Aktualnosti

Zagreb je ovoga tjedna dobio svoju drugu katoličku osnovnu školu. Umjesto uobičajenoga školskog zvona, molitvom i pozdravom mjesnoga župnika don Ante Vasilja započela je s radom Salezijanska osnovna škola na zagrebačkom Jarunu. Dojmovi se još nisu slegli, priznaje ravnateljica škole Karmela Tomašević, no jedno je sigurno – radost djece i roditelja koja se osjećala tog ponedjeljka, 8. rujna, pokazatelj je da su na pravome putu.

Zahvaljujući Božjoj providnosti, dosadašnji put nije bio trnovit. Sve je krenulo u listopadu 2013. godine kada je nekolicina entuzijasta zajedno s Udruženjem salezijanaca suradnika s Jaruna odlučila pokrenuti osnovnu školu izgrađenu na temeljima duhovnosti sv. Ivana Bosca.

Kako prepričava ravnateljica Tomašević, s inicijativom su odmah upoznali mjesno središte i provincijala Hrvatske salezijanske provincije don Peju Orkića, koji je bezrezervno podržao ideju i dao odobrenje da se nastava održava u prostorijama nekadašnje župne crkve u Dugoratskoj ulici.

Zagrebačka nadbiskupija otpočetka je podupirala osnivanje Salezijanske osnovne škole pa na blagoslov zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića nije trebalo dugo čekati.

Znanja i iskustva ne manjka

Sljedeća stanica bilo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Baš kao i u Gradu Zagrebu, svi su ih dočekali otvorenih ruku. „Poteškoća nije bilo, iako smo ih mi zaista očekivali. Očito je Bog ovo htio i Marija je otvarala sva vrata. Nailazili smo na ljubaznost i prijaznost svugdje gdje bismo došli“, ističe Tomašević.

Iskustvo i znanje nitko im ne može osporiti. Tomašević je na poziv šibenskoga biskupa mons. Ante Ivasa, postala dijelom organizacijskoga tima za osnivanje prve katoličke osnovne škole u Hrvatskoj, u kojoj je radeći provela 6 godina. Prošle godine, isti su ljudi pomagali o. Vinku Mamiću da i Zagreb konačno dobije katoličku osnovnu školu. Nesumnjivo, šibenska katolička osnovna škola postala je rasadnik drugih katoličkih škola u Hrvatskoj.



Samo ime škole, ali i slike sv. Dominika Savija i sv. Ivana Bosca postavljene na hodniku, već na prvu ukazuju da se radi o jednoj drugačijoj nastavnoj i odgojnoj metodi. „Oni koji poznaju salezijansku duhovnost znaju da postoji jedna metoda koja se zove 'riječ na uho'. Radi se o pristupu koji nikoga ne vrijeđa i kada dijete učini nešto što nije smjelo, ono se nikada ne izgrdi pred svima, već mu se to kaže nasamo. Naravno, s ljubavlju i razumijevanjem“, objašnjava Tomašević.

„Želimo biti salezijanci, jer to uistinu i jesmo“

No to nije jedino po čemu se razlikuju od državnih škola. Trajna prisutnost u nastavi poznata je u svim salezijanskim odgojnim institucijama. Radi se o tome, nastavlja Tomašević, da odgajanici nikada nisu sami. Odgajatelj je uvijek uz njih i on je uključen u sve dijelove nastave, pa čak i onda kada se djeca igraju ili odmaraju.

Također, preventivni sustav don Bosca i formacija djelatnika s naglaskom na salezijanske odgojne metode dugoročni su ciljevi zacrtani u narednim godinama. „Program nam je propisan od nadležnog Ministarstva, ali u odgojnome dijelu želimo biti salezijanci, jer to uistinu i jesmo“, zaključuje Tomašević.



Nije tajna da su u prvu školsku godinu krenuli skromno, sa samo 19 učenika, dvoje nastavnika, jednom vjeroučiteljicom i jednom profesoricom engleskoga jezika. Brojke samo naizgled nameću zaključak da je interes za upisom u salezijansku osnovnu školu bio mali. Štoviše, otkriva Tomašević, upita je toliko da se dogodine mogu popuniti tri razreda, no sadašnja površina od 350 četvornih metara je premalena.

Kako kaže, cilj je otvoriti nove i veće prostorije kako bi mogli primiti više učenika, ali istovremeno ostati u blizini crkve na Jarunu. Vjeruju da će uz Božju pomoć i providnost to i ostvariti.

Prepoznatljiv obiteljski duh unutar škole

Bogat dan prvašića Salezijanske osnovne škole počinje doručkom u 7.45 sati. Zatim molitva pa nastava, sve do ručka koji je u 12.15 sati. Poslijepodne je rezervirano za učenje i ponavljanje, no i za zasigurno njima najdraži dio dana – oratorij. Igra, ples i zabava traju do 17 sati, a za one koji ostaju duže organizirano je i dežurstvo. Sedmogodišnju Miju posebno vesele slatkiši koje dobiju nakon igre, a za nastavnike kaže da su dobri i nježni.

Svi nastavnici u školi suradnici su Udruženja salezijanaca, fakultetski obrazovani, pomno birani i s određenom vjerničkom podlogom. „Mi smo katolička škola i ne želimo da katolički identitet oslabi. U tome ćemo ustrajati, za to ćemo se boriti“, naglasila je Tomašević.

Uvjerena je u dugotrajnu održivost katoličkih osnovnih škola i smatra da ih ljudi već na samome početku prepoznaju kao nešto kvalitetno. Takvu predodžbu nemaju samo katoličke obitelji, nego i one obitelji koje nemaju iskustvo Crkve, a za svoje dijete žele nešto bolje, nešto drugačije. „Ne želim reći da su državne škole loše, to nipošto ne mislim. Želim samo reći da roditelji prepoznaju salezijansku karizmu i obiteljski duh koji njegujemo unutar škole.“ 



Mnogi će reći da katolici kasne s ovakvim stvarima i da mogu i moraju puno više napraviti po tom pitanju. Time dolazimo do možda i najvećeg izazova današnjice: „Kako očuvati i prenijeti identitet katoličkih škola?“ Tomašević smatra da nikad nije kasno i da se konačno neke stvari počinju događati, prvenstveno misleći na novoosnovani Nacionalni ured za katoličke škole pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji. Taj bi ured, prema njezinim riječima, ubuduće trebao imati puno posla.

Idejni začetnici ove škole pravi su dokaz da entuzijazam i snažna želja mogu biti pokretači nečeg velikog. Svima onima koji bi htjeli napraviti isto, ali im nedostaje hrabrosti, sredstava ili podrške, Tomašević za kraj poručuje: „Svakako treba hrabrosti, odvažnosti i doza ludosti krenuti u ovakvu avanturu, ali ne možemo ne krenuti kada to Bog od nas traži, ne možemo zažmiriti. Iako nemamo prostor, nemamo izgrađenu školu, ipak smo se usudili. Ovo je djelo Božje providnosti i to je ono što Bog želi, a mi smo spremni odgovarati na Njegov poziv i ono što On stavlja pred nas.“