Povijest Sinode: Prva skupna sjednica 1925.

6.12.2016.


 
 I.  Prva skupna sjednica.

 
a) U ponedjeljak, dne 24. kolovoza 1925., sastali su se članovi sinode na glas zvona sviju zagrebačkih crkvi u 16 ¾ sati u prvostolnoj crkvi i zauzeli sjedala u koru, kako su im ih naznačili magistri caeremoniarum po redu prednosti. Dok je dvostruka azistencija sa klerom prvostolne crkve dovela Nadbiskupa, preuzv. g. dra Antuna Bauera, u katedralu, molio, je preostali kler određene psalme, a kod ulaza Nadbiskupa zapjevao je antifonu »Salve Regina«. Na to je pred izloženim Presvetim Oltarskim Sakramentom Nadbiskup sa klerom ispjevao »Veni Creator Spiritus«, izmolio ostale propisane molitve i dao blagoslov sa Presvetim Olt. Sakramentom.

b) Kad je Presveti Olt. Sakramenat pohranjen u svetom shraništu, zauzeo je preuzv. g. Nadbiskup svoje mjesto u pročelju kora i pozdravio kler ovim govorom:

Presvijetla, prečasna, velečasna i mnogočasna gospodo!
U Kristu predragi sinci moji!

Velika radost i dragost  ispunja danas srce i dušu moju, jer se ispunila davna i vruća želja moja: gledam vas evo pred sobom sakupljene, da zajedno, složnim radom obavimo veliko i zamašno djelo, kakovo je bez svake sumnje dijecezanska sinoda.
Znamenitost dijecezanske sinode vidi se već iz same naravi njezine i svrhe, za kojom ide. Dijecezanska je sinoda zakoniti od biskupa sazvani zbor svećenika njegove  dijeceze na kojem se raspravlja o stvarima, što spadaju na pastirsku službu. U dijecezanskoj dakle sinodi biskup sa svojim svećenstvom - što je svakako odličan stručnjački zbor - raspravlja o stvarima pastirske službe - a od ovih stvari jedva imade znatnijih: dijecezanska je dakle sinoda zaista i po sastavu svom i svrsi znamenita ustanova u upravi sv. Crkve. A i plodovi su njezini u životu Crkve tako znameniti, da već kolonjska sinoda (1549.) govori, da su sinode »spas Crkve, strah neprijatelja njezinih i utvrđenje vjere katoličke.«

Vruća je želja moja, a mislim i svih vas, da bi to vrijedilo i za ovu našu sinodu s obzirom na našu nadbiskupiju, u kojoj se na žalost nije obdržavala sinoda od god. 1803., a i ta nije bila prava sinoda.

Da bi se to doseglo, stoji u prvome redu do pomoći i blagoslova Božjega; ali i do rada našega.

Što se tiče našega rada, potrebno je, da sav bude prožet duhom sv. vjere. A u čemu je taj duh? U tako dubokom i živom uvjerenju o istinitosti sv. vjere, da ona proniče čitav naš život, i utječe na sve djelovanje duše naše. Kao što je duša ishodište svega gibanja tijela, tako treba da i duh sv. vjere oživliava svako duševno djelovanje naše. To znače riječi sv. Pavla: »Pravednik moj živjeti će od vjere« (Rim. 10, 38.). Taj duh sv. vjere napunja naše mišljenje, naš govor i naše teženje Duhom Kristovim, te čini da smo njegovi, jer »ako tko  nema Duha Kristova, on nije njegov« (Rim. 8, 9.). Taj duh sv. vjere duh je Božji, te nas čini sinovima Božjim, »jer kojegod vodi Duh Božji, oni su sinovi Božji« (Rim. 8, 14.). Taj duh sv. vjere jest svijetlo duhu našemu - in lumine suo videbimus lumen (Ps. 35, 10.) - koje nam svijetli u tami zemaljskog života i čuva nas, da ne posrnemo, ne zalutamo, već da sve prosuđujemo i cijenimo po Božjoj istini, po objavljenoj nauci Kristovoj.

Taj duh sv. vjere, to svijetlo Božje, drži svećeniku vazda pred očima visoko njegovo dostojanstvo, veliku njegovu vlast i uzvišenu službu: sve to dakako u redu svrhunaravnom. Svećenik, koga oživljava duh sv. vjere, ne zaboravlja nigda, da ga je sam Krist odabrao - »non vas  me elegistis, sed ego elegi vos« - i učinio ga namjesnikom svojim na zemlji, da nastavlja njegovo djelo - »kao što je Otac poslao mene, i  ja šaljem vas« (Iv. 20, 21.); on ne zaboravlja nigda, da Krist Gospodin »budući da ostaje uvijek, imade vječno svećenstvo«, i kao veliki svećenik On »sjede s desne strane prijestolja veličanstva na nebesima« (Heb. 7, 24; 8, 1.). I ovog svećenstva Kristovog, ovog neopisivog dostojanstva dionik je svaki svećenik katoličke Crkve na zemlji.

Svećenik novoga zavjeta je dakle saradnik Kristov, sluga Njegov, ali i prijatelj: »Ali kažem vama prijateljima svojim« (Luk. 12, 4.). »Vi  ste  prijatelji moji. Više vas ne zovem slugama, nego sam vas nazvao prijateljima« (Iv. 15, 14-15.). Ovako govori Isus u apostolima svim svećenicima novoga zavjeta. Da je Krist zaista pravi, iskreni i najveći prijatelj naš, dokazao je, davši za nas život svoj na križu; a da smo mi iskreni prijatelji Njegovi, dokazati ćemo, budemo li se držali one: »idem velle, idem nolle, vera amicitia est«. A što je htio Krist Gospodin? Svakom mišlju, svakom riječi, svakim činom tražio je, da izvrši volju Očevu, tražio je slavu Njegovu. »Ja siđoh s neba«, govori On, »ne da činim volju svoju, nego volju Onoga, koji me posla« (Iv. 4, 34.); a na koncu svoga života, u onoj divnoj velesvećeničkoj molitvi na posljednjoj večeri ispovijeda: »Oče, ja sam Te proslavio na zemlji, djelo sam izvršio, koje si mi dao da činim« (Iv. 17, 4.).

Predraga braćo! Takovo treba da je i sve naše nastojanje, i samo takova pokazuje, da u nama zaista vlada duh sv. vjere. Zato treba da i ovim našim radom u sinodi tražimo slavu Božju.

Već koncem god. 1920. imenovao sam pod predsjedništvom moga generalnoga vikara biskupa dra Premuša odbor od četrnaest lica s tajnikom drom Pazmanom, koji je imao da izradi nacrt  za sinodska statuta. Prva sjednica držala se 3. siječnja 1921.

Od onda radio je odbor, te su pojedini izrađeni dijelovi nacrta pošiljani svim dekanima i župnicima i nekim korporacijama, da ih prouče i iznesu svoje primjedbe i želje. Kako su stizavali povraćeni nacrti s primjedbama, odbor ih je ponovno proučavao i iznesene primjedbe prema potrebi uvažio. Moram ipak spomenuti, da su neki odgovori stigli tek u zimi god. 1924. Kako je pak tajnik odbora teško obolio, da se čitava stvar ne zavuče ad calendas iraecas, imenovao sam posebni odbor, od tri lica: dre Barca, Ruspinia i Slamića, kojemu je predan sav dojakošnji materijal i primjedbe  svećenstva, da na osnovu prvoga prijedloga i primjedbi svećenstva izradi konačni nacrt za statute dijecezanske sinode. I o tom eto nacrtu voditi će se rasprava, pak upravo taj posao treba da se obavi u duhu sv. vjere.

Štogod će dakle tko iznositi i predlagati, neka je samo nešto takovo, i neka je tako izneseno, da služi na slavu Božju. Svaka žestina, gorčina u riječima, kao što i svako oholo nadmudrivanje neka bude daleko od raspravljanja naših. Imajmo na umu riječi sv. Pavla u posl. Kor. 11, 16.: »No ako tko misli, da smije biti svadljiv, mi takvog običaja nemamo, niti Crkva Božja«.

Da bi se ipak u nama taj duh sv. vjere okrijepio i ojačao, obaviti ćemo zajedno i duhovne sv. vježbe, kako to obično biva prigodom dijecezanske sinode.
Budemo li ovako u duhu sv. vjere, u skladu s duhom Kristovim mi, predraga braćo, učinili svoje, nema sumnje, da nam neće uzmanjkati ni ono, što je prvo i glavno, pomoć naime i blagoslov Božji i rasvijetljenje Duha Svetoga, za koje smo već toliko vremena u sv. misama molili, koga smo i čas prije skrušenim srcem zazvali. Pa kako da  Gosp. Bog ne usliša vapaja naših, kad s nama moli sam Gospodin Isus Krist, koji ono reče: »Gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime, ondje sam i ja među njima« (Mat. 18, 20), i koji nam je onako svečano obećao: »Zaista, zaista vam kažem, ako što zamolite od Oca u moje ime, dat će vam« (Iv. 16, 23.).

U duhu dakle  sv. vjere, u ime Isusovo, pod okriljem Bl. Dj. M. i zaštitom bl. biskupa Augustina (Kažotića), a s pravim kršćanskim pouzdanjem začnimo ovaj veliki  svoj posao. Sa svakim korakom neka raste u nama ljubav Boga i bližnjega, da budemo  kao pravi učenici Kristovi  jedni i složni, kako je za nas, molio dragi naš Isus: »Oče sveti, sačuvaj u ime moje one, koje si mi dao, da budu jedno, kao i mi« (Iv. 17, 11.).

c) Iza  nadbiskupova pozdrava pročitan je dekret od dne 24. kolovoza 1925. br. 112./Pr., kojim Nadbiskup imenuje službenike sinode. I to:
1. Za promotora sinode: presv. g. dra Dominika Premuša;
2. Za tajnika sinode: preč. g. Janka Barle; kojemu dodjeljuje u pomoć kao lektore veleč. gg. Ivana Lovrečeka i Krešimira Pećnjaka;
3. Za  bilježnika sinode: veleuč. g. dra Pavla Lončara;
4. Za zastupnike klera: presvj. gg. Milana Strahinšćaka i Matiju Seigerschmieda;
5. Za suce o pritužbama i isprikama: dra Ivana Gjuranca i dra Svetozara Ritiga;
6. Za magistre caeremoniarum: veleč. gg. Milana Rukavinu i Stjepana Stazića;
7. Za prefekta hospitiorum: preč. g. dra Kamila Dočkala, kojemu dodjeljuje u pomoć veleč. g. Luku Vukasa;
8. Za vođu pjevačkog zbora (regens chori): veleč. g. Filipa Hajdukovića;
9. Za duhovnog vođu: veleč. o. Maksa Hormana;
10. Za ispovjednike: dra Milana Beluhana, Krešimira Pećnjaka, o. Vendelina Vošnjaka, o. Antuna Prešerna, o. Aleksija Beningara, o. Maksa Hormana.

d) Na molbu promotora sinode odredio je zatim Nadbiskup, da tajnik sinode oglasi predmete, koji će se na sinodi raspravljati. To su:
I. O vjeri.
II. O  crkvenom učiteljstvu.
III. O bogoštovlju.
IV. O sv. sakramentima.
V. O duhovnicima.
VI. O sv. mjestima i vremenima.
VII. O katoličkoj akciji.
VIII. O vremenitim dobrima Crkve.
IX. O nadarbinama.
(…)

Izvor: Prva sinoda nadbiskupije zagrebačke, Tisak nadbiskupske tiskare, Zagreb, 1925., 13-17.

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr