Aktualnosti

Iako se sasvim sigurno ne zna kada su počela zavjetna hodočašća vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu, službeno se broje od 1731. kada je 13. srpnja biskup Juraj Branjug na čast Majci Božjoj Snježnoj posvetio novouređenu bistričku crkvu. Ono što se zasigurno zna jest da je u sklopu zavjetnoga zagrebačkog hodočašća na Bistricu svojevremeno pješačio i blaženi Alojzije Stepinac čijim putem, još od osnovnoškolskih dana, u Mariju Bistricu ide i Milan Belušić, župljanin Župe sv. Nikole Tavelića na zagrebačkoj Kustošiji koju je 1939. osnovao sam Stepinac. Belušić je ujedno član i Hrvatskoga planinarskog društva (HPD) Stanko Kempny (1991.) proizašloga iz djelovanja župnoga Mješovitoga pjevačkog zbora, čiji su članovi u Stepinčevu čast i na njegovome bistričkome hodočasničkom putu 2018. podignuli kapelicu.

1. Blaženi Alojzije Stepinac je u bistričkome svetištu vidio hrvatski Lurd. Što je za Vas te što u Vašem životu znači pješice hodočastiti u Mariju Bistricu?
Poznato mi je kako se je bl. Alojzije Stepinac zauzimao da Bistrica postane hrvatski Lurd, osobito nakon što je 1935. zagrebački nadbiskup Antun Bauer, proglasivši je Kraljicom Hrvata, okrunio čudesni kip Majke Božje Bistričke, dok je posvetu i propovijed pred trideset tisuća vjernika iz svih hrvatskih krajeva održao tadašnji nadbiskup koadjutor blaženi Stepinac. Za mene je hodočašće u Mariju Bistricu jedna žrtva zahvale za mnoge primljene milosti te molitva za pomoć u osobnim i obiteljskim problemima.



2. Kada i kako započinje Vaša (bistrička) hodočasnička avantura?
Moja bistrička hodočasnička avantura počela je još negdje oko polaska u osnovnu školu. Naime, mama je imala zavjet kojem smo se tetak i ja pridružili jer tata zbog bolesti nije mogao. Krenuli bismo u cik  zore iz Donje Bistre preko Stubaka i Donje Stubice pa sve do Marije Bistrice. Sjećam se kako smo negdje na putu susreli hodočasnike iz Slavonije, mislim iz okolice Našica, koji su hodočastili već dva tjedna. Među njima je bio i jedan djedica koji je hodočastio s jednom drvenom nogom i sve me vrijeme ohrabrivao.

3. Vjernici grada Zagreba više od dva stoljeća hodočaste Crnoj Gospi u Mariju Bistricu. Znadete li Vi priču o zavjetnome hodočašću? Koji su to zavjet stari Agrameri dali Gospi te nas „zadužili“ sve do današnjih dana?
Prema dostupnim povijesnim činjenicama, Gospin se kip u 15. stoljeću prvotno nalazio na Vinskom Vrhu u Marijinoj kapeli, a zanimljivo je da je visok 117 centimetara koliko je otprilike i naš kip bl. Alojzija Stepinca na Rumlecu. U Mariju Bistricu kip je, zbog najezde Turaka koji su došli do Konjšćine, prenesen na nepoznato mjesto dok 1588. nije pronađen zahvaljujući čudesnome svjetlu. Od 1684., nakon što je polovicom 17. stoljeća zbog turskih osvajanja ponovno sakriven, izložen je na javno štovanje. Hrvatski sabor, utječući se 1710. Mariji za zaštitu od kuge, odlučuje ga podići na glavni oltar zbog čega je 1731. promijenjen naziv crkve u Majku Božju Bistričku. O kojem se zavjetu starih Agramera radi, nažalost nemam saznanja.



4. Kakav je danas interes vjernika za zagrebačko hodočašće? Prepoznaje li se važnost danog stoljetnog zavjeta?
Smatram kako se je, vjerojatno poticajima župnika, župnih animatora i biskupa, interes za zagrebačko hodočašće danas povećao, osobito kod mladih. Jednom sam se čak i zapitao što mi stari uopće pored tolikih mladih radimo. Dobro je što mladi imaju poseban program pa ga mogu kombinirati jer me to podsjeća na moja hodočašća s dugogodišnjim ravnateljem Glasa Koncila i kanonikom Ladikom, Tadejem, Horvatom ili suosnivačem Kršćanske sadašnjosti Turčinovićem … pa se prisjećam i nagovora u kapeli zavjetnih darova i Tadejevog usklika upozorenja u propovijedi kako Europa nije kršćanska.

5. Pretpostavljam kako, osim prijatelja iz HPD-a Stanko Kempny, hodočastite i s obitelji. Koje Vam hodočašće budi najljepša sjećanja?
Najljepše hodočasničko sjećanje mi je danas na hodočašće za uspješan porod unuke te uslišane molitve da liječnici na vrijeme prepoznaju poteškoće kojih je bilo.


6. U znak sjećanja na blaženoga Alojzija Stepinca, HPD je 2001., slijedeći tragove hodočasničkoga puta hrvatskoga blaženika, osnovalo prvu planinarsku i vjersku obilaznicu „Zagrebački  romarski  put“. Osim izvora pitke vode, u blizini nekadašnjih Ročićevih sjenokoša koje su danas obrasle šumom, na Rumlecu se od lani nalazi i kapelica blaženoga Alojzija. Od kuda i zašto ideja njezine izgradnje?
Tako je. HPD Stanko Kempny u spomen na najvećega bistričkog hodočasnika bl. Stepinca osnovao prvu planinarsku i vjerničku obilaznicu kojom se aktivno hodočasti cijele godine. Bez obzira što se naše planinarsko hodočašće odvija obično u starom terminu bistričkoga hodočašća u srpnju, naravno da smo također sudionici i zavjetnoga hodočašća vjernika grada Zagreba koji se danas održava u mjesecu rujnu. Tijekom hodočašćenja, jednom smo prilikom saznali kako je na križanju putova Rumlec nekada bio križ te smo tamo postavili vlastiti hodočasnički križ oko kojeg su hodočasnici počeli ostavljati kamenčiće. To smo kamenje 2018. ugradili u temelje kapelice blaženoga Alojzija. Naime, na Rumlecu, tj. križanju putova Laz, Lipa i Goršćica-Kaptolska lugarnica, pri malome izvoru vode od prošle se godine nalazi mala otvorena kapelica posvećena bl. Stepincu koju je Društvo iz Kustošije podignulo. Kapelicu je 14. listopada 2018. blaženiku posvetio tadašnji kustošijanski župnik Božidar Tenšek, a podignuta je kao zahvala hrvatskih planinarskih hodočasnika za završetak rata i slobodnu Hrvatsku. Moj „kamenčić“ za kapelicu bio je dvostruki. „Razgovarao sam“ prvo s nepoznatom osobom kod molitve i razmišljanja kada mi je postavljeno pitanje o učestvovanju kod gradnje kapelice za čiju se realizaciju nakon dugogodišnje priče odlučio moj školski kolega Milko. Nakon smrti kapelicu nam je ostavio kao zadatak i ostavštinu. Dobivši dozvolu od Parka prirode Medvednica, uz pomoć njegove braće i prijatelja, kapelicu smo uspjeli izgraditi 2018. U međuvremenu smo također, markiravši put od Rumleca do Krašića, pokrenuli i hodočašća kardinalovim putem koji se u Hrvatskoj zove Stepinčev put te je, uz ostale dijelove granica Republike Hrvatske, sastavni dio Međunarodnoga marijanskog puta.


7. Kao planinaru vjerojatno Vam nisu potrebne posebne (fizičke) pripreme za put od tridesetak kilometara i otprilike osam sati hoda, no da bismo u životu prepoznali plodove hodočašća treba se duhovno pripremiti što je katkad i mnogo teže. Stoga, kao dugogodišnji bistrički hodočasnik, što biste savjetovali i poručili kako se pripremiti za hodočašće, osobito ono svakodnevno i životno?  
Ne smatram se baš angažiranim planinarom u planinarskim pohodima, ali volim planinarske izlete. Iako mi godine ne dopuštaju veći fizički napor, uvijek sam oduševljen takvim izletima i inspiriran pejzažem koji volim zabilježiti fotografijom. Svima nama je potrebna fizička, ali još više i duhovna priprema i zato bih svima koji hodočaste savjetovao prvenstveno, uz pomoć njegove Majke, izmirenje s Bogom za što su jedinstvena mjesta marijanska svetišta poput Lurda, Fatime, Međugorja, već i Marije Bistrice.