Riječ Svetog Oca

U Kristu nalazi puninu naš zaručnički poziv

Kako se očituje ljubav? U vjernosti, prihvaćanju i milosrđu. Ne treba, međutim, zaboraviti da se ta zapovijed izričito odnosi na bračnu vjernost te je stoga dobro dublje razmisliti o njezinu značenju u povezanosti s bračnim zajedništvom. Ovaj svetopisamski odlomak, ovaj odlomak iz Poslanice svetoga Pavla, je revolucionaran! Zamislite samo, reći u to doba, s tadašnjom antropologijom, da muž mora ljubiti ženu kao što Krist ljubi Crkvu: pa to je prava revolucija! Možda je to u to doba bila najrevolucionarnija stvar rečena o ženidbi. Uvijek na putu ljubavi. Možemo se zapitati: kome je upućena ova zapovijed o vjernosti? Samo supruzima? Zapravo ova zapovijed je za sve, to je očinska Božja riječ upućena svakom muškarcu i ženi.
1.10.2018.

Isus nas poučava unutarnjoj slobodi

Velika Božja sloboda u darivanju nama predstavlja izazov i poticaj na promjenu naših stavova i naših odnosa. To je poziv koji nam Isus danas upućuje. On nas poziva da ne razmišljamo u kategorijama „prijatelj/neprijatelj“, „mi/oni“, „oni koji su unutra/oni koji su vani“, „moj/tvoj“, nego da idemo dalje, da otvorimo srce da bismo prepoznali prisutnost i djelovanje Boga i u neuobičajenim i nepredvidljivim sredinama i u ljudima koji nisu dio našeg kruga. Radi se o tome da trebamo više biti pozorni na istinitost dobra, lijepoga i istinskog koje se ostvaruje, no na ime i porijeklo onoga koji to čini. I – kao što nam sugerira ostatak teksta današnjeg Evanđelja – umjesto da sudimo druge, moramo preispitati sebe same i „odsjeći“ bez kompromisa sve što može sablazniti najslabije u vjeri. Neka nam Djevica Marija, uzor poučljivog prihvaćanja Božjih iznenađenja, pomogne prepoznati znakove Gospodinove prisutnosti u našoj sredini, otkrivajući ga gdje god se očituje, pa i u najnevjerojatnijim i najneobičnijim situacijama. Neka nas nauči ljubiti našu zajednicu bez ljubomore i zatvorenosti, uvijek otvoreni širokom obzoru djelovanja Duha Svetoga.
30.9.2018.

Apostolski pohod Litvi, Latviji i Estoniji

Kada je riječ o sjećanju, u Vilniusu sam odao počast žrtvama genocida nad Židovima u Litvi, točno 75 godina nakon zatvaranja velikog geta, koji je bio predsoblje smrti za desetke tisuća Židova. Istodobno sam posjetio Muzej okupacija i borbe za slobodu: zadržao sam se u molitvi upravo u prostorijama u kojima su protivnici režima bili zatočeni, mučeni i ubijani. Svake noći ih je ubijano četrdesetak. Potresno je bilo vidjeti koliko daleko može ići ljudska okrutnost. Razmislimo o tome. Prolaze godine, prolaze režimi, ali iznad Vrata Zore Vilniusa, Marija, Majka milosrđa, nastavlja bdjeti na svojim narodom kao znak nade i utjehe (usp. Drugi vatikanski koncil, dogm. konst. Lumen gentium, 68). Živi znak Evanđelja uvijek je konkretna ljubav. I tamo gdje je sekularizacija uzela velikog maha, Bog govori jezikom ljubavi, brige, besplatnog služenja onima kojima je to potrebno. I tada se srca otvaraju i čuda se događaju: u pustinjama se rađa novi život.
26.9.2018.

Biti od svih posljednji i svima poslužitelj

Isus nas u Evanđelju podsjeća na napast na koju moramo budno paziti, a to je tjeskobna težnja da budemo prvi, da imamo premoć nad drugima, koja se može ugnijezditi u svakom ljudskom srcu. Koliko puta se dogodilo da neki narod misli da je nadmoćniji, s više stečenih prava, s većim povlasticama koje treba sačuvati ili osvojiti. Koji je lijek koji Isus predlaže kad se taj poticaj javi u našem srcu i u mentalitetu nekog društva ili države? Odgovor glasi: biti od svih posljednji i svima poslužitelj, biti tamo gdje nitko ne želi ići, gdje ništa ne stiže, na najudaljenijoj periferiji; i služiti, stvarajući prostore za susret s posljednjima, s odbačenima. Kad bi se vlastodršci odlučili na to, kad bismo dopustili Kristovu Evanđelju da uđe duboko u naš život, tada bi globalizacija solidarnosti doista bila stvarnost. „Dok se u svijetu, osobito u nekim zemljama, ponovno javljaju razni oblici ratova i sukoba, mi kršćani ustajemo uporni u svojoj namjeri da poštujemo drugoga, da liječimo rane, gradimo mostove, uspostavljamo odnose i pomažemo ‘nositi jedni bremena drugih’ (Gal 6, 2)“ (Apost. pob. Evangelii gaudium, 67).
23.9.2018.

Poštuj oca svoga i majku svoju

Naše rane počinju biti prilike koje nam se pružaju kada, po milosti, otkrijemo da stvarna zagonetka više nije „zašto?“, već „za koga?“, za koga mi se to dogodilo. Poradi kojega me djela Bog oblikovao kroz moju povijest? Ovdje se sve stubokom izokreće, sve postaje dragocjeno, sve postaje konstruktivno. Kako moje iskustvo, pa i žalosno i bolno, postaje u svjetlu ljubavi za drugoga, „za nekoga“, izvor spasenja? Tada možemo početi poštivati naše roditelje slobodom odrasle djece i milosrdnim prihvaćanjem njihovih ograničenja[1]. Poštivati roditelje: oni su nam dali život! Ako si se udaljio od svojih roditelja, učini jedan napor i vrati se, vrati im se, možda su stari… Dali su ti život. Usto, imamo naviku jedni drugima govoriti ružne stvari, pa i proste riječi… Molim vas, nikada, nikada, nikada nemojte pogrdno govoriti o tuđim roditeljima. Nikada! Nikada se ne smije pogrdno govoriti o majci, ocu. Nikada! Nikada! Vi sami donesite u srcu tu odluku: od danas i nadalje nikada više neću pogrdno govoriti o nečijoj majci ili ocu. Oni su nam dali život! Ne smije se o njima pogrdno govoriti. Ovaj nam se čudesni život nudi a ne nameće: ponovno se roditi u Kristu je milost koju se slobodno prihvaća (usp. Iv 1, 11-13) i to je blago našega krštenja, u kojemu je, po Duhu Svetome, samo jedan naš Otac, onaj nebeski (usp. Mt 23, 9, 1 Kor 8, 6, Ef 4, 6). Hvala!
19.9.2018.

Sreću pronalazimo samo kada susretnemo istinsku ljubav

Braćo i sestre, ispovijedanje vjere u Isusa Krista ne može se zaustaviti na riječima, već njegova autentičnost mora biti potvrđena odlukama i konkretnim gestama, životom protkanim ljubavlju prema Bogu, velikim životom, životom u znaku velike ljubavi prema bližnjemu. Isus nam kaže da ako želimo njega nasljedovati, trebamo se odreći sebe samih (usp. r. 34), to jest vlastite sebične oholosti, i uzeti vlastiti križ. Zatim daje svima temeljno pravilo. A koje je to pravilo? „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga” (r. 35). U životu često, iz različitih razloga, pogriješimo put, tražeći sreću samo u stvarima, ili u osobama prema kojima se odnosimo kao prema predmetima. Ali sreću pronalazimo samo kada susretnemo ljubav, onu istinsku, koja nas iznenadi, koja nas mijenja. Ljubav sve mijenja. Ljubav može promijeniti i nas! Pokazuju to svjedočanstva svetaca.
16.9.2018.

Dan počinka – proroštvo oslobođenja

Ego, tu mislimo, na primjer, na ljudske strasti: proždrljivi, pohlepni, gramzivi, škrti, srditi, zavidni, lijeni, oholi - i tako dalje - robovi su svojih poroka koji ih tiraniziraju i muče. Nema predaha za proždrljivca, jer je grlo licemjernost trbuha, koji je pun, ali nas tjera da mislimo da je prazan. Licemjerni želudac nas čini proždrljivima. Mi smo robovi licemjernog trbuha. Nema predaha za proždrljivca i pohotna čovjeka koji moraju živjeti od užitka; tjeskobna težnja za posjedovanjem uništava škrtca, samo zgrću novac, čineći zlo drugima; vatra srdžbe i crv zavisti upropaštavaju odnose. Pisci kažu da od zavist tijelo i dušu požute, kao kad osoba ima hepatitis pa požuti. Zavidnici imaju žutu dušu, jer nikada ne mogu imati svježinu zdravlja duše. Zavist uništava. Lijenost koja izbjegava bilo koji trud čini čovjeka nesposobnim za život; egocentrizam - taj ego o kojem sam govorio - oholica kopa duboki jazi između sebe i drugih. Draga braćo i sestre, tko je dakle pravi rob? Tko je onaj koji zna za počinak? Tko je nesposoban ljubiti! Svi ti poroci, ti grijesi, ta sebičnost odvlače nas od ljubavi i čine nas nesposobnima za ljubav. Postajemo robovi sebe samih i ne možemo ljubiti, jer je ljubav uvijek okrenuta prema drugima.
12.9.2018.

Isus ozdravlja i našu gluhoću i nijemost

Isus nam je otkrio tajnu čuda koje možemo ponavljati i mi sami te postati protagonisti onog „Effata", tih riječi „Otvori se" kojom je vratio govor i sluh gluhonijemom čovjeku. Riječ je o tome da se otvorimo potrebama naše braće koja pate i trebaju pomoć, kloneći se sebičnosti i zatvorenosti srca. Upravo je srce, to jest duboka srž osobe, ono što je Isus došao „otvoriti", osloboditi kako bi nas osposobio u punini živjeti odnos s Bogom i drugima. Postao je čovjekom kako bi čovjek, čiju je nutrinu grijeh učinio gluhom i nijemom, mogao slušati Božji glas, glas Ljubavi koji govori njegovu srcu te tako i on sam naučio govoriti jezik ljubavi, prevodeći ga u djela velikodušnosti i darivanja.
9.9.2018.

Dan počinka

Mir je nešto za što se čovjek opredjeljuje, ne može se nametati i ne nalazi se nasumice. Udaljavajući se od skrivenih kutaka svoga srca u kojima se ugnijezdila gorčina, čovjek ima potrebu pomiriti se s onim od čega bježi. Nužno je pomiriti se s vlastitom poviješću, sa činjenicama koje se ne prihvaćaju, s teškim dijelovima vlastitog života. Pitam vas: je li se svaki od vas pomirio s vlastitom poviješću? To je pitanje o kojem treba razmisliti: jesam li se pomirio sa svojom poviješću? Imati pravi mir, naime, ne znači mijenjati vlastitu povijest već prihvaćati je i vrednovati je takvu kakva jest. Koliko smo puta sreli kršćane koji boluju od neke bolesti koji su nas utješili vedrinom koju se ne može naći kod bonvivana i hedonista! Vidjeli smo također ponizne i siromašne osobe koje se raduju malim znacima naklonosti srećom u kojoj se osjeća dah vječnosti. Gospodin kaže u Knjizi Ponovljenog zakona: „pred vas stavljam život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj… da živiš ti i tvoje potomstvo" (30, 19). Taj je izbor onaj „fiat" Djevice Marije, to je otvorenost Duhu Svetom koja nas dovodi do Kristova puta, koji se predaje Ocu u najdramatičnijem času i utire tako put koji vodi k uskrsnuću. Kad život postaje lijep? Kad počnemo misliti dobro o njemu, kakva god da bila naša prošlost. Kad primimo dar sumnje i postanemo svjesni toga da je sve milost[1] i ta sveta misao zdrobi zid nezadovoljstva uvodeći u autentični počinak. Život postaje lijep kad se srce otvori Providnosti i otkrije se da je istina ono što se kaže u Psalmu: „Samo je u Bogu mir, dušo moja" (62, 2).
5.9.2018.

Čuvati neprocjenjivo dobro vode

Za nas, kršćane, voda predstavlja bitan element čišćenja i života. Odmah se sjetimo krštenja, sakramenta našeg ponovnog rođenja. Voda posvećena Duhom Svetim je tvar kojom nas je Bog oživio i obnovio; to je blagoslovljeni izvor besmrtnog života. I za kršćane različitih vjeroispovijesti krštenje predstavlja stvarnu i nezamjenjivu polazišnu točku za življenje sve autentičnijega bratstva na putu do punog jedinstva. Tijekom svojega poslanja Isus je obećao vodu koja može zauvijek utažiti čovjekovu žeđ (usp. Iv 4, 14) i izrekao ove proročke riječi: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni!" (Iv 7, 37). Doći k Isusu, piti s izvora koji je on sam znači susresti ga osobno kao Gospodina, crpeći iz njegovih riječi smisao života. Neka neprestano u našim srcima snažno odzvanjaju riječi koje je izgovorio na križu: „Žedan sam" (Iv 19, 28). Gospodin i dalje traži da mu se utaži žeđ, žedan je ljubavi. On traži od nas da mu damo piti u svima koje danas muči žeđ kako bi nam poslije mogao upraviti ove riječi: „ožednjeh i napojiste me" (Mt 25, 35). Napojiti nekoga, u globalnom selu, ne podrazumijeva samo osobna djela ljubavi, već konkretne izbore i stalno predano zalaganje da se svima osigura primarno dobro vode.
3.9.2018.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr