Riječ Svetog Oca

Bez svjedočenja se ne može naviještati

Danas se u Italiji i drugim zemljama slavi svetkovina Uzašašća Gospodinova. Odlomak iz Evanđelja (usp. Mt 28, 16-20) pokazuje nam apostole koji se okupljaju u Galileji „na gori kamo im je naredio Isus“ (r. 16). Tu se zbio posljednji susret uskrsloga Gospodina sa svojima, na gori. „Gora“ ima snažni simbolički, evokativni naboj. Na gori je Isus proglasio blaženstva (usp. Mt 5,1-12); u goru bi se povlačio na molitvu (usp. Mt 14, 23); ondje je primao mnoštva i liječio bolesne (usp. Mt 15, 29). Ali ovaj put, na gori, više nije Učitelj koji djeluje i podučava, nego Uskrsli koji traži od učenika da djeluju i naviještaju, povjeravajući im mandat da nastave njegovo djelo.

Povjerava im poslanje među svim narodima. Kaže: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (rr. 19-20). Sadržaj poslanja koji je povjeren apostolima jest sljedeći: naviještati, krstiti, poučavati i ići putom koji je zacrtao Učitelj, to jest živo evanđelje. Ta poruka spasenja podrazumijeva prije svega dužnost svjedočenja – bez svjedočenja se ne može naviještati – na što smo i mi, današnji učenici, također pozvani kako bismo dali razlog svoje vjere. Suočeni s tako zahtjevnom zadaćom i razmišljajući o svojim slabostima, osjećamo se nedoraslima, kao što su se zasigurno osjećali i sami apostoli. Ali ne smijemo se obeshrabriti, nego se trebamo spominjati riječi koje im je Isus uputio prije nego će uzići na nebo: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta“ (r. 20).
24.5.2020.

Poput Isusa Krista, prisiljeni bježati. Prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati prognanike

Raseljeni nam nude tu mogućnost da susretnemo Gospoda, »iako je našim očima teško prepoznati ga takva: u poderanoj odjeći, prljavih stopala, nagrđena lica, izranjena tijela, nesposobna služiti se našim jezikom« (Homilija, 15. veljače 2019.). Na taj smo pastoralni izazov pozvani odgovoriti sa četiri glagola koje sam naznačio u svojoj Poruci za ovaj Dan 2018. godine: prihvatiti, zaštititi, promicati i integrirati. Njima bih sada želio dodati još šest parova glagola koji odgovaraju vrlo praktičnim radnjama međusobno povezanima jednim uzročno-posljedičnim odnosom.

Potrebno je poznavati da bi se razumjelo. Znanje je nužan korak prema razumijevanju drugih. Uči nas to sâm Isus u zgodi o učenicima iz Emausa: »I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima« (Lk 24, 15- 16). Kad govorimo o migrantima i raseljenim osobama prečesto se zaustavljamo na statističkim podacima. Ali ne radi se o brojevima, nego o stvarnim ljudima! Susret s njima pomoći će nam da ih upoznamo, a kad se upoznamo s njihovim pričama moći ćemo ih razumjeti. Moći ćemo, na primjer, shvatiti da je nesigurnost koju smo tako bolno iskusili uslijed ove pandemije konstantno prisutna u životima raseljenih osoba.

Potrebno je biti bližnji da bi se moglo služiti. To se može činiti samorazumljivim, ali često tomu nije tako. »Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj« (Lk 10, 33-34). Strahovi i predrasude – tolike predrasude – drže nas podalje od drugih i često nas priječe da im “budemo bližnji” i služimo im s ljubavlju. Približiti se bližnjemu često znači biti spremni izložiti se rizicima, kao što su nas posljednjih mjeseci lijepo poučili mnogi liječnici i medicinske sestre i tehničari. Ta spremnost da se približimo i služimo nadilazi puki osjećaj dužnosti. Najljepši primjer u tome dao nam je sâm Isus kad je oprao noge učenicima: svukao je sa sebe haljine, kleknuo i uprljao svoje ruke (usp. Iv 13, 1-15).
21.5.2020.

Duh Sveti svojom djelatnom prisutnošću otvara srca istini i ljubavi

Kako bi pomogao učenicima kročiti tim putem Isus obećava da će moliti Oca da pošalje „drugog Branitelja“ (r. 16), to jest Tješitelja, Branitelja koji će zauzeti njegovo mjesto i dati im pamet da slušaju i hrabrost da vrše njegove riječi. To je Duh Sveti koji je Dar Božje ljubavi koja silazi u srce kršćanina. Nakon Isusove smrti i uskrsnuća njegova se ljubav daruje onima koji vjeruju u njega i krste se u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Sâm Duh ih vodi, prosvjetljuje i jača kako bi svaki pojedini na svome životnom putu, pa i dok prolazi kroz protivštine i teškoće, i u radostima i u bolima, mogao ostati na Isusovu putu. To je moguće postići upravo po poučljivosti Duhu Svetome kako bi On svojom djelatnom prisutnošću mogao ne samo tješiti nego i preobražavati srca, otvoriti ih istini i ljubavi.

Kad se suočimo s iskustvom zablude i grijeha – koje svi činimo – Duh Sveti nam pomaže da ne pokleknemo i daje nam prihvatiti i u punini živjeti smisao Isusovih riječi: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati“ (r. 15). Zapovijedi nam nisu dane poput neke vrste zrcala u kojem vidimo odraz naših bijeda, naših nedosljednosti. Ne, one nisu takve. Božja riječ nam je dana kao Riječ života, koja preobražava srce i život, koja obnavlja, koja ne osuđuje pa kažnjava, nego ozdravlja i ima za cilj oproštenje. Takvo je Božje milosrđe. To je Riječ koja je svjetlo našim koracima. A sve to je djelo Duha Svetoga! On je Božji Dar, On je sâm Bog koji nam pomaže biti slobodne osobe, osobe koje žele i znaju ljubiti, osobe koje su shvatile da je život poslanje u kojem se naviještaju čudesa koja Gospodin izvodi u onome koji se uzda u njega.
17.5.2020.

Kršćaninova molitva

Kršćaninova molitva ulazi u odnos s Bogom najnježnijeg lica, koji ne želi uliti nikakav strah ljudima. To je prva značajka kršćanske molitve. Ako su ljudi oduvijek bili naviknuti pristupati Bogu bojažljivo, pomalo u strahu pred tim očaravajućim i strašnim misterijem, ako su se navikli častiti ga u servilnom stavu, poput podložnika koji nipošto ne želi uskratiti poštivanje svojemu gospodaru, kršćani mu se, naprotiv, obraćaju usuđujući se na povjerljiv način oslovljavati ga s „Oče“. Štoviše, Isus koristi drugu riječ: „tata“.

Kršćanstvo je uklonilo svaki „feudalni“ odnos iz veze s Bogom. U baštini naše vjere ne postoje izrazi poput „podložnost“, „ropstvo“ ili „vazalstvo“; nego riječi kao što su „savez“, „prijateljstvo“, „obećanje“, „zajedništvo“, „bliskosti“. U svom dugom oproštajnom govoru učenicima Isus kaže ovako: „Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga. Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane te vam Otac dadne što ga god zaištete u moje ime“ (Iv 15, 15-16). A to je „bianco ček“: „Otac će vam dati što ga god zaištete u moje ime“!
13.5.2020.

Oslonjenost na Isusa oslobađa nemira

Gospodin naznačuje dva lijeka za nemir. Prvi je: „Vjerujte u Boga“ (r. 1). Taj savjet naizgled zvuči pomalo teorijski, apstraktno. Isus nam, međutim, time želi reći nešto konkretno. On zna da u životu najgora tjeskoba, uznemirenost, proizlazi iz osjećaja da nećemo uspjeti, iz osjećaja osamljenosti i lišenosti oslonca u zbivanjima oko nas. Tu tjeskobu, u kojoj se teškoće nižu jedna za drugom, pojedinac ne može sam prevladati. Potrebna nam je Isusova pomoć i zato Isus traži da vjerujemo u Njega, odnosno da se ne oslanjamo na sebe same, nego na njega. Jer to oslobađanje od nemira povezano je s povjerenjem. Pouzdati se u Isusa, učiniti „skok“. To je oslobađanje od nemira. A Isus je uskrsnuli i živi upravo zato da bude uvijek uz nas. Možemo mu, dakle, reći: „Isuse, vjerujem da si uskrsnuo i da si uz mene. Vjerujem da me slušaš. Donosim ti ono što me muči, moje brige: vjerujem u Te i uzdam se u Te“.

Postoji, zatim, drugi lijek za nemir, koji Isus izražava ovim riječima: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova […] Idem pripraviti vam mjesto“ (r. 2). Eto što je Isus učinio za nas: rezervirao nam je mjesto na Nebu. Preuzeo je na sebe naše čovještvo da ga izvede onkraj smrti, na novo mjesto, na Nebo, da i mi budemo tamo gdje je On. To je sigurnost koja nas tješi: za svakoga je rezervirano jedno mjesto. Ima jedno mjesto i za mene. Svaki od nas može reći: tamo ima jedno mjesto za mene. Ne živimo bez cilja i bez odredišta. Iščekivani smo, dragocjeni smo. Bog je zaljubljen u nas, njegova smo djeca. I za nas je pripravio najvrjednije i najljepše mjesto: Nebo. Ne zaboravimo to: stan koji nas čeka je Nebo. Ovdje smo u prolazu. Stvoreni smo za Nebo, za vječni život, da živimo zauvijek. Zauvijek: to je nešto što sada ne možemo ni zamisliti. No, još je ljepše misliti da će to zauvijek biti u radosti, u punom zajedništvu s Bogom i s drugima, bez suza, bez mržnji, bez podjela i nemira.
10.5.2020.

Tajna molitve

Sjetimo se Bartimeja iz Evanđelja (usp. Mk 10, 46-52 i par.). Meni je, moram vam to priznati, njegov lik najsimpatičniji od svih. Bio je slijep, sjedeći je prosio kraj ceste na periferiji svog grada, Jerihona. On nije bezimen, ima lice i ime: Bartimej, to jest „Timejev sin“. Jednog dana je dočuo da će Isus prolaziti tuda. Jerihon je naime bio raskrižje kojim su neprekidno prolazili hodočasnici i trgovci. Tada Bartimej počinje vrebati priliku: učinit će sve što je u njegovoj moći da susretne Isusa. I mnogi su drugi činili isto: sjetimo se Zakeja, koji se popeo na stablo. Mnogi su željeli vidjeti i Isusa, pa i on.

Tako ovaj čovjek ulazi u Evanđelja poput glasa koji viče iz petnih žila. On ne vidi; ne zna je li Isus blizu ili daleko, ali ga čuje, shvaća to po mnoštvu koje se u određenom trenutku povećava i približava… Ali on je potpuno sam i nitko ne mari za njega. I što čini Bartimej? Viče, i viče, i nastavlja vikati. Koristi jedino oružje koje ima, a to je glas. Počinje vikati: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ (r. 47). I tako nastavlja, vičući.

Njegovi opetovani krici izazivaju kod drugih nelagodu, ne čine se pristojnima, i mnogi ga kore, govore mu da šuti: „Daj se upristoji, nemoj to činiti!“ Ali Bartimej se ne da ušutkati, naprotiv, viče još glasnije: „Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ (r. 47). Ta tako lijepa tvrdoglavost onih koji traže milost i kucaju, kucaju na vrata Božjeg srca! On viče, kuca. Taj izraz: „Sin Davidov“ vrlo je važan; znači „Mesija“ – priznaje Mesiju – to je ispovijest vjere koja izlazi iz usta toga čovjeka kojega svi preziru.

I Isus sluša njegov vapaj. Bartimejeva molitva dotiče njegovo srce, srce Božje i otvaraju mu se vrata spasenja. Isus naređuje da ga pozovu. On skače na noge i oni koji su mu prije govorili da šuti sada ga vode Učitelju. Isus razgovara s njim, traži od njega da kaže što želi – to je važno – i tada se vapaj pretvara u zamolbu: „Gospodine, da progledam“ (usp. r. 51).
6.5.2020.

Božji glas i glas zloga govore različitim jezicima

Glas neprijatelja odvraća od sadašnjosti i želi da se usredotočimo na strahove od budućnosti ili na tuge iz prošlosti – neprijatelj ne želi sadašnjost: uvijek iznova budi gorčine, sjećanja na pretrpljene nepravde, na one koji su nas povrijedili…, budi u nama mnoge loše uspomene. Božji glas, umjesto toga, govori u sadašnjosti: „Sada možeš činiti dobro, sada se možeš vježbati u kreativnosti ljubavi, sada se možeš odreći žaljenja i grižnji savjesti zbog kojih ti je srce zatvoreno“. Bodri te, nosi te naprijed, ali govori u sadašnjosti: sada.

Nadalje: dva glasa pobuđuju u nama različita pitanja. Božji glas postavlja pitanje: „Što je dobro za mene?“, dočim napasnik insistira na drugom pitanju: „Što mi se sada radi?“ Što mi se sviđa: zao glas se uvijek vrti oko onog „ja“, njegovih nagona, potreba, sve i odmah. To je poput dječjih hirova: sve i sada. Božji glas, međutim, nikada ne obećava jeftinu radost: poziva nas da nadiđemo svoj „ja“ kako bismo pronašli istinsko dobro, mir. Upamtimo: zlo nikada ne daje mir, najprije pobudi pretjeranu oduševljenost, a zatim ostavlja gorčinu. To je stil zla.

Božji glas i glas napasnika, na kraju, govore u različitim „okruženjima“: neprijatelj više voli tamu, laž, tračeve; Gospodin voli sunčevu svjetlost, istinu, iskrenu transparentnost. Neprijatelj će nam reći: „Zatvori se u sebe samog ionako te nitko ne razumije i ne sluša, ne vjeruj drugima!“. Dobro, naprotiv, poziva da se otvorimo, da budemo jasni i uzdamo se u Boga i u druge. Draga braćo i sestre, u ovo vrijeme mnoge misli i brige dovode nas do toga da poniremo u sebe same. Posvetimo pažnju glasovima koji dopiru do našeg srca. Pitajmo odakle dolaze. Tražimo milost da prepoznamo i slijedimo glas Dobroga pastira koji nas izvodi iz ograda sebičnosti i vodi nas na pašnjake istinske slobode. Neka Gospa, Majka dobrog savjeta, usmjerava i prati naše razlučivanje.
3.5.2020.

„Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ (Mt 5, 10)

Svijet, sa svojim idolima, svojim kompromisima i svojim prioritetima, ne može odobriti ovu vrstu postojanja. „Strukture grijeha“, [1] koje su često plod ljudskog duha, oprečne Duhu istine kojega svijet ne može primiti (usp. Iv 14, 17), naprosto moraju odbaciti siromaštvo ili krotkost ili čistoću te proglasiti život po evanđelju zabludom i problemom, dakle nečim što treba marginalizirati. Tako misli svijet: „To su idealisti ili fanatici…“. Tako oni misle.

Ako svijet živi u službi novca, svaki onaj tko pokaže da se može postići puninu života kroz darivanje i odricanje postaje smetnja za sustav gramzivosti. Ta riječ „smetnja“ je ključna, jer jedino kršćansko svjedočanstvo, koje mnogim ljudima čini toliko dobra jer ga se drže, smeta onima koji imaju svjetovni duh. Oni to doživljavaju kao prijekor. Kad se pojavi svetost i očituje život Božje djece u toj ljepoti postoji nešto što kod njih budi nelagodu i što zahtijeva od njih da se postave prema tome: ili će pristati preispitati svoj život i otvoriti se dobru ili će odbaciti to svjetlo i srce će im otvrdnuti čak toliko da će joj se suprotstavljati i žestoko se na nju obrušiti (usp. Mudr 2, 14-15). Zanimljivo je, možemo uočiti kako u progonu mučenikâ neprijateljstvo raste sve do žestokoga gnjeva. Dovoljno je vidjeti progone europskih diktatura iz prošlog stoljeća: išlo se dotle da su se žestoko obrušile protiv kršćana, protiv kršćanskog svjedočenja i protiv herojstva kršćana.
29.4.2020.

Izaberimo Božji put, a ne put vlastitoga „ja“

Dva različita puta tih prvih učenika kazuju nama, današnjim Isusovim učenicima, da pred sobom u životu imamo dva puta koji vode u oprečnom pravcu. Postoji put onih koji, kao ta dvojica prilikom odlaska, dopuštaju da ih onesposobe životna razočaranja i dalje idu žalosni, te put onih koji ne stavljaju na prvo mjesto sebe i svoje probleme, nego Isusa koji pohodi nas i braću koja čekaju njegov posjet, to jest braću koja čekaju da se mi pobrinemo za njih. U tome se sastoji zaokret: ne smiju više biti u središtu vlastito „ja“, razočaranja iz prošlosti, neostvareni ideali, mnoge ružne stvari koje su se dogodile u životu. Toliko puta smo skloni tome da kružimo i kružimo… Potrebno je napustiti to i ići naprijed gledajući na najveću i najistinskiju stvarnost u životu: Isus je živ, Isus i ljubi me. To je najveća stvarnost. I ja mogu učiniti nešto za druge. To je lijepa stvarnost, pozitivna, suncem okupana, lijepa! 

Zaokret se sastoji u sljedećem: prijeći s toga da mi u mislima bude vlastito „ja“ na to da mi u mislima bude stvarnost moga Boga; prijeći – da se poslužim još jednom igrom riječi – s mnogih „ako“ na jedno „dà“. S „ako“ na „dà“. Što to znači? „Da nas je On oslobodio, da me je Bog slušao, da je život išao onako kako sam htio, da sam imao ovo i ono…“, tonom jadikovke. To „ako“ ne pomaže, nije plodno, ne pomaže ni nama ni drugima. Eto naših „ako“, sličnih onima „ako“ dvojice učenika koji međutim prelaze na „dà“: „dà, Gospodin je živ, kroči s nama. Dà, sada, ne sutra, krećemo na put da ga naviještamo“. „Dà, ja mogu učiniti to da ljudi budu sretniji, da ljudi postanu bolji, da pomognem tolikim ljudima. Dà, dà, mogu“. S „ako“ na „dà“, s jadikovanja na radost i mir, jer kad se žalimo nismo u radosti; potonuli smo u sivilo, u sivilo, u ono sivo ozračje tuge. A to nam nije od pomoći niti nam pomaže dobro rasti. S „ako“ na „dà“, s jadikovanja na radost služenja.
26.4.2020.

Pismo Svetoga Oca Franje svim vjernicima za mjesec svibanj 2020. godine

Pomozi nam, Majko Božje ljubavi,
suobličiti se Očevoj volji
i činiti ono što nam kaže Isus,
koji je na sebe uzeo naša trpljenja
i preuzeo teret naših boli
da nas po križu dovede
k radosti Uskrsnuća. Amen.

Pod obranu se Tvoju utječemo, sveta Bogorodice.
Ne odbij nam molbe u potrebama našim,
nego nas od svih pogibli uvijek oslobodi,
Djevice slavna i blagoslovljena.
25.4.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr