Riječ Svetog Oca

Siromašni i potlačeni su graditelji novoga čovječanstva

Baš kao što Otac daje prednost „malenima“ tako se i Isus obraća „umornima i opterećenima“. Štoviše, svrstava se među njih, jer je On „krotka i ponizna srca“ (r. 29), to kaže za sebe. Baš kao u prvom i trećem blaženstvu, blaženstvu poniznih i siromašnih duhom te blaženstvu krotkih (Mt 5, 3.5): Isusova krotkost. Tako, Isus, „krotak i ponizan“, nije uzor za one koji se mire sa sudbinom niti je jednostavno žrtva, nego je Čovjek koji to stanje živi „srcem“ u punoj transparentnosti prema Očevoj ljubavi, to jest Duhu Svetomu. On je uzor „siromašnih u duhu“ i svih ostalih „blaženih“ o kojima čitamo u Evanđelju, koji ispunjavaju Božju volju i svjedoče njegovo Kraljevstvo.

Isus, nadalje, kaže da ako dođemo k njemu pronaći ćemo odmor: „odmor“ koji Krist nudi umornima i opterećenima, nije samo psihološko olakšanje ili milostinja dana u izobilju, nego radost siromašnih zato što su primili evanđelje i što su graditelji novoga čovječanstva. To je odmor: radost, radost koju nam daje Isus. Ona je jedinstvena, ona je radost koju sâm On ima. To je poruka za sve nas, za sve ljude dobre volje koju Isus i danas upućuje svijetu koji veliča onoga koji je bogat i moćan. Koliko puta kažemo: „Eh, htio bih biti kao on, kao ona, koji je bogat, koji ima toliku moć, kojem ništa ne nedostaje!“. Svijet veliča bogata i moćna, bez obzira na to kojim je sredstvima to postigao, ponekad i uz gaženje ljudske osobe i njezina dostojanstvo. I to je poruka Crkvi koja je pozvana činiti djela milosrđa i naviještati evanđelje siromašnima. Takvom Gospodin želi svoju Crkvu, to jest nas.

Neka nam Marija, najponiznija i najveća među stvorenjima, od Boga izmoli mudrost srca kako bismo znali njegove znakove razaznati u svojem životu i biti sudionici onih tajni koje su skrivene oholima, a objavljuju se poniznima.
5.7.2020.

Poput Petra gradimo na stijeni koja je Krist

Zato što u Petrovu životu postoji put koji može baciti svjetlo na naš životni put. Gospodin mu je udijelio mnoge milosti i oslobodio ga od zla: čini tako i s nama. Štoviše, često idemo njemu samo kad smo u nekoj potrebi. No, Bog vidi dalje i poziva nas da idemo dalje od toga, da ne tražimo samo njegove darove, nego da tražimo njega, koji je Gospodin svih darova; da mu povjerimo ne samo svoje probleme, nego i svoj život. Tako nam napokon može dati veću milost, da darujemo svoj život. Dà, darovati život. Najvažnije od svega u životu je učiniti život darom. To vrijedi za sve: za roditelje u odnosu na djecu i za djecu u odnosu na roditelje. Odmah se sjetim tolikih starijih osoba koje su obitelji napustile kao – dopustite mi da upotrijebim taj izraz – kao da su otpadni materijal. 

To je drama našeg doba: samoća starijih osoba. Život djece i unuka ne postaje darom za starije. Postati darom za one koji su oženjeni i za Bogu posvećene osobe; to vrijedi posvuda, kod kuće i na poslu, kao i u odnosu na sve koji su nam blizu. Bog želi da rastemo kao dar; samo tako ćemo postati veliki. Mi rastemo ako se darujemo drugima. Pogledajmo svetoga Petra; nije postao junak jer je bio oslobođen iz tamnice, nego zato što je ovdje dao svoj život. Njegovo je darivanje pretvorilo stratište u prekrasno mjesto nade na kojem se nalazimo.
29.6.2020.

Prigrliti evanđelje znači velikodušno darivati samoga sebe

Prvi veliki zahtjev koji On upućuje onima koji ga slijede jest taj da ljubav prema njemu stave iznad privrženosti obitelji. On kaže: „Tko ljubi oca ili majku […] sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan“ (r. 37). Isus zasigurno ne kani podcijeniti ljubav prema roditeljima i djeci, no zna da rodbinske veze, ukoliko ih se stavi na prvo mjesto, mogu odvratiti od istinskog dobra. Svjedoci smo tome: do nekih oblika korupcije u vlasti dolazi upravo zato što je ljubav prema rodbini veća od ljubavi prema domovini te se na položaje postavlja rođake.

Isto je i s Isusom: kad je ljubav prema rodbini veća od ljubavi prema Njemu nije dobro. Svi bismo mogli u vezi s tim navesti mnogo primjera. A da i ne spominjemo one situacije u kojima se osjećaji prema članovima obitelji miješaju s izborima koji su suprotni evanđelju. Kad je, međutim, ljubav prema roditeljima i djeci pokretana i pročišćena Gospodinovom ljubavlju tada ona postaje potpuno plodna i daje dobre plodove u samoj obitelji i još više izvan nje.

U tome smislu Isus izriče tu rečenicu. Sjetimo se kako Isus prekorava pismoznance koji dopuštaju da se roditeljima uskrati ono nužno uz izliku davanja priloga za hram, za Crkvu (usp. Mk 7, 8-13). Prekorava ih! Prava ljubav prema Isusu zahtijeva pravu ljubav prema roditeljima, prema djeci, ali ako najprije tražimo obiteljski interes to uvijek vodi na pogrešan put.
28.6.2020.

Davidova molitva

David dakle ima jedan san: biti dobar pastir. Ponekad će uspjeti biti na visini toga zadatka, ponekad ne. Ono što je, međutim, važno u kontekstu povijesti spasenja jest njegovo proroštvo drugog Kralja, kojemu je on samo nagovještaj i pralik.

Upravimo svoj pogled u Davida, mislimo na Davida. Svetac i grešnik, progonjen i progonitelj, žrtva i krvnik, što je kontradikcija. David je bio sve to zajedno. I mi u svome životu često imamo oprečne crte; u tkanju života svi ljudi često griješe zbog nedosljednosti. U Davidovu životu postoji samo jedna crvena nit koja daje jedinstvo svemu što se događa: to je njegova molitva. To je glas koji se nikada ne gasi. Sveti David – moli; David grešnik – moli; David progonjen – moli; David progonitelj – moli; David žrtva – moli. I David krvnik – moli. To je nit koja se provlači kroz njegov život. On je čovjek molitve. To je glas koji nikad ne gasne: koji poprima tonove veselja ili tonove žalosti, to je uvijek ista molitva, samo se melodija mijenja. David nas time uči unijeti sve u razgovor s Bogom: radost kao i grijeh, ljubav kao i patnju, prijateljstvo kao i bolest. Sve može postati riječ upućena onom „Ti“ koja nas uvijek sluša.

David, koji je upoznao usamljenost, zapravo nikada nije bio sam! I to je u biti snaga molitve, kod svih onih koji joj daju prostora u svome životu. Molitva ti daje plemenitost, a David je plemenit jer moli. Ali on je krvnik koji se moli, kaje se i plemenitost se vraća zahvaljujući molitvi. Molitva nam daje plemenitost: ona je u stanju zajamčiti odnos s Bogom, koji je istinski Suputnik čovjeka na njegovu putu, usred mnogih životnih teškoća, dobrih ili loših: ali uvijek molitva. Hvala ti, Gospodine. Bojim se, Gospodine. Pomozi mi, Gospodine. Oprosti mi, Gospodine. Davidovo povjerenje je toliko veliko da, kad je bio progonjen i morao pobjeći, nije dopustio nikome da ga brani: „Ako me moj Bog ponižava ovako, On zna“, jer nas plemenitost molitve ostavlja u Božjim rukama. Te ruke ranjene ljubavlju: jedine sigurne ruke koje imamo.
24.6.2020.

Tri kušnje Isusovih učenika

Treću vrstu kušnje s kojom će se apostoli suočiti Isus pokazuje u osjećaju, koji bi neki mogli iskusiti, da ih je sam Bog napustio, ostajući dalek i nijem. I tu nas potiče da se ne bojimo, jer iako prolazimo kroz te i druge zamke i opasnosti, život je učenikâ čvrsto u rukama Boga koji ih ljubi i čuva. To su te tri napasti: prva, uljepšavati, razvodnjavati evanđelje; druga, progon; i treća, osjećaj da nas je Bog ostavio same. I Isus je prošao kroz tu kušnju u Getsemanskom vrtu i na križu: „Oče, zašto si me ostavio?“, kaže Isus. Kadikad se osjeti ta duhovna suhoća; ne trebamo je se bojati. Otac se brine za nas, jer smo u njegovim očima veoma vrijedni. Ono što je važno jest iskrenost, hrabrost, hrabrost svjedočanstva vjere; „priznati Isusa pred ljudima“ i ići dalje kroz život čineći dobro.
21.6.2020.

“Pruži svoju ruku siromahu” (usp. Sir 7, 32)

Ovaj trenutak kroz koji prolazimo poljuljao je mnoge naše sigurnosti. Osjećamo se siromašnijima i slabijima jer smo iskusili osjećaj vlastite ograničenosti i doživjeli da nam se ograničavaju slobode. Gubitak posla, nemogućnost susretanja dragih nam osoba, kao i izostanak uobičajenih međuljudskih odnosa iznenada su nam otvorili oči za horizonte koje smo odavno prestali primjećivati uzimajući ih zdravo za gotovo. Naša duhovna i materijalna bogatstva dovedena su u pitanje i otkrili smo kako nas je obuzeo strah. Zatvoreni u tišini svojih domova otkrili smo koliko je važna jednostavnost i držati pogled usredotočen na ono bitno. Shvatili smo koliko nam treba novo bratstvo sposobno za međusobno pomaganje i uzajamno poštivanje.

Ovo je povoljno vrijeme za »iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet […]. Već predugo grcamo u moralnoj degradaciji izrugujući se s etikom, dobrotom, vjerom i poštenjem […]. To rušenje samih temeljâ društvenog života na kraju može dovesti samo do toga da se borimo jedni protiv drugih kako bismo obranili vlastite interese, do novih oblika nasilja i okrutnosti, i zaprekâ rastu istinske kulture brige za okoliš« (Enc. Laudato si’, 229). Riječju, teške ekonomske, financijske i političke krize neće prestati sve dok odgovornost koju svaki od nas mora osjećati prema bližnjemu i prema svakoj osobi bude tek mrtvo slovo na papiru.


“Pruži ruku siromahu” je, dakle, poziv na odgovornost i izravno predano zalaganje za svakog onoga koji osjeća da ga je zadesila ista sudbina. To je poticaj da preuzmemo na sebe breme najslabijih, kao što podsjeća sveti Pavao: »Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! […] Nosite jedni bremena drugih« (Gal 5, 13-14; 6, 2). Apostol uči da sloboda koja nam je darovana smrću i uskrsnućem Isusa Krista predstavlja za svakog od nas odgovornost staviti se u službu drugih, prije svega najslabijih. To nije tek neobavezni poticaj, nego uvjet za autentičnost vjere koju ispovijedamo.

19.6.2020.

Mojsijeva molitva

Mojsije nije zanijekao Boga, ali ne niječe ni svoj narod. Dosljedan je svome narodu i dosljedan Božjem glasu. Mojsije, dakle, nije autoritarni i despotski vođa. Štoviše, u Knjizi Brojeva ga se opisuje kao „veoma skromnog čovjeka, najskromnijeg čovjeka na zemlji“ (usp. 12, 3). Unatoč svom povlaštenom položaju, Mojsije ne prestaje pripadati onomu mnoštvu siromašnih duhom koji žive uzdajući se u Boga koji je popudbina na njihovom putu. On je čovjek iz naroda.

Tako će Mojsijeva molitva po svom obliku biti u pravom smislu riječi zagovorna molitva (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2574). Njegova vjera u Boga sjedinjena je s osjećajem očinstva koji gaji prema svome narodu. U Svetome pismu ga se obično prikazuje s rukama pruženim u vis, prema Bogu kao da tako samog sebe čini mostom između neba i zemlje. Čak i u najtežim trenucima, čak i onog dana kad narod odbacuje Boga i njega samoga kao vođu i pravi si zlatno tele, Mojsije naprosto ne može odbaciti svoj narod. To je moj narod. To je tvoj narod. To je moj narod. Ne niječe ni Boga ni narod. I govori Bogu: „Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti… Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao“ (Izl 32, 31-32). Mojsije ne da svoj narod ni za što. On je most, zagovornik. To dvoje, narod i Bog, a on između. Ne prodaje svoj narod kako bi izgradio vlastitu karijeru. Nije laktaš, nego je zagovornik: za svoje ljude, za one koji su njegove krvi, za svoju povijest, za svoj narod i za Boga koji ga je pozvao. On je most. Lijepog li primjera za sve pastire koji trebaju biti „most“! Zato ih se naziva pontifex – mostovi. Pastiri su mostovi između naroda kojemu pripadaju i Boga kojemu pripadaju po pozivu. Takav je i Mojsije. „Oprosti Gospodine mom narodu njegov grijeh. Ako ne, izbriši i mene iz svoje knjige. Ne želim graditi karijeru na račun svoga naroda.“

To je molitva koju istinski vjernici gaje u svom duhovnom životu. Čak i ako vide mane ljudi i da su se udaljili od Boga ti molitelji ih ne osuđuju, niti ih odbacuju. Stav zagovora je svojstven svecima koji su, po uzoru na Isusa, „mostovi“ između Boga i njegovog naroda. Mojsije je u tome smislu bio najveći Isusov prorok, naš zagovornik i posrednik (usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2577). Isus je i danas pontifex, most između nas i Oca. Isus nas zagovara, pokazuje Ocu rane koje su cijena našeg spasenja i zagovara nas. I Mojsije je slika Isusa koji danas moli za nas, zagovara nas.
17.6.2020.

Dva ploda Euharistije

Isus je prisutan u sakramentu Euharistije kako bi bio naša hrana, da bismo ga primili i da bi u nama postao obnavljajuća snaga koja ponovo vraća energiju i želju da se nakon svakog zaustavljanja i pada ponovno vratimo na pravi put. No to zahtijeva naš pristanak i spremnost da dopustimo da se preobrazi nas same, naš način razmišljanja i djelovanja. U protivnom euharistijska slavlja na kojima sudjelujemo svode se na prazne i formalne obrede. Toliko puta neki idu na misu zato što se mora ići, kao neki društveni čin, koji se poštuje, ali koji je čisto društveni. Ali otajstvo je nešto drugo: prisutan je Isus koji nas dolazi nahraniti.

Drugi je učinak zajedništva. Sveti Pavao je to izrazio ovim riječima: „Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi“ (r. 17). Radi se o međusobnom zajedništvu onih koji sudjeluju u Euharistiji do te mjere da postaju među sobom jedno tijelo, kao što je jedan kruh koji se lomi i dijeli. Mi smo zajednica koja se hrani Kristovom tijelu i krvlju. Zajedništvo u Kristovu tijelu djelotvoran je znak jedinstva, zajedništva i međusobnog dijeljenja. Ne možemo sudjelovati u euharistiji, a ne zalagati se oko iskrenog uzajamnog bratstva. Ali Gospodin dobro zna da za to nisu dovoljne naše ljudske snage. Štoviše, zna da će uvijek među njegovim učenicima biti prisutne napasti suparništva, zavisti, predrasude, podjele… Svima su nam poznate te stvari. I zbog toga nam je ostavio sakrament svoje stvarne, konkretne i trajne prisutnosti, tako da, ostajući ujedinjeni u njemu, uvijek možemo primiti dar bratske ljubavi. „Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15, 9), rekao je Isus, a to je moguće zahvaljujući Euharistiji. Ostati u prijateljstvu, u ljubavi.

Taj dvostruki plod Euharistije: prvi, jedinstvo s Kristom i drugi, zajedništvo među onima koji se njime hrane, stalno stvaraju i obnavljaju kršćansku zajednicu. Crkva čini Euharistiju, ali na još temeljniji način Euharistija čini Crkvu i omogućuje joj da bude njezino poslanje, prije no nešto što ona čini. To je otajstvo zajedništva Euharistije: primati Isusa da nas preobrazi iznutra i primati Isusa da čini od nas jedinstvo, a ne podjelu. Neka nam Presveta Djevica pomogne da uvijek s divljenjem i zahvalnošću prihvaćamo veliki dar koji nam je Isus dao, ostavivši nam sakrament svojega Tijela i Krvi.
14.6.2020.

Jakovljeva molitva

Borba s Bogom je metafora molitve. U drugim se prigodama Jakov pokazao sposobnim razgovarati s Bogom, doživljavati ga kao prijateljsku i blisku prisutnost. Ali iz te noći, kroz borbu koja je dugo potrajala i u kojoj je gotovo podlegao, patrijarh izlazi promijenjen. Promjena imena, promjena načina života i promjena osobnosti: izlazi promijenjen. Odjednom više nije gospodar situacije – njegovo lukavstvo mu nije od koristi – više nije strateg i proračunat čovjek; Bog ga vraća njegovoj istini o smrtniku koji drhti i koji osjeća strah, jer se Jakov bojao u borbi. Odjednom Jakov nema što drugo prikazati Bogu osim svoje krhkosti i nemoći, pa i svojih grijeha. I taj Jakov je primio Božji blagoslov s kojim ulazi hramajući u obećanu zemlju: ranjiv, i ranjen, ali s novim srcem.

Jednom sam čuo nekog starca – bio je to dobar čovjek, dobar kršćanin, ali grješnik koji je imao veliku vjeru u Boga – kako govori: „Bog će mi pomoći; neće me ostaviti sama. Ući ću u nebo, šepajući, ali ući ću.“ Jakov je prije bio čovjek siguran u sebe, uzdao se u svoju lukavost. Bio je čovjek na kojeg se milost nije mogla „primiti“, „otporan“ na milosrđe; nije znao što je milosrđe. „Ja ovdje vedrim i oblačim!“, nije mislio da treba milosrđa. Ali Bog je spasio ono što je bilo izgubljeno. Dao mu je do znanja da je ograničen, da je grešnik koji treba milosrđe i spasio ga je.


Svi mi imamo jedan sastanak u noći s Bogom, u noći našeg života, u mnogim noćima našega života: trenutke tame, trenutke grijeha, trenutke izgubljenosti. Tu uvijek dolazi do susreta s Bogom. On će nas iznenaditi u času kad to ne očekujemo, kad ćemo stvarno ostati sami. U toj istoj noći, boreći se protiv nepoznatog čovjeka, postat ćemo svjesni da smo tek siromašni ljudi – dopuštam si reći „jadnici“ – ali, upravo tada, u trenutku u kojem se osjećamo „jadnima“ ne smijemo se bojati, jer u tom trenutku Bog će nam dati novo ime, u kojem je sadržan smisao čitavog našeg života; promijenit će naša srca i udijelit će nam blagoslov pridržan onima koji dopuste da ih On promijeni. To je lijep poziv da se prepustimo Bogu da nas promijeni. On zna kako to učiniti, jer poznaje svakog od nas. „Gospodine, Ti me poznaješ“, može reći svaki od nas. „Gospodine, Ti me poznaješ. Promijeni me“.
10.6.2020.

Trojstvo je Ljubav koja spašava svijet

Kad Isus kaže da je Otac dao svoga jedinorođenog Sina, odmah se nekako sjetimo Abrahama i njegova prinošenja sina Izaka, o kojem govori knjiga Postanka (usp. 22, 1-14): ovdje je „mjera bez mjere“ Božje ljubavi. Sjetimo se također kako se Bog objavljuje Mojsiju: pun nježnosti, milosrdan, suosjećajan, spor na srdžbu i bogat milošću i vjernošću (usp. Izl 34, 6). Susret s tim Bogom ohrabrio je Mojsija, koji se, kako se pripovijeda u Knjizi Izlaska, nije bojao stati između naroda i Gospodina, rekavši mu: „Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas za svoju baštinu!“ (r. 9). I tako je Bog poslao svoga Sina. Mi smo sinovi u Sinu snagom Duha Svetoga! Mi smo Božja baština!

Draga braćo i sestre, današnji nas blagdan poziva da se dopustimo očarati Božjom ljepotom; to je ljepota, dobrota i nepresušna istina. Ali i ljepota, dobrota i ponizna istina, koja nam je blizu, koja se utjelovila da bi ušla u naš život, u našu povijest, u moju povijest, u povijest svakog od nas kako bi je svaki muškarac i žena mogli susresti i imati vječni život. A to je vjera: prihvatiti Boga-Ljubav, prihvatiti toga Boga-Ljubav koji se daje u Kristu, koji nam daje Duha Svetog koji nas pokreće; otvoriti se susretu s njim i uzdati se u nj. To je kršćanski život. Ljubiti, susresti Boga, tražiti Boga; i On prvo traži nas, On prvi nas susreće.
7.6.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr