„Relatio Synodi“ Treće izvanredne opće biskupske sinode

23.10.2014.


                                                                                                                                                                  Foto: CatholicNewsAgency

Uvod

1. Biskupska sinoda okupljena oko Pape upućuje svoj pozdrav svim obiteljima na svijetu s njihovim radostima, teškoćama i nadama. Posebno osjeća dužnost zahvaliti Gospodinu za velikodušnu vjernost kojom mnoge kršćanske obitelji odgovaraju na svoj poziv i poslanje. Čine to s radošću i vjerom i kada u svome obiteljskom životu naiđu na prepreke, nerazumijevanja i trpljenja. Te obitelji zavrjeđuju uvažavanje, zahvalnost i ohrabrenje čitave Crkve i ove sinode. Na molitvenom bdjenju održanom na Trgu Svetog Petra u subotu 4. listopada 2014. u pripravi za Sinodu o obitelji papa Franjo je na jednostavan i konkretan način podsjetio kako obiteljsko iskustvo ima središnju važnost u životu svih ljudi, rekavši slijedeće: "Evo već se spustila i večer na ovaj naš skup. To je vrijeme u kojem ljudi žure svojim kućama da se ponovno nađu sa svojima za zajedničkim stolom, u okrilju prisnosti i ljubavi, učinjenog i primljenog dobra, susretâ koji unose toplinu u srce i daju da ono raste, to dobro vino koje u čovjekovim danima na zemlji anticipira slavlje kojem neće biti kraja. To su ujedno najteži trenuci za onoga koji se susreće licem u lice s vlastitom samoćom, u jadom obavijenom sutonu propalih snova i planova: kolike samo osobe provode dane u slijepom krugu očaja, rezignacije, ako ne i ogorčenosti; u koliko je domova nestalo vina radosti te, dakle, okusa – same mudrosti – života [...] Večeras budimo glas i jednih i drugih s našom molitvom, molitvom za sve".

2. Kao okrilje radosti i kušnji, dubokih osjećajâ i, katkad narušenih, odnosâ, obitelj je uistinu "škola… čovječnosti" (usp. Gaudium et spes, 52), za kojom se osjeća snažna potreba. Usprkos mnogim znacima krize obitelji prisutnim u raznim sredinama "globalnog sela", želja za obitelji je i dalje živa, osobito među mladima, i to je razlog zbog kojeg Crkva, iskusna u čovjekoljubivosti i vjerna svom poslanju, naviješta bez prestanka i s dubokim uvjerenjem "evanđelje obitelji" koje joj je povjereno objavom Božje ljubavi u Isusu Kristu i koje bez prekida naučavaju crkveni oci, učitelji duhovnosti i crkveno učiteljstvo. Obitelj ima za Crkvu sasvim posebnu važnost i u trenutku u kojem su vjernici pozvani izaći iz samih sebe nužno je da obitelj ponovno prepozna sebe kao nezaobilazni subjekt za evangelizaciju. Sjetimo se samo misijskog svjedočenja mnogih obitelji.

3. O presudnoj i dragocjenoj stvarnosti obitelji rimski je biskup pozvao razmišljati sudionike biskupske sinode na njezinu trećem izvanrednom općem zasjedanju u listopadu 2014., kako bi se zatim to razmišljanje produbljivalo na redovnoj općoj sinodi koja će se održati u listopadu 2015., kao i tijekom cijele godine između dviju sinoda: "Već i okupljanje u unum oko rimskog biskupa je milosni događaj, u kojem se biskupski kolegijalitet očituje u hodu duhovnog i pastoralnog razlučivanja": tako je papa Franjo opisao sinodsko iskustvo, naznačivši njezinu zadaću u dvojakom osluškivanju Božjih znakova i povijesti ljudi i u dvojakoj i jedinstvenoj vjernosti koja je plod toga osluškivanja.

4. U svjetlu toga govora sabrali smo rezultate našeg razmišljanja i naših dijalogâ u slijedeća tri dijela: slušanje, kako bismo sagledali stvarnost današnje obitelji, u kompleksnosti njezinih svijetlih strana i njezinih sjenâ; pogled uperen u Krista kako bismo s novom svježinom i poletnošću razmišljali o onome što nam objava, prenošena u vjeri Crkve, govori o ljepoti, ulozi i dostojanstvu obitelji; sučeljavanje u svjetlu Gospodina Isusa kako bi se razabralo putove kojima će se obnoviti Crkvu i društvo u njihovu zauzimanju za obitelj utemeljenu na braku između muškarca i žene.

PRVI DIO
Slušanje: Kontekst i izazovi vezani uz obitelj

Društveno-kulturni kontekst

5. Vjerni Kristovu učenju promatramo stvarnosti obitelji u svoj njezinoj složenosti, s njezinim svjetlima i njezinim sjenama. Pred očima su nam roditelji, bake i djedovi, braća i sestre, bliža i daljnja rodbina, i povezanost dviju obitelji koju uspostavlja svaka ženidba. Antropološko-kulturna promjena utječe danas na sve aspekte života i zahtijeva analitički i raznolik pristup. Treba istaknuti prije svega pozitivne aspekte: veću slobodu izražavanja i bolje priznavanje pravâ ženâ i djece, bar u nekim krajevima. Ali, s druge strane, treba isto tako uzeti u obzir sve veću opasnost pretjeranog individualizma koji izobličuje obiteljske veze i u konačnici promatra svakog člana obitelji kao jedan otok, što ima za posljedicu da, u određenim slučajevima, prevladava poimanje pojedinca kao osobe koja izgrađuje samu sebe prema vlastitim željama koje se shvaća kao neku apsolutnost. Tome se pridodaje također kriza vjere koja je pogodila mnoge katolike i koja je često uzrokom krizâ braka i obitelji.

6. Jedno od najvećih siromaštava kulture je samoća, plod odsutnosti Boga u životu osoba i nepostojanosti odnosâ. Postoji također opći osjećaj nemoći pred društveno-ekonomskom stvarnošću koja često na kraju dovodi obitelji do rasula. Sve veće siromaštvo i nesigurnost posla ponekad se doživljava kao pravu noćnu moru a preveliki porezi zacijelo ne potiču mlade na sklapanje ženidbe. Često se obitelji osjećaju napuštenima zbog nezainteresiranosti ili slabe pažnje koju im posvećuju institucije. Negativne posljedice s gledišta društvene organizacije su očite: od demografske krize do teškoćâ u odgoju i obrazovanju, od napora u prihvaćanju novoga života do doživljavanja prisutnosti starijih osoba kao tereta, pa sve do napetosti u odnosima koje katkad vode čak do nasilja. Zadaća je države stvoriti zakonske i radne uvjete koji će mladima zajamčiti budućnost i pomoći im ostvariti njihov plan zasnivanja obitelji.

7. Postoje kulturne i vjerske sredine koje nameću posebne izazove. U nekim društvima još uvijek postoji poligamija a u nekim tradicionalnim sredinama zadržao se običaj "braka u etapama". U nekim sredinama, opet, zadržali su se pogodbeni brakovi. U zemljama u kojima su katolici u manjini postoje brojni mješoviti brakovi i različitost vjere sa svim teškoćama koje to sa sobom povlači s pravnog aspekta kao i u pogledu krštenja i odgoja djece te uzajamnog poštivanja. U tim se brakovima može javiti opasnost relativizma ili ravnodušnosti, ali se tu krije i mogućnost jačanja ekumenskog duha i međureligijskog dijaloga u skladnom suživotu zajednica koje žive u istome mjestu. U mnogim sredinama, i to ne samo na zapadu, velikog je maha uzela praksa zajedničkog življenja prije braka odnosno izvanbračnih zajednica u kojima parovi ne žele prihvatiti oblik institucionalne veze. Tome se često pridodaje civilno zakonodavstvo koje ugrožava brak i obitelj. Uslijed sekularizacije u mnogim dijelovima svijeta povezanost ljudi s Bogom je u snažnom opadanju i vjera nije više nešto što je zajedničko čitavom društvu.

8. Mnogo se djece rađa izvan braka, osobito u nekim zemljama, a ima mnogo i one koja odrasta samo s jednim od roditelja ili u proširenoj odnosno novozasnovanoj obitelji. Broj rastava je u porastu i nerijetko se takvu odluku donosi isključivo iz razloga ekonomske naravi. Roditelji se često prepiru zbog djece i ona su prave žrtve razdora u obitelji. Očevi su često odsutni ne samo zbog ekonomskih razloga, i to upravo tamo gdje se osjeća potreba da oni jasnije preuzmu na sebe odgovornost za djecu i za obitelj. Dostojanstvo žene treba i nadalje braniti i promicati. Danas su naime, u mnogim sredinama, žene izložene diskriminaciji a sâm dar majčinstva često se kažnjava namjesto da ga se predstavlja kao vrijednost. Ne smiju se zaboraviti ni sve raširenija nasilja prema ženama, koja se katkad događaju nažalost također u obiteljima, te teško i rašireno spolno sakaćenje žena u nekim kulturama. Seksualno zlostavljanje djece predstavlja nadalje najskandalozniju i najizopačeniju stvarnost današnjeg društva. I u društvima zahvaćenim nasiljem zbog rata, terorizma i prisutnosti organiziranog kriminala, svjedoči se pogoršanju obiteljskih situacija i, prije svega u velikim metropolama i na njihovim periferijama, u porastu je takozvani fenomen djece s ulice. Migracije predstavljaju još jedan znak vremena s kojim se valja uhvatiti u koštac i shvatiti sve posljedice koje ta pojava ima na obiteljski život.

Važnost afektivnog života

9. U vezi s opisanom slikom društva u mnogim se dijelovima svijeta susreće kod pojedinaca veća potreba da posvećuju brigu vlastitoj osobnosti, da upoznaju svoju nutrinu, da žive u većem skladu s vlastitim emocijama i osjećajima, te da traže kvalitetne čuvstvene odnose; ta pravedna težnja može pobuditi kod osobe želju da se zauzme oko izgrađivanja odnosâ kreativnog darivanja i uzajamnosti, koje resi snažan osjećaj odgovornosti i zajedništva nalik onom kojeg susrećemo u obitelji. Individualistička opasnost i opasnost egoizma su veoma istaknute. Pred Crkvu se postavlja izazov da pomaže parovima u sazrijevanju emocionalne dimenzije i u afektivnom razvoju promicanjem dijaloga, kreposti i povjerenja u Božju milosrdnu ljubav. Potpuna predanost koju iziskuje kršćanski brak može biti snažni protulijek napasti egoističnog individualizma.

10. U današnjem svijetu ne nedostaje kulturnih strujanja koja, kako se čini, nameću afektivnost bez granica čiji se žele istražiti svi aspekti, pa i oni najsloženiji. Pitanje afektivne krhkosti je veoma aktualno: narcisoidna, nestabilna i promjenjiva afektivnost ne pomaže uvijek pojedincima postići veću zrelost. Zabrinjava stanovito širenje pornografije i komercijalizacija tijela, koju potpomaže također zloupotreba interneta i potrebno je prokazati situaciju u kojoj žive one osobe koje su prisiljene baviti se prostitucijom. U takvim okolnostima, parovi su ponekad nesigurni, oklijevaju i muče se u iznalaženju načina da sazriju i odrastu. Mnogo je onih koji teže ostati na prvim stupnjevima emocionalnog i spolnog života. Kriza bračnog para destabilizira obitelj i može, kroz rastave i razvode, izazvati ozbiljne posljedice po odrasle, djecu i društvo, slabeći pojedinca i društvene veze. I demografski pad, koji se duguje protunatalističkom mentalitetu i kojem pridonose politike reproduktivnog zdravlja koje se provode na svjetskoj razini, ne samo da dovodi do situacije u kojoj izmjena naraštajâ nije više zajamčena, već prijeti da vremenom dovede do ekonomskog osiromašenja i gubljenja nade u budućnost. Razvoj biotehnologija je također imao snažan utjecaj na natalitet.

Izazov za pastoral

11. U tome kontekstu Crkva zamjećuje potrebu da uputi riječ nade i smisla. Treba poći od uvjerenja da čovjek potječe od Boga i da će, stoga, razmišljanje u kojem će se ponovno postaviti velika pitanja o smislu ljudskih bića pronaći plodno tlo u najdubljim čovjekovim očekivanjima. Velike vrijednosti ženidbe i obitelji odgovaraju traženju koje se provlači kroz ljudski život također u dobu označenom individualizmom i hedonizmom. Potrebno je prihvaćati osobe s njihovom konkretnom egzistencijom, znati ih podupirati u njihovu traženju, poticati želju za Bogom i želju da se osjete potpuno dijelom Crkve i oni koji su doživjeli krah ili se nalaze u najrazličitijim situacijama. Kršćanska poruka uvijek u sebi sadrži stvarnost i dinamiku milosrđa i istine, koje u Kristu imaju svoju stjecišnu točku.

DRUGI DIO
Pogled na Krista: Evanđelje obitelji

Pogled na Krista i Božja pedagogija u povijesti spasenja

12. Ako želimo "preispitati korake koje činimo na polju suvremenih izazova, presudni je uvjet za to zadržati čvrsto uprt pogled u Isusa Krista, zastati u kontemplaciji i klanjanju njegovu licu [...]. Naime, svaki put kada se vraćamo izvoru kršćanskog iskustva otvaraju se novi putovi i neočekivane mogućnosti" (Papa Franjo, Govor od 4. listopada 2014.). Isus je muškarce i žene koje je susretao gledao s ljubavlju i nježnošću, prateći njihove korake s istinom, strpljivošću i milosrđem, naviještajući zahtjeve Božjeg kraljevstva.

13. Budući da je red stvaranja determiniran usmjerenošću na Krista, treba razlikovati, bez njihova odvajanja, razne stupnjeve kroz koje Bog objavljuje ljudskom rodu milost saveza. Iz razloga božanske pedagogije, prema kojoj red stvaranja evolvira u red otkupljenja kroz susljedne etape, potrebno je novost sakramenta kršćanske ženidbe promatrati u kontinuitetu s iskonskom naravnom ženidbom. Tako se ovdje razumije način na koji Bog izvodi svoje djelo spasenja, bilo u stvaranju bilo u kršćanskom životu. U stvaranju: pošto je sve stvoreno po Kristu i poradi Krista (usp. Kol 1, 16), kršćani "s radošću i poštovanjem otkrivaju sjemenke Riječi koje se tu kriju. Neka vjernici ujedno budno prate duboku preobrazbu koja se zbiva među narodima" (Ad gentes, 11). U kršćanskom životu: budući da je krštenjem vjernik pridružen Crkvi po onoj domaćoj Crkvi koja je njegova obitelj, on poduzima onaj "dinamičan proces koji postupno vodi naprijed, zahvaljujući rastućem ujedinjavanju Božjih darova" (Familiaris consortio [Obiteljska zajednica], 9), putem stalnog obraćanja na ljubav koja spašava od grijeha i daruje puninu života.

14. Sâm Isus, govoreći o praiskonskom naumu o ljudskom paru, potvrđuje nerazrješivost zajednice između muškarca i žene, te kaže da "zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako" (Mt 19, 8). Nerazrješivost ženidbe ("Što… Bog združi, čovjek neka ne rastavlja" Mt 19, 6), ne smije se shvaćati prije svega kao "jaram" nametnut ljudima već kao "dar" koji se daje osobama združenima u bračnu zajednicu. Na taj način, Isus pokazuje kako Božja susretljivost uvijek prati čovjeka na njegovu putu, ozdravlja i preobražava otvrdnulo srce svojom milošću, usmjeravajući ga prema njegovu počelu, kroz put križa. Iz Evanđeljâ se zorno vidi primjer Isusa koji služi Crkvi kao paradigma. Isus je naime živio u obitelji, prvo od svojih znamenja učinio je na svadbi u Kani, naviještao je poruku vezanu uz značenje obitelji kao punini objave koja obnavlja prvobitni Božji naum (Mt 19, 3). Ali istodobno je provodio u djelo ono što je naučavao pokazujući tako pravo značenje milosrđa. To se jasno vidi u susretima sa Samarijankom (Iv 4, 1-30) i preljubnicom (Iv 8, 1-11) u kojima Isus, stavom ljubavi prema grešnoj osobi, dovodi osobu do pokore i obraćenja ("idi i ne griješi više"), što je uvjet za oproštenje.

Obitelj u Božjem naumu spasenja

15. Riječi vječnog života koje je Isus ostavio svojim učenicima obuhvaćale su učenje o ženidbi i obitelji. To nam Isusovo učenje omogućuje podijeliti Božji naum o ženidbi i obitelji u tri temeljne etape. Na početku je prvobitna obitelj, kada je Bog stvoritelj ustanovio praiskonsku ženidbu između Adama i Eve, kao čvrsti temelj obitelji. Bog ne samo da je stvorio čovjeka kao muško i žensko (Post 1, 27), već ih je tako blagoslovio da budu plodni i da se množe (Post 1, 28). Zbog toga će "čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo" (Post 2, 24). To je zajedništvo okrnjio grijeh i ono je postalo povijesni oblik u Božjem narodu, zbog kojeg je Mojsije dopustio mogućnost izdavanja otpusnog pisma radi rastave (usp. Pnz 24, 1s.). Taj je oblik prevladavao u Isusovo vrijeme. Svojim dolaskom i pomirenjem palog svijeta zahvaljujući otkupljenju koje je izvršio, završilo je doba otpočeto Mojsijem.

16. Isus, koji je sve pomirio u sebi, ponovno je vratio ženidbi i obitelji njihov prvobitni oblik (usp. Mk 10, 1-12). Obitelj i ženidba su otkupljeni od Krista (usp. Ef 5, 21-32), obnovljeni na sliku Presvetog Trojstva, otajstva iz kojeg izvire svaka prava ljubav. Ženidbeni savez, započet u stvaranju i objavljen u povijesti spasenja, prima punu objavu svoga značenja u Kristu i njegovoj Crkvi. Od Krista po Crkvi, ženidba i obitelj primaju nužnu milost za svjedočenje Božje ljubavi i življenje zajedništva. Evanđelje obitelji provlači se kroz povijest svijeta još tamo od stvaranja čovjeka na Božju sliku i priliku (usp. Post 1, 26-27) pa sve do ispunjenja otajstva saveza u Kristu na kraju svijeta sa svadbom Jaganjčevom (usp. Otk 19, 9; Ivan Pavao II., Kateheza o ljudskoj ljubavi).

Obitelj u crkvenim dokumentima

17. "Tijekom povijesti Crkva nije prestajala naučavati o ženidbi i obitelji. Jedan od najviših izraza toga učiteljstva je ponudio Drugi vatikanski koncil, u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, koja posvećuje cijelo poglavlje promicanju dostojanstva braka i obitelji (usp. Gaudium et spes, 47-52).

Ondje je brak definiran kao zajednica života i ljubavi (usp. Gaudium et spes, 48), stavljajući ljubav u središte obitelji, pokazujući, istodobno, istinu te ljubavi pred različitim oblicima redukcionizma koji su prisutni u suvremenoj kulturi. 'Prava ljubav između muža i žene' (Gaudium et spes, 49) podrazumijeva uzajamno darivanje, uključuje i upotpunjuje spolnu dimenziju i čuvstvenost, odgovarajući na Božji naum (usp. Gaudium et spes, 48-49). Nadalje, Gaudium et spes u broju 48 ističe ukorijenjenost ženidbenih drugova u Kristu: Krist Gospodin 'dolazi ususret kršćanskim supruzima po sakramentu ženidbe' i s njima ostaje. U utjelovljenju, on preuzima na sebe ljudsku ljubav, čisti je, privodi punini i, svojim Duhom, daje ženidbenim drugovima sposobnost da je žive, prožimajući čitav njihov život vjere, nade i ljubavi. Na taj način bračni drugovi su kao posvećeni i, po sebi svojstvenoj milosti, izgrađuju Tijelo Kristovo i čine domaću Crkvu (usp. Lumen gentium, 11), tako da Crkva, da bi potpuno shvatila njegovo otajstvo, upravlja svoj pogled na kršćansku obitelj, koja to očituje na istinski način" (Instrumentum laboris, 4).

18. "Na tragu Drugog vatikanskog koncila, papinsko je učiteljstvo produbilo učenje o ženidbi i obitelji. Na osobit je način Pavao VI., enciklikom Humanae vitae, istaknuo duboku vezu između bračne ljubavi i rađanja života. Sveti Ivan Pavao II. je posvetio obitelji posebnu pažnju kroz svoje kateheze o ljudskoj obitelji, Pismo obiteljima (Gratissimam sane) i nadasve apostolskom pobudnicom Familiaris consortio. U tim dokumentima papa je definirao obitelj kao 'put Crkve'; ponudio je cjeloviti pogled na poziv na ljubav muškarca i žene; predložio je temeljne smjernice za pastoral obitelji i za prisutnost obitelji u društvu. Na osobit način, govoreći o bračnoj ljubavi (usp. Familiaris consortio, 13), opisao je način na koji bračni drugovi, u svojoj uzajamnoj ljubavi, primaju dar Kristova Duha i žive svoj poziv na svetost" (Instrumentum Laboris, 5).

19. "Benedikt XVI. u enciklici Deus caritas est ponovno se vratio temi istine o ljubavi između muškarca i žene, na koje puno svjetlo baca samo ljubav Krista raspetoga (usp. Deus caritas est, 2)" (Instrumentum laboris, 6). On kaže kako "brak utemeljen na isključivoj i konačnoj ljubavi postaje slika odnosa Boga s njegovim narodom i obratno: način na koji Bog ljubi postaje mjera ljudske ljubavi" (Deus caritas est, 11). Nadalje, u enciklici Caritas in veritate, ističe važnost ljubavi kao počela života u društvu (usp. Caritas in veritate, 44), mjestu u kojem se uči iskustvo zajedničkog dobra" (Instrumentum laboris, 6).

20. "Papa Franjo u enciklici Lumen fidei, govoreći o vezi između obitelji i vjere, piše: 'Kada čovjek susretne Krista, kada dopusti da ga zahvati i vodi njegova ljubav tada njegov život dobiva širi obzor i čvrstu nadu koja neće razočarati. Vjera nije utočište za malodušne, već nešto što našem životu daje širinu. Ona pomaže otkriti veliki poziv, poziv na ljubav i jamči da je ta ljubav pouzdana, da vrijedi predati joj se, jer se njezin temelj nalazi u vjernosti Bogu, koji je jači od svake naše krhkosti' (Lumen Fidei, 53)" (Instrumentum laboris, 7).

Nerazrješivost ženidbe i radost zajedničkog života

21. Uzajamno darivanje koje je sastavni dio sakramentalne ženidbe ima svoje korijene u milosti krštenja koja uspostavlja temeljni savez svake osobe s Kristom u Crkvi. U uzajamnom prihvaćanju i s Kristovom milošću zaručnici jedno drugom obećavaju potpuno darivanje, vjernost i otvorenost životu, oni prepoznaju kao konstitutivne elemente ženidbe darove koje im Bog pruža, shvaćajući ozbiljno preuzetu obvezu, u njegovo ime i pred Crkvom. U vjeri je moguće prihvatiti dobra ženidbe kao obveze koje je lakše održati uz pomoć milosti sakramenta. Bog posvećuje ljubav zaručnikâ i potvrđuje njezinu nerazrješivost, pružajući im pomoć da žive u vjernosti, uzajamnom upotpunjivanju i otvorenosti životu. Zbog toga Crkva gleda na ženidbene drugove kao na srce čitave obitelji koja također upravlja pogled prema Kristu.

22. U istoj perspektivi, ponavljajući Apostolovo učenje prema kojem je sve stvoreno u Kristu i za Krista (usp. Kol 1, 16), Drugi vatikanski koncil je iskazao poštovanje prema naravnoj ženidbi i vrijednim sastavnicama prisutnim u drugim religijama (usp. Nostra aetate, 2) i kulturama usprkos ograničenjima i nedostatnostima (usp. Redemptoris missio, 55). Prisutnost sjemena Riječi u kulturama (usp. Ad gentes, 11) mogla bi se, na neki način, primijeniti na neke bračne i obiteljske stvarnosti mnogih kultura i nekršćanskih osoba. Postoje dakle neke vrijedne sastavnice također u nekim oblicima izvan kršćanskog braka – utemeljenom na čvrstom i istinskom odnosu jednog muškarca i jedne žene –, za koje u svakom slučaju smatramo da su prema ovome usmjereni. Pogledom upravljenim na ljudsku mudrost narodâ i kulturâ, Crkva priznaje također tu obitelj kao temeljnu stanicu – nužnu i plodnu – ljudskog suživota.

Istina i ljepota obitelji i milosrđa prema ranjenim i krhkim obiteljima

23. S prisnom radošću i dubokom utjehom, Crkva gleda na obitelji koje ostaju vjerne učenjima evanđelja, zahvaljujući im i hrabreći ih za svjedočenje koje pružaju. Naime, zahvaljujući njima ljepota je nerazrješive ženidbe u trajnoj vjernosti učinjena vjerodostojnom. U obitelji, "koja bi se mogla nazvati domaćom Crkvom" (Lumen gentium, 11), sazrijeva prvo crkveno iskustvo zajedništva među osobama, u kojoj se, po milosti, zrcali otajstvo Presvetoga Trojstva. "Ovdje se čovjek uči trudu i radosti rada, bratskoj ljubavi, plemenitom praštanju stalno obnavljanom i nadasve bogoštovlju, molitvi i prikazivanju Bogu vlastitoga života" (Katekizam Katoličke Crkve, 1657). Divni uzor u tome smislu je sveta nazaretska obitelj, u čijoj školi "shvaćamo zašto moramo održavati duhovnu stegu, ako želimo slijediti nauk evanđelja i postati Kristovi učenici" (Pavao VI., Govor u Nazaretu, 5. siječnja 1964.). Evanđelje obitelji hrani i ono sjeme koje još uvijek čeka da sazrije i mora njegovati ona stabla koja su se osušila i koja se nipošto ne smije zanemarivati.

24. Crkva, kao sigurna učiteljica i brižna majka, premda priznaje da za krštenike nema drugog ženidbenog veza osim sakramentalnog, i da je svaki njegov prekid protiv Božje volje, također je svjesna slabosti mnoge svoje djece koja se trude oko svoje vjere. " Kao posljedica toga, ne umanjujući vrijednost evanđeoskog ideala, potrebno je s ljubavlju i strpljivo pratiti eventualne etape rasta osoba u njihovu postupnom razvoju […] Mali korak, usred velikih ljudskih ograničenosti, može biti ugodniji Bogu od izvana gledano ispravnog života onoga koji u svojem životu ne nailazi na veće teškoće. Svi imaju potrebu da ih dotakne utjeha i poticaj Božje spasenjske ljubavi, koji na tajanstven način djeluje u svakoj osobi, bez obzira na njezine mane i njene padove" (Evangelii gaudium, 44).

25. U pogledu pastoralnog pristupa osobama koje su sklopile građansku ženidbu, te rastavljenim i ponovno oženjenim odnosno osobama koje žive u izvanbračnoj zajednici, zadaća je Crkve objaviti im Božju pedagogiju milosti u njihovim životima i pomagati im postići puninu Božjeg nauma u njima. Slijedeći Kristov pogled, čije svjetlo rasvjetljuje svakog čovjeka (usp. Iv 1, 9; Gaudium et spes, 22), Crkva se okreće s ljubavlju prema onima koji sudjeluju u njezinu životu na nepotpun način i prepoznaje da Božja milost djeluje i u njihovu životu dajući im hrabrost da čine dobro, da s ljubavlju brinu jedno za drugo i budu u službi zajednice u kojoj žive i rade.

26. Crkva sa zabrinutošću gleda na nepovjerenje mnogih mladih prema predanju drugome u ženidbi, trpi zbog prenagljenosti kojom mnogi vjernici odlučuju prekinuti preuzeti vez i sklopiti novi. Ti vjernici, koji su članovi Crkve, trebaju milosrdnu i poticajnu pastoralnu pažnju, lučeći na prikladan način
situacije. Mlade krštenike treba poticati da ne oklijevaju prigrliti bogatstvo koje njihovim ljubavnim planovima pruža sakrament ženidbe, ojačani potporom koju primaju od Kristove milosti i mogućnosti da sudjeluju u punini u životu Crkve.

27. U tome smislu, nova dimenzija današnjeg obiteljskog pastorala sastoji se u tome da se posveti pozornost stvarnosti građanskih ženidbi između muškarca i žene, tradicionalnim ženidbama i izvanbračnim zajednicama, koje je potrebno razlikovati od prethodna dva oblika. Kada zajednica postigne određenu stabilnost kroz javno preuzetu obvezu, kada je karakterizira duboka afektivna povezanost partnerâ, odgovornost prema djeci, sposobnost da ustraje u kušnjama, može je se promatrati kao klicu koju treba pratiti u razvoju prema sakramentu ženidbe. Izvanbračne se zajednice naprotiv vrlo često zasniva ne u pogledu moguće buduće ženidbe, već bez ikakve namjere da se uspostavi institucionalnu vezu.

28. Sukladno Isusovu milosrdnom pogledu, Crkva mora brižno i pažljivo pratiti svoju najslabiju djecu, ranjenu izgubljenom i ranjenom ljubavlju, vraćajući povjerenje i nadu, poput svjetionika neke luke ili baklje koju se nosi među ljude da prosvijetli one koji su skrenuli s pravoga puta ili se nalaze usred oluje. Svjesni da je najveće milosrđe reći istinu s ljubavlju, idemo korak dalje od suosjećanja. Milosrdna ljubav, kako što privlači i ujedinjuje, tako i preobražava i uzdiže. Poziva na obraćenje. Tako na isti način shvaćamo Gospodinov stav, koji ne osuđuje preljubnicu, već od nje traži da ne griješi više (usp. Iv 8, 1-11).

TREĆI DIO
Sučeljavanje: pastoralne perspektive

Naviještati evanđelje obitelji danas u različitim sredinama

29. Sudionici sinode su se u svom dijalogu zadržali na nekim najurgentnijim pastoralnim pitanjima čija je konkretizacija povjerena pojedinim mjesnim Crkvama, u zajedništvu "cum Petro et sub Petro". Naviještanje evanđelja obitelji predstavlja jednu urgentnost za novu evangelizaciju. Crkva je pozvana provoditi u djelo to evanđelje s nježnošću majke i jasnoćom učiteljice (usp. Ef 4, 15), u vjernosti Kristovoj milosrdnoj kenozi. Istina se ucjepljuje u ljudsku krhkost ne zato da je osudi, već da je spasi (usp. Iv 3, 16 -17).

30. Evangelizacija je zadaća čitavog Božjeg naroda, koju svaki ostvaruje prema vlastitoj službi i daru. Bez radosnog svjedočenja bračnih drugova i obitelji, domaćih Crkava, navještaj, bio on i ispravan, u opasnosti je da ne bude shvaćen i da bude zagušen morem riječi koje karakterizira naše društvo (usp. Novo millennio ineunte, 50). Sinodski su oci više puta istaknuli kako su katoličke obitelji u snazi milosti sakramenta ženidbe pozvane i same biti aktivni subjekti obiteljskog pastorala.

31. Presudnu će važnost imati isticanje primata milosti, te dakle mogućnost koju Duh daje u sakramentu. Riječ je o tome da se pomogne ljudima iskusiti da je evanđelje obitelji radost koja "ispunja srce i čitav život", jer u Kristu smo "oslobođeni od grijeha, žalosti, duhovne praznine i usamljenosti" (Evangelii gaudium, 1). U svjetlu prispodobe o sijaču (usp. Mt 13, 3), naša je zadaća surađivati u sijanju: ostalo je Božje djelo. Ne treba isto tako zaboraviti da Crkva koja propovijeda o obitelji je znak proturječja.

32. Zbog toga se od čitave Crkve traži zaokret u načinu na koji vrši svoje poslanje. Ne smijemo se zaustavljati na čisto teorijskom navještaju odvojenom od stvarnih problemâ osobâ. Ne smije se zaboraviti da je kriza vjere dovela do krize braka i obitelji, i, kao posljedica toga, često je prekinuto prenošenje vjere s roditeljâ na djecu. Čvrstu se vjeru ne može pokolebati nametanjem kulturnih perspektivâ koje slabe obitelj i brak.

33. Potreban je zaokret i u govoru kako bi ovaj postao doista snažan i djelotvoran. U naviještanju se mora pomoći ljudima da iskuse da je evanđelje obitelji odgovor na najdublja očekivanja osobe: na njezino dostojanstvo i puno ostvarenje u uzajamnosti i zajedništvu. Ne treba samo predočavati pravila već i predlagati vrijednosti, odgovarajući na potrebu za njima koja se danas uočava i u zemljama u kojima je sekularizacija uzela najviše maha.

34. Božja je riječ izvor života i duhovnosti za obitelj. Cjelokupni obiteljski pastoral mora dopustiti da ga iznutra grade i oblikuju članovi domaće Crkve kroz molitveno čitanje i čitanje Svetog pisma u crkvenoj zajednici. Božja riječ nije samo radosna vijest za privatni život pojedinca, već i kriterij za prosuđivanje i svjetlo za raspoznavanje različitih izazova s kojima se suočavaju ženidbeni drugovi i obitelji.

35. Istodobno mnogi sinodski oci su insistirali na pozitivnijem pristupu bogatstvima različitih vjerskih iskustava, ne prešućujući teškoće. U tim različitim religioznim stvarnostima i u velikoj kulturnoj raznolikosti koja karakterizira narode uputno je cijeniti najprije pozitivne mogućnosti i u njihovu svjetlu ocjenjivati ograničenja i nedostatke.

36. Kršćanska ženidba je poziv koji se prihvaća s prikladnom pripravom na putu vjere, uz zrelo razlučivanje, i ne smije se smatrati samo nekom kulturnom tradicijom ili društvenom odnosno pravnom potrebom. Zbog toga je potrebno osmisliti oblike praćenja osobe i bračnog para na način da prenošenje sadržajâ vjere ide ruku pod ruku s iskustvom života koje pruža čitava crkvena zajednica.

37. U više je navrata istaknuta potreba korjenite obnove čitave pastoralne prakse u perspektivi evanđelja obitelji, nadilazeći individualističke poglede koje ovu još uvijek karakteriziraju. Zato se opetovano insistiralo na nužnosti da se u tome svjetlu obnovi izgradnju (formaciju) prezbiterâ, đakonâ, katehistâ i ostalih pastoralnih djelatnikâ, kroz veće uključivanje samih obitelji.

38. Istaknuta je također nužnost evangelizacije koja će otvoreno prokazivati kulturne, društvene, političke i ekonomske uvjetovanosti, poput primjerice pretjeranog prostora koji se daje tržišnoj logici, a koje onemogućuju autentični obiteljski život, stvarajući preduvjete za diskriminacije, siromaštvo, isključivost, nasilje. Zato je nužno produbiti dijalog i suradnju s društvenim strukturama, te treba poticati i podupirati laike koji se, kao kršćani, zauzimaju na kulturnom i društveno-političkom polju.

Voditi zaručnike na putu priprave za ženidbu

39. Složena društvena stvarnost i izazovi s kojima se današnja obitelj pozvana uhvatiti u koštac zahtijevaju veću zauzetost čitave kršćanske zajednice oko priprave zaručnikâ za ženidbu. Nužno je podsjećati na važnost krepostî. Među tim se krepostima čistoća pokazuje dragocjenim uvjetom za istinski rast ljubavi među osobama. U vezi s tom nužnošću sinodski su oci složno istaknuli potrebu većeg uključivanja čitave zajednice dajući povlašteno mjesto svjedočenju samih obitelji, kao i ukorjenjivanju priprave za ženidbu u hod kršćanske inicijacije, ističući povezanost ženidbe s krštenjem i ostalim sakramentima. Jednako je tako istaknuta potreba posebnih programâ za bližu pripravu za ženidbu koji će predstavljati pravo iskustvo sudjelovanja u crkvenom životu i produbiti različite aspekte obiteljskog života.

Pratiti prve godine bračnog života

40. Prve godine braka su važno i osjetljivo razdoblje tijekom kojeg bračni parovi rastu u svijesti o izazovima i značenju ženidbe. Otud nužnost pastoralnog praćenja koje će se nastaviti nakon slavljenja sakramenta (usp. Familiaris consortio, treći dio). U tome je pastoralu od velike važnosti prisutnost iskusnih bračnih parova. Župa se smatra mjestom u kojem se iskusni parovi mogu staviti na raspolaganje mlađim parovima, uz eventualno sudjelovanje udrugâ, crkvenih pokretâ i novih zajednicâ. Treba poticati ženidbene drugove na temeljni stav prihvaćanja velikog dara djece. Potrebno je istaknuti važnost obiteljske duhovnosti, molitve i sudjelovanja na nedjeljnoj euharistiji, potičući bračne drugove da se redovno sastaju kako bi promicali rast u duhovnom životu i solidarnosti u konkretnim životnim potrebama. Bogoslužjâ, pobožnosti i euharistijska slavlja za obitelji, poglavito na godišnjice braka, spomenuti su na sinodi kao nešto što ima vitalnu važnost za jačanje evangelizacije uz pomoć obitelji.

Pastoralna skrb za osobe koji žive u građanskom braku ili izvanbračnoj zajednici

41. Nastavljajući naviještati i promicati kršćansku ženidbu, sinoda potiče također pastoralno razlučivanje situacijâ mnogih koji više ne žive tu stvarnost. Važno je uspostaviti dijalog s tim osobama kako bi se razabralo sastavne dijelove njihova života koji mogu dovesti do veće otvorenosti evanđelju ženidbe u njegovoj punini. Pastiri moraju utvrditi elemente koji mogu potpomoći evangelizaciju i ljudski i duhovni rast. Nova današnja pastoralna osjetljivost sastoji se u dokučivanju pozitivnih stvarnostî prisutnih u građanskim brakovima i izvanbračnim zajednicama, koje je potrebno razlikovati od ovih prvih. Potrebno je da u predlaganju onoga što uči Crkva, jasno potvrđujući kršćansku poruku, ukažemo također na konstruktivne elemente u onima situacijama koje još uvijek ne odgovaraju odnosno više ne odgovaraju tome idealu.

42. Primijećeno je također kako u mnogim zemljama "sve više parova živi zajedno ad experimentum, bez sklapanja ikakve ženidbe, bilo crkvene bilo građanske" (Instrumentum laboris, 81). U nekim zemljama to se posebno događa u tradicionalnim ženidbama, koje su dogovorene među obiteljima i često se slave u različitim etapama. U nekim zemljama, naprotiv, u sve je većem porastu broj onih koji traže slavljenje ženidbe u crkvi. Na jednostavnu izvanbračnu zajednicu pojedinci se često odlučuju zbog općeg mentaliteta koji se protivi institucijama i sklapanju trajne veze, ali također zbog očekivanja egzistencijalne sigurnosti (zaposlenje i stalna primanja). U drugim zemljama, na kraju, postoje brojne činjenične zajednice, ne samo zbog odbacivanja kršćanskih vrijednostî obitelji i ženidbe, već prije svega zato što se vjenčanje doživljava kao luksuz, tako da materijalna bijeda tjera pojedince da žive u činjeničnim zajednicama.

43. Svim tim situacijama treba prići konstruktivno, pokušati ih pretvoriti u hod prema punini ženidbe i obitelji u svjetlu evanđelja. Radi se o tome da ih se prihvaća i prati sa strpljivošću i osjetljivošću. U tome važnu ulogu ima privlačno svjedočenje autentičnih kršćanskih obitelji kao nositeljâ evangelizacije obitelji.

Liječiti ranjene obitelji (rastavljeni, rastavljeni neoženjeni, rastavljeni i ponovno oženjeni, jednoroditeljske obitelji)

44. Kada ženidbeni drugovi dožive probleme u svojim odnosima, moraju moći računati na pomoć i praćenje Crkve. Pastoral ljubavi i milosrđa stremi k obnovi osobâ i odnosâ. Iskustvo pokazuje da se uz prikladnu pomoć i djelovanjem milosti pomirenja veliki postotak bračnih kriza prevladava na zadovoljavajući način. Znati oprostiti i osjetiti da nam je oprošteno je temeljno iskustvo u obiteljskom životu. Opraštanje među ženidbenim drugovima omogućuje iskusiti ljubav koja je zauvijek i nikada ne prolazi (usp. 1 Kor 13, 8). Međutim, onome koji je primio Božje oproštenje ponekad je teško smoći snage da pruži istinsko oproštenje koje preporađa osobu.

45. Na sinodi je istaknuta potreba hrabrih pastoralnih izborâ. Ponovno snažno potvrđujući vjernost evanđelju obitelji i prepoznavajući da su rastava i razvod uvijek rana koja izaziva duboka trpljenja ženidbenim drugovima koji kroz njih prolaze kao i djeci, sinodski su oci zamijetili urgentnost novih pastoralnih putova, koji polaze od zbiljske stvarnosti raskida obitelji, svjesni da se ove, često, "podnosi" s patnjom no bira u punoj slobodi. Riječ je o situacijama koje se razlikuju po osobnim i kulturnim kao i društveno-političkim faktorima. Potreban je jedan diferencirani pogled kao što je to sugerirao sveti Ivan Pavao II. (usp. Familiaris consortio, 84).

46. Svaku obitelj treba prije svega saslušati s poštivanjem i ljubavlju i pratiti vodeći se Isusovim primjerom na susretu sa učenicima na putu za Emaus. Za te situacije vrijede na osobit način riječi pape Franje: "Crkva će svoje članove – svećenike, redovnike i vjernike laike – morati uvesti u to 'umijeće praćenja drugoga' kako bi svi naučili izuti svoje sandale pred svetim tlom drugoga (usp. Izl 3, 5). Ritam toga praćenja mora biti odmjeren i ohrabrujući, odražavajući našu bliskost i pogled pun poštivanja i suosjećanja, koji ujedno ozdravlja, oslobađa i potiče rast u kršćanskom životu" (Evangelii gaudium, 169).

47. Posebno razlučivanje je nužno za pastoralno praćenje razvedenih, rastavljenih i ostavljenih. Treba prije svega vrednovati patnju onih koji su nepravedno pretrpjeli rastavu, razvod ili ih je bračni drug napustio, ili su zbog zlostavljanja kojima su bili izloženi od strane bračnog druga bili prisiljeni prekinuti zajednički život. Oprostiti pretrpljenu nepravdu nije lako, ali je to hod kojeg omogućuje milost. Otud nužnost pastorala pomirenja i posredovanja također uz pomoć prihvatilišnih centara koje treba osnivati u biskupijama. Jednako je tako nužno na iskren i konstruktivan način se posvetiti posljedicama razvoda ili rastave na djecu, koja su uvijek nevine žrtve tih situacijâ. Ona ne smiju postati "predmet" oko kojeg će se roditelji otimati te treba tražiti najbolje načine da mogu prevladati traumu rasula obitelji i rasti na najvedriji mogući način. U svakom slučaju Crkva će morati uvijek isticati nepravdu do koje vrlo često dovodi rastava. Posebnu pozornost treba posvetiti jednoroditeljskim obiteljima, a osobito treba pružiti pomoć ženama koje moraju same nositi odgovornost za kuću i odgoj djece.

48. Veliki je broj sinodskih otaca istaknuo nužnost pojednostavljenja i ubrzanja postupaka za priznavanje slučajeva ništavnosti, koji će po mogućnosti biti potpuno besplatni. Izneseni su, među ostalim, i slijedeći prijedlozi: ukidanje drugog priziva za afirmativne presude; mogućnost određivanja administrativnog puta pod odgovornošću dijecezanskog biskupa; kratki postupak koji će se pokretati u slučajevima općepoznate ništavnosti. Neki su oci, ipak, izrazili svoje protivljenje tim prijedlozima jer ne bi jamčili pouzdan sud. Potvrđeno je da se u svim tim slučajevima radi o utvrđivanju istine o valjanosti veza. Prema nekim drugim prijedlozima trebalo bi razmotriti mogućnost da se u svezi valjanosti sakramenta ženidbe pridaje važnost ulozi vjere zaručnikâ; to ništa ne mijenja na činjenici da su sve ženidbe sklopljene među krštenicima sakrament.

49. Što se tiče bračnih parnica, ubrzanje i pojednostavljenje postupka, koje mnogi traži, osim izobrazbu dovoljnog broja djelatnikâ, klerikâ i laikâ kojima će to biti prioritetna zadaća, zahtijeva isticanje odgovornosti dijecezanskog biskupa, koji može u svojoj biskupiji zadužiti prikladne obrazovane savjetnike koji mogu besplatno savjetovati strane o valjanosti njihove ženidbe. Tu službu može obavljati bilo neki ured bilo stručne osobe (usp. Dignitas connubii, čl. 113, 1).

50. Rastavljene osobe koje se nisu ponovno oženile, koje su često svjedoci bračne vjernosti, treba poticati da pronađu u euharistiji hranu koja ih podupire u njihovu stanju. Lokalna zajednica i pastiri moraju pratiti te osobe s brižnošću, posebno ako su s njima djeca ili žive u teškom siromaštvu.

51. I situacije u kojima se nalaze rastavljene i ponovno oženjene osobe zahtijevaju pomno razlučivanje i praćenje ispunjeno poštivanjem, izbjegavajući svaki govor i stav zbog kojih će se one osjetiti diskriminiranima i promičući njihovo sudjelovanje u životu zajednice. Briga koja se posvećuje tim osobama ne slabi vjeru zajednice i njezino svjedočenje o nerazrješivosti ženidbe, već štoviše ona upravo u toj brizi izražava svoju ljubav.

52. Razmišljalo se o mogućnosti da rastavljeni i ponovno oženjeni pristupaju sakramentima pokore i euharistije. Više se otaca snažno izjasnilo u prilog sadašnjoj disciplini, zbog konstitutivnog odnosa koji postoji između sudjelovanja u euharistiji i zajedništva s Crkvom i njezina učenja o nerazrješivosti ženidbe. Drugi su se izjasnili za pripuštanje euharistijskom stolu, koje neće vrijediti za sve, već u određenim situacijama i pod točno određenim uvjetima, posebno kada je riječ o slučajevima koji su ireverzibilni i za sobom povlače moralne obaveze prema djeci koja bi podnosila nepravedna trpljenja. Eventualnom pristupu sakramentima prethodio bi pokornički hod, pod odgovornošću dijecezanskog biskupa. To pitanje treba dalje produbljivati, imajući na umu razliku između objektivnog stanja grijeha i olakotnih okolnosti, budući da "ubrojivost i odgovornost za neki čin mogu se umanjiti ili poništiti" različitim "psihičkim ili društvenim čimbenicima" (Katekizam Katoličke Crkve, 1735).

53. Neki su oci iznijeli mišljenje da rastavljene i ponovno oženjene osobe ili osobe koje žive zajedno mogu plodonosno pristupiti duhovnoj pričesti. Drugi su se oci zapitali zašto onda ne mogu pristupiti sakramentalnoj. Toplo je preporučeno produbljivanje te teme u kojem će se pomoći da izađe na vidjelo osebujnost tih dvaju oblika i njihova povezanost s teologijom ženidbe.

54. Problematike vezane uz mješovite ženidbe često su ponavljane u interventima sinodskih otaca. Različitost ženidbene discipline pravoslavnih Crkava u nekim slučajevima povlači za sobom probleme o kojima je nužno razmišljati na ekumenskom polju. Slično tome, za međureligijske ženidbe bit će važan doprinos dijaloga s religijama.

Pastoralna pozornost prema osobama istospolne orijentacije

55. Neke obitelji u svojoj sredini imaju osobe s istospolnom orijentacijom. U vezi s tim se pitalo koja je pastoralna pozornost prikladna obzirom na tu situaciju imajući na umu ono što uči Crkva: "Ne postoji nikakva osnova za izjednačavanje ili traženje i najmanjih sličnosti između istospolnih zajednicâ i Božjeg nauma o braku i obitelji". Ipak, muškarce i žene s homoseksualnim sklonostima treba prihvaćati s poštivanjem i osjetljivošću. "Izbjegavat će se svaki znak nepravedne diskriminacije prema njima" (Kongregacija za nauk vjere, Razmišljanja o planovima zakonskog priznavanja zajednicâ među osobama istog spola, 4).

56. Sasvim je neprihvatljivo da crkveni pastiri budu u vezi s tim izloženi pritiscima te da međunarodne organizacije uvjetuju davanje financijske pomoći uvođenjem zakonâ kojim se ozakonjuje "ženidbu" među osobama istog spola.

Prenošenje vjere i izazov denataliteta

57. Nije teško ustanoviti kako se sve više širi mentalitet koji rađanje novog života sputava promjenjivim individualnim planovima ili planovima bračnog para. Ekonomski faktori imaju ponekad presudan utjecaj i pridonose snažnom padu nataliteta koji slabi društvo, ugrožava odnose među naraštajima i budućnost čini neizvjesnom. Otvorenost životu je duboki zahtjev bračne ljubavi. U tome svjetlu, Crkva podupire obitelji koje prihvaćaju, odgajaju i okružuju svojom ljubavlju djecu s teškoćama u razvoju.

58. I na tome polju potrebno je krenuti od slušanja osobâ i znati predstaviti ljepotu i istinu bezuvjetne otvorenosti životu kao nešto što ljudska ljubav treba da bi se živjela u punini. Upravo na tim temeljima treba počivati adekvatno učenje o prirodnim metodama za odgovorno rađanje. Ono pomaže živjeti na skladan i svjestan način komunikaciju među bračnim drugovima, u svim njezinim dimenzijama, zajedno s odgovornošću za rađanje. Potrebno je ponovno otkriti encikliku Pavla VI. Humanae vitae u kojoj se ističe potreba poštivanja dostojanstva osoba u moralnom vrednovanju metodâ regulacije nataliteta. Posvajanje djece, bilo da je riječ o siročadi ili napuštenoj djeci, koju se prihvaća kao vlastitu djecu, je posebni oblik obiteljskog apostolata (usp. Apostolicam actuositatem, III,11), na koji je učiteljstvo više puta podsjetilo i potaknulo (usp. Familiaris consortio, III,II; Evangelium vitae, IV,93). Odluka o posvajanju i udomljavanju izražava posebnu plodnost bračnog iskustva, ne samo kada je ovo označeno neplodnošću. Ta je odluka rječiti znak obiteljske ljubavi, prilika za svjedočenje vlastite vjere i vraćanje dječjeg dostojanstva onome koji ga je lišen.

59. Treba pomoći živjeti afektivnost, također u bračnoj vezi, kao hod sazrijevanja, u sve dubljem prihvaćanju drugoga i sve potpunijem darivanju. Potrebno je u tome smislu ponovno potvrditi nužnost pružanja odgojnih putova koji jačaju bračni život i važnost laikata koji će pružati praćenje sačinjeno od živog svjedočenja. Od velike je pomoći u tome smislu vjerna i duboka ljubav satkana od nježnosti i poštivanja, koja je kadra vremenom rasti i koja u svome konkretnom otvaranju rađanju života stječe iskustvo jednog misterija koji je nadilazi.

Izazov odgoja i uloga obitelji u evangelizaciji

60. Jedan od temeljnih izazova s kojim se suočavaju današnje obitelji je bez sumnje odgoj, kojeg današnja kulturna stvarnost i veliki utjecaj medijâ čine još zahtjevnijim i kompleksnijim. Treba uzimati u obzir zahtjeve i očekivanjâ obiteljî koje su kadre u svakodnevnom životu biti mjesta rasta, konkretnog i egzistencijalnog prenošenja kreposti koje oblikuju život. To ukazuje na to da roditelji imaju pravo slobodno birati koju će se vrstu odgoja i obrazovanja pružati njihovoj djeci sukladno njihovim uvjerenjima.

61. Crkva vrši dragocjenu ulogu u pružanju potpore obiteljima, počevši od kršćanske inicijacije, kroz gostoljubive zajednice. Od nje se traži, danas više no nekoć, da u složenim kao i u redovnim situacijama podupire roditelje u njihovoj odgojnoj zadaći, prateći djecu i mlade u njihovu odrastanju kroz personalizirane pristupe koji ih mogu uvoditi u puno značenje života te ih poticati na odluke i odgovornosti, življene u svjetlu evanđelja. Marija, u svojoj nježnosti, milosrđu i majčinskoj osjetljivosti, može ojačati težnju za čovječnošću i životom, zbog čega joj se obitelj i kršćanski narod obraćaju u svojoj molitvi. Pastoral i marijanska pobožnost su polazišna točka za naviještanje evanđelja obitelji.

Zaključak

62. Iznesena promišljanja, plod dijaloga na sinodi koji se vodio u velikoj slobodi i uzajamnom slušanju, žele postaviti pitanjâ i naznačiti poglede koji će morati sazrijevati i precizirati se u razmišljanjima mjesnih Crkava u godini koja nas dijeli od redovne opće biskupske sinode predviđene za listopad 2015., posvećene pozivu i poslanju obitelji u Crkvi i suvremenom svijetu. Nije riječ o donesenim odlukama ni o lakim perspektivama. Ipak, kolegijalni hod biskupâ i uključivanje čitavog Božjeg naroda pod djelovanjem Duha Svetoga, promatrajući primjer Svete Obitelji, moći će nas voditi u pronalaženju putova istine i milosrđa za sve. To je želja koju nam je od samog početka naših radova papa Franjo uputio pozvavši nas na hrabrost vjere i ponizno i iskreno prihvaćanje istine u ljubavi. (IKA)


Glasovanje o pojedinim brojevima "Relatio Synodi"
Prisutnih ukupno: 183
(Nisu navedeni suzdržani.)
placet non placet
1. 175 1
2. 179 0
3. 178 1
4. 180 2
5. 177 3
6. 175 5
7. 170 9
8. 179 1
9. 171 8
10. 174 8
11. 173 6
12. 176 3
13. 174 7
14. 164 18
15. 167 13
16. 171 8
17. 174 6
18. 175 5
19. 176 5
20. 178 3
21. 181 1
22. 160 22
23. 169 10
24. 170 11
25. 140 39
26. 166 14
27. 147 34
28. 152 27
29. 176 7
30. 178 2
31. 175 4
32. 176 5
33. 175 7
34. 180 1
35. 164 17
36. 177 1
37. 175 2
38. 178 1
39. 176 4
40. 179 1
41. 125 54
42. 143 37
43. 162 14
44. 171 7
45. 165 15
46. 171 8
47. 164 12
48. 143 35
49. 154 23
50. 169 8
51. 155 19
52. 104 74
53. 112 64
54. 145 29
55. 118 62
56. 159 21
57. 169 5
58. 167 9
59. 172 5
60. 174 4
61. 178 1
62. 169 8

Za svećenike

Kontakt

Zagrebačka nadbiskupija
Tiskovni ured

Kaptol 31, 10 000 Zagreb
Tel/ fax: 01/4894 878
Mob: 099/ 4894 878
tiskovni@zg-nadbiskupija.hr