Aktualnosti

Proteklih dana u samoborskoj župi sv. Anastazije proslavljena je ova svetica iz prvih kršćanskih vremena. Blagdan joj se slavi 15. siječnja, no proslava je započela u petak, 12. siječnja trodnevnom pripravom. Predvodili su ju svećenici koji su proteklih godina bili na đakonskoj službi u Samoboru, vlč. Marko Torbar i vlč. Krunoslav Kolar te domaći župnik preč. Davor Štuljan i sadašnji đakon vlč. Alen Vrbek.

Na sam blagdan, u ponedjeljak 15. siječnja, prijepodnevne svete mise predvodili su domaći svećenici, župni vikar vlč. Danijel Hačko i preč. Štuljan, a svečano večernje euharistijsko slavlje, u zajedništvu s više svećenika iz Samoborsko-okićkog dekanata i okolice, predvodio je župnik župe sv. Barbare u Vrapču vlč. Luka Slijepčević.



Tumačeći vjernicima povijesni okvir u kojem je Anastazija živjela i na njezine suvremenike s kojima je dijelila dobro i zlo, naglasio je: „No, važno je imati na umu, da sva ova imena svetih, kao i sva povijest kršćanstva, izvor i svoj uvir imaju u Imenu koje je iznad svakog imena, u Isus Kristu, našem Spasitelju. I dok častimo uspomenu zaštitnice ove župe, mi se okupljamo oko Kristova oltara, kako bismo slavili Isusa Krista koji je početak i kruna svake svetosti.“

Život sv. Anastazije podijelio je u tri dijela: „Život u roditeljskom domu, brak, te pomaganje progonjenima zbog vjere. Idilu ugodna života Anastazije remetila je jedna podvojenost u obitelji. A tamo gdje nema jedinstva, nema niti povjerenja. Tamo gdje nema povjerenje, nema niti ljubavi. Tamo gdje skrivamo nešto od onih koji su nam najbliži, javlja se nemir.“



Ta podvojenost nastavljena je kasnije i u braku, jer Anastazijin suprug nije bio vjernik, a njezin „brak je brak iz političkih interesa oca i muža. Izvori kažu da Anastazijinog muža, rimskog suca, ona i nije zanimala kao žena, već zbog političkih veza, zato ju je i zatočio i izgladnjivao tek kad je shvatio da dane provodi trošeći vrijeme i imetak na progonjene kršćane. A to je sigurno moralo ugroziti političku karijeru muža i oca, kojima se i bez toga treslo tlo pod nogama. Što Anastazija čini u toj strašnoj situaciji? Ona radi na sebi. Ona ne pokušava promijeniti muža. Ona radi na sebi kao vjernica. I traži pomoć svog duhovnika Krizogona ili Krševana. On potječe iz najviše elite Rima, izuzetno obrazovan, politički važan, pa car čak pregovara s njim kad sazna da je kršćanin, i prije mučeničke smrti, nudi mu visoke političke funkcije, rimske provincije na upravljanje da bi ga nagovorio da napusti vjeru, što Krševan odbija.

Teško je povjerovati da Bog dopušta u našem životu krize i životne drame s razlogom. Bog je dopustio da Anastazija kroz skrivanje vjere u djetinjstvu, te u kućnom zatvoru u kojem je bila zatočena od vlastitog muža, prođe školu vjere. Bog je dopustio da Anastazija u pustinji usavrši svoju vjeru i to lišena obitelji, prijatelja, životnih ugodnosti. Ona nije pala u očaj niti depresiju. Nakon što je položila ispit vjere u najvećim kušnjama, njezin suprug umire i tada započinje treći dio njezinog života.



Odlučila je živjeti za druge. Ili bolje, odlučila je posvetiti se drugima. Kome to? Onima koji su bili u istoj situaciji kao i ona, onima koji su zatvoreni, lišeni slobode, samo zato jer su vjernici. A da bi to mogla, morala je i sama proći to strašno iskustvo.“

Propovjednik je završio molitvom: „Gospodine, promijeni mene! Slomi moju oholost. Daj mi svetu poniznost. Daj da bez straha predam svoj život u tvoje ruke i da ti ne prigovaram kada me budeš vodio tamo gdje sada ne mogu niti zamisliti. Gospodine, promijeni mene! Da u drugima koji mene žele mijenjati ne gledam neprijatelje, nego one kojima je najpotrebnija moja ljubav.“

Na svetoj misi sudjelovale su samoborske bratovštine i udruge, udruge branitelja te Samoborska narodna garda, a pjevanje je predvodio mješoviti župni zbor pod ravnanjem prof. Darka Novosela.