Aktualnosti

Ovogodišnji niz tribina „Zajednički vidici“, u organizaciji Ureda Zagrebačke nadbiskupije za vjeronauk u školi i uz moderiranje prof. dr. sc. Valentine Blaženke Mandarić, s aktualnom temom Žena i obitelj pred izazovima Istanbulske konvencije nastavljen je 25. travnja 2018. s početkom u 19.30 sati u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Okupilo se oko 200 slušača, a iako su prethodno najavljena tri govornika, prof. dr. sc. Dubravka Hrabar bila je spriječena u dolasku zbog nepredviđenih okolnosti.

U temu je kratko uvela moderatorica tribine predstavljanjem predavača prof. dr. sc. Tončija Matulića i Ljilje Vokić, prof., konstatirajući kako je Istanbulska konvencija već ratificirana – dakle donesena je i potvrđena i postala je dio naše stvarnosti. Prva je govorila gospođa Ljilja Vokić, koja je na početku svog kratkog izlaganja konstatirala kako je stvarnost Istanbulske konvencije takva da zadire upravo u bit obitelji. Iznijela je činjenicu da je u hrvatskom zakonu pojam roda već implementiran, a i spol se administrativno može promijeniti samo izjavom, i to od osobe koja ne mora biti ni punoljetna, pri čemu Ustav Republike Hrvatske poznaje samo pojama spola. Gospođa Vokić pritom iz vjerničke perspektive i osobnoga uvjerenja naglašava kako je jedino Bog Stvoritelj koji čovjeka stvara kao muškarca i ženu, posve ravnopravne, ali s određenim razlikama koje oni zatiču među sobom.



Istanbulska konvencija, smatra gospođa Vokić, uz ukidanje jasnih razlika između spolova, radi i na iskorjenjivanju predrasuda, uz čiji bok se stavljaju i običaji i tradicija kao dio predrasuda, što izravno zadire upravo u obitelj i njezinu ulogu u odgoju mlađih generacija. Poništavanje određenih tradicionalnih i obiteljskih vrijednosti vodi se pritom i na razini odgojno-obrazovnog sustava, gdje se kroz nastavne materijale koji promiču rodno nestereotipne rodne uloge prilagođene nastavnim sposobnostima učenika uključuje u sve razine obrazovanja. Ustav pak, ističe predavačica, štiti pravo roditelja da dijete odgaja kako on želi. To je ipak nemoguće ostvariti ako i neformalna okruženja u kojima djeca provode većinu svojeg slobodnog vremena (poput sporta) promiču i djecu navikavaju na drukčije teorije.

U svojem izlaganju prof. Matulić zapitao se najprije treba li nas doista podsjećati da se treba boriti protiv nasilja nad slabijima i ranjivijima, konstatirajući kao obitelj pak kao božanska ustanova i temeljna stanica svakog društva uživa i posebnu zaštitu države. Ipak, upozorava on, nijedna konvencija koja je donesena nije iskorijenila ono za što je donesena. Treba joj, dakle, pristupiti kritički, tim više što nas podsjeća na nešto što je samorazumljivo. Problem se na tom tragu ipak javlja jer se borba protiv nasilja tu predstavlja kroz mainstream gender teorije. Referirajući se na predavanje gospođe Vokić, koja je ukazala da se u pitanje dovodi sama bit kršćanske antropologije (čovjek koji se rađa ili kao žena ili kao muškarac, što nije slobodan izbor, a na kojem se gradi cjelokupan život i životni odnosi). Javlja se stoga „činjenična sumnja“ – dakle relativizacija i obezvrjeđivanje činjenica koje do sada nisu dovođene u pitanje.

 

U tom smislu su i običaji i tradicija stavljeni u istu ravninu s predrasudama, što ni najdobrohotnije čitanje Istanbulske konvencije ne može sakriti. Javlja se pritom sumnja u angažirano implementiranje novih teorija u odgoj, obrazovanje i medije, a pomoću kojih se cilja na najranjivije članove društva u procesu rasta i sazrijevanja. Distinkcija roda i spola na kojoj se temelji rodna teorija jest neodređenost biološke činjenice spola, i stavljanje roda u kontekst sociološke uloge, što je više pitanje medicine, nego prava i teologije, ističe predavač. Tako se razdvaja biološko od društvenoga te se otvara čitava lepeza subjektivnih izjašnjavanja i relativizacija onoga što je do jučer bilo standardno, što nas pak uvodi u promišljanje o opstanku cjelokupnoga ljudskog roda, zaključuje Matulić.



Moderatorica tribine prof. Mandarić temu je produbila uz nekoliko pitanja za govornike, istaknuvši kako i mnogi koji se ne izjašnjavaju vjernicima ne prihvaćaju Konvenciju. Na tom tragu prof. Matulić ističe kako je savjest i moralni zakon ono što čovjek zatiče u sebi, a ne daje mu se izvana, što se pak odnosi i na nevjernike. Jer svi ljudi žele za svoju djecu da budu dobri ljudi, kao što su i oni sami, koji su izniknuli pod okriljem običaja i tradicije, a čemu se odjednom suprotstavljamo kao prema predrasudama. Predavači su se složili kako se na kraju sve svodi moći, one moći koja će zakonski regulirati svako eventualno kršenje Konvencije. Kako će se to odraziti na odgoj i obrazovanje još nije poznato, ali roditelji su prvi odgojitelji svoje djece i pozvani su boriti se za svoje pravo o odlučivanju o njihovu odgoju i obrazovanju, osobito sada kad se apelira i na slobodno vrijeme njihove djece, a to je vrijeme kad djeca izmiču roditeljskoj kontroli.