Riječ Nadbiskupa

Draga braćo i sestre!

Sabrali smo se na euharistijskom slavlju u crkvi Krista Kralja na Mirogoju, na sprovodu svećenika Vladimira Stankovića, kojega je Gospodin pozvao k sebi u jutarnjim satima, 11. srpnja 2015. godine, u 86. godini života i 60. godini svećeničke službe. Upravo je na današnji dan, 15. srpnja 1956. godine, u Kutini slavio Mladu misu.

Dok razmatramo tajnu smrti osjećamo da je ona potpuno različita od svih drugih događaja čovjekova ovozemnog života, ali mi znamo da se smrću, zbog koje žalujemo, pokojnom Vladimiru Stankoviću život mijenja, a ne oduzima. On ne odlazi u ništavilo. Govori nam o tome i svjedočanstvo njegova vjerničkog života što ga je bezuvjetno založio sve do smrti.

Riječi Isusove iz današnjeg evanđelja: »Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: neka gledaju moju slavu… Njima sam očitovao tvoje Ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima« (Iv 17, 24.26), ulijevaju nadu i pružaju utjehu. Te nas riječi pozivaju da smrt motrimo u svjetlu Kristova vazmenog otajstva i potiču nas da svoju nadu položimo u Onoga koji je uskrsnuće i život.
Ta Isusova velikosvećenička molitva unosi pouzdanje i mir. Živjet ćemo s Gospodinom koji je uskrsnuo od mrtvih i koji više ne umire. Štoviše »bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest« (1 Iv 3, 2). To je istina naše vjere. To je život u koji je već ušao naš pokojni subrat svećenik. To je nada koja ispunja sve nas ovdje sabrane. Ovo sprovodno bogoslužje spomen je muke, smrti i uskrsnuća Kristova i nada našeg uskrsnuća.

Hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom, kaže Gospodin. Kako divna molitva! Isus je moli pred svojim učenicima. Želi da je čuju, da je i mi čujemo te shvatimo njezinu snagu. U tim se Isusovim riječima nazire njegova velika pobjeda. Iako je tajna smrti obavijena šutnjom, vjernička nada upućuje na Boga živoga, u kojemu svaka ljudska sudbina nalazi smisao i konačni cilj. Na kraju naših dana čeka nas Gospodinovo milosrdno lice. Jer Apostol nam poručuje: »Nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire… Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo« (Rim 14,7-8).
Smrt ruši ovozemaljske planove i nade. Smrt dolazi nepredvidivo i uzima jednog po jednog između nas. Obuzima nas tuga i praznina. Ali Isusove riječi, želim da budu sa mnom, daju nam snažan odgovor. Zato kao vjernici ne strahujemo pred smrću i ne tugujemo kao oni koji nemaju nade. U smrti vidimo otvorena vrata prema nebu, kamo ćemo svi jednog dana doći i biti s Isusom. I danas, po ovoj smrti Isus nam poručuje da sprema nešto lijepo i veliko za nas – da budemo s njime.

Mons. Vladimir Stanković rođen je 24. veljače 1930. godine u Kutini, gdje je polazio pučku školu, a Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu te maturirao 1949. godine. Nakon toga upisuje se na Bogoslovski fakultet u Zagrebu da bi, uz prekid za odsluženje vojnog roka, diplomirao 3. veljače 1957. godine. Za svećenika ga je, 29. lipnja 1956. godine, u zagrebačkoj katedrali zaredio nadbiskup Franjo Šeper. U prvim godinama svećeništva vršio je kapelansku i župničku službu, a 1963. godine imenovan je nadbiskupskim tajnikom i bilježnikom NDS-a. U toj je službi nadbiskupa Franju Šepera pratio u Rimu na Drugom vatikanskom koncilu.

Uz različite službe u centralnim ustanovama Zagrebačke nadbiskupije, posebno mjesto u njegovu pastoralnom radu ima služba ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, od 1969. do 1999. godine. U toj je službi ostvario brojne kontakte s crkvenim i civilnim institucijama ostavivši dubok trag među Hrvatima raseljenim diljem svijeta. Pamte ga mnogi svećenici, redovnici i redovnice s kojima je surađivao i poticao ih da ostanu uz narod u teškoćama snalaženja i ostvarivanja temelja za život u novim okolnostima. Svjestan da su mnogi u tuđini potrebni ljudske i duhovne pomoći, nastojao je, sam ili kao pratnja hrvatskim biskupima, posebno u pratnji blagopokojnog kardinala Franje Kuharića, često pohađati i ohrabrivati naše sunarodnjake na svim kontinentima.

Iz bogate biografije prelata Vladimira Stankovića iščitava se njegova ljubav prema Crkvi i odanost njezinim pastirima. U teškim ratnim godinama bio je prvotno predsjednik Središnjeg odbora Caritasa, a zatim prvi predsjednik Hrvatskog Caritasa. Od 1998. do 2006. godine bio je generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije te moderator Nadbiskupskog duhovnog stola. Vršio je službu predsjednika Odbora za obnovu zagrebačke prvostolnice te kanonika kustosa Prvostolnog kaptola zagrebačkog. Bio je uključen u brojne pothvate naše Crkve na nadbiskupijskoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini. Ljubio je svoju Crkvu i domovinu Hrvatsku, nije se štedio, a u suradnji i vodstvu bio je učinkovit.

Dana 19. siječnja 2013. godine u Oporuci je vlastoručno zapisao i ovo: »Bogu hvala na svemu, a posebno na milosti svećeništva... Zahvaljujem svim suradnicima… Molim Boga da mi oprosti sve moje slabosti. Ja opraštam svima i sve koje sam nehotice povrijedio molim za oproštenje«.
U ime Zagrebačke nadbiskupije i u svoje osobno zahvaljujem Bogu za dar svećenika Vladimira Stankovića, zahvaljujem mons. Stankoviću za službu koju je vršio i za svjedočanstvo koje nam je ostavio. Bio je čovjek velika srca. Suosjećao je s duhovnim i materijalnim potrebama bližnjih. Zato je vijest o njegovoj smrti u rano subotnje jutro, 11. ovoga mjeseca, odjeknula u Zagrebu i šire. Ovih smo dana primili brojne sućuti, na kojima svima zahvaljujem.

Mons. Stanković otišao je s ovog svijeta u predanju Božjoj volji. Upravo onako kako je i živo. Na njega se mogu primijeniti Isusove riječi: »Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i poslah vas da rod donosite rod vaš da ostane« (Iv 15,16). Neka i njegov zauzet rad donese rod koji ostaje.
Mnogi smo tijekom njegova ovozemaljskog proputovanja bili na neki način povezani s prelatom Vladimirom Stankovićem. Stoga se sada pred Isusom Kristom u Duhu Svetome s pouzdanjem spominjemo njegova imena, zahvaljujući Bogu za dio puta što smo ga s njime prošli. Neka Gospodin nagradi sve dobro i plemenito u životu dragog Pokojnika, a mi čuvajmo spomen na njega u svojim molitvama, sjećajući ga se s poštovanjem kojim nas je zadužio u mijenama ovog nestalnog života.

Dok izražavam kršćansku sućut rodbini, prijateljima i suradnicima pokojnog mons. Vladimira Stankovića, molim Boga da bude milosrdan s našim bratom te mu podari oproštenje grijeha i zajedništvo blaženih. A njegovu dušu preporučimo zagovoru Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca kojemu je u svom svećeništvu bio iznimno odan i čije je štovanje neumorno širio. Amen.