Riječ Svetog Oca

Svi su krštenici glasnici evanđelja

Nijedan kršćanin ne naviješta evanđelje „od sebe", nego samo kao onaj koji je poslan od Crkve koja je poslanje primila od samoga Krista. Upravo nas krštenje čini misionarima. Kršćanin koji ne osjeća potrebu da naviješta evanđelje, da naviješta Isusa, nije dobar kršćanin. Druga je osobina misionarskoga stila, tako reći, lice koje se sastoji u siromaštvu sredstava. Njegova oprema odgovara kriteriju umjerenosti. Dvanaestorica, naime, imaju zapovijed da „ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu" (r. 8). Učitelj želi da budu slobodni i laki, bez potpora i usluga, da stavljaju svoju sigurnost u ljubav Onoga koji ih šalje, da im jedina snaga bude njegova riječ koju idu naviještati. Štap i sandale su oprema hodočasnika jer takvi su glasnici kraljevstva Božjeg: ne svemoćni menadžeri, nepomični službenici ili dive na turnejama. Sjetimo se, naprimjer, ove biskupije koje sam ja biskup. Sjetimo se nekih svetaca ove Rimske biskupije: svetog Filipa Nerija, svetog Benedetta Giuseppea Labrea, svetog Aleksija, svete Ludovice Albertini, svete Francesce Romane, svetog Gašpara Del Bufala i mnogih drugih. Oni nisu bili službenici ili poduzetnici, nego ponizni radnici Božjeg kraljevstva. Imali su to lice. I tom „licu" pripada također način na koji će poruka biti prihvaćena: može se, naime, dogoditi da ne budu primljeni ili da ih ne poslušaju (usp. r. 11). I to je siromaštvo: iskustvo neuspjeha. Odbacivanje Isusa i njegovo raspeće predznak je sudbine njegovih glasnika. Samo ako smo sjedinjeni s Njim, umrlim i uskrslim, uspjet ćemo pronaći hrabrost evangelizacije.
15.7.2018.

Iznenađujući putovi Božje milosti

Zapitajmo se: kako to da Isusovi sumještani prelaze sa čuđenja na nevjeru? Oni uspoređuju skromno Isusovo porijeklo i njegove sadašnje sposobnosti: on je drvodjelja, nije se obrazovao, a ipak propovijeda bolje od pismoznanaca i izvodi čuda. I namjesto da se otvore stvarnosti, oni se sablažnjavaju. Prema stanovnicima Nazareta, Bog je previše velik da bi se spustio i govorio preko tako jednostavnog čovjeka! To je sablazan utjelovljenja: zbunjujući događaj utjelovljenja Boga koji je postao čovjekom, koji razmišlja ljudskom umom, djeluje i radi ljudskim rukama, ljubi ljudskim srcem, Boga koji naporno radi, jede i spava poput svakog od nas. Sin Božji stubokom mijenja sve uvriježene obrasce: nisu učenici oprali Gospodinu noge, već je Gospodin oprao noge učenicima (usp. Iv 13, 1-20). To je razlog sablazni i nevjere ne samo u to doba, već u svim dobima, pa i danas.
8.7.2018.

U Isusovu srcu nitko nije nepoželjan

Dva glavna lika, otac djevojke i bolesna žena, nisu Isusovi učenici, ali ipak su uslišani zbog svoje vjere. Vjeruju u toga čovjeka. Iz toga shvaćamo da su na Gospodinovu putu svi prihvaćeni: nitko se ne smije osjećati kao uljez, nepoželjan ili obespravljen. Da bismo imali pristup njegovu srcu postoji samo jedan uvjet, a to je da osjećamo potrebu za njegovim ozdravljenjem i pouzdanjem u njega. Ja vas pitam: osjećate li svi vi potrebu za ozdravljenjem? Od neke stvari, od nekoga grijeha, od nekog problema? I ako osjećaš to, vjeruješ li u Isusa? To su dva uvjeta da ozdravimo, da imamo pristup njegovu srcu: osjećati potrebu za njegovim ozdravljenjem i pouzdati se u njega. Isus ide naći te ljude u mnoštvu i izvlači ih iz anonimnosti, oslobađa ih od straha da žive i da budu odvažni. Čini to pogledom i riječju koja ih vraća na put nakon tolike pretrpljene patnje i poniženja. I mi smo pozvani naučiti i oponašati te riječi koje oslobađaju i te poglede koji vraćaju volju za životom onima koji su je lišeni.
1.7.2018.

Petrova ispovijest vjere

Mnogo je tumačenja koja je kroz stoljeća svijet dao o Isusu ali jedino se ono Petrovo ističe i danas, jednostavno i jasno. Isus je Božji Sin; zbog toga je On vječno živ kao što je vječno živ njegov Otac. To je novost koju milost užiže u srcu onoga koji se otvara Isusovu otajstvu; nije riječ o matematičkoj sigurnosti, nego još snažnijoj, unutarnjoj, da je čovjek susreo izvor Života, sam utjelovljeni život, vidljiv i dodirljiv u našoj sredini. To je iskustvo kršćanina, i nije njegova zasluga, to nije zasluga nas kršćana, to nije naša zasluga, već je od Boga, to je milost Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Sve to je sadržano u klici u Petrovu odgovoru: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga". A zatim, Isusov je odgovor pun svjetla: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni izgradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati" (r. 18). Isus je tada prvi put izgovorio riječ Crkva i to je učinio izražavajući svu svoju ljubav prema njoj, koju naziva „svojom Crkvom". To je nova zajednica Saveza koja se više ne temelji na porijeklu i Zakonu, nego na vjeri u Njega, Isusa, u Božje lice.
29.6.2018.

Božja ljubav prethodi zakonu i daje mu smisao

Kršćanski je život prije svega besplatni odgovor velikodušnom Ocu. Kršćani koji slijede samo „dužnosti" pokazuju da nisu imali osobno iskustvo onog Boga koji je „naš". Ja moram činiti to, to i to… Samo dužnosti. Ali nešto ti nedostaje! Koji je temelj te dužnosti? Temelj te dužnosti je ljubav Boga Oca, koji najprije daje, a zatim zapovijeda. Stavljati zakon ispred odnosa ne pomaže na putu vjere. Kako neki mladi čovjek može željeti biti kršćanin, ako polazi od obaveza, poslova, ustaljenosti a ne od oslobođenja? Biti kršćanin je put oslobođenja! Zapovijedi te oslobađaju od tvoje sebičnosti a oslobađaju te zato što postoji Božja ljubav koja te nosi naprijed kroz život. Rastemo i izgrađujemo se kao kršćani ne snagom svoje volje, već prihvaćanjem spasenja, tako da pustimo da budemo ljubljeni: najprije Crveno more, a tek zatim gora Sinaj. Najprije spasenje: Bog spašava svoj narod na Crvenome moru; zatim mu na Sinaju kaže što mu je činiti. Ali taj narod zna da te stvari čini jer je spašen od Oca koji ga ljubi.
27.6.2018.

Roditelji su Božji suradnici u svetištu života

Čitav događaj rođenja Ivana Krstitelja obavijen je radosnim osjećajem čuđenja, iznenađenja i zahvalnosti. Čuđenje, iznenađenje, zahvalnost. Narod je obuzeo sveti strah Božji a „po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji" (r. 65). Braćo i sestre, vjerni narod naslućuje da se dogodilo nešto veliko, premda se zbilo u poniznosti i skrovitosti, i pita se: „Što li će biti od ovoga djeteta?" (r. 66). Vjerni Božji narod je kadar živjeti vjeru radosno, s osjećajem čuđenja, iznenađenosti i zahvalnosti. Pogledajmo taj narod koji je lijepo govorio o toj čudesnoj stvari, o tom čudu Ivanova rođenja, i to je činio s radošću, bio je sretan, obuzet čuđenjem, iznenađenjem i zahvalnošću. I promatrajući to zapitajmo se: Kakva je moja vjera? Je li to radosna ili uvijek ista, „plitka" vjera? Obuzme li mi srce osjećaj čuđenja kad vidim djela Gospodnja, kad čujem druge da govore o evangelizaciji ili životu nekog sveca, ili kad vidim tolike dobre ljude: osjetim li milost u sebi ili mi srce ostaje ravnodušno? Znam li oćutjeti utjehe Duha Svetoga ili sam zatvoren? Neka se svaki od nas zapita, u jednom ispitu savjesti, kakva je moja vjera? Je li radosna? Je li otvorena Božjim iznenađenjima? Ta naš Bog je Bog iznenađenja! Jesam li u svojoj duši „okusio" taj osjećaj čuđenja koji daje Božja prisutnost, taj osjećaj zahvalnosti? Razmislimo o tim riječima, koje su duševno stanje vjernika: radost, osjećaj čuđenja, osjećaj iznenađenosti i zahvalnosti.
24.6.2018.

„Deset Riječi" za življenje Saveza

Duh Sveti je Duh djece, Isusov Duh. Duh robova ne može drugo do li primiti zakon kao teret, što može dovesti do dvaju suprotnih učinaka: do života sazdana od dužnosti i prisila, ili do nasilna odbacivanja. Čitavo je kršćanstvo prijelaz sa slova Zakona na Duh koji daje život (usp. 2 Kor 3, 6-17). Isus je Očeva Riječ, a ne Očeva osuda. Isus nas je, sa svojom riječju, došao spasiti a ne osuditi. Vidi se jesu li neki muškarac ili žena ostvarili taj prijelaz ili nisu. Ljudi uviđaju razmišlja li kršćanin kao dijete ili kao rob. I mi se sami sjećamo jesu li se naši odgojitelji brinuli za nas kao očevi i majke, ili su nam samo nametali pravila. Zapovijedi su put prema slobodi, jer su riječ Oca koji nas na tom putu oslobađa. Svijetu ne treba legalizam, nego skrb. Potrebni su mu kršćani koji imaju srce sinova (3). Potrebni su mu kršćani sa srcem sinova: nemojte to zaboraviti!
20.6.2018.

Božje kraljevstvo raste u svijetu na tajanstven način

Katkad se čini da povijest, sa svojim zbivanjima i protagonistima, ide u suprotnom pravcu od nauma Oca nebeskoga, koji želi pravdu, bratstvo i mir za svu svoju djecu. No mi smo pozvani živjeti ova vremena kao razdoblja kušnje, nade i budnog iščekivanja žetve. Naime, kako nekoć tako i danas, Božje kraljevstvo raste u svijetu na tajanstven, iznenađujući način te otkriva skrivenu snagu malog sjemena, njegovu pobjedničku životnost. Unutar spleta osobnih i društvenih događaja koji ponekad kao da označavaju brodolom nade, trebamo se nastaviti pouzdavati u skriveno, ali moćno Božje djelovanje. Zato u trenucima tame i u teškoća ne smijemo klonuti duhom, nego ostati usidreni u vjernosti Bogu, u njegovoj prisutnosti koja uvijek spašava. Zapamtite ovo: Bog uvijek spašava. On je spasitelj.
17.6.2018.

Poruka Svetoga Oca Franje za 2. svjetski dan siromaha, 18. studenoga 2018.

Obuzme me ganuće kad vidim kako se mnogi siromašni poistovjećuju s Bartimejem iz Markova Evanđelja (usp. 10, 46-52). Slijepi prosjak Bartimej "sjedio je kraj puta" (r. 46) i čuvši da prolazi Isus "stane vikati" i zazivati "Sina Davidova" da mu se smiluje (usp. r. 47). "Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše" (r. 48). Božji Sin je čuo njegov vapaj: ""Što hoćeš da ti učinim?" Slijepac mu reče: "Učitelju moj, da progledam"" (r. 51). Ovaj tekst iz Evanđelja zorno pokazuje ono što se u Psalmu najavljuje kao obećanje. Bartimej je siromah lišen temeljnih sposobnosti kao što su vid i sposobnost da se uzdržava svojim radom. Koliki putovi i danas dovode do raznih oblika nesigurnosti! Nedostatak temeljnih sredstava za život, marginaliziranost kad osoba više nije u punoj radnoj snazi, razni oblici društvenog ropstva, usprkos napredcima koje je postiglo čovječanstvo... Koliki siromasi danas poput Bartimeja sjede kraj ceste i traže smisao svog postojanja! Koliki se pitaju zašto su se našli na dnu i kako od toga stanja pobjeći! Čekaju da im netko pristupi i kaže: "Ustani! Zove te!" (r. 49).
15.6.2018.

Želja za punim životom

Kako je lijepo biti muškarac i žena! Kako je dragocjen naš život! A ipak ima jedna istina koju je čovjek u povijesti posljednjih stoljeća često odbacivao, s tragičnim posljedicama: istina o vlastitim granicama. Isus u Evanđelju kaže nešto što nam može pomoći: „Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego ispuniti" (Mt 5, 17). Gospodin Isus daruje ispunjenje, došao je zbog toga. Taj je čovjek morao doći do praga jednog skoka, gdje se otvara mogućnost da prestane živjeti od sebe samoga, od vlastitih djela, od vlastitih dobara i – upravo zato što mu nedostaje puni život – ostaviti sve i nasljedovati Gospodina.[3] Ako dobro pogledamo, u završnom Isusovu pozivu – koji je tako veličanstven i čudesan – ne nudi se siromaštvo već bogatstvo, pravo bogatstvo: „Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom" (r. 21)
13.6.2018.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr