Riječ Svetog Oca

Nada – izvor uzajamne utjehe i mira (1 Sol 5, 14-18)

Treba nositi, nositi slabost drugih. To svjedočanstvo, zatim, ne ostaje zatvoreno unutar granica kršćanske zajednice: odzvanja u svoj svojoj snazi i vani, u društvenoj i građanskoj sredini, kao poziv da se ne grade zidovi, već mostovi, da se na zlo ne uzvraća zlom, da se zlo pobjeđuje dobrom, na uvredu odgovara opraštanjem – kršćanin nikada ne smije reći: platit ćeš ti meni!, nikada; to nije kršćanska gesta; uvreda se pobjeđuje opraštanjem –, da se živi u miru sa svima. To je Crkva! I to je ono što čini kršćanska nada, kad poprima crte odlučnosti i ujedno nježne ljubavi. Ljubav je snažna i nježna. Lijepo je to! Tako možemo shvatiti da mi ne učimo sami nadati se. Nitko ne može sam naučiti nadati se. To nije moguće. Nada, da bi jačala, nužno treba "tijelo", u kojem se razni članovi uzajamno podupiru i oživljavaju. To dakle znači da, ako se nadamo, to je zato što su nas mnoga naša braća i sestre naučili nadati se i održavali živom svoju nadu. A među njima se ističu mali, siromašni, jednostavni, marginalizirani. 
8.2.2017.

Svjetlo vjere ne smijemo zadržati za sebe

Naše ponašanje u dobru i zlu, naime, ostavlja traga na drugima. Imamo stoga dužnost i odgovornost za taj dar koji smo primili: svjetlo vjere, koje je u nama po Kristu i djelovanju Duha Svetoga, ne smijemo zadržati za sebe kao da je to naše vlasništvo. Pozvani smo naprotiv učiniti da ono svijetli u svijetu, darivati ga drugima po dobrim djelima. Koliko samo svijet treba svjetlo evanđelja, koje preporađa, liječi, jamči spasenje onome tko ga prihvati! To svjetlo moramo nositi svojim dobrim djelima. Svijetlo naše vjere dijeljenjem se ne gasi, već se pojačava. No može nestati ako ga ne hranimo ljubavlju i karitativnim djelima. 
5.2.2017.

Kaciga spasenja (1 Sol 5, 4-11)

Takva je kršćanska nada: biti siguran da sam na putu prema nečemu što jest, a ne nečemu što ja želim da bude. To je kršćanska nada. Kršćanska nada je očekivanje nečega što se već ispunilo i što će se sigurno ostvariti za svakog od nas. I naše uskrsnuće i uskrsnuće naših dragih koji su preminuli, dakle, nije nešto što će se moći ili se neće moći dogoditi, već je to sigurna stvarnost, jer je ukorijenjena u događaj Kristova uskrsnuća. Nadati se, dakle, znači naučiti živjeti u očekivanju, naučiti živjeti u očekivanju i pronaći život. Kad žena shvati da je trudna, svaki dan uči živjeti u iščekivanju da vidi pogled tog djeteta koje će doći. Tako i mi moramo živjeti i učiti iz tih ljudskih očekivanja i živjeti u očekivanju da gledamo Gospodina, da susretnemo Gospodina. To nije lako, ali se uči: živjeti u iščekivanju. Nadati se znači i podrazumijeva ponizno srce, siromašno srce. Samo siromah zna čekati. Tko je već pun sebe i svojih dobara, ne umije staviti svoje povjerenje ni u kog drugog doli u sebe samog.
1.2.2017.

Siromasi duhom

Siromah duhom je onaj kršćanin koji se ne pouzdaje u sebe samog, u svoja materijalna bogatstva, ne oslanja se na vlastito mišljenje, nego s poštovanjem sluša i rado se priklanja odlukama drugih. Da u našim zajednicama ima više siromaha duhom, manje bi bilo podjela, suprotstavljanja i polemika! Poniznost, kao i ljubav, je bitna krepost za suživot u kršćanskim zajednicama. Siromasi, u ovom evanđeoskom smislu, su oni koji čuvaju budnim cilj Kraljevstva nebeskog i daju nazrijeti da se njegov predokus može osjetiti u bratskoj zajednici, u kojoj se daje prednost dijeljenju pred posjedovanjem. To sam želio istaknuti: dati prednost dijeljenju pred posjedovanjem. Uvijek imati otvoreno srce i ruke (čini gestu), a ne zatvorene (čini gestu). Kad je srce zatvoreno (čini gestu) to je uskogrudno srce: ni ne zna kako ljubiti. Kad je srce otvoreno (čini gestu) tada ide putom ljubavi.
29.1.2017.

Judita: hrabrost jedne žene daje nadu narodu

Draga braćo i sestre, nikada ne postavljajmo uvjete Bogu i pustimo naprotiv da nada pobijedi naše strahove. Uzdati se u Boga znači ući u njegove namjere ne tražeći ništa, također prihvaćajući da njegovo spasenje i njegova pomoć dođu do nas na drugačiji način od naših očekivanja. Molimo se Gospodinu za život, zdravlje, ljubav, sreću; i ispravno je to činiti, ali sa sviješću da Bog može izvesti život također iz smrti, da je moguće iskusiti mir čak i u bolesti, i da može biti vedrine i u samoći i blaženstva također u suzama. Nismo mi ti koji možemo učiti Boga što mu je činiti, ono što nama je potrebno. On to zna bolje od nas, i moramo se uzdati u njega, jer su njegovi putovi i njegove misli drukčiji od naših.
25.1.2017.

Gospodin nam se objavljuje u našem svakodnevnom životu

Isusovo kraljevstvo ne uključuje uspostavu nove političke moći, već ispunjenje saveza između Boga i njegova naroda, čime će započeti razdoblje mira i pravde. Kako bi sklopio taj savez s Bogom, svatko je pozvan obratiti se i promijeniti svoj način razmišljanja i življenja. Ovo je važno: obratiti se ne znači samo promijeniti način života, već i način razmišljanja. To je preobrazba misli. Ne radi se o mijenjaju odjeće, već o mijenjanju navikâ! Ono po čemu se Isus razlikuje od Ivana Krstitelja je stil i način. Isus odlučuje biti putujući prorok. Ne čeka ljude, već im ide ususret. Isus je uvijek na putu! Njegovi prvi misionarski izlasci događaju se uz obalu Galilejskog jezera, u dodiru s mnoštvom, napose ribarima. Tu Isus ne samo da naviješta dolazak kraljevstva Božjega, već traži one koje će pridružiti svome djelu spasenja. 
22.1.2017.

Papino pismo mladima za nadolazeće Redovito zasjedanje biskupske sinode, u listopadu 2018.

Podsjetio bih vas također na riječi koje je Isus jednom rekao učenicima koji ga upitaše: "Učitelju [...] gdje stanuješ"; odgovorio im je: "Dođite i vidite" (Iv 1,38). Isus vas gleda i poziva Vas da idete s njime. Dragi mladi, jeste li primijetili taj pogled koji vam je upućen? Jeste li čuli taj glas? Jeste li osjetili potrebu da poduzme takav put? Siguran sam da, unatoč buci i zbrci koje u svijetu naizgled prevladavaju, ovaj poziv i dalje odjekuje u dubini vašeg srca kako bi se otvorili punini radosti. To će biti moguće dotle, da ćete uz stručne vodiče, naučiti kako poduzeti proces razlučivanja kako biste otkrili Božji plan u svom životu. Čak i kad je putovanje neizvjesno i padnete, Bog, bogat milosrđem, protegnut će svoju ruku i podići vas. 
19.1.2017.

Jona: nada i molitva

Instinktivni užas umiranja otkriva čovjeku potrebu da polaže svoju nadu u Boga života. "Možda će nas se sjetiti bog taj da ne poginemo": riječi su to nade koja postaje molitva, ona prošnja puna tjeskobe koja se silazi sa čovjekovih usana pred neposrednom smrtnom opasnošću. Mi previše olako zaziremo od toga da se obraćamo Bogu u potrebi kao da se radi o koristoljubivoj i samim tim nesavršenoj molitvi. Ali Bog poznaje našu slabost, zna da ga se spominjemo da bismo tražili od njega pomoć, te blagim osmijehom oca Bog odgovara milostivo. Kad se Jona, priznavši vlastite odgovornosti, dao baciti u more da spasi svoje suputnike, oluja se smiruje. Predstojeća smrtna pogibelj navela je te pogane na molitvu i dovela do toga da je prorok, usprkos svemu, ostvario svoj poziv služenja drugima prihvativši se žrtvovati za njih, i sad dovodi preživjele do priznavanja pravog Gospodinu i hvale. Mornari, koji su obuzeti strahom u molitvi se obraćali svojim bogovima, sada, s iskrenim strahom Gospodnjim, prepoznaju pravoga Boga te prinose žrtve i čine zavjete. Nada, koja ih je potakla na molitvu da ne umru, pokazuje se još snažnijom i iznjedruje stvarnost koja nadilazi ono čemu su se nadali: ne samo da ne pogibaju u oluji, već se otvaraju priznavanju jedinoga i pravoga Gospodara neba i zemlje.
18.1.2017.

Crkva je pozvana ljudima pokazivati Isusa

(...) „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!". On je jedini Spasitelj! On je Gospodin, ponizan, među grešnicima, ali to je on, on: nije netko drugi tko dolazi u moći; ne, ne, to je on! Riječi su to koje mi svećenici ponavljamo svaki dan na misi, kad ljudima predstavljamo kruh i vino koji su se pretvorili u Tijelo i Krv Kristovu. Ta liturgijska gesta predstavlja cjelokupno poslanje Crkva, koja ne naviješta samu sebe. Jao, jao si ga Crkvi kad naviješta samu sebe; ona tada gubi kompas, ne zna kamo ide! Crkva naviješta Krista; ne donosi samu sebe, nosi Krista. Jer on i samo on spašava svoj narod od grijeha, oslobađa ga te ga vodi prema zemlji života i slobode.

15.1.2017.

Psalam 115. Lažne nade u idole

Gospodin nas se uvijek spominje, i u ružnim trenucima on nas se spominje. I to je naša nada. A nada ne razočarava. Nikada. Nikada. Idoli uvijek razočaraju: oni su uobrazilje, nisu stvarnost. To je divna stvarnost nade: uzdajući se u Gospodina postaje se poput njega, njegov nas blagoslov preobražava u njegovu djecu, koja imaju dioništvo u njegovu životu. Nada u Boga nas uvodi, da tako kažem, u polje djelovanja njegova sjećanja, njegova spomena koji nas blagoslivlja i spašava nas. I tada se iz naših grudi može vinuti onaj "aleluja", hvala živom i istinskom Bogu, koji je za nas rođen od Marije, umro na križu i uskrsnuo u slavi. I u toga Boga stavljamo nadu, i taj Bog – koji nije idol – nikada ne razočarava.
11.1.2017.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr