Riječ Svetog Oca

S Bogom grijeh nema posljednju riječ

Bog nas uvijek čeka, ne umara se, nikada ne klone duhom. Jer mi smo, svaki od nas onaj sin kojeg otac ponovno prima u zagrljaj, onaj ponovno pronađeni novčić, ona ovca koju miluje i stavlja na svoja ramena. On svaki dan čeka da primijetimo njegovu ljubav. A ti kažeš: „Ali toliko sam se upropastio, baš sam se udesio!“ Ne boj se: Bog te ljubi, ljubi te takvog kakav jesi i zna da samo njegova ljubav može promijeniti tvoj život. 

Ali tu beskrajnu Božju ljubav prema nama grešnicima, koja je srce Evanđelja, može se odbaciti. To je ono što čini stariji sin iz prispodobe. U tome času ne razumije ljubav i očevu ljubav više doživljava kao ljubav gospodara nego kao ljubav oca. Ta opasnost prijeti i nama, naime da vjerujemo više u strogog boga negoli milosrdnog, u boga koji pobjeđuje zlo više snagom nego li opraštanjem. No tomu nije tako, Bog spašava ljubavlju, a ne silom; nudi se, a ne nameće.
15.9.2019.

Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 11. rujna 2019.

Nada svijeta je Krist, a njegovo je evanđelje najmoćniji kvasac bratstva, slobode, pravde i mira za sve narode. Svojim posjetom, stopama svetih evangelizatora, nastojao sam donijeti ovaj kvasac, kvasac Isusov, stanovništvu Mozambika, Madagaskara i Mauricijusa. U Mozambik sam pošao širiti sjeme nade, mira i pomirenja u zemlji koja je toliko trpjela u nedavnoj prošlosti zbog dugotrajnog oružanog sukoba i koju su prošlog proljeća pogodila dva ciklona koja su nanijela vrlo ozbiljnu štetu. Crkva i dalje prati mirovni proces u kojem je također 1. kolovoza učinjen korak naprijed s novim sporazumom među stranama. I ovdje bih se želio zaustaviti kako bih se zahvalio zajednici Svetoga Egidija koja je veoma mnogo truda uložila u ovaj mirovni proces.

U tome smislu ohrabrio sam vlasti te države, potičući ih da rade zajedno za opće dobro. Potaknuo sam okupljene mlade, pripadnike različitih vjeroispovijesti, da grade zemlju, prevladavajući rezignaciju i tjeskobu, šireći prijateljstvo u društvu i njegujući tradiciju svojih pređa. Biskupima, svećenicima i posvećenim osobama, s kojima sam se susreo u katedrali u Maputu, posvećenoj Bezgrešnoj Djevici, predložio sam put Nazareta, put velikodušnoga „da“ Bogu u zahvalnome sjećanju na njegov poziv i vlastite korijene. 
11.9.2019.

Izaberimo, dakle, život!

Stvoreni smo ne zato da budemo individue koje samovoljno gospodare, nego zato da budemo u središtu mreže života koju čine milijuni vrsta koje nam je s ljubavlju pridružio naš Stvoritelj. Kucnuo je čas da ponovno otkrijemo svoj poziv djece Božje, uzajamnog bratstva i čuvara stvaranja. Kucnuo je čas da se pokajemo, da se obratimo i vratimo korijenima: ljubljena smo stvorenja Božja, koji nas svojom dobrotom poziva da ljubimo život i živimo ga u zajedništvu s ostalim stvorovima.

Stoga upućujem snažni poziv vjernicima da se posvete molitvi u ovome vremenu koje se, kao rezultat korisne ekumenske inicijative, slavi kao Vrijeme stvaranja. To je vrijeme intenzivnije molitve i djelovanja na dobrobit našeg zajedničkog doma koje započinje danas, 1. rujna, Svjetskim danom molitve za skrb o stvorenome svijetu, a završava 4. listopada, kada se spominjemo svetog Franje Asiškog. To je prilika da se osjetimo još više povezanima s našom braćom i sestrama različitih kršćanskih konfesija. Tu mislim posebno na pravoslavne vjernike, koji ovaj Dan slave već trideset godina.

U ovoj ekološkoj krizi koja pogađa sve trebamo oćutjeti duboku povezanost s muškarcima i ženama dobre volje. Pozvani smo zajedno promicati čuvanje mrežu života čiji smo dio.
1.9.2019.

Put prave poniznosti vodi do zajedništva s Bogom

Evanđelje ove nedjelje (usp. Lk 14, 1.7-14) pokazuje nam Isusa kako sudjeluje na gozbi u kući nekog prvaka farizejskog. Isus gleda i promatra kako uzvanici trče, žure se da si osiguraju prva mjesta. To je prilično raširen stav čak i u naše dane, i to ne samo kad smo pozvani na ručak: obično se traži prvo mjesto zato da bi se potvrdilo tobožnju nadmoćnost nad drugima. U stvarnosti, ta utrka za prvim mjestima šteti zajednici, i građanskoj i crkvenoj, jer uništava bratstvo. Svi znamo te ljude: laktaše, koji se probijaju ne bi li se penjali sve više i više… Oni čine zlo bratstvu, štete bratstvu. (...)

Skromna velikodušnost je kršćanska. Ljudski uzvrat, naime, obično narušava odnose, čini ih „komercijalnim“, uvodeći osobni interes u odnos koji bi trebao biti velikodušan i slobodan. Isus nas, naprotiv, poziva na nesebičnu velikodušnost, da nam otvori put prema mnogo većoj radosti, radosti što smo dionici same ljubavi Boga koji nas očekuje, sve nas, na nebeskoj gozbi. Neka nam Djevica Marija, „ponizna i viša od svih stvorenja“ (Dante, Raj, XXXIII, 2), pomogne da prepoznamo sebe onakvima kakvi jesmo, tj. maleni; i nalazimo radost u davanju bez uzvrata.
1.9.2019.

„Kad Petar bude prolazio“ (Dj 5, 15). Petar, glavni svjedok Uskrsloga

U ranama bolesnih, u bolestima koje su prepreka za napredovati na životnom putu, uvijek je Isusova prisutnost, Isusova rana. Tu je Isus koji poziva svakoga od nas da se za njih brinemo, da ih podupiremo, da ih ozdravljamo. Petrovo ozdraviteljsko djelovanje izaziva mržnju i zavist saducejâ, koji apostole bacaju u tamnicu i, uznemireni zbog njihova misterioznog oslobođenja, zabranjuju im da poučavaju. Ti su ljudi vidjeli čuda koja apostoli nisu učinili vradžbinom, već u Isusovo ime; ali nisu htjeli to prihvatiti te su ih bacili u zatvor, išibali ih. Kasnije ovi bivaju čudesno oslobođeni, ali srce saduceja bilo je tako okorjelo da nisu htjeli vjerovati onome što su vidjeli. Tada Petar odgovara nudeći ključ kršćanskog života: „Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Dj 5, 29), jer oni – saduceji – kažu: „Ne smijete nastaviti s tim stvarima, ne smijete ozdravljati“ –

„Ja se većma pokoravam Bogu negoli ljudima“: to je veliki kršćanski odgovor. To znači bespridržajno slušati Boga, bez odgađanja, bez kalkulacija; prianjati uza nj da bismo postali sposobni za savez s njim i s onima koje susrećemo na svome putu. Molimo i mi Duha Svetoga za snagu da se ne damo zastrašiti od onih koji nam zapovijedaju da šutimo, koji nas kleveću pa čak i nasrću na naš život. Zamolimo ga da nas jača iznutra kako bismo stekli sigurnost da je Gospodin svojom ljubavlju i utjehom prisutan uz nas.
28.8.2019.

Uska vrata ljubavi

Gospodin će nas prepoznati ne po našim naslovima – „gle, Gospodine, pripadao sam toj udruzi, bio sam prijatelj ovog monsinjora, onog kardinala, tog svećenika…“. Ne, naslovi nisu bitni, oni nisu važni. Gospodin će nas prepoznati samo po skromnom životu, dobrom životu, životu vjere koji se pretače u djela. A za nas kršćane to znači da smo pozvani uspostaviti istinsko zajedništvo s Isusom, moleći se, pohađajući crkvu, pristupajući sakramentima i hraneći se njegovom Riječju. To nas održava u vjeri, njeguje nadu, oživljava ljubav. I tako, milošću Božjom možemo i moramo provoditi svoj život za dobro naše braće, boriti se protiv svakog oblika zla i nepravde.

Neka nam u tome pomogne Djevica Marija. Ona je ušla kroz uska vrata koja su Isus. Prihvatila ga je svim srcem i slijedila ga svaki dan svojega života, i kada nije shvaćala, i kad joj je mač probo dušu. Zato je zazivamo kao „Vrata nebeska“: Marija, Vrata nebeska; vrata koja vjerno preslikavaju Isusov lik: vrata Božjeg srca, zahtjevnog ali srca otvorenog svima nama.
25.8.2019.

„Sve im bijaše zajedničko“ (Dj 4, 32)

Ako želite znati jeste li dobri kršćani morate moliti, nastojati pristupati pričesti, sakramentu pomirenja. Ali signal da se tvoje srce obratilo je kad obraćenje dođe do džepova, kad zahvati vlastiti interes. Tu se vidi je li pojedinac velikodušan s drugima, pomaže li najslabije, najsiromašnije: kad obraćenje stigne dotle budi siguran da je to pravo obraćenje. Ako ostane samo na riječima to nije dobro obraćenje.

Euharistijski život, molitve, propovijedanje apostolâ i iskustvo zajedništva (usp. Dj 2, 22) čine vjernike mnoštvom osoba koje – kao što se kaže u knjizi Djela apostolskih – imaju „jedno srce i jednu dušu“ i koje ono što posjeduju ne smatraju svojim vlasništvom, nego im je sve zajedničko (usp. Dj 4, 32). To je model života toliko snažan da nam pomaže da budemo velikodušni a ne škrti. Zato „nitko […] među njima nije oskudijevao jer koji bi god posjedovali – kaže se u toj knjizi – zemljišta ili kuće, prodavali bi ih i utržak donosili i stavljali pred noge apostolima. A dijelilo se svakomu koliko je trebao“ (Dj 4, 34-35).

Crkva je oduvijek imala tu gestu kršćanâ koji su se odricali svega suviška što su imali, stvari koje im nisu bile nužne kako bi ih davali onima kojima su bile potrebne. I ne samo novac, nego i vrijeme.
21.8.2019.

Marija – utjeha i nada na našem ovozemaljskom hodočašću

To što danas slavimo su „velike stvari“. Marija je uznesena na nebo: ona, neznatna i ponizna, prva prima najveću slavu. Ona, koja je ljudsko biće, jedna od nas, postiže vječnost u duši i tijelu. I ona nas ondje čeka, poput majke koja čeka da joj se djeca vrate kući. Naime, Božji narod je zaziva kao „vrata nebeska“. Mi smo na putu, putnici prema nebeskom domu. Danas gledamo Mariju i vidimo cilj. Vidimo da je jedno stvorenje uzneseno u slavu Isusa Krista uskrsloga i da to stvorenje nije mogao biti nitko drugi doli ona, Otkupiteljeva Majka.

Vidimo da je u raju, zajedno s Kristom, Novim Adamom, također Marija, nova Eva, i to nam daje utjehu i nadu na našem ovozemaljskom hodočašću.

Blagdan Uznesenja Marijina poziv je svima nama, posebno onima koje muče sumnje i žalosti, i žive pognute glave, ne uspijevaju podići pogled. Pogledajmo gore, nebo je otvoreno; ne ulijeva strah, nije više daleko, jer na pragu neba je majka koja nas čeka i naša je majka. Ljubi nas, smiješi se i brižno nam pritječe u pomoć. Kao i svaka majka želi najbolje za svoju djecu i kaže nam: „Dragocjeni ste u Božjim očima; niste stvoreni za sitna zadovoljstva ovoga svijeta, nego za velike radosti neba“. Dà, jer Bog je radost, ne dosada. Bog je radost. Pustimo da nas Majka Božja primi za ruku. Svaki put kad uzmemo krunicu u ruke i molimo se njoj činimo korak naprijed prema velikom životnom cilju.
15.8.2019.

Moramo držati upaljenom svjetiljku vjere

Svaki od nas ima svoj datum konačnog susreta. Gospodin kaže: „Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!… Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!“ (rr.37 -38). Tim riječima Gospodin nas podsjeća da je život putovanje prema vječnosti; stoga smo pozvani oploditi sve talente koje imamo da urode plodom, ne zaboravljajući nikada da „nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo“ (Heb 13, 14). U toj perspektivi svaki trenutak postaje dragocjen te je potrebno živjeti i djelovati na ovoj zemlji čeznući za nebom: čvrsto stajati na zemlji, putovati zemljom, raditi na zemlji, činiti dobro na zemlji, a u srcu gajiti čežnju prema nebu.

Ne možemo doista razumjeti od čega se sastoji ta najveća radost, ali Isus nam to pomaže naslutiti usporedbom s gospodarom koji, našavši sluge još uvijek budne o svome povratku: „pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih“ (r. 37). Tako se očituje vječna radost raja: situacija će se stubokom okrenuti i neće više sluge, to jest mi, služiti Bogu, nego će sam Bog posluživati nas. I to Isus čini već od sada: Isus moli za nas, Isus nas gleda i moli se Ocu za nas, Isus nam služi sada, on je naš poslužitelj. I to će biti konačna radost. Pomisao na konačni susret s Ocem, bogatim milosrđem, ispunjava nas nadom i potiče nas na stalni predani rad na našem posvećenju i izgrađivanju pravednijeg i svijeta u kojem će biti više bratstva.
11.8.2019.

„U ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!“

Isus uvijek pruža ruku, uvijek nastoji podići, djelovati tako da ljudi ozdrave, da budu sretni, da susretne Boga. To je „umijeće praćenja“ koje karakterizira nježnost kojom pristupamo „svetome tlu drugoga“, dajući hodu „odmjeren i ohrabrujući [ritam], odražavajući našu bliskost i pogled pun poštivanja i suosjećanja koji ujedno ozdravlja, oslobađa i potiče rast u kršćanskom životu“ (isto, 169). I to čine ova dvojica apostola s bogaljem: gledaju ga, govore „pogledaj nas“, pružaju mu ruku, podižu ga i ozdravljaju.

To je ono što Isus čini sa svima nama. Mislimo na to kad prolazimo kroz teške trenutke, mislimo na to u trenucima grijeha, u trenucima žalosti. Tu je Isus koji nam kaže: „Pogledajte me: ovdje sam!“ Primimo Isusovu ruku i pustimo da nas podigne. Petar i Ivan nas uče da se ne uzdamo u sredstva, koja su također korisna, nego u pravo bogatstvo koje je odnos s Uskrslim. Mi smo, naime, kao što bi rekao sveti Pavao, „siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju“ (2 Kor 6, 10). Sve naše je Evanđelje, koje očituje snagu imena Isusova koji čini čuda.
7.8.2019.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr