Kardinalova homilija na Misi prigodom proslave 50. obljetnice uspostave Riječke crkvene pokrajine

15.6.2019.



Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački
Homilija na Misi prigodom proslave 50. obljetnice uspostave Riječke crkvene pokrajine

Rijeka, 15. lipnja 2019. godine.
 
Liturgijska čitanja: Mudr 3, 1-9; 2 Sol 2, 13-17; Mt 10, 17-22
 
Preuzvišeni oče nadbiskupe Ivane, metropolite riječki,
draga subraćo u biskupstvu i prezbiteratu,
poštovani redovnici i sestre redovnice,
cijenjeni predstavnici građanskih vlasti,
dragi Riječani, predraga braćo i sestre u vjeri!
 
1. I ove je godine blagdan svetog Vida, zaštitnika riječke katedrale, Riječke nadbiskupije i grada Rijeke, u ovom dragom nam središnjem Gradu sjevernojadranske Hrvatske, okupio: Riječane, hodočasnike i goste, jer kako reče sveti Ivan Pavao II. ovdje se »kao zaštitnik štuje sveti Vid, mladić, koji se nije ustručavao položiti vlastiti život kako bi očuvao svoju vjernost Kristu u kojoj su ga bili poučili njegovi sveti odgojitelji Modesto i Krescencija« (Homilija u Rijeci, 8. lipnja 2003.).
           
Dragi vjernici, ovo je slavlje prigoda da Bogu i svetom Zaštitniku iskreno zahvalimo za blizinu i primljene milosti. Kao vjernici zadivljeni smo trajnošću mučeničkoga svjedočanstva kršćanskih svjedoka, nasuprot vremenu koje prolazi i koje ne udaljava od blizine i snage podnesenog mučeništva. Naime, uz razne pokušaje da se danas bude popularnim, viđenim, sveprisutnim, ne uspijeva se očuvati ona svježina koja je vidljiva u slavlju svetih mučenika.
           
Vrijeme Dioklecijanova progonstva, u kojem je mladić, sveti Vid, položio vlastiti život, bilo je složeno doba dekadencije jednoga društva koje je bilo uvjereno da je uspostavilo sustav čvrstih načela i pravila, dovoljno otpornih na sve opasnosti. No, nijedno ljudsko društvo ne može biti otporno na ljubav, ako je ljubav zanemarilo. Ne može biti otporno na istinu, ako je istinu zanijekalo.
Upravo je to razlog svakoga urušavanja naizgled čvrstih postavki zemaljskoga reda. Nakon izbacivanja odrednica ljubavi i istine, kratak je put do nepoštivanja pravednosti, do progonstava i ubojstava. Nekada su ona prepoznatljiva u krvi mučenika, a nekada u tuzi, beznadnosti i strahu ljudi.
 
2. U današnjem Evanđelju Isus upozorava na opasnost koja dolazi od ljudi te kaže da ih se valja čuvati, upućujući na progonstva. Ali u istom poglavlju Matejeva evanđelja Isus govori da se ne trebamo bojati ljudi (usp. Mt 10, 26-23) i otkriva razlog neustrašivosti. A to je Duh nebeskoga Oca, ljubav kojom nas Bog ljubi.

Braćo i sestre, svaki je muškarac i žena, svi su ljudi, na neki način, gladni i žedni Božje ljubavi, Božje blizine. Ta žeđ je i danas prisutna. Ona nas je okupila na ovo slavlje, jer »koji se u nj ufaju spoznat će istinu, i koji su vjerni bit će u ljubavi s njim«, progovorila nam je Knjiga Mudrosti. Stoga nadu, pouzdanje, vjernost i ljubav, nije moglo spržiti ni vrelo ulje u koje je bačen sveti Vid.

3. Sveti Pavao naglašava: »Čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni« – to je snažna riječ koja nam je upućena. Već od samog početka kršćanstva, upravo su predaje bile okvir za življenje vjere, a ne za okamenjivanje prošlosti. Crkva je od najranijih vremena znala da je i nadi potreban spomen i da njezina budućnost ovisi o predaji. Nada pak o kojoj govori apostol Pavao ne može biti podložna iluzijama ili lijenosti. Biti upućen na život vječni, znači biti živ za sadašnjost te posebno biti osjetljiv na potrebe bližnjih.

Dragi vjernici, besmrtna budućnost u slavi sije se na plodnome tlu današnjice i to zrnjem »svakog dobrog djela i riječi«, kako kaže Apostol. Kompas ostaje Božja ljubav i Kristova strpljivost, koja postaje lijek protiv umora u kršćanskom životu. To je sv. Pavao naviještao kršćanima u Solunu, a to isto poručuje danas kršćanima u Rijeci, u Hrvatskoj. Braćo i sestre, bio je to, doduše, poziv prvim kršćanima, ali isti je poziv upućen i nama okupljenima usred Rijeke na spomen-slavlju pedesete obljetnice uspostave Riječke crkvene pokrajine.

4. Biskupi Riječke crkvene pokrajine na čelu s riječkim nadbiskupom metropolitom Ivanom Devčićem odlučili su danas, na svetkovinu sv. Vida, zajedno s Božjim narodom, ovom zlatnom obljetnicom zahvaliti Gospodinu za sve milosti i duhovne darove što ih je Crkvi udijelio u ovom dijelu domovine Hrvatske, s molitvom da je i nadalje danomice vodi u rastu za sve zrelije i odgovornije kršćanstvo.

Naime, sveti papa Pavao VI. je 27. srpnja 1969. godine bulom (»Coetu instante«) uspostavio Riječko-senjsku metropoliju, a time povezao biskupije i reorganizirao crkveni život na hrvatskom području od Korduna, preko Like i Gorskog kotara, Primorja i Kvarnerskih otoka do Istre. U novu crkvenu pokrajinu ušle su: Riječko-senjska nadbiskupija, Krčka biskupija te Porečka i Pulska biskupija, a Rijeka je postala metropolitansko sjedište.

Valja ovdje napomenuti da je bulom (»Prvih godina devetnaestog stoljeća«) istog pape Pavla VI., od 17. listopada 1977. godine, dotadašnja Pazinska apostolska administratura pripojena Porečkoj biskupiji, a po njoj spojena i s Pulskom biskupijom. Istra je tada prvi put u svojoj povijesti crkveno sjedinjena. Nadalje, bulom svetog Ivana Pavla II. (»Za prikladniju brigu o duhovnom dobru Kristovih vjernika«), od 25. svibnja 2000. godine, uspostavljena je Gospićko-senjska biskupija.

Od tada nadbiskupska metropolitanska stolica u Rijeci nosi naslov Riječka nadbiskupija i susljedno tome se crkvena pokrajina sa sjedištem u Rijeci naziva Riječka metropolija. Stoga su danas u sastavu Riječke crkvene pokrajine ili metropolije: Riječka nadbiskupija i sufraganske biskupije: Gospićko-senjska, Krčka te Porečka i Pulska.
 
5. Braćo i sestre, mi danas, pedeset godina nakon uspostave ove Metropolije, ne upiremo pogled samo u taj važan datum i prethodne činjenice koje su se dogodile te su tako sazrele crkvene, društvene i političke okolnosti, nego spominjući se ove značajne obljetnice, želimo vrednovati sve one osobe i sve one događaje koji su obilježili proteklo razdoblje naše crkvene i narodne povijesti.

Štoviše, ne želimo zaboraviti ništa od dobara što smo ih kao Crkva baštinili od prethodnih naraštaja tijekom minulih stoljeća kršćanstva na ovome tlu, osobito baštinu svetosti, primjere mnogih mučenika i svjedočanstva tolikih muževa i žena koji su ugradili sebe, svoj život i rad, svoje patnje i stradanja, svoje radosti i nade, u sve ono što smo mi naslijedili i za što osjećamo odgovornost da to primjereno čuvamo, unapređujemo i predamo budućim naraštajima.

6. Tako ne možemo ne spomenuti barem neke svece i mučenike s ovoga područja, počevši od istarskih mučenika kršćanske davnine na čelu s biskupom Mavrom Porečkim, te Gaudencija biskupa osorskog, do mučenika minulog stoljeća: blaženog Alojzija Stepinca, metropolita sufraganske Senjsko-modruške biskupije i istarskih svećenika: Hrvata blaženog Miroslava Bulešića te Talijana blaženog Franju Ivana Bonifacija. Spominjemo se i sluge Božjega, promicatelja apostolata katoličkih laika, krčkog biskupa Antona Mahnića. Grad Rijeka čuva spomen i osjeća posebnu blizinu svetog Leopolda Bogdana Mandića te službenika Božjih: Majke Marije Krucifikse Kozulić i fra Ante Josipa Tomičića.

Cjelokupni teritorij Riječke crkvene pokrajine koji obuhvaća sjeverni Jadran i uži dio unutrašnjosti, od davnine tvori jednu cjelinu te predstavlja bogatu duhovnu i kulturnu kolijevku gdje se sačuvala hrvatska glagoljska baština. Ta tradicija osebujne duhovnosti ovoga područja, po kojoj je hrvatski narod tijekom stoljeća svjedočio i svoju vjernost općoj Crkvi i svoju stvaralačku samobitnost, potvrđena je na Drugom vatikanskom koncilu koji je vratio narodu razumljiv jezik u bogoslužju.
 
7. Draga braćo i sestre, procesija ovoga Slavlja krenula je iz Riječke katedrale koja ponosno časti Sveti Križ sv. Vida i u kojoj se čuvaju zemni ostaci riječko-senjskih nadbiskupa metropolita: Viktora Burića, Josipa Pavlišića i Antona Tamaruta, koji su, zajedno s biskupima sufraganima, zauzetim pastoralnim predanjem ugradili svoje živote u koncilsko poslanje Crkve Riječke metropolije.

Uspostava nove crkvene pokrajine u prvim postkoncilskim godinama oduševljeno je prihvaćena i shvaćena kao novi izazov za budućnost Crkve ovoga područja. To i danas, uz povjerenje u Krista, traži od svih, kako od pastira tako i od vjernika laika, iskrenu volju za crkvenom suradnjom i spremnost za preuzimanje odgovornosti po mjeri dara Duha Svetoga.
 
Kako je Crkva u ovom dijelu naše Domovine uvijek bila otvorena prema svijetu, providnosno je bilo, što je upravo u vremenu kad je Rijeka postala važno središte na kulturnom, gospodarskom i ostalim područjima života ove hrvatske regije, da je tada Rijeka postala središtem i na crkvenom području. Vrijedno je citirati riječi prvog metropolita dr. Viktora Burića s proslave uspostave nove crkvene pokrajine koji je govorio o zrelom kršćanstvu, naglašavajući koncilsko načelo jedinstva u različitosti. S obzirom na to da je oko polovica nove metropolije do tada bila u sastavu zagrebačke metropolije, nadbiskup Burić je rekao: »Odvajanje i spajanje u novu pokrajinu nikako ne znači prekid. Zagreb ostaje središte Crkve u Hrvatskoj«.
 
8. Dragi vjernici, nizanje političkih okolnosti tijekom prošlih pedeset godina, a i ranije, Crkva je u nas prosuđivala u svjetlu Evanđelja, čuvala snagu Radosne vijesti i branila dostojanstvo svake ljudske osobe i naroda, pazeći da ne izgubi nadu koja joj je dana u Kristu. Pritiješnjena nije zdvajala, progonjena nije malaksala, zatirana nije mrzila. A nada se nije gasila.

Naprotiv, gorljivošću mnogih, najčešće samozatajnih Kristovih učenika, razvijala se i teološka misao i izdavačka djelatnost, koja je našu Crkvu osposobila za dublju povezanost sa sveopćom Crkvom i za jasnije promicanje kršćanskih vrednota osvježenih Koncilom. Tome je na nacionalnom području dao značajan doprinos, smijemo slobodno reći »riječki teološko-kulturni krug«.
           
9. Ova obljetnica Riječke metropolije ohrabruje i ispunja nadom. Povijesnih previranja raznih boja i predznaka bilo je i prije nas. Ne postoje vremena koja ljudi nisu nazivali teškima, ali niti vremena koja bi za vjernike bila beznadna. No, nada je tada bila, a i danas je moguća samo uz prihvaćanje i otvaranje Bogu.

Kršćanska nada ima i socijalnu dimenziju, jer ona upućuje na zajedništvo i solidarnost. Kršćanska nada je otvoreni prostor sigurnosti u vjeri da Bog upravlja ljudskim životom i poviješću. Kršćanska nada može biti dar vjernika svijetu. Tajna kršćanske nade leži u tome da je ona vidljiva samo ako se odjene ljubavlju. Kršćanska je nada rođena iz vjere i darovana u ljubavi.

Riječka katedrala sv. Vida, kao i naše katedrale u Poreču, Puli, Krku, Gospiću i Senju, čuvaju brojne spomene na ljude i događaje što ih je ispisivao čovjek nadahnut Duhom Božjim. U njima se nalaze predaje koje ohrabruju i učvršćuju naša srca u nadi. Neka i ova obljetnica Riječke metropolije osvijetli našim Crkvama nove putove nade po Mariji, zvijezdi nade.

Sveta Marijo, Majko Božja Trsatska, nauči nas vjerovati, nadati se i ljubiti s tobom. Budi djeci i mladima, naši obiteljima, očevima i majkama, starijima i bolesnicima, Bogu posvećenim osobama, svima nama putokaz. Ti, Presveta Bogorodice Marijo, sjaji nad nama i vodi nas. Zvijezdo mora, pokaži nam put prema Isusovom kraljevstvu. Amen. 

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr