Riječ Svetog Oca

"Nada ne razočarava" (usp. Rim 5, 1-5)

Mir koji nam daje i jamči Gospodin ne treba shvaćati kao odsutnost brigâ, razočaranjâ, oskudicâ, razlogâ trpljenja. Kad bi tomu bilo tako, čak i kad bi nam pošlo za rukom živjeti u miru, taj bi trenutak brzo prošao i neizbježno bismo zapali u malodušnost. Mir koji izvire iz vjere je međutim dar: to je milost koja nam daje iskusiti da nas Bog ljubi i da je uvijek uz nas, da nas ne ostavlja same ni jedan jedini trenutak u našem životu. I to, kao što kaže Apostol, rađa strpljivost, jer znamo da, i u najtežim i najburnijim trenucima, Gospodinovo milosrđe i dobrota su veći od svega i ništa nas neće istrgnuti iz njegovih ruku i zajedništva s Njim.
15.2.2017.

Nova pravednost u duhu ljubavi i milosrđa

Kao što se do ubojstva dolazi preko uvreda tako se do preljuba dolazi preko posesivnih namjera muškarca u vezi žene koja nije njegova. Preljub, kao i krađa, korupcija i svi ostali grijesi, rađaju se najprije u našem srcu, i kada se jednom u srcu donese pogrešan izbor, onda se ostvaruje u konkretnom ponašanju. A Isus kaže: tko god s požudom pogleda ženu koja nije njegova, već je s njome učinio preljub u srcu, taj je na putu prema preljubu. Razmislimo malo o tome: o zlim mislima koje dolaze u tome duhu. Isus, zatim, svojim učenicima kaže da se ne zaklinju jer je zaklinjanje znak nesigurnosti i dvoličnosti ljudskih odnosa. Instrumentalizira se Božji autoritet kako bi se davalo jamstvo za naše ljudske poslove. Pozvani smo radije među nama, u našim obiteljima i zajednicama uspostavljati ozračje jasnoće i međusobnog povjerenja, tako da nas drugi mogu smatrati iskrenim bez pribjegavanja višim intervencijama kako bi nam se povjerovalo. Nepovjerenje i uzajamno sumnjičenje uvijek ugrožavaju vedrinu!
12.2.2017.

Poruka pape Franje za korizmu 2017.

Lazar nas uči da je druga osoba dar. Ispravan odnos s osobama sastoji se u tome da prepoznamo sa zahvalnošću njihovu vrijednost. I siromah na bogataševim vratima nije neugodna smetnja, već poziv na obraćenje i promjenu života. Ta nas prispodoba ponajprije poziva da otvorimo vrata svoga srca drugome, jer svaka osoba je dar, bilo da je to naš susjed ili pak nepoznati siromah. Korizma je pogodno vrijeme da otvorimo vrata svakoj osobi u potrebi i prepoznamo u njemu ili njoj Kristovo lice. Svaki od nas susreće takve ljude u svom svakodnevnom životu. Svaki život koji susrećemo je dar koji zaslužuje prihvaćanje, poštivanje i ljubav. Božja nam riječ pomaže otvoriti oči da prihvatimo i ljubimo život, prije svega kad je ovaj slab i ranjiv. A da bismo to mogli nužno je uzeti ozbiljno i ono što nam Evanđelje kazuje o bogatašu.
9.2.2017.

Nada – izvor uzajamne utjehe i mira (1 Sol 5, 14-18)

Treba nositi, nositi slabost drugih. To svjedočanstvo, zatim, ne ostaje zatvoreno unutar granica kršćanske zajednice: odzvanja u svoj svojoj snazi i vani, u društvenoj i građanskoj sredini, kao poziv da se ne grade zidovi, već mostovi, da se na zlo ne uzvraća zlom, da se zlo pobjeđuje dobrom, na uvredu odgovara opraštanjem – kršćanin nikada ne smije reći: platit ćeš ti meni!, nikada; to nije kršćanska gesta; uvreda se pobjeđuje opraštanjem –, da se živi u miru sa svima. To je Crkva! I to je ono što čini kršćanska nada, kad poprima crte odlučnosti i ujedno nježne ljubavi. Ljubav je snažna i nježna. Lijepo je to! Tako možemo shvatiti da mi ne učimo sami nadati se. Nitko ne može sam naučiti nadati se. To nije moguće. Nada, da bi jačala, nužno treba "tijelo", u kojem se razni članovi uzajamno podupiru i oživljavaju. To dakle znači da, ako se nadamo, to je zato što su nas mnoga naša braća i sestre naučili nadati se i održavali živom svoju nadu. A među njima se ističu mali, siromašni, jednostavni, marginalizirani. 
8.2.2017.

Svjetlo vjere ne smijemo zadržati za sebe

Naše ponašanje u dobru i zlu, naime, ostavlja traga na drugima. Imamo stoga dužnost i odgovornost za taj dar koji smo primili: svjetlo vjere, koje je u nama po Kristu i djelovanju Duha Svetoga, ne smijemo zadržati za sebe kao da je to naše vlasništvo. Pozvani smo naprotiv učiniti da ono svijetli u svijetu, darivati ga drugima po dobrim djelima. Koliko samo svijet treba svjetlo evanđelja, koje preporađa, liječi, jamči spasenje onome tko ga prihvati! To svjetlo moramo nositi svojim dobrim djelima. Svijetlo naše vjere dijeljenjem se ne gasi, već se pojačava. No može nestati ako ga ne hranimo ljubavlju i karitativnim djelima. 
5.2.2017.

Kaciga spasenja (1 Sol 5, 4-11)

Takva je kršćanska nada: biti siguran da sam na putu prema nečemu što jest, a ne nečemu što ja želim da bude. To je kršćanska nada. Kršćanska nada je očekivanje nečega što se već ispunilo i što će se sigurno ostvariti za svakog od nas. I naše uskrsnuće i uskrsnuće naših dragih koji su preminuli, dakle, nije nešto što će se moći ili se neće moći dogoditi, već je to sigurna stvarnost, jer je ukorijenjena u događaj Kristova uskrsnuća. Nadati se, dakle, znači naučiti živjeti u očekivanju, naučiti živjeti u očekivanju i pronaći život. Kad žena shvati da je trudna, svaki dan uči živjeti u iščekivanju da vidi pogled tog djeteta koje će doći. Tako i mi moramo živjeti i učiti iz tih ljudskih očekivanja i živjeti u očekivanju da gledamo Gospodina, da susretnemo Gospodina. To nije lako, ali se uči: živjeti u iščekivanju. Nadati se znači i podrazumijeva ponizno srce, siromašno srce. Samo siromah zna čekati. Tko je već pun sebe i svojih dobara, ne umije staviti svoje povjerenje ni u kog drugog doli u sebe samog.
1.2.2017.

Siromasi duhom

Siromah duhom je onaj kršćanin koji se ne pouzdaje u sebe samog, u svoja materijalna bogatstva, ne oslanja se na vlastito mišljenje, nego s poštovanjem sluša i rado se priklanja odlukama drugih. Da u našim zajednicama ima više siromaha duhom, manje bi bilo podjela, suprotstavljanja i polemika! Poniznost, kao i ljubav, je bitna krepost za suživot u kršćanskim zajednicama. Siromasi, u ovom evanđeoskom smislu, su oni koji čuvaju budnim cilj Kraljevstva nebeskog i daju nazrijeti da se njegov predokus može osjetiti u bratskoj zajednici, u kojoj se daje prednost dijeljenju pred posjedovanjem. To sam želio istaknuti: dati prednost dijeljenju pred posjedovanjem. Uvijek imati otvoreno srce i ruke (čini gestu), a ne zatvorene (čini gestu). Kad je srce zatvoreno (čini gestu) to je uskogrudno srce: ni ne zna kako ljubiti. Kad je srce otvoreno (čini gestu) tada ide putom ljubavi.
29.1.2017.

Judita: hrabrost jedne žene daje nadu narodu

Draga braćo i sestre, nikada ne postavljajmo uvjete Bogu i pustimo naprotiv da nada pobijedi naše strahove. Uzdati se u Boga znači ući u njegove namjere ne tražeći ništa, također prihvaćajući da njegovo spasenje i njegova pomoć dođu do nas na drugačiji način od naših očekivanja. Molimo se Gospodinu za život, zdravlje, ljubav, sreću; i ispravno je to činiti, ali sa sviješću da Bog može izvesti život također iz smrti, da je moguće iskusiti mir čak i u bolesti, i da može biti vedrine i u samoći i blaženstva također u suzama. Nismo mi ti koji možemo učiti Boga što mu je činiti, ono što nama je potrebno. On to zna bolje od nas, i moramo se uzdati u njega, jer su njegovi putovi i njegove misli drukčiji od naših.
25.1.2017.

Gospodin nam se objavljuje u našem svakodnevnom životu

Isusovo kraljevstvo ne uključuje uspostavu nove političke moći, već ispunjenje saveza između Boga i njegova naroda, čime će započeti razdoblje mira i pravde. Kako bi sklopio taj savez s Bogom, svatko je pozvan obratiti se i promijeniti svoj način razmišljanja i življenja. Ovo je važno: obratiti se ne znači samo promijeniti način života, već i način razmišljanja. To je preobrazba misli. Ne radi se o mijenjaju odjeće, već o mijenjanju navikâ! Ono po čemu se Isus razlikuje od Ivana Krstitelja je stil i način. Isus odlučuje biti putujući prorok. Ne čeka ljude, već im ide ususret. Isus je uvijek na putu! Njegovi prvi misionarski izlasci događaju se uz obalu Galilejskog jezera, u dodiru s mnoštvom, napose ribarima. Tu Isus ne samo da naviješta dolazak kraljevstva Božjega, već traži one koje će pridružiti svome djelu spasenja. 
22.1.2017.

Papino pismo mladima za nadolazeće Redovito zasjedanje biskupske sinode, u listopadu 2018.

Podsjetio bih vas također na riječi koje je Isus jednom rekao učenicima koji ga upitaše: "Učitelju [...] gdje stanuješ"; odgovorio im je: "Dođite i vidite" (Iv 1,38). Isus vas gleda i poziva Vas da idete s njime. Dragi mladi, jeste li primijetili taj pogled koji vam je upućen? Jeste li čuli taj glas? Jeste li osjetili potrebu da poduzme takav put? Siguran sam da, unatoč buci i zbrci koje u svijetu naizgled prevladavaju, ovaj poziv i dalje odjekuje u dubini vašeg srca kako bi se otvorili punini radosti. To će biti moguće dotle, da ćete uz stručne vodiče, naučiti kako poduzeti proces razlučivanja kako biste otkrili Božji plan u svom životu. Čak i kad je putovanje neizvjesno i padnete, Bog, bogat milosrđem, protegnut će svoju ruku i podići vas. 
19.1.2017.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr