Aktualnosti

U zajedništvu sa župnikom vlč. Norbertom Ivanom Koprivcem te povjerenikom za pastoral sportaša Zagrebačke nadbiskupije đakonom Marijanom Spehnjakom, pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predslavio je u ponedjeljak 2. prosinca u crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Velikoj Gorici misu zahvalnicu za profesionalne športaše i športske djelatnike Grada Velike Gorice te sve one koji s pomoću igre i natjecanja pomažu odrastanju u krjepostima i svjedočenju vjere.


 
U homiliji je biskup Šaško rastumačio Matejevo evanđelje (8,5-11) u kojem satnik iz Kafarnauma od Isusa moli pomoć za svoga bolesnog slugu. Istaknuvši satnikovu poniznost jer on, rimski vojnik i poganin, pokazuje ljubav prema svome sluzi, ne ustručavajući se od Isusa tražiti pomoć, biskup Šaško je rastumačio zašto kada Isus prihvaća njegove riječi; kada se odaziva na ono što osjeća kao sadržanu molbu u njegovoj duši; kada izražava svoju spremnost da pohodi njegov dom, taj vojnik izjavljuje da to nije potrebno. „Satnik misli da njegova kuća nije dostojna primiti Isusa; da njegov dom nije prikladan za proroka. Zato mu je dovoljna tek riječ, jedna jedina riječ da bi čovjeka ozdravio, vratio mu životnost. Reci samo riječ. To je očitovanje vjere, jer vjera nije neki nejasan dar, nego odgovor onomu u koga se vjeruje. Preduvjet tomu odgovoru je poniznost.“, kazao je.

U tom ispreplitanju svijesti da ne može učiniti ništa i vjere u onoga koji može sve, unastavku je homilije biskup Šaško objasnio kako je satnik „slika ljudi koji su svjesni vlastitih granica te svoj pogled usmjeruju prema Bogu. Znamo da nemamo dovoljno sredstava ni snage da  bismo pobijedili i dokinuli zlo koje nas napada. Znamo da nas samo milost može osloboditi. Satnika k Isusu nije dovela neka pobožnost niti čežnja za Bogom, nego potreba, trpljenje i ljubav prema drugomu čovjeku. Prema tome je dobro, istaknuo je, na početku adventskoga vremena uočiti da Isus ne očekuje od nas ispunjavanje nekih preduvjeta, osim iskrenosti srca, stava ljubavi, sućuti i nesebičnosti.“

 
Za nadahnuće, zahvalu i pouke Evanđelja športašima, biskup Šaško izdvojio je četiri naglaska. „Športaši se neposredno susreću sa svojim granicama. Nažalost, oni koji predstavljaju športske uspjehe, najčešće ne trpe te granice: ni bolesti, ni ozljede ni neraspoloženja. U pohvalama se lako ode u krajnosti: do poniženja ili do bahatosti. Zar nismo čuli da je nekomu „samo nebo granica“? Znamo da su naše tjelesne granice puno skučenije od nebeskih prostranstava. No, gledano kršćanski, nama nebo nije granica, nego prostor našega zajedništva s Bogom. To nam daje pouzdanje i vodi prema drugomu naglasku. Bez obzira kako se put do njih predstavljali, istinski uspjesi u športu se postižu u poniznosti. U svakome je zanimanju i pozivu slično. Ljudi koji su postigli nešto što se ocjenjuje vrhunskim redovito su ponizni ljudi. Treće – šport je veliko područje emocija, emotivnoga sudjelovanja, uvučenosti i oduševljenja; nipošto ravnodušnosti. Šport, premda ima svojih negativnih očitovanja, ozračje je prihvaćanja i podupiranja, briga za druge.“
 
„Vrijeme došašća je vrijeme razmatranja, tišine, pozornosti na maleno. U takvome se ozračju rađaju preduvjeti za ono što će se pokazati na svjetlu, u bučnosti koju treba znati nositi i trpjeti. Buka doduše može podići, stvoriti ushićenje, ali buka pojačava i padove, nemilosrđe i odbacivanje. Igra po svojoj naravi upućuje na vječnost. Kada su športovi ograničeni na prolazno, ostaju prazni i besmisleni. Oni imaju u sebi sastavnice koje nam pomažu biti ljudima vječnosti. Ponajprije zbog toga jer nam je Isus dao ne samo svoju riječ, nego sebe; pokazao nam puninu i smisao naše tjelesnosti i onda kada je ranjena i bolesna; i takva je tjelesnost vrijedna, dio je čudesnoga Božjega djela Stvaranja i otkupljenja, u kojemu sudjelujemo osobito u euharistiji. Nisam dostojan, Gospodine. Hvala ti što nas činiš dostojnima!“, poručio je biskup Šaško na kraju homilije./ MS