HR

Aktualnosti

Objavljeno: 16.03.2018.

Korizmena propovijed hrvatskoga Metropolita u Katedrali, 12. ožujka 1940.


Katolička Crkva je apostolska Crkva

Tijekom stoljeća rađale su se brojne sekte, koje su se predstavljale svijetu kao jedine prave crkve Kristove. Bilo ih je tijekom stoljeća toliko, da im jedva i historičari znadu za ime. A i u našoj rođenoj domovini živi smo još svjedoci, kako se je prije dva decenija javila jedna sekta pod imenom Starokatoličke crkve i predstavila se svijetu kao Kristova Crkva. Opstoji sada ravnih dvadeset godina u našoj domovini, ali hoće da joj se prizna karakter od Krista osnovane Crkve!

No sva naduvanja tih znanih i neznanih sekta, koje su se javljale tijekom stoljeća, slična su onoj priči o razorenom vodovodu … Upravo tako je smiješna priča protestantska, da se je čisto Kristovo evanđelje izgubilo oko 300. godine, a onda opet javilo čisto i neokaljano, kad je došao Luter, koji ga je 1518. godine otkrio i sveo natrag u pravi tok. Upravo tako smiješna je i priča naših 20 godina starih starokatolika, da su oni čistu Kristovu nauku, koja je do 1920. godine bila sakrivena, opet otkrili svijetu. Upravo tako smiješna je priča i svih ostalih sekta koje su se javljale tijekom stoljeća, otpavši od Katoličke crkve, kao da su one čist Kristov nauk opet otkrile svijetu, nakon što je stoljećima bio sakrit i nepoznat ljudima.

Ne ulazimo sada u motive, koji su vodili sve te sekte, da otpadnu od Katoličke crkve. Časni svakako nisu bili, a još manje znanstveno obrazloženi. Ne treba naime Bog zna kako dubokog istraživanja, da čovjeku dobre volje postane jasno, da Crkva od Krista osnovana mora biti apostolska i da sve biljege apostolske Crkve nosi jedino katolička Crkva. Prema tome je ona prava Crkva od Krista osnovana, da u njoj i po njoj postignu ljudi život vječni.

Prava Kristova Crkva mora biti apostolska Crkva! Drugim riječima, ona mora po neprekinutom nizu svojih poglavara sezati sve do apostola, koje je Krist postavio da ovdje (sic!)[21] Crkvu i naučavaju evanđelje svemu svijetu. I taj slijed poglavara mora biti zakonit, a ne da sebi netko sam uzurpira pastirsku, učiteljsku i svećeničku vlast. Prava Kristova Crkva mora biti apostolska! Drugim riječima, ona ne smije naučavati nikakove druge nauke, nego li su je naučavali apostoli. Ona dalje ne smije poznavati nikakovih drugih sakramenata, nego li su ih poznavali sveti apostoli, i priznavati sve sakramente kako su ih priznavali apostoli.

Isus Krist je jedino apostolima obećao i predao pastirsku, učiteljsku i svećeničku vlast u Crkvi. Iz toga slijedi, da nitko ne može upravljati Crkvom Božjom zakonitim načinom, ako nije poslan od Krista. A nitko ne može reći, da je poslan od Krista, ako nije zakoniti nasljednik svetih apostola, jer je Krist oštrim riječima osudio one, koji samovoljno osnivaju tobožnje Crkve i predstavljaju ih svijetu kao Kristove Crkve. Oni su u očima Božjim tatovi i razbojnici, i to gori od običnih, jer kradu ljudima duhovna dobra, ubijaju dušu, i zato će ih jednom stići stvarna oštra osuda Božja.

Krist je međutim dao apostolima vlast i zapovijed da se pobrinu da imadu zakonite nasljednike. Tako su apostoli i razumjeli Spasitelja i postavili si zakonite nasljednike. A kako su učinili apostoli, tako su postupali i njihovi nasljednici, tj. biskupi, koji stoje u vezi s poglavicom apostolskim sv. Petrom, odnosno nasljednikom njegovim rimskim papom. Ta veza sa apostolima po neprekinutom nizu zakonitih biskupa, smatrala se oduvijek za mjerilo prave Kristove Crkve.

A da je Katolička crkva apostolska Crkva, i da je prema tome ona jedina prava Kristova crkva, svjedoči cijela njezina prošlost i sadašnjost. Ona jedina može da pokaže i dokaže, da njezina vlast po zakonitom nizu biskupa seže sve do svetih apostola. I sami protivnici moraju priznati da ne mogu označiti godine kad se je Katolička crkva odcijepila od koje druge. Redoslijed njenih vrhovnih poglavara, papa, može svatko vidjeti u crkvi sv. Petra u Rimu, počam od Petra do Pia XII. Za svaku drugu Crkvu, zvala se kako mu drago, može povijest točno označiti dan i godinu, kad se je odijelila od prave Crkve Kristove. Kod svih bez razlike, zvala se protestantska ili pravoslavna ili starokatolička ili kalvinska, ili kako mu drago, može se dokazati, da njezin postanak pada u vrijeme kad je Katolička crkva već davno prije nje postojala. Za sve te crkve, koje su se tijekom stoljeća odcijepile od katoličke, može se reći, da potječu ne od apostola, nego od apostata.

Kristova crkva osim toga mora naučavati i čuvati upravo one nauke koje su naučavali apostoli. Ako pak pogledamo po raznim crkvama, koje su otpale od Katoličke crkve, onda ćemo se brzo uvjeriti, da je čista i potpuna nauka apostola sačuvana jedino u Katoličkoj crkvi. (…) Pojedini predstavnici protestantizma čak i javno poriču Božanstvo Kristovo, pa kako se onda još mogu uopće zvati kršćanskom Crkvom?

A kako tek mora biti s drugim istinama vjere, odnosno s naukom apostolskom (o paklu, čistilištu, vrijednosti dobrih djela, o slobodi ljudske volje i dr.). Tu dakle ne može biti govora o apostolstvu Crkve, jer naučavaju stvari, od kojih zazire kao od kuge cijela kršćanska prošlost. Dok su pak druge crkve zabacile mnoge istine kršćanstva, Crkva ih je katolička ljubomorno čuvala od vremena apostolskih do danas. I mi vidimo, da je ona bez obzira na gubitke bacala iz svoje sredine sve, koji su pokušali zanijekati makar samo jednu istinu koju je naslijedila od svetih apostola.

Ona to čini u punoj svijesti, da bi onim časom kad bi popustila, prestala biti apostolska Crkva, a time ujedno i Kristova crkva, i da bi dosljedno izgubila uopće razlog opstanka. Kristova crkva mora biti apostolska, to jest mora i danas naučavati onaj isti nauk koji su naučavali apostoli.

Ali ona mora biti apostolska i time, da ne poznaje nikakovih drugih sakramenata, nego su ih poznavali apostoli, i da priznaje sve sakramente, kako su ih priznavali i apostoli. Ali ako izuzmemo pravoslavnu Crkvu, koja je u teoriji zadržala sve sakramente, kod drugih ćemo crkava naći malo što od sakramenata.

Što više možemo reći da su sve zabasale u pitanju sakramenta ženidbe, jer nema ni jedne koja bi u svakom slučaju smatrala nerazrješivim valjano sklopljeni i izvršeni brak osim Katoličke crkve. Sakramentima sv. ispovijedi i sv. euharistije u većini Crkava koje su se odcijepile od katoličke nema više ni traga, dok u isto vrijeme primanje tih sakramenata iz dana u dan raste u Katoličkoj crkvi, o čemu svjedoče među inim veličanstvene manifestacije presv. euharistije na euharistijskim kongresima po čitavom svijetu.

I baš taj bujni život u Katoličkoj crkvi uzrokom je, da toliki inovjerci počinju ulaziti dublje u vlastitu dušu i vraćati se Katoličkoj crkvi, usprkos svim prigovorima i napadajima od strane svojih bivših istomišljenika.

Hrvatska straža, 14. ožujka 1940., br. 61., str. 3.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 387.–389.
 
[21] Prema smislu bi trebalo pisati: »vode«
Ispišite stranicu: