HR

Aktualnosti

Objavljeno: 01.03.2017.

Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti


via GIPHY

Početak korizmenoga vremena obilježen je slavljem koje nosi ime po pepelu – pepelnica. U hrvatskoj se predaji koristi i drugo ime: čista srijeda. Ta dva imena pobuđuju širu znatiželju o razlozima zbog kojih su početku korizme davana razna imena, ali su i dobro polazište za ono što bih želio naglasiti u ovome prilogu. Naime, ističući materiju pepela može se previdjeti sadržaj cijeloga vazmenoga ciklusa, sa svojim središtem u Svetome trodnevlju i u proslavi Uskrsnuća.

Početak oblikovanja Pepelnice treba potražiti u staroj pokorničkoj praksi. Izvorno sakrament pomirenja/pokore nije bio slavljen na način koji nam je danas blizak. U tome razvoju možemo primijetiti trostruki korak u razvoju (P. Visentin): od javnoga/zajedničkoga do privatnoga/pojedinačnoga slavlja; od pomirenja s Crkvom, davanoga jedanput u životu, do čestoga slavljenja sakramenta, shvaćenoga kao pomoć u životu pokornika; od dugotrajne pokore i iskupljenja koje prethodi odrješenju, do zadovoljštine koja slijedi nakon odrješenja.

Slavlje Pepelnice, kako piše E. Beraudo nastaje u okviru slavlja javne pokore. Ona je obredno označavala početak pokorničkoga hoda (koji je bio i višegodišnji) onih vjernika koji su svoj duh i tijelo usmjeravali prema slavlju pomirenja i odrješenja koje se slavilo na završetku korizmenoga vremena, to jest do popodneva na Veliki četvrtak. S vremenom se gesta pepeljenja proširila na sve vjernike, a i liturgijska obnova Drugoga vatikanskog sabora smatrala je važnim zadržati tu gestu na početku korizme.

Biblijska teologija otkriva dvostruko značenje obrednoga korištenja pepela. On je ponajprije znak slabosti i krhkosti čovjeka. Abraham se, posredujući za milost prema Sodomi, obraća Bogu ovako: »Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu«, opet progovori Abraham. – »Ja, prah i pepeo!« (Post 18, 27). Patnik Job, spoznajući krajnju granicu vlastitoga života, s osjećajem potpune predanosti i odbačenosti, kaže: »U blato me je oborila dolje, gle, postao sam k’o prah i pepeo.« (Job 30, 19). I na drugim se mjestima u Svetome pismu nalazi jednaka slika ljudske nedostatnosti, simbolizirana pepelom, kao na primjer: »Kad se ona utrne, pretvorit će se tijelo u pepeo, a duh će se rasplinuti kao lagan zrak« (Mudr 2, 3); »Što se toliko oholi prah i pepeo – kad već za života ima crvljiva crijeva?« (Sir 10, 9; usp. Sir 17, 27).

Kao drugo, pepeo je također izvanjski znak pokajnika koji se kaje zbog svoga zlog postupanja i odlučuje se na obnovljeni put prema Bogu. Osobito je poznat biblijski tekst koji ­govori o obraćenju Ninivljana na Jonino propovijedanje (usp. Jn 3, 5-9): »Ninivljani povjerovaše Bogu; oglasiše post i obukoše se u kostrijet, svi od najvećega do najmanjega. Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.« (Jn 5-6). Slično je i u Juditinu pozivu (usp. Jdt 4, 11).

Raširena simbolika pepela
 
Pepeo upućuje na umiranje. On je plod izgaranja, pretvaranja iz jednoga oblika materije u drugi te je sasvim razumljiv tijek ‘od ognja do pepela‘. No, u religijskome smislu u više kultura nailazimo na odgovor koji je sukladan ljudskoj čežnji i slutnji o besmrtnosti. Ona je u kršćanskoj vjeri dobila svoje ispunjenje u vazmu Isusa Krista, u otajstvu njegova utjelovljenja, muke smrti i uskrsnuća. 
 
U poganstvu su se spaljivala tijela pokojnika, pa je pepeo bio povezan s kultom mrtvih. Nije rijetkost da se u pojedinim krajevima svijeta pepeo pokojnih koristio kao spomen na umiranje i uništenje svega zemaljskoga. U spisima Ovidija (Fasti IV, 639) i Vergilija (Ekloge VIII., 101) pronalazimo naznake o običajima starih Rimljana koji su u okviru velikih slavlja čišćenja (u veljači)  bacali pepeo iza sebe u vodu u čast Februusa, božanstva koje su štovali i Etruščani kao pročistitelja i gospodara podzemlja. To je božanstvo vjerojatno postalo rimskom božicom Febris (povezanom s pojmom ‘febris’, s groznicom i znojenjem, što je smatrano pročišćavanjem), a u očitome odnosu sa starijim nazivljem proljetnih obreda čišćenja: ‘februalia’ i ‘februatio’. Sličnu uporabu pepela može se naći kod Perzijaca. 

U židovstvu je pepeo korišten kao spomen na Hram stradao u požaru te se kod vjenčanja na glavu mladenaca posipao pepeo da bi označio ponovno uzdizanje i obnavljanje Hrama. 

Upravo je obnavljanje života, rađanje novoga života, bilo vrijedna slika na koju se lako nadovezalo kršćanstvo svojim navještajem o Kristovu uskrsnuću. Tako je i mitski Feniks, žar-ptica, mogla poslužiti crkvenim ocima za govor o preporođenju i besmrtnosti. Izravna povezanost te ptice s vlastitim pepelom u koji izgori i u kojemu se ponovno rađa zanimljiva je za temu kršćanskoga govora o pepelu.

Pepeo je bio viđen kao simbol Božje, Stvoriteljeve mudrosti, baš kao i ptica ibis prema Knjizi o Jobu (Job 38, 36), gdje se pokazuje ljudska ograničenost i Božje gospodstvo. Na to se nadograđuje poistovjećivanje s Isusom, zbog toga što se ukazivao trećega dana nakon smrti, te je usvojen kao kršćanski simbol besmrtnosti i uskrsnuća. Dante u svome spjevu ovako piše o Feniksu: »Mudraci vele da ovako plane / i ptica feniks, da oživi prije / nego što ljeto petstoto joj svane. / Trava ni zrnje za nju hrana nije, / već uz amomum tamjanove kapi, / a pred smrt se u nard i mirtu krije.« (Pakao, XXIV, 106-111).
 
Pepeo je tako promatran poput ‘organske prašine’, kao materijal preporođenja. Sve što je stvoreno treba postati prahom, ali će se u drugome koraku iz prašine ponovno dići i oživjeti. Značenje pepela istaknuto je naročito u posljednici Dies irae, dies illa, koja odražava duhovnost (devotio modrena) kraja srednjega vijeka. Na način inkluzije taj himan u drugome stihu spominje latinsku riječ za vrući pepeo, pepeo koji u sebi nosi žar – ‘favilla’: »Dies irae, dies illa / Solvet saeclum in favilla / Teste David cum Sybilla.« Hrvatski je prijevod – premda ne spominje pepeo – predočio tu sliku spajajući oganj i sjaj: »U dan onaj, u dan gnjeva / Ognjem svijet će sav da sijeva, / Sa Sibilom David pjeva…«. Doslovno prvi stihovi glase: »Dan srdžbe, onaj dan, razgrađuje stvoreni svijet u vrući pepeo.« U osamnaestoj, zadnjoj kitici (koja je vjerojatno kasniji dodatak toj posljednici) prije zaziva pjesnik zaključuje: »Lacrimosa dies illa, / Qua resurget ex favilla / Judicandus homo reus.« (»Avaj dana suza, straha, / Kada grešni stvor iz praha / Pođe k Sudu posljednjemu.«) Ponovno se spominje ‘vrući pepeo’ (preveden kao ‘prah’), a u tadašnjoj specifičnoj osjetljivosti za eshatološka pitanja završetak je obilježen uskrsnućem, ali je ostavljen trag suza, suda i krivnje.
 
Ima puno mogućih nadahnuća koja su povezana u tome iznimnom molitveno-pjesničkom liturgijskom djelu, ali ono provire iz duboke vjerničke svijesti o potrebi susreta s Božjim gospodstvom, sa stvorenošću i prolaznošću svijeta i s vlastitom odgovornošću. 
 
Tako će se i kod kršćana naći običaj činjenja pokore u pepelu i kostrijeti, kako to donosi Knjiga o Joni: »Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo.« (Jon  , 6) Pepeo je bio naročito prisutan u obredu posvete crkve, kada je cijeli pod crkve bio posut pepelom i po njemu ispisivala abeceda, odnosno alfabet, kako bi se simbolički uprisutnila istina da je Krist početak i završetak, da obuhvaća svu stvarnost te da je bez njega sve stvoreno samo prah i pepeo. U pokorničkome značenju pepeo je bio korišten tako da je stavljan u hranu, da bi se naznačila svijest o smrtnosti i spremnost na ‘gubitak okusa svijeta’. 
Ponekad se u književnim djelima može naći opis bezokusnih plodova, ‘plodova pakla’, koji su izvana lijepi i privlačni, a iznutra ispunjeni pepelom. No, život u pepelu (i prljavštini) viđen je i kao sebedarni, nesebičan život istinskih kršćana koji se u sadašnjemu životu ponizno prinose i odriču zemaljskih ugodnosti.
 
Spomeni se, čovječe…

Živimo u vremenu u kojemu način života ne pogoduje približavanju nekad razumljivim simboličkim poveznicama svakidašnjice i vjerskih sadržaja. Nadolazećim naraštajima slika pepela bit će razumljiva na razini izričaja i to nakon tumačenja, ali se stvarnost nastanka pepela i životna blizina s njime ne može podrazumijevati. Pitanje je, dakle, koliko je pepeo danas prva istoznačnica s pojmom uništenja, suočavanja s nestajanjem, a još više koliko može nositi sadržaje s kojima je pepeo vezan u starini. Uza sve to ili baš zato što se dogodio i stanoviti odmak od svakodnevice, simbolika pepela je zadržana i ona je liturgijski prihvatljiva. 

Pritom valja napomenuti da niti jedan liturgijski simbol nije ‘sam po sebi razumljiv’, nego mu je potrebna primjerena mistagogija. Simbol u sebi sadrži dio koji je neposredno ‘razumljiv’ i dio koji posreduje sadržaj otajstva snagom objave. U pepelu se neposredno vidi anorganski ostatak nakon izgaranja organskih tvari. To pak posreduje lako razumljiv sadržaj znaka prolaznosti i raspadljivosti života. Od toga nastaje ‘objaviteljska vrijednost’ geste posipanja pepelom po glavi, kao izražaja žalovanja i kajanja u kulturi Staroga zavjeta, ali jednako tako kod starih Egipćana, Arapa i Grka. Tu gestu u kršćanstvu prate snažne riječi o spomenu na stvorenost iz zemaljskoga praha.
 
Jednostavna, ali nadasve znakovita i dirljiva liturgija Pepelnice čuva dvostruko biblijsko značenje pepela (znak slabosti i krhkosti čovjeka i znak kajanja) koje je vidljivo u molitvenim obrascima, od kojih je posebne pozornosti vrijedna stara: Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Kao što tumači A. Nocent, stari je izrijek usko povezan s gestom pepeljenja, polaganja (impositio) pepela, dok drugi, noviji izrijek (Obratite se i vjerujte evanđelju.) bolje izražava pozitivni vidik korizme koja započinje baš tim slavljem. Bilo je prijedloga da se ta dva obrasca spoje te tako zajedno odraze puninu značenja pepelnice, na primjer: Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Stoga: obrati se i vjeruj evanđelju! 
 
Sâm obred pepeljenja, premda se nalazi smješten nakon homilije, ima pokornički značaj, zbog čega se u euharistijskome slavlju ispušta pokajnički čin. Zapravo je na stanovit način ‘premješten’. Postoji mogućnost pepeljenja i izvan misnoga slavlja i to tako da se poštuje sljedeći ustroj: ulazna pjesma, znamenovanje križem, pozdrav i uvod, zborna molitva, čitanja, homilija, pepeljenje, molitva vjernika, (svečani korizmeni) blagoslov i otpust. Premda je pepeljenje moguće imati u okviru svake euharistije toga dana, dobro je naznačiti vjernicima koje je slavlje za cijelu zajednicu, kako bi bila očitija eklezijalna dimenzija obraćeničkoga hoda.
 
Liturgijski tekstovi govore…

Liturgijsko značenje pepela najlakše je spoznati iz liturgijskih tekstova Pepelnice i to iz molitava blagoslova pepela u okviru početka korizme i njezine usmjerenosti prema slavlju Uskrsnuća. 

Najprije vidimo okvir misnoga obrasca koji započinje ulaznom pjesmom spominjući Božju ljubav: Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. To je polazište: ne kazna, trpljenje, gorčina, nego ljubav u kojoj se zrcale prijestupi i Božja opomena i kazna kojoj je cilj napuštanje zloće (usp. Mudr 11, 24-25.27).
 
U Zbornoj molitvi vidimo temeljne sadržaje korizmenoga hoda: post, molitva, bratsko-sestrinska ljubav. Time se oraspoložuje za primanje Božje jakosti i za ustrajnost u dobrim djelima. U cjelini slavlja toga dana posebno je važan navještaj Božje riječi na kojoj se nadahnjuju tekstovi molitve i koju one sažimlju.

Nakon homilije slijedi blagoslov pepela s dvije predložene molitve. ­Prva započinje spomenom Božje sažalnosti i milostivosti prema onima koji su spremni ići putem obraćenja. Tada slijedi blagoslovni zaziv: »Prikloni se dobrostivo našim molitvama i izlij svoj blagoslov na sve koji danas primaju pepeo.« Lijep je hrvatski prijevod koji govori o ‘primanju’ pepela. Latinski spominje samo raspršivanje i dolaženje u dodir s pepelom (»horum cinerum aspersione contactos«). Primanje nosi duhovno raspoloženje i prihvaćanje svega što pepeo označuje.
 
Nakon epikletskoga dijela slijedi molbeni koji otkriva što je svrha blagoslova i pepeljenja: »Daj da po korizmenoj obnovi kršćanskoga života čiste duše proslave vazmeno otajstvo tvoga Sina.« Hrvatski prijevod i u tome dijelu pomalo odstupa, ali tim odstupanjem uvodi pojam ‘obnove života’, ne suzujući smisao na korizmeno obdržavanje (observantiam quadragesimalem). Latinski izvornik govori o pročišćenome duhu (purificatis mentibus), a hrvatski o čistim dušama, što je stanovito sužavanje. U toj molitvi važno je vidjeti temelj u Božjemu milosrđu, u ljudskoj spremnosti na korizmeni hod kojemu je cilj proslava Vazma Isusa Krista u kojemu se obnavlja i naš život.
 
U drugoj blagoslovnoj molitvi nailazimo na slično polazište: Boga koji ne želi smrti grješnika, nego obraćenje i život. U središnjemu se dijelu – imajući na pameti izrijek kod posipanja pepelom – nalazi priznanje da smo »prah i da se u prah pretvaramo«, te slijedi molba: »Udijeli nam korizmenim zalaganjem oproštenje grijeha i obnovu života na sliku tvoga uskrsloga Sina.« Moli se za oproštenje grijeha (drukčije rečena čistoća našega bića, koju spominje prvi obrazac) i za novost života (peccatorum veniam et novitatem vitae). 
 
Tu je srž smisla vidljivoga stupnjevanja koji se na završava niti je smisao u ljudskome trapljenju i pokori kojom bi čovjek dosegnuo neki stupanj savršenstva, sebe oslobodio i dokazao svoju jakost. Polazi se od Boga i dolazi se k Bogu. Taj hod traži poniznost, raspoloženje srca koje se pouzdaje u Boga i koje vidi konačni cilj u novosti darovanoga života u vječnosti.

Da bismo jasnije vidjeli značenje tih molitava, predlažem da pred sebe stavimo još dva slavlja u kojima je istaknuta snaga ognja, a gdje je naglasak ne na propadljivosti, nego na obnovi života i na besmrtnosti. Krist je prihvatio našu tjelesnost, ušao u ‘oganj’ smrtnosti, da bi tamu pepela pretvorio u sjaj neba. Nije bez razloga što se pepeo za pepeljenje dobiva od spaljenih maslinovih grančica kojima pozdravljamo Gospodina na Cvjetnicu. No, te grančice imaju smisao ne u varljivoj zemaljskoj slavi, nego u ‘izgorjelosti’ te slave u ljubavi prema drugima, da bismo ušli u Vječni Jeruzalem.
 
To je vidljivo u vazmenome bdjenju, gdje se oganj blagoslivlja riječima: »Bože, po svome Sinu ti si vjernima svojim dao oganj svoga sjaja. Blagoslovi ovaj novi oganj i po vazmenom slavlju ražari u nama živu želju za tobom, da čiste duše prispijemo na blagdan vječne slave.« Latinski izvornik molitve moli: »caelestibus desideriis inflammari«, to jest da budemo zapaljeni nebeskim čežnjama, kako bismo, pročišćeni, mogli biti dionici slavlja vječnoga sjaja (perpetuae claritatis). Vidi se podudarnost izričaja i jedan pomak koji nastaje zbog dioništva u slavlju radi kojega je prijeđen korizmeni put. Na to se nadovezuje svo bogatstvo simbolike svjetla, povezano sa Službom Svjetla u vazmenome bdjenju. 
 
Tomu rado nadodajem i treći govor o ognju u vazmenome ciklusu, a to je Pedesetnica i slavlje ognja Duha Svetoga, odnosno stvarnost ostvarenosti novoga života u Duhu. On nam daje da u nama sjaji Božji sjaj slave. Tako se u drugome obrascu zborne molitve Mise bdjenja nalazi molba: »Darom Duha Svetoga utvrdi srce onih koje si milošću nanovo rodio.« Proslava je to koja obnavlja lice zemlje i povezuje nebo i zemlju. Prah postaje svjetlom.

Da bi se čuvao istinski kršćanski sadržaj, smatram neizostavnim imati ta slavlja pred sobom kao cjelinu, onako kako ih raspoređuje i u svome smislu čuva liturgija: Pepelnica i korizma – Cvjetnica i Vazmeno trodnevlje – uskrsno vrijeme i Pedesetnica. To su prjelasci koji žive u napetosti prolaznoga i neprolaznoga, raspadljivoga i besmrtnoga, tame i sjaja. Nedvojbeno je to i najbolji put za rast u duhovnosti vazmenoga ciklusa.
 
Kajanje – čišćenje – obraćen život

Čovjek koji se spominje svoje smrtnosti postavlja si pitanje kako je i radi čega, s kojim smislom, živio svoj dosadašnji život. Tko na to pitanje iskreno odgovara, svjestan je svojih granica, slabosti i svojih promašaja. Pepeo je od davnina, očito protegnut kroz puno kultura, znak kajanja, obraćenja, pokore i čišćenja. Svi ti elementi u religijskim značenjima, primjećuje i K. Veitschegger, imaju svo­je posebnosti. U jednome mitu staroindijskih veda pripovijeda se da je Agni, smatran božanstvom ognja, svoje tijelo očistio pepelom, kako bi odstranio tragove svojih prijašnjih pogrješaka. Stari su se Rimljani na početku nove godine, koja je bila u ožujku, kupali u pepelu, kako bi očišćeni započeli novi godišnji ciklus. Ne treba zaboraviti da je u ne tako davnoj starini i kod nas pepeo bio omiljeno sredstvo za čišćenje u domaćinstvima (pepelom se pralo posuđe, rublje kao i podovi u domovima). 
 
Pri posipanju pepelom u obredu Čiste srijede običava se pepelom na glavi vjernika ostaviti trag u obliku križa, moleći za pročišćenje srca. Ta je gesta kristološke naravi, jer je Isus Krist Božja ljubav postala čovjekom, Ljubav koja je križ – nekoć znak sramote, prokletstva i mržnje – preobrazila u znak pomirenja i blagoslova. Zato mi kršćani pod taj znak stavljamo cijeli svoj život. U korizmenome vremenu, a osobito na Veliki petak, pjeva se u čast svetoga križa Gospodinova i njegove ljubavi koja poziva: »Obratite se i vjerujte evanđelju.« (Mk 1, 15). U Isusu Kristu Bog je ljudima objavio svoje milosrđe, prima njihovo kajanje, dobru volju i odluku te im daje snagu da svoj život preusmjere u skladu s Božjim pozivom. 
 
Pepeo nije samo znak propadljivosti života, nije samo znak skrušenosti i čišćenja, nego je znak novoga početka i nove plodnosti. I u tome nas slučaju kultura povezanosti čovjeka s prirodom uči da su poljodjelci u starini gnojivu dodavali i pepeo, jer su znali da se time povećava plodnost tla. Bogat mineralima, pepeo pospješuje rast žitarica i tako je omogućavao mnogima dobivanje kruha i života. Dakle, u pepelu treba vidjeti život, na tragu umiranja za život drugoga, što je sažetak Radosne vijesti.

Tko prima znak križa od pepela, moli Boga da dani korizmenoga pokorničkog vremena budu vrijeme obraćenja, prosvjetljenja i čišćenja te duhovne plodnosti. Spominje se smrti, ali ne kao središta, nego se još više spominje života koji donosi obilan rod; života koji Isus poziva na uskrsnuće, što – povezani – lijepo izriču dva Isusova izrijeka: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.« (Iv 11, 25) i »Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda.« (Iv 15, 5). Pepelnica nam doziva u srce da idemo ususret Vazmu, ne samo u određenome vremenu liturgijske godine, nego uvijek, cijelim svojim životom.

 

Šaško, I., Korizma: od pepela do ognja, Živo vrelo, 2017 (2)
 
Ispišite stranicu: