Aktualnosti

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je u nedjelju 15. rujna 2019. u Župi svetoga Ivana Bosca u zagrebačkome naselju Podsused euharistijsko slavlje dvadeset i četvrte nedjelje kroz godinu te krstio tromjesečnoga Šimuna, peto dijete obitelji Hrgetić.„Crkva se raduje kod svakog krštenja“, kazao je Kardinal u pozdravima i čestitkama roditeljima te istaknuo svoju osobnu radost, radost roditelja, kumova i cijele župne zajednice što u svoje redove prima maloga Šimuna. O tom daru života, Kardinal je govorio u homiliji.



„Za krštenje dijeta, dragi mladi, draga braćo i sestre, netko će možda reći „Pa zašto krstimo dijete, zašto ne počekamo da ono naraste pa da samo izabere dal' će se krstiti ili ne?“ Ali, ni ovo dijete nije samo izabralo dal' će se roditi ili ne. Ono je dar, ono je rođeno od roditelja koji su svjesni da je iza njih onaj vrhovni darovatelj – Bog“, rekao je Kardinal, nastavivši: „Svako dijete, svaki čovjek je u prvom redu dar, dar od Boga posredstvom ljudi i svatko od nas i svako dijete, i prije rođenja, već je ljubljeno od Boga. I zato su ovi roditelji, gospođa Dubravka i gospodin Mario, danas došli ovdje u Crkvu, u hram slijedeći Mariju i Josipa koji su zajedno s Isusom, malim dijetom, došli u hram da ga prikažu Gospodinu. I oni su danas ovdje zahvaljujući za dar djeteta, zahvaljujući za to čudo Božje u našoj sredini, i moleći Božji blagoslov kao što su to učinili i Marija i Josip.

U nastavku homilije Kardinal je protumačio pročitanu Riječ Božju. Osvrnuvši se na pročitani dio iz Knjige Izlaska (32,7-11.13-14) o klanjanju izabranoga naroda zlatnome teletu, Kardinal je upozorio kako je često puta lakše pokloniti se nečemu što vidimo, što smatramo da vrijedi, da imamo u rukama, da možemo uhvatiti negoli Bogu koji je daleko i do kojega tako lako ne možemo doći. (…) No, Boga je posebno približio, predstavio, pokazao i ponudio Isus Krist i to u današnjoj prispodobi koju se nekad više voljelo zvati Prispodoba o izgubljenom sinu iako danas tu istu prispodobu nazivamo Prispodoba o dobrom Ocu (Lk 15, 1-32). Otac je onaj koji je čekao, ljubio, nije htio čuti ni ispriku, nego ga je zagrlio, prihvatio, napravio gozbu, radovao mu se – istaknuo je Kardinal.

Govoreći o izgubljenom sinu, protumačio je Njegove postupke nerazumijevanja Očeve ljubavi, osvijestivši kako nijedan čovjek ne može samo svojim nastojanjem pridobiti ljubav Božju jer ljubav Božja nadilazi svako naše djelo i svako naše nastojanje. „Onaj koji je mislio da zna gdje se nalazi sreća, koji je pokušao naći sreću, koji je pokušao izabrati vlastiti put u životu pokazao je da je upao u nesreću, da je nezadovoljan, da je sam sebe osudio, nije ga trebao otac osuditi. On je pao na dno dna ljudskoga života. Evo, to je čovjek koji se želi udaljiti od Boga, koji želi pobjeći od Boga. Stariji sin je bio u kući svoga oca, ali nije do kraja shvaćao ljubav očevu. Mislio je: „Evo, ja radim sve što treba i ja bih za to trebao biti hvaljen“; a nije prepoznao da je i to što je ostao u kući oca svoga dar od Boga. Evo, braćo i sestre, to je Bog u odnosu na nas. – naglasio je Kardinal, istaknuvši da u Svetom pismu stoji: „Budite savršeni kao to je savršen otac vaš nebeski“ (Mt 5,43-48). „Bog je onaj u koga se je potrebno ugledati da bismo bili ljudi koji su sretni, radosni, blagoslovljeni. Učiti se od Boga, od Božje ljubavi. Nikad ne ćemo postati savršeni kao što je otac nebeski, ali težimo biti zahvalni Bogu za svaki dar“, poručio je.

Na kraju homilije Kardinal je podsjetio na misli ruskog književnika Dostojevskoga koji je na jednom mjestu zapisao: „Radi ono što ljubiš, i ljubi ono što radiš.“ - to je upravo poziv svakom roditelju. Radi ono što ljubiš. Ti ljubiš svoju djecu. I budi zadovoljan. Ljubi ono što radiš i nemoj tražiti neke posebne plaće zbog toga, ali je plaća upravo u toj ljubavi, u toj sreći, u tom miru da sam potpuno predan onome što radim, da ono što radim za to ne tražim neku posebnu nagradu ni priznanje pa čak ni od vlastite djece, kao što je pokazao otac nebeski. Ali, ljubiti ono što radiš, ljubiti do kraja. I samo to je put spasenja. To je put koji nas vodi k Bogu“, kazao je Kardinal još jednom naglasivši kako je potrebno biti Bogu zahvalan i zahvaljivati Mu za ono što nam daje.





Nakon pričesnoga obreda, Kardinal je ujedno blagoslovio i novo župno svetohranište dok mu se, prije završnoga blagoslova, u uime obitelji i cijele župne zajednice obratila Šimunova majka Dubravka riječima: „Uzoriti gospodine kardinale, mi smo jako sretni i radosni što ste krstili našeg sina Šimuna. Naša cijela župna zajednica raduje se što ste nas pohodili.“ Kardinalu je, u znak zahvalnosti, Šimunova sestra Dora predala svoj crtež župne crkve i buket cvijeća. Kardinalu se je na dolasku također, uime cijele župne zajednice, zahvalio i župnik don Rudolf Belko riječima: „Kada bih ja sada počeo nabrajati sve one divne trenutke i sve uspomene kada smo se u životu sreli, tada bi onda ova misa jako dugo trajala. Stoga, za sve te trenutke naših susreta, a pogotovo danas, na riječi koje ste nam uputili, od srca Vam hvala. I neka Vas Gospodin na tom Vašem životnom putu dalje prati i jača, da, evo, budete snažni i hrabri te i dalje u Crkvi u Hrvatskoj, i ne samo u Hrvatskoj nego i u cijelom svijetu, svjedočite uskrsloga Krista.“



Supružnici Mario i Dubravka Hrgetić, r. Čelan, osim Šimuna roditelji su još Filipa, Dore, Martina i Jakova. Majci Dubravki kardinal Bozanić darovao je krunicu Svetoga Oca, pape Franje, koju će novokršteniku majka predati na njegovoj Prvoj svetoj pričesti. Šimunovu ocu poklonio je Sveto Pismo, svetu knjigu svih kršćana i Riječ Božju koja obitava u svakoj kršćanskoj obitelji, a braći i sestri medaljice Gospe od kamenitih vrata. Misno je slavlje pjevanjem uveličao Zbor mladih u zajedništvu s dječjim zborom i animatorima pod vodstvom Ele Čulo.