Riječ Svetog Oca

Služiti Gospodinu znači slušati i provoditi u djelo njegovu riječ

Služiti Gospodinu znači slušati i provoditi u djelo njegovu riječ. To je jednostavna, osnovna preporuka Isusove Majke, to je program života kršćanina. Htio bih istaknuti jedno iskustvo koje smo zacijelo svi mi imali u svome životu. Kad smo u teškim situacijama, kad se jave problemi koje ne znamo kako riješiti, kad mnogo puta osjetimo nemir i tjeskobu, kad nam nedostaje radosti, pođimo Majci Božjoj i recimo: „Nemamo vino. Nestalo je vina: pogledaj u kakvom sam stanju, pogledaj moje srce, pogledaj moju dušu“. Reci to Majci. A ona će poći Isusu i reći: „Pogledaj ovoga, pogledaj onu: nemaju vino“. A zatim će se vratiti nama i reći nam: „Što god vam rekne, učinite!“. Za svakoga od nas piti iz te posude znači pouzdati se u Božju riječ i sakramente kako bismo iskusili Božju milost u našem životu. Tada ćemo i mi, poput ravnatelja stola koji je kušao vodu koja je postala vinom, moći uskliknuti: „Ti si čuvao dobro vino sve do sada“ (r. 10). Isus nas uvijek iznenađuje. Razgovarajmo s Majkom da ona razgovara sa svojim Sinom i On će nas iznenaditi. Neka nam Ona, Sveta Djevica, pomogne slijediti njezin poziv: „Što god vam rekne, učinite!“, kako bismo se mogli potpuno otvoriti Isusu i prepoznati u svakodnevnom životu znakove njegove prisutnosti koja život daje.
20.1.2019.

»Abbà, Oče!«

Prava je rijetkost u Novome zavjetu da aramejski izrazi nisu prevedeni na grčki. Možemo zamisliti kako je u tim aramejskim riječima ostao „zabilježen“ sâm Isusov glas: poštivali su Isusov idiom. Već u prvoj riječi molitve Očenaš nalazimo radikalnu novost kršćanske molitve. Nije riječ samo o korištenju simbola – u ovom slučaju očeva lika – koje se veže uz Božje otajstvo, već se radi o tome da se, da tako kažemo, cijeli Isusov svijet pretoči u vlastito srce. Ako izvršimo taj zahvat možemo istinski moliti „Oče naš“. Reći „Abbà“ je nešto mnogo intimnije i dirljivije nego jednostavno nazivati Boga „Ocem“. Eto zašto je netko predložio da se tu izvornu aramejsku riječ „Abbà“ prevodi s „tata“. Umjesto „Oče naš“ da kažemo „tata“. Nastavljamo govoriti „Oče naš“, ali srcem smo pozvani reći „tata“, pozvani smo imati odnos s Bogom nalik odnosu djeteta sa svojim ocem, koji kaže „tata“ i „tatica“. Zapravo, ovi izrazi dozivaju u svijest ljubav, dozivaju u pamet toplinu, nešto što nas vraća u djetinjstvo: slika djeteta potpuno uronjena u zagrljaj oca koji prema njemu osjeća beskrajnu nježnost. I zato, draga braćo i sestre, da bismo dobro molili, moramo imati srce djeteta. Ne smijemo biti uskogrudni: tako se ne može dobro moliti. Moramo biti poput djeteta u naručju njegova oca, njegovog tate.
16.1.2019.

Trudimo se dosljedno živjeti krsna obećanja

Krštenje je početak Isusova javnog života, njegova poslanja u svijetu kojega je Otac poslao da očituje njegovu dobrotu i njegovu ljubav prema ljudima. To je poslanje ostvario u stalnom i potpunom jedinstvu s Ocem i Duhom Svetim. I poslanje Crkve i svakoga od nas, da bi bilo vjerno i plodno, pozvano je „nacijepiti“ se na Isusovo. Radi se o stalnom obnavljanju evangelizacije i apostolata u molitvi kako bi se davalo jasno kršćansko svjedočanstvo ne prema ljudskim projektima, već prema Božjem planu i načinu. Draga braćo i sestre, blagdan Krštenja Gospodinova milosna je prigoda da sa zahvalnošću i uvjerenjem obnovimo naša krsna obećanja, trudeći se svakodnevno živjeti u skladu s našim krštenjem. Također je vrlo važno, kao što sam vam nekoliko puta rekao, znati datum svoga krštenja. Mogao bih vas pitati: „Tko od vas zna datum svoga krštenja?“ Sigurno ne svi. Ako tko od vas ne zna neka, kad se vrati kući, pita roditelje, djedove i bake, stričeve, kumove, obiteljske prijatelje… Neka pita: „Kojeg sam datuma kršten, krštena?“ I onda to ne zaboraviti: neka to bude datum koji se čuva u srcu i slavi svake godine. Neka nas Isus, koji nas nije spasio zbog naših zasluga, nego da izvrši neizmjernu Očevu dobrotu, sve učini milosrdnima. Neka nam Djevica Marija, Majka Milosrđa, bude vodilja i uzor.
13.1.2019.

»Besplatno primiste, besplatno dajte!« (Mt 10, 8)

Svaki je čovjek siromašan i potrebit. Kad se rodimo trebamo brigu naših roditelja da bismo preživjeli i tako u svakoj fazi i etapi života ostajemo na neki način ovisni o pomoći drugih i nitko se od nas neće moći nikada osloboditi toga da treba pomoć drugoga. Uvijek ćemo, kao “stvorenja”, biti svjesni svojih ograničenja pred drugim pojedincima i situacijama. Iskreno priznavanje te istine poziva nas da budemo ponizni i hrabro provodimo u djelo solidarnost kao krjepost prijeko potrebnu za život. Ta svijest nas potiče na odgovorno djelovanje te da preuzmemo na sebe naš dio odgovornosti u promicanju dobra koje je i osobno i zajedničko. Tek kad se čovjek ne smatra svijetom za sebe, nego pojedincem koji je po svojoj naravi povezan sa svima drugima, koje na jedan iskonski način doživljava kao “braću”, moguće je u društvu u djelo provoditi solidarnost usmjerenu na opće dobro. Ne trebamo se bojati priznati da smo u potrebi i nesposobni dati si sve ono što nam je potrebno, jer sami i svojim vlastitim silama nećemo uspjeti nadvladati sve naše ograničenosti. Ne bojmo se to priznati, jer se sâm Bog, u Isusu, prignuo (usp. Fil 2, 8) i nastavlja se priginjati nad nas i nad naša siromaštva da nam pomogne i daruje nam ona dobra koja ne možemo ni zamisliti.
10.1.2019.

„Kucajte i otvorit će vam se“ (Lk 11, 9-13)

Molitva uvijek preobražava stvarnost, uvijek. Ako se stvari ne mijenjaju oko nas, barem se mijenjamo mi, mijenjamo svoje srce. Isus je obećao dar Duha Svetoga svakom muškarcu i svakoj ženi koji mole. Možemo biti sigurni da će Bog odgovoriti. Jedino nije sigurno u kojem će se to trenutku zbiti, ali ne sumnjajmo da će On odgovoriti. Možda ćemo morati inzistirati čitav život, ali on će odgovoriti. To nam je obećao: On nije poput oca koji daje zmiju umjesto ribe. Ne postoji ništa sigurnije: želja za srećom koju svi nosimo u svome srcu jednog dana će se ispuniti. Isus kaže: „Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?“ (Lk 18, 7). Dà, on će učiniti pravdu, on će nas poslušati. Kakav li će samo dan slave i uskrsnuća to biti! Molitva je već sada pobjeda nad samoćom i očajem. Moliti. Molitva mijenja stvarnost, nemojmo to zaboraviti. Ili mijenja stvari ili mijenja naša srca, ali uvijek mijenja. Molitva je već sada pobjeda nad samoćom i očajem. To je kao da vidimo sve fragmente stvaranja kako vrve u vrtlogu povijesti kojoj ponekad ne uspijevamo dokučiti smisao. Ali ona se kreće, u pokretu je, a na kraju svakoga puta, što je na kraju našega puta? Što je na kraju molitve, na kraju vremena u kojem molimo, na kraju života? Odgovor je: Otac koji sve čeka i čeka svakoga, širom otvorenih ruku. Gledajmo toga Oca
9.1.2019.

Bogojavljenje nas otvara Isusovoj novosti

Mudraci su bili otvoreni „novosti“ i njima se otkriva najveća i najviše iznenađujuća novost u povijesti: Bog je postao čovjekom. Mudraci padaju ničice pred Isusom i pružaju mu simbolične darove: zlato, tamjan i smirnu; jer traženje Gospodina podrazumijeva ne samo ustrajnost na putu, već i velikodušnost srca. I, konačno, vratili su se „u svoju zemlju“ (r. 12); i kaže Evanđelje da su se vratili „drugim putem“. Braćo i sestre, svaki put kad neki muškarac ili neka žena susretnu Isusa, mijenjaju svoj put, vraćaju se životu na drugačiji način, vraćaju se obnovljeni, „drugim putem“. Vratili su se „u svoju zemlju“ noseći u sebi otajstvo tog skromnog i siromašnog kralja; možemo zamišljati kako su svima pripovijedali o iskustvu koje su doživjeli: spasenje koje je Bog ponudio u Kristu je za sve ljude, one blizu i one daleko. Nije moguće to Dijete „uzeti za svoju svojinu“: On je dar za sve. I mi, stvorimo malo tišine u svome srcu i dopustimo da nas obasja Isusovo svjetlo koje dolazi iz Betlehema. Ne dopustimo našim strahovima da nam zatvore srce, već smognimo hrabrosti otvoriti se ovom svjetlu koje je blago i diskretno. Tada ćemo, poput mudraca, doživjeti „veoma veliku radost“ (r. 10) koju nećemo moći zadržati za sebe. Neka nas na tome putovanju podrži Djevica Marija, zvijezda koja nas vodi do Isusa, i Majka koja pokazuje Isusa mudracima i svima onima koji joj pristupe.
6.1.2019.

U središtu Govora na gori

Eto velike tajne koja je temelj čitavoga Govora o gori: budite sinovi svoga Oca koji je na nebesima. Na prvi su pogled ta poglavlja Evanđelja po Mateju moralni diskurs, čini se da dozivaju u svijest etiku koja je tako zahtjevna da se čini neprovedivom u djelo, no naprotiv otkrivamo da su ona prije svega teološki diskurs. Kršćanin nije onaj koji se trudi biti bolji od drugih: zna da je grešnik kao i svi ostali. Kršćanin je jednostavno čovjek koji zastaje pred novim Gorućim grmom, pred objavom Boga koji ne nosi zagonetku imena koje se ne može izgovoriti, već koji traži od svoje djece da ga u molitvi oslovljavaju sa “Oče”, da dopuste da ih obnovi njegova snaga i da odražavaju zraku njegove dobrote za ovaj svijet koji je tako žedan dobra, koji silno iščekuje dobre vijesti.
2.1.2019.

Isus je Blagoslov za svaku osobu i za čitavu ljudsku obitelj

Danas nas Majka Božja sve blagoslivlja. Blagoslivlja put svakog muškarca i svake žene u ovoj godini koja započinje i koja će dobra u mjeri u kojoj svaki od nas bude prihvatio Božju dobrotu koju je Isus došao donijeti u svijet. Božji je blagoslov ono što daje suštinu svim dobrim željama koje se ovih dana razmjenjuju. I danas liturgija prenosi drevni blagoslov kojim su izraelski svećenici blagoslivljali narod. Poslušajmo dobro, glasi ovako: „Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!“ (Br 6, 24-26). To je drevni blagoslov. Svećenik je, ispruženih ruku nad okupljenim narodom, tri puta ponavljao Božje ime, „Gospodin“. Naime, u Bibliji, ime predstavlja samu stvarnost koja se priziva, i tako, „staviti ime“ Gospodinovo na osobu, obitelj, zajednicu znači pružiti im blagotvornu snagu koja potječe od Njega. U tom istom obrascu, dva puta se spominje „lice“, lice Gospodinovo. Svećenik moli da Bog njime „obasja“ i „da ga svrati“ na svoj narod, i tako mu udijeli milost i mir.
1.1.2019.

Obitelj je blago koje treba čuvati i braniti

U Nazaretskoj obitelji čuđenje je bilo trajno prisutno, pa čak i u dramatičnom trenutku kao što je gubitak Isusa: to je sposobnost čuđenja nad postupnim očitovanjem Sina Božjega. To je isto čuđenje kojim su obuzeti pismoznanci u hramu zadivljeni „razumnošću i odgovorima njegovim“ (r. 47). Ali što je čuđenje, što znači čuditi se? Čuditi se i diviti se suprotno je od uzimanja svega zdravo za gotovo, suprotno je tumačenju stvarnosti koja nas okružuje i događaja povijesti isključivo prema našim kriterijima. A osoba koja to čini ne zna što je divljenje, što je čuđenje. Čuditi se znači otvoriti se drugima, shvatiti razloge koje su druge naveli da nešto učine: taj je stav važan za ozdravljenje narušenih odnosa među ljudima, a također je prijeko potreban za ozdravljenje otvorenih rana u obitelji. Kad se jave problemi u obiteljima, uzimamo zdravo za gotovo da smo mi u pravu i zatvaramo vrata drugima. Umjesto toga, moramo misliti: „Što je dobro kod te osobe?“ i divite se ovom „dobru“. I to pomaže jedinstvu obitelji. Ako imate problema u obitelji, sjetite se onog dobrog kod pojedinog člana obitelji s kojim imate problema i divite se tome. I to će pomoći ozdravljenju obiteljskih rana.
30.12.2018.

Logika opraštanja i milosrđa uvijek pobjeđuje i otvara obzore nade

Moramo uvijek biti otvoreni za oprost. Logika opraštanja i milosrđa uvijek pobjeđuje i otvara obzore nade. Ali oproštenje se njeguje molitvom, koja nam omogućuje da neprestano imamo pred očima Isusa. Stjepan je mogao oprostiti svojim ubojicama jer je, pun Duha Svetoga, upro pogled u nebo i otvorenim očima promatrao Boga (usp. Dj 7, 55). Molitva mu je davala snagu da može podnijeti mučeništvo. Moramo se ustrajno moliti Duhu Svetom da izlije na nas dar hrabrosti koji liječi naše strahove, slabosti, malenosti i proširi naše srca da opraštamo. Uvijek opraštati! Zazovimo zagovor Majke Božje i sv. Stjepana: neka nam njihova molitva pomogne da se uvijek uzdamo u Boga, osobito u teškim trenucima i neka nas podupre u odluci da budemo muškarci i žene sposobni opraštati.
26.12.2018.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr