novac otima život a užitak vodi usamljenosti. Ekonomske strukture žrtvuju ljudske živote poradi veće dobiti. Sjetimo se tolikih ljudi bez posla. Zašto? Jer se ponekad događa da su poduzetnici te tvrtke, tog poduzeća, odlučili otpustiti radnike kako bi više zaradili. Idol novca. Živi se u licemjerju, radeći i govoreći ono što drugi očekuju, jer to nalaže bog samopotvrđivanja. I uništavaju se životi, razaraju obitelji, a mlade se prepušta u ruke razornih modela, samo kako bi se povećalo profit. I droga je idol. Koliki mladi uništavaju svoje zdravlje, pa čak i život, klanjajući se tom idolu droge.
1.8.2018.

Isus i danas nastavlja utaživati glad

Božja ljubav prema čovječanstvu gladnom kruha, slobode i pravde, a nadasve Božje milosti, nikada ne prestaje. Isus i danas nastavlja utaživati glad, biti živa i utješna prisutnost i to čini preko nas. Stoga nas Evanđelje poziva da budemo spremni i radišni, poput tog dječaka koji primjećuje da ima pet kruhova te kaže: „Ja dajem ovo pa ćeš vidjeti…". Pred krikom gladi – svih vrsta „gladi" – tolike braće i sestara u svim dijelovima svijeta, ne možemo ostati ravnodušni i mirni promatrači. Naviještanje Krista, kruha vječnog života, zahtijeva velikodušnu solidarnost sa siromasima, nevoljnima, posljednjima i nezaštićenima. To djelovanje kojim iskazujemo blizinu i ljubav najbolja je provjera vrsnosti našeg vjerovanja, bilo na osobnoj bilo na razini zajednice
29.7.2018.

Bez Krista čovjek je izgubljen

Ponekad ne uspijemo ostvariti naše planove, jer dolazi do neočekivane izvanredne situacije koja poremeti naše planove i traži fleksibilnost i raspoloživost za potrebe drugih. U tim situacijama pozvani smo ugledati se na Isusa: „Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu" (r. 34). U ovoj kratkoj rečenici, evanđelist nam nudi posebno snažan „bljesak", vjerno nam dočaravajući oči božanskog Učitelja i njegovo učenje. Promotrimo tri glagola ove slike: vidjeti, sažaliti se, poučavati. Možemo ih nazvati glagolima Pastira. Isusov pogled nije neutralan ili, još gore, hladan i distanciran, jer Isus uvijek gleda očima srca. I njegovo srce je tako nježno i puno samilosti, da zna shvatiti i najskrivenije potrebe ljudi. K tome, njegovo suosjećanje nije tek emotivna reakcija na nevolju ljudi, već je mnogo više: to je Božji stav i njegova naklonost prema čovjeku i njegovoj povijesti. Isus je ostvarivanje Božje brižne brige i skrbi za njegov narod.
22.7.2018.

Svi su krštenici glasnici evanđelja

Nijedan kršćanin ne naviješta evanđelje „od sebe", nego samo kao onaj koji je poslan od Crkve koja je poslanje primila od samoga Krista. Upravo nas krštenje čini misionarima. Kršćanin koji ne osjeća potrebu da naviješta evanđelje, da naviješta Isusa, nije dobar kršćanin. Druga je osobina misionarskoga stila, tako reći, lice koje se sastoji u siromaštvu sredstava. Njegova oprema odgovara kriteriju umjerenosti. Dvanaestorica, naime, imaju zapovijed da „ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu" (r. 8). Učitelj želi da budu slobodni i laki, bez potpora i usluga, da stavljaju svoju sigurnost u ljubav Onoga koji ih šalje, da im jedina snaga bude njegova riječ koju idu naviještati. Štap i sandale su oprema hodočasnika jer takvi su glasnici kraljevstva Božjeg: ne svemoćni menadžeri, nepomični službenici ili dive na turnejama. Sjetimo se, naprimjer, ove biskupije koje sam ja biskup. Sjetimo se nekih svetaca ove Rimske biskupije: svetog Filipa Nerija, svetog Benedetta Giuseppea Labrea, svetog Aleksija, svete Ludovice Albertini, svete Francesce Romane, svetog Gašpara Del Bufala i mnogih drugih. Oni nisu bili službenici ili poduzetnici, nego ponizni radnici Božjeg kraljevstva. Imali su to lice. I tom „licu" pripada također način na koji će poruka biti prihvaćena: može se, naime, dogoditi da ne budu primljeni ili da ih ne poslušaju (usp. r. 11). I to je siromaštvo: iskustvo neuspjeha. Odbacivanje Isusa i njegovo raspeće predznak je sudbine njegovih glasnika. Samo ako smo sjedinjeni s Njim, umrlim i uskrslim, uspjet ćemo pronaći hrabrost evangelizacije.
15.7.2018.

Iznenađujući putovi Božje milosti

Zapitajmo se: kako to da Isusovi sumještani prelaze sa čuđenja na nevjeru? Oni uspoređuju skromno Isusovo porijeklo i njegove sadašnje sposobnosti: on je drvodjelja, nije se obrazovao, a ipak propovijeda bolje od pismoznanaca i izvodi čuda. I namjesto da se otvore stvarnosti, oni se sablažnjavaju. Prema stanovnicima Nazareta, Bog je previše velik da bi se spustio i govorio preko tako jednostavnog čovjeka! To je sablazan utjelovljenja: zbunjujući događaj utjelovljenja Boga koji je postao čovjekom, koji razmišlja ljudskom umom, djeluje i radi ljudskim rukama, ljubi ljudskim srcem, Boga koji naporno radi, jede i spava poput svakog od nas. Sin Božji stubokom mijenja sve uvriježene obrasce: nisu učenici oprali Gospodinu noge, već je Gospodin oprao noge učenicima (usp. Iv 13, 1-20). To je razlog sablazni i nevjere ne samo u to doba, već u svim dobima, pa i danas.
8.7.2018.

U Isusovu srcu nitko nije nepoželjan

Dva glavna lika, otac djevojke i bolesna žena, nisu Isusovi učenici, ali ipak su uslišani zbog svoje vjere. Vjeruju u toga čovjeka. Iz toga shvaćamo da su na Gospodinovu putu svi prihvaćeni: nitko se ne smije osjećati kao uljez, nepoželjan ili obespravljen. Da bismo imali pristup njegovu srcu postoji samo jedan uvjet, a to je da osjećamo potrebu za njegovim ozdravljenjem i pouzdanjem u njega. Ja vas pitam: osjećate li svi vi potrebu za ozdravljenjem? Od neke stvari, od nekoga grijeha, od nekog problema? I ako osjećaš to, vjeruješ li u Isusa? To su dva uvjeta da ozdravimo, da imamo pristup njegovu srcu: osjećati potrebu za njegovim ozdravljenjem i pouzdati se u njega. Isus ide naći te ljude u mnoštvu i izvlači ih iz anonimnosti, oslobađa ih od straha da žive i da budu odvažni. Čini to pogledom i riječju koja ih vraća na put nakon tolike pretrpljene patnje i poniženja. I mi smo pozvani naučiti i oponašati te riječi koje oslobađaju i te poglede koji vraćaju volju za životom onima koji su je lišeni.
1.7.2018.

Petrova ispovijest vjere

Mnogo je tumačenja koja je kroz stoljeća svijet dao o Isusu ali jedino se ono Petrovo ističe i danas, jednostavno i jasno. Isus je Božji Sin; zbog toga je On vječno živ kao što je vječno živ njegov Otac. To je novost koju milost užiže u srcu onoga koji se otvara Isusovu otajstvu; nije riječ o matematičkoj sigurnosti, nego još snažnijoj, unutarnjoj, da je čovjek susreo izvor Života, sam utjelovljeni život, vidljiv i dodirljiv u našoj sredini. To je iskustvo kršćanina, i nije njegova zasluga, to nije zasluga nas kršćana, to nije naša zasluga, već je od Boga, to je milost Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Sve to je sadržano u klici u Petrovu odgovoru: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga". A zatim, Isusov je odgovor pun svjetla: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni izgradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati" (r. 18). Isus je tada prvi put izgovorio riječ Crkva i to je učinio izražavajući svu svoju ljubav prema njoj, koju naziva „svojom Crkvom". To je nova zajednica Saveza koja se više ne temelji na porijeklu i Zakonu, nego na vjeri u Njega, Isusa, u Božje lice.
29.6.2018.

Božja ljubav prethodi zakonu i daje mu smisao

Kršćanski je život prije svega besplatni odgovor velikodušnom Ocu. Kršćani koji slijede samo „dužnosti" pokazuju da nisu imali osobno iskustvo onog Boga koji je „naš". Ja moram činiti to, to i to… Samo dužnosti. Ali nešto ti nedostaje! Koji je temelj te dužnosti? Temelj te dužnosti je ljubav Boga Oca, koji najprije daje, a zatim zapovijeda. Stavljati zakon ispred odnosa ne pomaže na putu vjere. Kako neki mladi čovjek može željeti biti kršćanin, ako polazi od obaveza, poslova, ustaljenosti a ne od oslobođenja? Biti kršćanin je put oslobođenja! Zapovijedi te oslobađaju od tvoje sebičnosti a oslobađaju te zato što postoji Božja ljubav koja te nosi naprijed kroz život. Rastemo i izgrađujemo se kao kršćani ne snagom svoje volje, već prihvaćanjem spasenja, tako da pustimo da budemo ljubljeni: najprije Crveno more, a tek zatim gora Sinaj. Najprije spasenje: Bog spašava svoj narod na Crvenome moru; zatim mu na Sinaju kaže što mu je činiti. Ali taj narod zna da te stvari čini jer je spašen od Oca koji ga ljubi.
27.6.2018.

Roditelji su Božji suradnici u svetištu života

Čitav događaj rođenja Ivana Krstitelja obavijen je radosnim osjećajem čuđenja, iznenađenja i zahvalnosti. Čuđenje, iznenađenje, zahvalnost. Narod je obuzeo sveti strah Božji a „po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji" (r. 65). Braćo i sestre, vjerni narod naslućuje da se dogodilo nešto veliko, premda se zbilo u poniznosti i skrovitosti, i pita se: „Što li će biti od ovoga djeteta?" (r. 66). Vjerni Božji narod je kadar živjeti vjeru radosno, s osjećajem čuđenja, iznenađenosti i zahvalnosti. Pogledajmo taj narod koji je lijepo govorio o toj čudesnoj stvari, o tom čudu Ivanova rođenja, i to je činio s radošću, bio je sretan, obuzet čuđenjem, iznenađenjem i zahvalnošću. I promatrajući to zapitajmo se: Kakva je moja vjera? Je li to radosna ili uvijek ista, „plitka" vjera? Obuzme li mi srce osjećaj čuđenja kad vidim djela Gospodnja, kad čujem druge da govore o evangelizaciji ili životu nekog sveca, ili kad vidim tolike dobre ljude: osjetim li milost u sebi ili mi srce ostaje ravnodušno? Znam li oćutjeti utjehe Duha Svetoga ili sam zatvoren? Neka se svaki od nas zapita, u jednom ispitu savjesti, kakva je moja vjera? Je li radosna? Je li otvorena Božjim iznenađenjima? Ta naš Bog je Bog iznenađenja! Jesam li u svojoj duši „okusio" taj osjećaj čuđenja koji daje Božja prisutnost, taj osjećaj zahvalnosti? Razmislimo o tim riječima, koje su duševno stanje vjernika: radost, osjećaj čuđenja, osjećaj iznenađenosti i zahvalnosti.
24.6.2018.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr