Kardinalova homilija prigodom 17. obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića

11.3.2019.



 Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup metropolit zagrebački

Homilija prigodom 17. obljetnice smrti sluge Božjega kardinala Franje Kuharića

Zagreb, katedrala, 11. ožujka 2019. godine.

Liturgijska čitanja: Lev 19,1-2.11-18; Mt 25, 31-46

 
Draga braćo i sestre!

1. Nalazimo se u godini spomena 100. obljetnice rođenja sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, rođenoga 15. travnja 1919. godine, u Gornjem Pribiću. Gospodin je htio da na, ovu, 17. obljetnicu njegove smrti čujemo i razmatramo Božju riječ o svetosti i o ljubavi prema bližnjima; riječ koja sažima život našega Kardinala i po svjedočanstvu njegova života postaje bližom našem poslanju i našoj vjerničkoj svakodnevici na korizmenom putu.
Slavlja i molitve na obljetnicu smrti pomažu nam da, unatoč vremenskoj udaljenosti, ne prestanemo obnavljati blizinu s uporištima. Tako je i ovo slavlje novi poticaj da unutar svoje crkvene obitelji razmotrimo što je živo kardinal Kuahrić, što trebamo pamtiti i prenositi drugima, što ne smijemo zaboraviti; što čitati i slušati u svjetlu sadašnjih pitanja.

Sveti budite! Tako glasi Božji početni poziv koji je iz Knjige Levitskoga zakonika upućen izabranom narodu i svakomu od nas. U današnjem se jezičnom smislu svetim smatra čovjek koji je živio primjernim krjeposnim životom, s ovoga svijeta prešao u nebeski život, i kao takav, ako ga se zazove s vjerom, može izmoliti milosti. Svetost dolazi od povezanosti i suradnje s Bogom, a očituje se u konkretnom ponašanju koje nam je u današnjem čitanju predstavljeno u četiri cjeline, poput pjesme s četiri kitice između kojih se ponavlja pripjev: Ja sam Gospodin!
Lijepo je što nam je o tom dijelu Levitskoga zakonika ostao zapis kardinala Kuharića. Tumačeći pozvanost na svetost svakoga od nas, on povezuje taj odlomak sa završetkom Isusova Govora na gori koji završava riječima: »Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski«. (Mt 5, 48) Kardinal nastavlja: »Ako je čovjek stvoren na sliku Božju, onda je pozvan nužno i na svetost života da dobrotom, pravednošću, milosrđem i ljubavlju bude odraz Božje svetosti« (Kardinal Franjo Kuharić, S Bogom licem u lice. Razmišljanja o čovjeku, Glas Koncila, Zagreb 2002., str. 131-132).
 
2. Premda tekst Levitskoga zakonika dolazi iz drevnih vremena, zadivljuje njegova suvremenost. Naime, svetost je usko povezana s odnosom prema Bogu i s očitovanjem ljubavi prema bližnjemu. Svaki od četiriju odlomaka naznačuje kakvo ne smije biti ponašanje čovjeka koji vjeruje u Boga; što je nespojivo s našom vjerom i s prihvaćanjem Gospodina. I baš tu otkrivamo iznimno dragocjene poticaje za život Crkve i hrvatskoga društva.

Na prvom je mjestu neprihvatljivost krađe, laganja i varanja, a taj je grijeh usko povezan s lažnim pozivanjem na Božje ime. Krađa, laž i varanje oskvrnuće je Božjega imena. Osjećamo koliko nam je potrebna privrženost istini, zalaganje za istinu, jer Crkvu i društvo više od svega razara laž.
Početak svih zala dolazi od Sotone koji je Otac laži. I ako pogledamo nosive točke sadašnjega trenutka našega naroda, lako ćemo vidjeti koliko teškoća zadaje nepoštivanje istine, nepročišćenost istinom i nezauzimanje za istinu.
Kardinalu Franji u srcu je bila čežnja za istinom. On ju je pronašao u Bogu, Stvoritelju i Spasitelju. Isticao ju je kao neizostavnu u odnosu prema konačnom smislu života i prema savjesti. Posebno mu je bilo stalo do istine o povijesnim događajima koji su opterećivali hrvatski narod, a što se odražavalo u odnosu prema blaženom Alojziju Stepincu.

Tako je neposredno pred slom komunističke diktature (od kojega će se ove godine napuniti trideset godina), 10. veljače 1989. godine, ovdje u prvostolnici rekao: »Mlade generacije žele sigurno pravedniji, slobodniji, čovječniji svijet, ali takav se svijet može graditi na istini. Zato se postavlja i pitanje o povijesnoj istini… Ne mogu postojati u isto vrijeme dvije suprotne povijesti: povijest pobjednika i povijest poraženih. U istinitoj se povijesti ne argumentira s etiketama nego s činjenicama i objektivnom analizom svih uzroka, razloga te subjektivnih i objektivnih okolnosti povijesnog događanja«.
Kardinal je vidio da pitanje istine postaje sve zahtjevnije, zbog čega nastavlja: »Ako su odnosi među narodima i među ljudima opterećeni, oni se mogu liječiti samo istinom i pravednošću, a kada još nadvlada međusobna ljubav, put u mir i pomirenje je otvoren. Istina oslobađa« (Kardinal Franjo Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, Glas Koncila, Zagreb 1995., str. 168-169).
 
3. Drugi se dio poticaja na svetost iz Levitika odnosi na iskorištavanje bližnjega, na neisplaćivanje plaće. Zanimljivo da je taj grijeh u Levitskome zakoniku povezan sa psovkom, s postupkom koji je prikazan slikom psovanja onoga koji ne čuje i s postavljanjem prepreke slijepcu. Ima li snažnije slike zloće i ponižavanja? To je izrugivanje koje se ne boji Boga. Iskoristiti bližnjega, zakinuti ga za ono što mu pripada, nije samo krađa. To je psovka protiv Boga i najdublji je pad čovjeka.
Psovka takvog čovjeka životni je stav kojim se u svojoj unutarnjosti odbacuje Boga i njegovu dobrotu. Vrijeđanje Boga postaje vrijeđanje čovjeka. Premda na to opetovano upozoravamo, ne smijemo odustati od odgoja kulture govora koji ne prihvaća grube riječi, a pogotovo ne psovku. Znamo da je kardinal Kuharić psovku nazivao hrvatskom rak-ranom.

Zabilježio je osobni doživljaj, za koji piše da ga nikad neće zaboraviti, kada je kao mlad svećenik, u doba komunizma, putujući vlakom čuo mlade kako u svoj razgovor upliću najteže psovke: Boga, Isusa i Blažene Djevice Marije. Opomenuo ih je, ali je i njega opomenuo željezničar riječima: »Što vi njih opominjete? Oni imaju pravo psovati. Idite u Vatikan opominjati« (Kardinal Franjo Kuharić, Zakon života i slobode. Razmišljanja o Deset Božjih zapovijedi, Zagreb, Glas Koncila, 2001., str. 59).

Dragi vjernici, grubost ima tendenciju rasta, povećava se. Tomu smo svjedoci. Kada iz srca nikne misao, ona prerasta u govor. Iz govora izrasta u djelo. Ako u srcu nosimo psovku koja vrijeđa najveće čovjekove svetinje, zašto se čudimo vrijeđanju djelima u kojima se iskorištava bližnji. Bogu vapi grijeh kad se radniku za njegov rad ne daje plaća, kad ga se ucjenjuje i drži u nedostojnim životnim uvjetima. Ondje gdje je u srcu blagoslov, a ne psovka, bit će dosta i rada i plaće za one koji cijene trud i ljubav radnika i poslodavca. Blagoslov i psovka ne idu zajedno.

Braćo i sestre, tom se zlu, koje dolazi od Božjega neprijatelja, treba suprotstaviti ponajprije molitvom, odgojem mladih i djece za osjetljivost govora u javnosti, na društvenim mrežama. Pitajmo se, što mladi danas glede tog područja mogu vidjeti kao uzor? Drago mi je što mogu pohvaliti tolike mlade koji sami upozoravaju starije na ružnoću psovke. Oni su poziv svima nama da izliječimo tu »rak-ranu« na tijelu našega naroda.
 
4. Treći grijeh tiče se pravednosti, posebno nanošenja nepravde na sudu, pristranosti i klevete. Rečenice: Ne počinjajte nepravde na sudu! Ne raznosi klevete među svojim narodom! – kao da su preuzet vapaj iz našega srca i društvene suvremenosti.
Ono što ne unište razna pogodovanja, popuštanje pred utjecajima, zahvati se klevetama, medijskim ocrnjivanjem i unošenjem sumnja koje truju međusobne odnose. Ondje gdje zakonodavstvo i pravosuđe ne slijede pravdu, otvara se prostor za klevetu, izvrgavajući time i pojedince i narod raznim pogiblima. Od toga nije imuna ni naša vjernička zajednica: od manjih skupina, preko župa do nadbiskupijske obitelji. A najgore je kada klevetu šire službenici Crkve.

Svaka korumpiranost ima svoju snagu u prihvaćanju korupcije. Tako i korumpiranost pravosuđa, u trenutku kada ne postoji volja ispravljanja nepravde. Kada se prijave ne stavljaju pred istinu, nego pred interese, pripadnosti, odvagivanje što je nekomu korisnije i probitačnije. Drugim riječima: u središtu ostaje pitanje vrjednota i općega dobra, što se nažalost gubi kao postulat.
U Misi za domovinu (29. svibnja) 1994. Kardinal je rekao: »Svaki sudionik u javnom životu na odgovornom mjestu mora biti svjestan da služi općem dobru… To je obveza savjesti, i o kvaliteti savjesti ovisi kvaliteta služenja. Savjest pak mora biti rasvijetljena istinom, osjećajem pravednosti i poštovanja svake ljudske osobe i cijele zajednice«.

Zbog toga je neumorno pozivao na odgovorno vršenje vlasti u njezinoj trodiobi: zakonodavnu vlast da – u odgovornosti prema narodu – donosi pravedne zakone i uspješne u njihovoj primjeni; izvršnu – da primjenom zakona osigurava dostojan život osobe, obitelji i društva; sudsku - da donosi pravedne sudske odluke štiteći prava građana i sprječavajući razne povrede prava i cijele države.
 
5. Čovjeka koji teži za svetošću ne vodi ni mržnja, ni srdžba ni osveta, nego dobro. Iz tog dobra proizlazi opomena i upozorenja na grijeh i na zlo. Zato se i završetak Gospodinovih riječi nalazi u ljubavi prema bližnjima, koja treba biti jednaka ljubavi prema sebi, a oslonjena na prihvaćanje da je Gospodin iznad svih i iznad svega.

Taj zadnji dio Riječi iz Staroga zavjeta pretače se u Isusovu riječ o Posljednjem sudu, koja svakog Kristova učenika stavlja pred konkretnu brigu za braću i sestre, osobito za najmanje. Isus je u liku Sina Čovječjega navijestio svoj dolazak kao Suca na kraju povijesti, kada će uspostaviti Božju pravednost i pokazati puninu smisla našega postojanja. Ta se pravednost tiče svih ljudi, a ponajprije onih koji su bili žrtve nepoštivanja ljudskoga dostojanstva kao Božjih sinova i kćeri.
Taj način postupanja ne dolazi iz želje za primanjem uzvrata ni iz neke »proračunate moralnosti«, nego iz srca koje u tuđim potrebama vidi svoju odgovornost. Taj je pristup plod ljubavi prema bližnjemu, sasvim obične, redovite koja ništa ne očekuje i koju iznenađuju pohvalne riječi Kralja koji razlučuje na kraju vremena.

Dragi vjernici, koliko god o tim pitanjima bilo malo govora u javnosti, na kraju svijeta nalazi se susret sa Stvoriteljem koji je po Isusu Kristu došao spasiti svijet. Svatko od nas ima mogućnost prihvatiti tu istinu i živjeti je. I mi ćemo na kraju svoga života biti suđeni po ljubavi, jer Božja pravednost i Božje milosrđe kao jedinu mjeru imaju djela ljubavi. Zapravo, u Evanđelju nismo čuli ni optužbu ni osudu, nego nam Isus govori o razlučivanju i odjeljivanju na temelju onoga što je učinjeno ili nije učinjeno najmanjima, to jest samomu Isusu. Među tim najmanjima posebno ne smijemo zaboraviti nerođenu djecu. To je ispit naše vjerničke i narodne zrelosti.
 
6. Braćo i sestre, vrijedno je, na što potičem osobito katoličke medije i medijske djelatnike katolike, češće posegnuti i sustavno ponirati u baštinu kardinala Kuharića. I ona se nalazi pod prijetnjom da ju se površno i selektivno predstavlja. Iz te površnosti nastaju slike oblikovane određenim interesima.
Itekako je vrijedno pročitati, čuti što je govorio, za što se zalagao, na kakve je zaprjeke nailazio taj Božji čovjek. Jednako tako, dragocjeno je vidjeti tko je, što i kako je pisao, govorio, o navedenim i drugim temama u komunizmu, a kako govori i piše nakon njegova urušavanja. Tko su bili ti ljudi, kako su mijenjali mišljenja i stavove; kako su osporavali Kardinalovu službu i nastojanja, možda isti oni koji ga danas hvale.

Jer, u konačnici, i na primjeru kardinala Kuharića, a što vrijedi i za blaženoga Alojzija i za sv. Ivana Pavla II., potvrđuje se pravilo o svetima koje kaže da se svece za života na zemlji proganja, a nakon smrti ih se hvali. I to je lako provjeriti. Suvremena tehnika omogućuje lako doći do tekstova koji su pisani u ono vrijeme, do materijala u kojima je vrijeđana istina, u kojima se prozivalo kardinala Kuharića, dok se danas vidi njegova veličina te nije više uputno biti na suprotnoj strani. Ali, njegove riječi i djela ostaju, baš kao i njegovi stavovi i upozorenja o varanju i krađi, o iskorištavanju ljudi, o nepravdama i mržnji, baš kao i o: poštivanju istine, psovci, kleveti, pobačaju, političkim previranjima…

Jedno od osporavanih mjesta, koje se gotovo više i ne veže uz izvorište, jest naziv »Stepinčeva Crkva«. Na kraju poslušajmo što o tome kaže kardinal Kuharić: »Ja pod terminom 'Stepinčeva Crkva' mislim Crkvu vjernu Isusu Kristu. To je etiketa Stepinčeva optužitelja i ja sam na nju odgovorio 10. veljače 1981. godine. Kad jedan komunist kaže da smo Stepinčeva Crkva, to je čast, to znači da smo vjerna Crkva Isusu Kristu, kao što je on bio vjeran« (Franjo kardinal Kuharić, Principi dobra, Glas Koncila, Zagreb 1996., str. 54).

Dragi vjernici, i dalje molimo da budemo takva Crkva i da je svjedočimo jasnoćom duha i riječi sluge Božjega kardinala Franje. Ovu godinu spomena na njegovo rođenje kanimo zaključiti početkom listopada u Pribiću, kamo već sada pozivam vjernike, da bismo se u toj neposrednoj blizini Krašića, u ozračju u kojemu su i kardinali Alojzije i Franjo odrastali u ljubavi prema Blaženoj Djevici Mariji, mogli duhovno obnoviti i osvježiti svoj poziv na življenje i svjedočenje svetosti.
Amen.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr