Hrvatsko nacionalno svetište Marija Bistrica u vjerskome životu hrvatskoga naroda ima središnje mjesto. Tamo je Marija, vrelo milosti, nepresušan izvor utjehe, koja (…) strši kao vječit svjetionik (…) kao stalan poziv, pisao je davne 1973. student i hodočasnik-pješak Ivan Rodić. U tom srcu hrvatske vjere mladi će otpočeti odgovor na Marijin poziv „Što god Vam rekne, učinite!“ (Iv 2,5) koji je geslo 11. Susreta hrvatske katoličke mladeži (SHKM) u Zagrebu sljedeće godine. U duhu priprema, priprave i molitve, ali i spremnosti za SHKM, od 8. do 9. rujna održat će se Hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariji Bistrici, u kojoj će mladi, s obzirom na to da je duboka pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji označavala duhovni život Ivana Merza, Marijin zagovor moliti zagledani u njegov lik.
Vjeroučiteljica, animatorica instruktorica i, uz Ivanu Bosiljevac, voditeljica Temeljne formacije animatora Brigita Gojak, prisjećajući se hodočasničkih uspomena, otkrila je što sve mlade čeka na ovogodišnjem Hodočašću mladih Zagrebačke nadbiskupije kojim započinje godina intenzivne pripreme za SKHM u Zagrebu 2020.
Zašto hodočastiti pješice, odnosno zašto bi se jedna mlada osoba uopće odlučila biti dio hodočašća?
Svako je hodočašće posebno iskustvo. Budući da velik broj mladih pješači zajedno za vrijeme samoga hodočašćenja, oni se međusobno povežu razgovorom, pjesmom i molitvom. To spontano, a opet lijepo i jedinstveno povezivanje mladosti, mladom je čovjeku nezamjenjivo iskustvo jer su mladi uvijek u odnosima te su upućeni jedni na druge. Pritom imaju mogućnosti razmijeniti iskustva života i rada u različitim župnim zajednicama.
Od 17. stoljeća Majci Božjoj Bistričkoj utjecali su se vojnici, zarobljenici, bolesnici, nemoćnici, (srednjo)školci studenti, mladi … Za što joj se mladi danas mogu utjecati, za što zahvaljivati, a što moliti?
Budući da je uzrast hodočasnika uglavnom srednjoškolska dob te studenti, prvenstveno se Mariji zahvaljuje za proteklu školsku ili akademsku godinu, uz preporuke i molitve za uspješnu sljedeću, osobito pastoralnu godinu i izazove koje ona nosi. Mladi dolaze s različitim potrebama, od obitelji i prijatelja do ljubavi, za njih mole ili zahvaljuju. Primjerice, kadgod sam išla na hodočašće uvijek je to bilo razdoblje ispita pa su hodočašća uglavnom imala zahvalni karakter.
Gdje si onda i s kim hodočastila te imaš li neko osobito srcu drago svetište?
Uglavnom hodočastim ili sa svojom župom ili obitelji. Proteklih nekoliko godina obiteljski hodočastimo na nedjelju poslije Velike Gospe u Mariju Bistricu kada je i tradicionalno vozočašće, tj. hodočašće konjskih zaprega i jahača, dok mi je uz svetište Majke Božje Bistričke srcu posebno priraslo hodočašće Majci Božjoj Trsatskoj na Trsatu gdje sam hodočastila odmalena, što sa svojima, što sa župom, pa mi je i danas to doživljaj kojega se uvijek rado sjećam još iz djetinjstva.
Ove godine hodočasnička je ruta nešto duža, otprilike 13-17 km za što otprilike treba do tri sata hoda. Jesu li prvi koraci uistinu najteži ili su to oni posljednji pred samim ciljem?
Pjesma kaže: „Prvi koraci su najteži, poslije idu samo od sebe“, što je uistinu točno, baš kao i u životu. U početku je sve nekako puno teže, ali na hodočašću se, zapravo, kada se krene u zajedništvu s drugim mladima, u tom posebnome ozračju koje te ponese, ne osjeti da su noge teške. Jasno je da se nakon nekog vremena osjeti tromost u nogama, ali u zajedništvu i ozračju obogaćenom molitvom to bude lakše.
S obzirom na zajedništvo, razgovor, molitvu, može li se hodočastiti s mobitelom i slušalicama u ušima?
Ako se netko želi izolirati, naravno da može, ali vjerujem da kada si okružen drugima onda te to nekako potakne da i ti budeš dio toga i s njima se povežeš; da razgovaraš, pjevaš, moliš. Zato smatram da slušalice i mobitel, baš kao i u svakodnevici, sprječavaju doživjeti njegovu puninu i više su na teret samom hodočašću.
Može li se onda to odricanje od tehnologije smatrati svojevrsnom žrtvom kako bi se plodovi hodočašća mogli doživjeti i prepoznati?
Upravo tako. Jer samo je hodočašće u sebi zapravo žrtva koja te potiče na odricanje, trud, zahvalnost, ljubav. Prema tome, bez obzira što možemo napraviti jako puno dobrih
selfija i fotografija, odricanje mobitela i slušalica dobra je žrtva zbog koje se kasnije vide plodovi hodočašća kada dadeš sebe i nešto svoje, da si se nekome otvorio, s nekim drugim nešto podijelio, posvetivši mu svoje vrijeme. Čim dadeš cijeloga sebe u nešto, plodovi se uvijek sigurno osjete.
Dakle bez mobitela i slušalica, ali kako, nevezano za sav program i pripreme, uvijek nešto nedostaje, što, prvenstveno s obzirom na vremenske (ne)prilike i druge (ne)spremnosti, svaki hodočasnik treba obavezno imati u svome ruksaku, ali i u srcu?
Ono što je najophodnije i najpotrebnije je udobna odjeća i obuća za hodanje. Vjerujem kako će nas pratiti lijepo vrijeme, no nikad se ne zna hoće li nas nebo iznenaditi kišom za koju je uvijek dobro imati neku kabanicu i topliju (rezervnu) odjeću. Uz to, sastavni rekvizit je i vreća za spavanje za one koji spavaju u Mariji Bistrici, bilo da su u šatoru ili u školi. Dakako, podrazumijeva se da je potrebno sa sobom ponijeti dovoljno hrane i vode, a osobito ove godine kada je put nešto duži. Iako je za hodočasnike organiziran nedjeljni doručak, potrebno se je opremiti, barem što se tiče ruksaka. A u srcu? Otvorenost srca, volja, želja, spremnost i odvažnost te molitvena nakana s kojom Mariji i pred Mariju dolaze.
.jpg)
U duhu priprema, priprave i molitve, ali i spremnosti za Susret hrvatske katoličke mladeži (SHKM) u Zagrebu sljedeće godine, što se priprema u Mariji Bistrici? Koga mladi mogu očekivati, ali i koliko se mladih može očekivati?
Animatori Zagrebačke nadbiskupije vrijedno su pripremali program za oko tisuću mladih iz različitih zagrebačkih župa koji se očekuju u Mariji Bistrici. Uz program, koji uključuje igre, ples i radionice, mladi će na zabavan i nesvakidašnji način imati priliku upoznati lik i djelo bl. Ivana Merza o kojem je bilo riječi i na ovogodišnjemu animatorskom ljetu na Malome Lošinju. Osim uvida u život bl. Ivana Merza, u Mariji Bistrici će još biti i Nadbiskupijski zbor mladih. Ove je godine program ponešto drugačiji u usporedbi s prijašnjim godinama, tako da neće biti iznenađenja u vidu kateheza ili svjedočanstava. Moram napomenuti da se i ove godine prijavio velik broj redara koji će izdvojiti svoje vrijeme te će svojim volontiranjem doprinijeti da cijelo hodočašće protekne u redu, dok će njima to iskustvo biti za osobni rast. Mladi će, naravno, imati mogućnost ispovijedi. Svećenici će im biti na raspolaganju čitavo vrijeme trajanje programa jer ako se hodočašće svede samo na program bez duhovnoga dijela u kojem svatko od nas, osim molitava, nosi nešto, može izgubiti na svojoj posebnosti pa je stoga svakako dobro i poželjno pristupiti sakramentu ispovijedi.
Hoće li ovogodišnje hodočašće biti svojevrsna proba ili tek jedna od pripremnih vježbi za Susret po pitanju organizacije, komunikacije, podjele zaduženja, obaveza i sl.?
Hodočašće mladih Zagrebačke nadbiskupije uvertira je u godinu završnih i intenzivnih priprema, komunikacije i organizacije Susreta hrvatske katoličke mladeži u Zagrebu. Za susret se pripremamo od trenutka saznanja i prihvaćanja domaćinstva, dakle već tri godine. Ponajviše to činimo u sklopu naših pastoralnih događaja poput Animatorskoga ljeta na Malom Lošinju, Temeljne formacije animatora ili pripremnih susreta mladih po arhiđakonatima Zagrebačke nadbiskupije. Svakako očekujemo velik broj sudionika koje će mladi, vjerujem, s radošću dočekati, prihvatiti i ugostiti u Zagrebu, a svi detalji o samome Susretu bit će pravovremeno objavljeni.
Stoga, za kraj, što reći mladima kako se pripremiti za hodočašće, ali i veliki događaj vjere koji iščekujemo?
Budite odvažni i hrabri te, radosno hodočasteći, zahvalite i predajte našoj Majci sve svoje potrebe.
