Riječ Svetog Oca

Poruka pape Franje za 26. Svjetski dan bolesnika (11. veljače 2018.)

Isus je Crkvi ostavio na dar svoju moć ozdravljanja: "A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: [...] na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro" (Mk 16, 17-18). U Djelima apostolskim čitamo opis ozdravljenjâ po Petrovim (usp. Dj 3, 4-8) odnosno Pavlovim rukama (usp. Dj 14, 8-11). Poslanje Crkve odgovor je na taj Isusov dar, jer ona zna da mora bolesnicima donositi isti pogled pun nježnosti i samilosti svojega Gospodina. Pastoral djelatnika u zdravstvu jest i uvijek će biti nužna i bitna zadaća, koju svi trebaju ostvarivati s novim zanosom, od župnih zajednica pa sve do najvrsnijih zdravstvenih ustanova. Ne smijemo pritom zaboraviti ljubav i ustrajnost kojom brojne obitelji skrbe za svoju djecu, roditelje i rođake koji su kronični bolesnici ili teški invalidi. Skrb koju se pruža u obitelji izvanredno je svjedočanstvo ljubavi prema ljudskom biću i treba je na odgovarajući način priznati i pratiti odgovarajućim politikama. Zbog toga liječnici i zdravstveno osoblje, svećenici, Bogu posvećene osobe i volonteri, obitelji i svi oni koji skrbe za bolesnike sudjeluju u tom crkvenom poslanju. Riječ je o zajedničkoj odgovornosti koja obogaćuje vrijednost svakodnevnog služenja svakog pojedinca.
14.12.2017.

Zašto ići nedjeljom na misu?

Što možemo odgovoriti onima koji kažu da ne treba ići na misu, čak ni nedjeljom, zato što je važno živjeti dobro, ljubiti bližnjega? Istina je da se kvaliteta kršćanskog života mjeri time koliko smo sposobni ljubiti, kao što je Isus rekao: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budite imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13, 35); ali kako možemo provoditi u djelo evanđelje ako ne crpimo potrebnu snagu da to učinimo, iz nedjelje u nedjelju, na neiscrpnom vrelu euharistije? Ne idemo na misu zato da dadnemo nešto Bogu, nego da primimo od Njega ono što stvarno trebamo. Na to nas podsjeća molitva Crkve, koja se ovako obraća Bogu: "Tebi nije naša hvala potrebna, ali je tvoj dar što smo ti zahvalni; po našim hvalospjevima ti ne bivaš veći nego mi stječemo milost spasenja" (Rimski misal, Opće predslovlje IV). Zaključno, zašto ići na misu nedjeljom? Nije dovoljno odgovoriti da je to zapovijed Crkve; istina, to pomaže da se sačuva njezinu vrijednost, ali samo po sebi nije dovoljno. Mi kršćani moramo sudjelovati na nedjeljnoj misi jer samo Isusovom milošću, njegovom živom prisutnošću u nama i među nama, možemo provoditi u djelo njegovu zapovijed i tako biti njegovi vjerodostojni svjedoci.
13.12.2017.

Otvoriti putove nade u pustinji suhih srca

Gore i brežuljci koje treba spustiti su oholost, obijest i bahatost. Gdje je oholost, gdje je bahatost, gdje je obijest tamo ne može ući Gospodin jer to je srce puno oholosti, bahatosti i obijesti. Zato moramo smanjiti oholost. Moramo usvojiti stavove blagosti i poniznosti, ne istresati se na druge, slušati druge, govoriti blago i na taj način pripremati dolazak našeg Spasitelja, koji je krotka i ponizna srca (usp. Mt 11, 29). Od nas se zatim traži da uklonimo sve prepreke kojima smo onemogućili naše jedinstvo s Gospodinom: "Što je neravno, nek' se poravna, strmine nek' postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina – kaže Izaija – i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila" (40, 4-5). Ta se djela, međutim, moraju činiti s radošću, jer imaju za cilj pripremiti Isusov dolazak. Kada čekamo kod kuće posjet drage osobe, sve pripremamo pažljivo i s radošću. Na isti se način želimo pripremiti za dolazak Gospodinov: brižno ga svakodnevno čekati kako bi nas on ispunio svojom milošću kada dođe. Spasitelj kojeg čekamo može preobraziti naš život svojom milošću, snagom Duha Svetoga, snagom ljubavi. Duh Sveti, naime, ulijeva u naša srca Božju ljubav, neiscrpan izvor čišćenja, novoga života i slobode. Djevica je Marija živjela puninu te stvarnosti dopuštajući da bude "krštena" Duhom Svetim koji ju je ispunio svojom snagom. Ona, koja je pripremila Kristov dolazak čitavim svojim bićem, neka nam pomogne slijediti njezin primjer i neka upravlja naše korake ususret Gospodinu koji dolazi.
10.12.2017.

Poruka pape Franje za 55. Svjetski dan molitve za duhovna zvanja, 22. travnja 2018.

Radost evanđelja, koja nas otvara susretu s Bogom i braćom, ne trpi naše sporosti i lijenosti. Neće nam dotaknuti srce ako budemo i dalje pogledavali kroz prozor pod izgovorom da čekamo pravo vrijeme i ako upravo danas ne preuzmemo na sebe rizik donošenja odluke. Pozvani smo danas! Kršćanska misija je za sadašnji čas! Svaki od nas je pozvan – bilo na laički život u braku, bilo na svećenički život u zaređenoj službi ili pak na život posebnog posvećenja – kako bi, ovdje i sada, postao Gospodinovim svjedokom. Ovo "danas" koje je proglasio Isus jamči nam da Bog nastavlja "silaziti" da spasi našu ljudsku obitelj i da nas učini dionicima svoga poslanja. Gospodin nastavlja pozivati ljude na život s njim i da ga slijede u odnosu posebne blizine, da služe njemu samom. Lijepo je – i velika je to milost – biti potpuno i zauvijek posvećeni Bogu i služenju braći. Gospodin i dalje poziva da ga slijedimo. Ne smijemo čekati da budemo savršeni kako bismo odgovorili svojim velikodušnim "da", niti se bojati svojih ograničenja i svojih grijeha. Moramo naprotiv otvoriti svoja srca Gospodinovu glasu. Moramo slušati taj glas, prepoznati naše osobno poslanje u Crkvi i svijetu, i naposljetku živjeti ga u današnjem času koji nam Bog daje.
8.12.2017.

Apostolsko putovanje u Mjanmar i Bangladeš

Htio sam, i u ovom slučaju, izraziti blizinu Krista i Crkve narodu koji je trpio zbog sukoba i represija a koji se sada polako kroči prema novoj slobodi i miru. To je narod u kojem je budistička religija duboke ukorijenjena, sa svojim duhovnim i etičkim načelima i gdje su kršćani prisutni kao malo stado i kvasac Božjeg kraljevstva. Tu živu i gorljivu Crkvu rado sam utvrdio u vjeri i zajedništvu u susretu s biskupima te zemlje i na dva euharistijska slavlja. Prvo je održano na velikom sportskom prostoru u središtu Yangona, a Evanđelje toga dana je podsjetilo da su progoni zbog vjere u Isusa nešto normalno za njegove učenike, kao prigoda za svjedočenje, ali da „ni vlas im s glave neće propasti" (usp. Lk 21, 12-19). Druga misa, posljednji čin posjeta Mjanmaru, bila je posvećena mladima: to je znak nade i poseban dar Djevice Marije, u katedrali koja nosi njezino ime. Na licima tih mladih, punih radosti, vidio sam budućnost Azije: budućnost koja neće biti budućnost onih koji izrađuju oružje, već onih koji šire bratstvo. U znaku nade bio je i čin blagoslova kamena temeljaca šesnaest crkava, sjemeništa i nuncijature: ukupno osamnaest!
6.12.2017.

Biti budni i čekati Gospodina

Budna je osoba ona koja u buci ovoga svijeta ne dopušta da je preplavi rastresenost i površnost, nego živi svjesno i u punini, brine se prije svega za druge. Tim stavom postajemo svjesni suza i potreba bližnjih te možemo prihvatiti također njihove ljudske i duhovne sposobnosti i darove. Budna se osoba okreće zatim također svijetu, nastojeći se suprotstaviti ravnodušnosti i okrutnosti koje su prisutne u njemu i radovati se blagu ljepote koje također postoji i koje se mora čuvati. Trebamo imati pogled razumijevanja kako bismo prepoznali bilo bijedu i siromaštvo pojedinaca i društva bilo skriveno blago u malim svakodnevnim stvarima, upravo tamo gdje nas je Gospodin stavio. Osoba koja bdije je ona koja prihvaća poziv na bdjenje, a to znači ne dopustiti da nas svlada san obeshrabrenosti, nedostatka nade, razočaranja i koja istodobno odbacuje traženje mnogih ispraznosti kojima obiluje svijet i kojima se često žrtvuje osobno i obiteljsko vrijeme i spokoj. To je bolno iskustvo Izraelskog naroda o kojem nam govori Izaija: izgledalo je kao da je Bog ostavio svoj narod da odluta s njegovih putova (usp. 63, 17), ali to je bila posljedica nevjernosti samoga naroda (usp. 64, 4b). I mi se često nalazimo u toj situaciji nevjernosti Gospodinu pozivu: On nam pokazuje dobar put, put vjere, put ljubavi, ali mi tražimo svoju sreću negdje drugdje. Biti oprezni i budni su preduvjeti da prestanemo „lutati daleko od Gospodinovih putova", izgubljeni u svojim grijesima i nevjerama; budnost i opreznost su uvjeti da Bog uđe u naš život kako bi mu vratio smisao i vrijednost svojom prisutnošću punom dobrote i nježnosti. Presveta Marijo, uzore iščekivanja Boga i primjeru budnosti, vodi nas ususret svojemu sinu Isusu, oživljujući našu ljubav prema Njemu.
3.12.2017.

Migranti i izbjeglice – muškarci i žene u potrazi za mirom

Pružiti tražiteljima azila, izbjeglicama, migrantima i žrtvama trgovine ljudima priliku da pronađu mir koji traže zahtijeva strategiju koja objedinjuje u sebi četiri djelovanja: primiti, zaštititi, promicati i integrirati.[12] "Primiti" doziva u svijest potrebu širenja pravnih putova za ulazak i da se više migrante i izbjeglice ne tjera prema zemljama gdje ih očekuju progoni i nasilje. To također traži da se naša briga o nacionalnoj sigurnosti dovede u ravnotežu sa zaštitom temeljnih ljudskih prava. Sveto pismo nas podsjeća: "Gostoljublja ne zaboravljajte: njime neki, i ne znajući, ugostiše anđele!".[13] "Zaštititi" se tiče naše dužnosti da prepoznamo i branimo nepovredivo dostojanstvo onih koji bježe od stvarnih opasnosti u potrazi za azilom i sigurnošću, te da spriječimo njihovo izrabljivanje. Tu posebno mislim na žene i djecu koji se nalaze u situacijama u kojima su više izloženi opasnostima i zlouporabama koje mogu čak ići dotle da ih se pretvori u roblje. Bog ne diskriminira: "Jahve štiti tuđince, sirote i udovice podupire".[14]


29.11.2017.

Kriteriji za ulazak u Božje kraljevstvo

Kralj udaljuje one kojima se u svom životu nisu brinuli za potrebe braće. I oni ostaju iznenađeni i pitaju: "Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?" (r. 44). Time hoće reći: "Da smo te vidjeli, sigurno bismo ti pomogli!". Ali kralj će odgovoriti: "što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste" (r. 45). Na kraju našega života bit će nam suđeno prema ljubavi, to jest prema našoj konkretnoj ljubavi i služenju Isusu u najmanjoj i najpotrebitijoj braći. Onaj prosjak, onaj potrebiti koji pruža ruku je Isus; onaj bolesnik kojeg moram posjetiti je Isus; onaj zatvorenik je Isus; onaj gladni čovjek je Isus. Mislimo na to. Isus će na kraju vremena doći suditi svim narodima, ali k nama dolazi svaki dan, na najrazličitije načine, i moli nas da ga primimo. Neka nam Djevica Marija pomogne da susrećemo i prihvaćamo Isusa u njegovoj Riječi i Euharistiji, i istodobno u braći i sestrama koji trpe glad, bolest, tlačenje i nepravdu. Neka ga naša srca prime u našem sadašnjem životu, kako bi On nas primio u vječnost njegova Kraljevstva svjetla i mira.
26.11.2017.

Misa je spomen-čin Kristova vazmenog otajstva

Svako slavlje Euharistije je zraka onog sunca bez zalaska koje je uskrsli Isus. Sudjelovati na misi, osobito nedjeljom, znači ući u pobjedu Uskrslog, biti obasjani njegovom svjetlošću, osjetiti kako nam se grudima razlijeva njegova toplina. Duh Sveti nas po euharistijskom slavlju čini dionicima božanskog života koji je kadar preobraziti čitavo naše smrtno biće. U svom prijelazu iz smrti u život, iz vremena u vječnost, Gospodin Isus vodi i nas zajedno s Njime činiti Pashu. Na misi se čini Pasha. Mi smo na misi s Isusom, umrlim i uskrslim i on nas vuče naprijed, u vječni život. Na misi se sjedinjujemo s Njim. Štoviše, Krist živi u nama i mi živimo u njemu, kako kaže sveti Pavao: "S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene" (Gal 2, 19-20). Njegova nas krv, naime, oslobađa od smrti i straha od smrti. Oslobađa nas ne samo od vlasti tjelesne smrti, nego od duhovne smrti koja je zlo, grijeh, koja nas snađe svaki put kad postanemo žrtve vlastitoga ili tuđega grijeha. I tada je naš život onečišćen, gubi ljepotu, gubi smisao, vene. Krist nam, naprotiv, vraća život; Krist je punina života, a kad se suočio sa smrću uništio ju je jednom zasvagda: "uskrsnuvši od mrtvih smrt uništi, život obnovi" (Četvrta euharistijska molitva). Kristov Vazam je konačna pobjeda nad smrću, jer je On svoju smrt pretvorio u najviši čin ljubavi. Umro je iz ljubavi! A u euharistiji On nam želi prenijeti tu vazmenu, pobjedničku ljubav. Ako je primamo s vjerom, mi također možemo uistinu ljubiti Boga i bližnjega, možemo ljubiti kao što je On nas ljubio, dajući živo
22.11.2017.

Bog je gospodar pun ljubavi i nježnosti

Važno je imati ispravnu sliku o Bogu. Ne smijemo misliti da je On zao, okrutan i strog gospodar koji nas želi kazniti. Ako je u nama ta pogrješna predodžba o Bogu, naš život neće moći biti plodan, jer ćemo živjeti u strahu i on nas neće dovesti ni do čega konstruktivnoga; štoviše, strah nas paralizira, uništava. Pozvani smo razmišljati kako bismo otkrili koja je doista naša slika o Bogu. Već u Starome zavjetu On se objavio kao "Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću" (Izl 34, 6). A Isus nam je uvijek pokazivao Boga koji nije strogi i netolerantni gospodar, već gospodar pun ljubavi, nježnosti, otac pun dobrote. Zato možemo i moramo imati beskrajno pouzdanje u Njega.
19.11.2017.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr