Riječ Svetog Oca

Isus nas uči logici blizine s onima koji najviše trpe

Gospodin će, dakle, na svršetku svijeta razlučiti svoje stado i činit će to ne samo u ulozi pastira, nego također u ulozi ovaca s kojima se On poistovjetio. I pitat će nas: „Jesi li bio bar malo pastir poput mene?“ „Jesi li bio moj pastir, mene koji sam bio prisutan u tim ljudima koji su bili u potrebi ili si bio ravnodušan?“ Braćo i sestre, čuvajmo se logike ravnodušnosti, onoga što nam prvo padne na pamet a to je okrenuti glavu kad vidimo problem.

Sjetimo se prispodobe o dobrom Samarijancu. Onaj siromašni čovjek kojeg su razbojnici ranili, ostavili ležati na tlu polumrtva, bio je tamo sam. Prošao je neki svećenik, vidio i prošao dalje, okrenuo je pogled na drugu stranu. Prošao je levit, vidio i okrenuo glavu na drugu stranu. Jesam li ja, pred mojom braćom i sestrama u potrebi, ravnodušan kao taj svećenik, kao taj levit i okrećem pogled na drugu stranu? Bit ću suđen po tome: po tome kako sam se približio, po tome kako sam gledao Isusa prisutna u potrebitima. To je logika i to ne kažem ja, to kaže Isus: „To što ste učinili ovome ili onome meni ste učinili. I ono što niste učinili ovome ili onome niste učinili meni, jer sam ja bio tamo“. Neka nas Isus nauči toj logici, toj logici blizine, približavanju njemu, s ljubavlju, u onima koji najviše trpe.


Zamolimo Djevicu Mariju da nas nauči kraljevati u služenju. Majka Božja, uzeta u Nebo, primila je od svoga Sina kraljevsku krunu, jer ga je slijedila vjerno – ona je prva učenica – na putu Ljubavi. Učimo od nje već sada ulaziti u Božje kraljevstvo kroz vrata poniznog i velikodušnog služenja. I vratimo se kući samo s ovom rečenicom: „Ja sam bio tamo prisutan. Hvala“ ili: „Ti si me zaboravio“.
22.11.2020.

Djevica Marija – žena moliteljica

Marija prati u molitvi čitav Isusov život, sve do smrti i uskrsnuća; i na kraju nastavlja i prati prve korake Crkve koja se tek rađa (usp. Dj 1, 14). Marija moli s učenicima koji su prošli kroz sablazan križa. Moli s Petrom koji je podlegao strahu i plakao zbog grižnje savjesti. Marija je tamo, s učenicima, usred muškaraca i žena koje je njezin Sin pozvao da čine njegovu zajednicu. Marija ne predstavlja svećenika među njima, to ne! Majka Isusova je ta koja moli zajedno s njima, u zajednici, kao ona koja pripada zajednici. Moli s njima i moli za njih. I, iznova, njezina molitva prethodi budućnosti koja samo što se nije zbila: po Duhu Svetom postala je Majka Božja i po Duhu Svetom postaje Majka Crkve.

Moleći zajedno s Crkvom koja se rađa postaje Majka Crkve, prati učenike na prvim koracima Crkve u molitvi, iščekujući Duha Svetoga. U tišini, uvijek u tišini. Marijina je molitva tiha. U Evanđelju nam se prenosi samo jedna Marijina molitva: u Kani, kad moli svoga Sina za one siromašne ljude koji samo što se nisu osramotili na slavlju. Pa zamislimo samo to: slaviti svadbu i završiti je s mlijekom jer vina više nije bilo! Koja sramota! A ona? Moli i traži od Sina da riješi taj problem. Marijina je prisutnost sama po sebi molitva, a njezina prisutnost među učenicima na Posljednjoj večeri, iščekujući Duha Svetoga, je u molitvi. Tako Marija rađa Crkvu, ona je Majka Crkve. U Katekizmu se objašnjava: „U vjeri svoje ponizne službenice Božji dar – to jest Duh Sveti – nailazi na doček koji je očekivao od početka vremenâ“ (KKC, 2617).


U Djevici Mariji, prirodna ženska intuicija uzdignuta je njezinim jedinstvenim ujedinjenjem s Bogom u molitvi. Zato, čitajući Evanđelje, zamjećujemo da ona kao da ponekad nestaje da bi se zatim ponovno pojavila u ključnim trenucima: Marija je otvorena Božjem glasu koji vodi njezino srce, koji vodi njezine korake tamo gdje postoji potreba za njezinom prisutnošću. Tiha prisutnost majke i učenice. Marija je prisutna zato što je Majka, ali je prisutna također zato što je prva učenica, ona koja je najbolje naučila sve o Isusu. Marija nikada ne kaže: „Dođite, ja ću riješiti te stvari“, nego kaže: „Učinite ono što Vam bude rekao“, uvijek pokazujući prstom Isusa. Taj je stav tipičan za učenika, a ona je prva učenica: moli kao Majka i moli kao učenica.
18.11.2020.

Papa: "Ne budi sebičan, pruži ruku siromahu"

Mi ponekad mislimo da biti kršćanin znači ne činiti zlo i da se dobro sastoji u tome da se ne čini zlo. Ali ne činiti dobro nije dobro. Moramo činiti dobro, izići iz sebe samih i pogledati, pogledati one koji su u najvećoj potrebi. Toliko je gladi, također usred naših gradova, i mnogo puta ulazimo u tu logiku ravnodušnosti: siromah je ondje, a mi okrećemo glavu na drugu stranu. Pruži ruku siromahu: to je Krist. Neki kažu: „Ma ti svećenici, ti biskupi koji govore o siromasima, o siromašnima… Želimo da nam govore o vječnom životu!“. Gledaj, brate i sestro, siromašni su u središtu evanđelja; Isus je taj koji nas je naučio govoriti siromašnima, Isus je došao radih siromaha. Pruži ruku siromahu. Primio si toliko toga, a puštaš da tvoj brata i tvoja sestra umru od gladi?

Draga braćo i sestre, neka svatko kaže u svom srcu ono što nam Isus danas govori, neka ponovi u svome srcu: „Pruži ruku siromahu“. I Isus nam kaže još nešto: „Znaj, ja sam siromah“. Isus nam kaže ovo: „Ja sam siromah“.
15.11.2020.

Ustrajna molitva

Nauk Evanđelja jasan je: uvijek moramo moliti, čak i kad se sve čini uzaludnim, kad nam izgleda da je Bog gluh i nijem, kad nam se čini da gubimo vrijeme. Čak i ako se nebo zacrni, kršćanin ne prestaje moliti. Njegova molitva ide ruku pod ruku s vjerom. Vjera, u mnogim danima našeg života, može izgledati kao iluzija, besplodan napor. Ali, prakticiranje molitve znači prihvaćanje ovog napora. Brojni su svetci iskusili noć vjere i Božju šutnju, i bili su ustrajni.

U tim noćima vjere – tko moli, nikad nije sâm. Zapravo, Isus nije samo svjedok i učitelj molitve, On je više. Prihvaća nas u svojoj molitvi, tako da se možemo moliti u Njemu i po Njemu. To je djelo Duha Svetoga. Zbog toga nas Evanđelje poziva da molimo Oca u Isusovo ime. Sveti Ivan prenosi ove Gospodinove riječi: „Što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu“ (Iv 14, 13). Katekizam objašnjava da se „sigurnost da će nam molitva biti uslišana temelji na Isusovoj molitvi“ (KKC 2614). Daje krila koja je čovjekova molitva oduvijek željela posjedovati.
11.11.2020.

Apostolsko pismo u obliku „motu proprija“ „Authenticum Charismatis“

Razlučivanje crkvenosti i autentičnosti karizmi crkvena je odgovornost pastira partikularnih Crkava. Izražava se u pažljivoj brizi za sve oblike posvećenoga života, a posebno u ozbiljnoj zadaći procjenjivanja potrebe osnivanja novih ustanova posvećenoga života i novih družbi apostolskoga života.

Dolikuje odgovoriti na darove koje Duh pobuđuje u partikularnoj Crkvi, prihvaćajući ih velikodušno sa zahvaljivanjem, izbjegavajući pritom „da ne bi nesmotreno nastajale beskorisne ili za život nesposobne ustanove“ (Drugi vatikanski sabor, Dekret Perfectae caritatis, 19).

Zadaća je Apostolske Stolice pratiti pastire u procesu razlučivanja koje vodi do crkvenog priznavanja nove ustanove ili družbe dijecezanskog prava. Apostolska pobudnica Vita consecrata potvrđuje da životnost novih ustanova i družbi „treba procijeniti vlast Crkve, koja je nadležna za odgovorno ispitivanje kako bi se provjerila vjerodostojnost nadahnjujuće svrhe i izbjeglo pretjerano umnožavanje međusobno sličnih institucija, iz čega proizlazi rizik štetnog razbijanja u premale skupine“ (br. 12). Stoga nove ustanove posvećenoga života i nove družbe apostolskoga života moraju službeno biti priznate od Apostolske Stolice, kojoj jedino pripada konačni sud. 
1.11.2020.

Evanđeoska blaženstva su put svetosti

Draga braćo i sestre, izabrati čistoću, krotkost i milosrđe; izabrati pouzdati se u Gospodina, u siromaštvo duha i u nevoljama; zalagati se za pravdu i mir – sve to znači ići protiv struje u odnosu na mentalitet ovoga svijeta, u odnosu na kulturu posjedovanja, besmislene zabave, nadutosti prema najslabijima. Taj su evanđeoski put prošli sveti i blaženi. Današnja svetkovina, na koju slavimo sve svete, podsjeća nas na osobni i sveopći poziv na svetost i nudi nam sigurne uzore na tome putu koji svaki pojedini od nas mora proći osobno i neponovljivo.

Sjetimo se samo neiscrpne raznolikosti darova i konkretnih života svetaca i svetica: nisu jednaki, svaki ima vlastitu osobnost i razvio je svoj život u svetosti prema vlastitoj osobnosti. Svaki od nas može to učiniti, ići tim putem. Krotkost, krotkost, molim vas, i ići ćemo prema svetosti.


Ta nebrojena obitelj vjernih Kristovih učenika ima Majku, Djevicu Mariju. Častimo je pod naslovom Kraljica svih svetih, ali je ona prije svega Majka koja svakoga od nas uči prihvaćati i slijediti njezinog Sina. Neka nam ona pomogne gajiti želju za svetošću, kročeći putem blaženstava.
1.11.2020.

Isus – čovjek molitve

Zato ako se, dok navečer molimo, osjećamo klonulo i prazno, ako nam se čini da je život bio potpuno beskoristan, u tome trenutku moramo moliti da Isusova molitva postane također naša. „Danas ne mogu moliti, ne znam što ću: jednostavno ne mogu, nedostojan/nedostojna sam“. U tome se trenutku potrebno povjeriti njemu da moli za nas. U tom je trenutku on pred Ocem i moli za nas, on je zagovornik; pokazuje Ocu rane, za nas. Vjerujmo u to! Ako imamo vjere, tada ćemo čuti glas s neba, snažniji od onoga koji se uzdiže iz dna našega bića i čut ćemo taj glas koji šapuće riječi nježnosti: „Ti si miljenik Božji, ti si sin, ti si radost Oca nebeskog“.

Upravo za nas, za svakoga od nas odjekuje Očeva riječ: čak i ako nas svi odbace, čak i da smo grešnici najgori od svih. Isus nije sišao u Jordan zbog samoga sebe, nego zbog svih nas. Cio je Božji narod dolazio na Jordan moliti, tražiti oproštenje i primiti krst pokore. I kako reče jedan teolog, Jordanu su hrlili „gole duše i bosih nogu“. Takva je poniznost. Za molitvu je potrebna poniznost. Otvorio je nebesa, kao što je Mojsije raskrilio vode Crvenog mora kako bismo svi mogli iza njega proći po suhom. Isus nam je darovao svoju vlastitu molitvu koja je njegov dijalog ljubavi s Ocem. Dao nam ju je kao sjeme Trojstva, koje želi zaživjeti u našim srcima. Prihvatimo je! Prihvatimo taj dar, dar molitve. Uvijek s njim. I nećemo pogriješiti.
28.10.2020.

Dva bitna stožera za vjernike svih vremena

U današnjem Evanđelju Isus nam još jednom pomaže poći do živog vrela iz kojeg izvire Ljubav. A taj je izvor sâm Bog kojega treba ljubiti u zajedništvu koje nitko i ništa ne može raskinuti. U zajedništvu koje je dar za koji svaki dan treba moliti, ali i osobno predano zalaganje da u svome životu ne postanemo robovima idola ovoga svijeta. A potvrda jesmo li na putu obraćenja i svetosti uvijek je ljubav prema bližnjemu. U ovome se sastoji ta provjera: ako kažem „ljubim Boga“, a ne ljubim svoga bližnjega, to ne ide. Ljubim li Boga pokazujem time što ljubim bližnjega. Sve dok bude ijednog brata ili sestre kojima zatvaramo srce bit ćemo daleko od toga da budemo učenici onako kako Isus od nas traži. Ali njegovo božansko milosrđe ne daje nam da se obeshrabrimo, već nas, naprotiv, poziva da svaki dan započnemo iznova dosljedno živjeti evanđelje.

Neka nam zagovor Presvete Marije otvori srca da prigrlimo tu „veliku zapovijed“, dvostruku zapovijed ljubavi, u kojoj je sažet sav Božji zakon i o kojoj ovisi naše spasenje.
25.10.2020.

Molitva psalama (2)

Kad se molimo, sve dobiva „na težini“. To je zanimljivo u molitvi: možda započinjemo s nečim naizgled neznatnim, ali u molitvi ta stvar zadobiva na važnosti, dobiva na težini, kao da je Bog uzima u ruku i preoblikuje je. Najgore služenje koje se može pružiti Bogu, a i čovjeku, jest moliti umorno i bezvoljno, po navici. Moliti kao papige. Ne, to ne, moli se srcem. Molitva je središte života. Ako postoji molitva, brat, sestra, pa čak i neprijatelj također postaju važni. Ima jedna drevna izreka prvih kršćanskih monaha koja ovako kaže: „Blago monahu koji, nakon Boga, sve ljude promatra kao Boga“ (Evagrije Pontski, Traktat o molitvi, br. 123). Tko se klanja Bogu, voli njegovu djecu. Tko poštuje Boga, poštuje i ljudska bića.

Zato molitva nije umirujuće sredstvo za ublažavanje životnih tjeskoba; odnosno, u svakom slučaju, takva molitva sigurno nije kršćanska. Molitva, radije, u svakome od nas jača duh odgovornosti. Jasno to vidimo u molitvi Očenaš, kojoj je Isus poučio svoje učenike.
21.10.2020.

Papa: Plaćajmo poreze i budimo svjedoci evanđelja

U ovoj Isusovoj rečenici ne nalazimo samo kriterij razlikovanja između političkog i vjerskog područja, nego se pojavljuju jasne smjernice za poslanje vjernikâ svih vremena, pa i za nas danas. Plaćanje poreza obaveza je građana, kao i poštivati pravedne zakone države. Istodobno, potrebno je potvrditi da Bogu u ljudskom životu i u povijesti pripada prvo mjesto, poštujući Božje pravo na ono što mu pripada.

Otud i poslanje Crkve i kršćana: govoriti o Bogu i svjedočiti ga muškarcima i ženama svoga vremena. Svaki je od nas krštenjem pozvan biti živa prisutnost u društvu, prodahnjujući ga Evanđeljem i vitalnom limfom Duha Svetoga. Riječ je o tome da se trebamo zalagati ponizno i u isti mah odvažno, dajući vlastiti doprinos izgrađivanju civilizacije ljubavi, gdje vladaju pravda i bratstvo.

Neka Presveta Marija pomogne svima da se klone svakog licemjerja i budu pošteni i konstruktivni građani. I neka podrži nas Kristove učenike u poslanju svjedočenja da je Bog središte i smisao života.
18.10.2020.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr