Aktualnosti

Sestre milosrdnice pred bistom kardinala Haulika u Zagrebačkoj katedrali

- Nisu se štedjele radeći i u kaznionicama, pučkim kuhinjama, menzama za siromašne đake i studente, dvoreći ranjenike u ratnim vremenima i brinući za siromašnu djecu i ratnu siročad. Udomljujući u svoj samostan izbjeglice svih vjeroispovijesti, najbolje su svjedočile da je Bog milosrdan otac – istaknuo je provincijal slovenskih lazarista o. Franc Ratkaj u homiliji svečanoga euharistijskog slavlja u crkvi sv. Vinka Paulskoga u Zagrebu 7. rujna 2019. kojim je, pod geslom „Milosrdna ljubav osvaja svijet“, otvorena jubilarna godina 175. obljetnice dolaska Družbe sestara milosrdnica svetoga Vinka Paulskoga u Zagreb. Naime, nakon što su iz Tirola u Austriji putovale devet dana u dvojim kolima, prvih je šest „bijelih sestara“ na molbu tadašnjega zagrebačkog biskupa Jurja Haulika 5. rujna 1845. stiglo u Zagreb. Sestre Družbe, koju je 1633. zajedno s Lujzom de Marillac u Francuskoj osnovao sveti Vinko Paulski, danas su najbrojnija redovnička zajednica na svijetu. Mnoge od njih svoje su živote, nasljedujući Krista u geslu milosrdne ljubavi, utkale u hrvatski društveni i kulturni identitet, osobito jer su u skrbi za najpotrebitije bile jedne od nositeljica socijalno-karitativne i odgojno-obrazovne djelatnosti. Prva savjetnica i zamjenica časne majke s. M. Jelena Ikić sažela je povijest djelovanja Družbe, ispričavši kako će sestre proslaviti ovaj veliki jubilej kojim će prvenstveno odati počast prvim, ali i svim hrvatskim sestrama.
 

s. M. Jelena Ikić

 

Prvih šest milosrdnica tirolske provincije stiglo je u Zagreb 5. rujna 1845. na molbu tadašnjega zagrebačkog biskupa i banskoga namjesnika Jurja Haulika. Tko su one bile te kako je izgledao njihov put i dolazak u Zagreb?

Iako rodom Slovak, biskup Haulik, kasnije prvi nadbiskup zagrebački i kardinal, Hrvatsku je ljubio kao drugu domovinu, zalažući se za kulturno, vjersko i gospodarsko dobro hrvatskoga naroda. Kako bi ostvario barem neke od svojih nastojanja, pozvao je Sestre milosrdnice biti učiteljicama u zagrebačkim školama osnovanim pod crkvenom upravom te sestrama u bolnicama koje je tek trebalo osnovati. Kako bi one odmah po svome dolasku u Zagreb mogle započeti s milosrdničkim apostolatom, sagradio im je crkvu i samostan. Šest je sestara: s. Augustina Müller, s. Ivana Krösbacher, s. Karolina Frühbeck, s. Augusta Artinger, s. Veronika Kranobitter i s. Filipina Elsensohn, u pratnji dviju poglavarica krenulo iz Zamsa 28. kolovoza 1845., da bi 5. rujna sretno stigle u Zagreb. Nažalost, biskup Haulik ih nije dočekao jer je bio na krizmanom putovanju, ali je odmah pri dolasku u Zagreb prvom zgodom posjetio sestre. Koliko je bio oduševljen redovničkom poniznošću i jednostavnošću prvih sestara napisao je u pismu zahvale tirolskom brixenskom knezu-biskupu Bernhardu Galuri: „Dok sam živ, bit ću Vam zahvalan, što ste mi poslali sestre, pa ćete i Vi biti dionikom zasluga za djela, koje će one činiti ovdje na slavu Božju.”

Zahvala Sestara pred bistom kardinala Haulika u Zagrebačkoj katedrali

Što je sve dočekalo te s kojim su se izazovima Sestre po dolasku susrele?

Unatoč tome što se biskup Haulik s posebnom pažnjom i brigom pripremao za njihov dolazak, možemo si samo zamisliti što je sve dočekalo Sestre i kako su se osjećale dolaskom u nepoznatu zemlju. Hrvatski narod, koji je s veseljem promatrao izgradnju samostana započetu 1841. u današnjoj Frankopanskoj ulici, s oduševljenjem je iščekivao prve „opatice“. Za Zagrepčane je dolazak sestara bila velika novost pa su o tome izvijestile i tadašnje dnevne novine Agramer potilische Zeitung, ali i Gajeve Novine horvatkso–slavonsko–dalmatinske. Sestre su se brzo snašle, prvenstvo stoga što su se s ljudima sporazumijevale na njemačkome jeziku koji su Habsburgovci nastojali nametnuti kao službeni jezik u Trojednoj Kraljevini. Budući da su se oko sestara okupljala djeca, one su odmah započele i s radom u školi, a nakon par mjeseci otvorile su i malu samostansku bolnicu za 12 bolesnica. Djelatnost sestara širila se danomice zbog čega je biskup Haulik ponovno molio da mu poglavari iz austrijskoga grada Zamsa pošalju još koju sestru. I doista, u više navrata dolazila je pomoć pa se usporedo s porastom djelatnosti povećavao i broj sestara. Iščitavajući kroniku Družbe saznajemo da su Sestre posvuda bile tražene i da nisu mogle udovoljiti svim zahtjevima tadašnjega vremena. A da im je bilo teško i da su njihove tjelesne snage bile slabe za sve te izazove svjedoči i veliki broj preminulih sestara čiji posmrtni ostatci počivaju u kripti samostanske crkve, u „gruftu“. Mahom su to bile mlade sestre koje su svoje živote ugradile u temelje Družbe.

 

Novine horvatsko-slavonsko dalmatinske, br 73. (1845.)

 

Danas Družba broji oko 650 sestra te, uz delegaturu Presvetih Srdaca Isusa i Marije u Rimu, djeluje u šest provincija. Kako je ukratko izgledalo širenje Družbe, osobito na hrvatskim i bosanskohercegovačkim prostorima?

Sestre su se odmah po dolasku u Zagreb prihvatile posla zbog kojeg su i došle. Otvorile su najprije samostansku Žensku osnovnu školu koju je u prvoj godini pohađala 271 učenica. Tri mjeseca nakon što su započele školsku djelatnost, u svome samostanu otvorile su bolnicu i nedjeljnu školu. U samostanskoj kronici zapisano je da su sestre obilazile i bolesnike po kućama zbog čega je rastao broj novih zvanja. Prvih jedanaest godina svoga postojanja u Hrvatskoj zagrebačka je zajednica sestara bila pod upravom Kuće matice u Zamsu. Od nje se odijelila 22. listopada 1856. kada ju je zagrebački nadbiskup Haulik osamostalio, utemeljivši Družbu sestara milosrdnica s Kućom maticom u Zagrebu. Družba je tada imala 67 sestara u tri podružnice: Ženski i muški starački dom, Ženska kaznionica i Muška kaznionica u Lepoglavi. Tijekom povijesti sestre su razvile plodnu socijalno-karitativnu i odgojno-obrazovnu djelatnost, podizale bolnice i domove za njegu bolesnika i staraca, dječje vrtiće i domove te pučke i razne druge škole za odgoj djece i mladih, od kojih su osobito na glasu bile Ženska učiteljska škola i Ženska realna gimnazija u Zagrebu. Luč znanja i kršćanskoga odgoja sestre su prenijele najprije u Bosnu i Hercegovinu te u niz drugih zemalja sve do Južne i Sjeverne Amerike. Zbog brojnosti Družbe koja je tada imala 1560 sestara u 113 zajednica, sveti otac Pio XI. tadašnjoj je vrhovnoj poglavarici savjetovao podjelu na provincije. Najprije je 1932. osnovana današnja Provincija Majke Dobroga Savjeta u Rijeci, zatim Provincija Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije u Zagrebu te Provincija Navještenja Gospodinova u Splitu, a sedam godina poslije osnovana je Južnoamerička provincija Krista Kralja sa sjedištem u Dock Sudu, siromašnoj četvrti u Buenos Airesu koja je 1997. podijeljena na Provinciju Krista Kralja u Argentini te Provinciju Marije Kraljice Mira u Paragvaju. Današnja Provincija Majke Divne u Sarajevu osnovana je 1974. Družba je utemeljila i tri svoje delegature: u Italiji, Sjevernoj Americi i Bugarskoj, no danas djeluje samo delegatura u Rim. Ipak, značajno je istaknuti da je Družba 2011. četiri svoje sestre, koje su se posvetile misijskom djelovanju u župi Duha Svetoga u Bumi na području biskupije Auki, uputila u Maleziju na Salomonske Otoke. 

 

s. M. Jelena Ikić sa Sestrama misionarkama na Salomonskim otocima

 

Nakon Drugoga svjetskoga rata sestrama su, agrarnom reformom, eksproprijacijom i nacionalizacijom koju je provodila komunistička vlast, oduzete odgojne i zdravstvene ustanove, od kojih je nepoznatija bolnica Sestara milosrdnica u Vinogradskoj ulici u Zagrebu. Kako su se sestre nosile u tim novim okolnostima u kojima im je otežana (gotovo) svaka djelatnost?

Kako su sestre samo nekoliko mjeseci od dolaska u Zagreb započele s njegom 12 bolesnica u samostanskome prostoru, a broj bolesnica rastao, sestre su još 1845. brinule o 243 bolesnice čije je liječenje bilo besplatno, tj. financirano iz pojedinih zaklada. Iako se iz arhivskih dokumenata uočava da se već 1856. počelo razmišljati o povećanju kapaciteta bolnice, zbog nepostojanja prostora tadašnja je Vlada tek 1862. dopustila da sestre prošire bolnički prostor na prizemni dio današnje zgrade Rektorata Sveučilišta koju je ubrzo nakon Vlada prodala pa su sestre trebale što prije iseliti bolnicu. U tu su svrhu kupile 1871. zgradu u Ilici 83. Nadogradivši jedan kat, na toj su lokaciji, pod nazivom „Opća zemaljska bolnica”, nastavile i proširile zdravstvenu djelatnost. Uz dopuštenje crkvenih vlasti, pregovore i dogovore s tadašnjom Zemaljskom vladom, Družba je 1893. počela izgradnju bolnice na Vinogradskoj cesti koja je, u to vrijeme, slovila kao najljepša i najmodernija na ovim prostorima. Iako je bolnica bila u vlasništvu sestara, Zemaljska ju je vlada neuspješno nastojala izjednačiti s državnim bolnicama. Uspostavom komunističkoga režima nastupilo je jedno izuzetno teško razdoblje Družbe. Oko 70 sestara-bolničarki 1. listopada 1848. dobilo je otkaz, zajedno s 25 preostalih koje su, jer su odbile raditi u građanskome odijelu, otpuštene 2. kolovoza 1949. Sestre su tada, da bi preživjele, odlazile svojim obiteljima i rodbini, a mnoge su bile prisiljene potražiti i nova radna mjesta u župama i crkvenim ustanovama. Neke sestre su zbog svoje vjere i službe bolesnicima ne samo riskirale život, već ga i izgubile. Primjerice, za spašavanje Židova u tadašnjoj bolnici Sestara milosrdnica zaslužna je bila njezina upraviteljica s. Bogoljuba Jazvo, u čiju je čast, zajedno s još šest uglednih liječnika, u atriju bolnice Sestre milosrdnice ove godine postavljena spomen-ploča. Svakako bih naglasila da je 2018. pokrenut i postupak beatifikacije službenica Božjih sestre Žarke Ivasić i šest susestara mučenica Družbe koje su također stradale u komunističkome režimu. Vjerujem da nas one zagovaraju kod Boga i da će Gospodin po mnogim žrtvama blagosloviti Družbu novim svetim zvanjima.
 

„Pro Deo et Patria“ geslo je Vaše škole od njenih početaka još davne 1926. u kojoj su se obrazovale mnoge djevojke, usvojivši vrednote Bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. Što i kako danas uči 24 generacija učenica?

PRO DEO ET PATRIA je geslo pod kojim su živjele i djelovale zagrebačke Milosrdnice kroz svoju dugu stoljetnu povijest na ovim hrvatskim prostorima, služeći Bogu i narodu domovine. To je geslo zlatna nit koja povezuje dvije škole Družbe: Žensku realnu gimnaziju, otvorenu 1926. te nasilno zatvorenu 1945., i Žensku opću gimnaziju s pravom javnosti, otvorenu 50 godina nakon zatvaranja prve gimnazije 1995. Zahvaljujući novim društvenim prilikama, stvaranju demokratske Hrvatske i ponovnoj mogućnosti otvaranja katoličkih (ali i drugih nedržavnih) škola, ponovno je zaživjela organizirana prosvjetna djelatnost Sestara milosrdnica. Danas škola u 11 razrednih odjela ima oko 200 učenica i oko 30 djelatnika, a ove je školske godine upisana dvadeset i četvrta generacija učenica u dva razredna odjela. Sestre i djelatnici stoga još uvijek žive i djeluju pod spomenutim geslom, nastojeći odgajati brojne generacije na korist Crkvi i narodu. Dao Gospodin da se današnji djelatnici naše gimnazije nikada ne umore na putu milosrdne ljubavi. Želja nam je da Družba, potpomognuta radom vrijednih i vjernički angažiranih nastavnika – laika, nastavi vjerno obnašati ulogu odgoja i obrazovanja novih naraštaja, koji će poštivati i prihvaćati život, smjelo svjedočiti vjeru, promicati kršćanske vrednote te  znanje, vještine i iskustvo staviti u službu izgradnje bolje budućnosti hrvatskoga naroda i cijeloga svijeta.

Vrtić u Zagrebu

 

„Gospodine, pomozi mi da ne prođem pored ikoga lica ravnodušna“ stoji na kipu sv. Vinka Paulskoga unutar Vašeg samostana. Djela kršćanske ljubavi činite i danas, uvijek osjetljive za potrebe najsiromašnijih. Što sve činite te kako Vam, primjerice, vjernici mogu pomoći u pomoći najpotrebnijima?

Sestre i danas na razne načine izlaze ususret potrebama Crkve i suvremenoga čovjeka, uvijek osjetljive za potrebe najsiromašnijih. Naime, svrha Družbe je da se sestre u njoj posve daruju Bogu, da nasljeduju Isusa Krista koji je izvor i uzor svake ljubavi, da Mu služe i da, suobličujući Mu se u svemu, čine duhovna i tjelesna djela ljubavi i milosrđa prema svima, a osobito prema siromasima. Živeći tu karizmu milosrdne ljubavi koju Družba baštini od svetoga Vinka i svete Lujze, nastojimo u njihovu duhu i pod njihovom zaštitom svjedočiti svijetu ljubaznu susretljivost Boga prema svakome ljudskom biću, uvijek dajući prednost najpotrebitijima. Karizma milosrdne ljubavi potiče nas da život posvećujemo služenju bolesnicima, starijim i nemoćnim osobama, djeci, siromasima, poglavito onima na rubu društva, tj. svima onima kojima nas Providnost preko naših mjerodavnih poglavara pošalje. Karizmu i tradiciju Družbe danas stavljamo u službu nove evangelizacije, bilo to u župama, školama, bolnicama ili karitativnim i socijalnim ustanovama. Ali, u tom širenju vinkovske karizme nismo same, već ujedinjene s brojnim članovima vinkovske obitelji koju čini oko 150 redovničkih i/li laičkih skupina koje svetoga Vinka imaju za utemeljitelja, zaštitnika ili nadahnuće. Uz nas, na hrvatskome području to su: Kćeri kršćanske ljubavi, Marijine sestre od čudotvorne medaljice, Misijska družba-lazaristi, Udruga svetoga Vinka Paulskoga i Marijanska vinkovska mladež. Sve nas povezuje poslanje služenja potrebnicima kao temeljni i zajednički element vinkovske karizma. I dok se vjernici imaju mogu pridružiti laičkim udrugama, oni mladi koji osjete redovnički poziv, mogu postati dio neke redovničke zajednice. Važno je da činimo dobro svima onima koji su u potrebi i koje nam Gospodin stavi na životni put. Udružimo li se u širenju milosrdne ljubavi, milosrdna ljubav osvojila bi čitav svijet.

Kako će se, odnosno kojim sve aktivnostima, obilježiti ovaj veliki jubilej?

Za otvorenje Jubileja pripremale smo se duhovnom obnovom u Kući matici, a vjerujemo kako su Jubilejsku godinu na sličan način započele i sestre u drugim kućama i zajednicama Družbe. Kroz čitavu godinu imat ćemo priliku zahvaljivati Gospodinu za sve primljene milosti naše duge povijesti te Ga moliti blagoslov i snagu kako bismo i nadalje mogle radosno služiti Bogu i čovjeku te s povjerenjem gledati u budućnost. Stoga, prije svega želimo poraditi na duhovnoj obnovi cijele Družbe i svih njezinih članova zbog čega ćemo kroz razne duhovne obnove, vježbe, zavjetna hodočašća, molitvene susrete i euharistijska klanjanja u svim zajednicama nastojati obnoviti svoj prvotni žar i revnost još vjernije i radosnije službe Gospodinu. Organizirat ćemo i niz događanja kojima će se  Jubilej proslaviti i obilježiti, poput tiskanja priručnika za Vjeronaučnu olimpijadu ove školske godine na temu Sveti Vinko Paulski – apostol milosrdne ljubavi. Vinkovska karizma u Hrvatskoj, dolazak relikvija svetoga Vinka u Hrvatsku, hodočašća na njegov grob te posljednje počivalište sv. Lujze, posjet vrhovnoga generala vinkovske obitelji o. Tomaža Mavriča Kući matici, održavanja simpozija te ostalih važnih susreta. Sva događanja bit će jedinstven izraz zajedništva i zahvale za beskrajnu Božju dobrotu darovanu Družbi tijekom dugih 175 godina.

Vrhovno vijeće Družbe sestara milosrdnica - Zagreb

 

U konačnici, što biste povodom Vaše 175. obljetnice poručili mladima koji se, između ostaloga, pripremaju za Susret hrvatske katoličke mladeži sljedeće godine u Zagrebu? Što im danas govori sv. Vinko?

Proslava 175. obljetnice za Družbu je jedan veliki ispit savjesti zbog čega smo pozvane zaustaviti se „do nogu Gospodinovih“ i promisliti o vlastitoj darovanosti Bogu. Zahvaljivat ćemo Bogu za prijeđeni put Družbe, na svim dobrima kojima nas je obdario te ga moliti da ju blagoslovi novim svetim zvanjima kako bi radosno mogla nastaviti poslanje u ovome svijetu i ostvariti svoju svrhu. U Jubilejskoj godini, u kojoj će se održati i Susret katoličke mladeži, sa željom da i njih dotakne i zahvati duh sv. Vinka i njegova karizma milosrdne ljubavi, molit ćemo i za sve mlade u domovini. Vjerujem da im sveti Vinko, kao i svim članovima velike vinkovske obitelji, poručuje da je „zaista kraljevski vršiti milosrdnu ljubav“ i da sreću mogu doživjeti samo onda kada život utroše u službi bližnjemu koji je u potrebi. Jer Bog je najveće dobro za koje se isplati sve žrtvovati! Budući da je sveti Vinko u apostolatu, s naglaskom na djelotvornoj ljubavi, bio vrlo realan,  smatram da nije dovoljno samo govoriti o ljubavi, nego je daleko važnije konkretno ju živjeti pa stoga vjerujem da nam svima poručuje: „Ljubimo Boga, ali neka to bude znojem našeg čela i radom naših ruku.“

foto: privatna arhiva Sestara
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije