Aktualnosti

                                                                                                                                                                               Foto: Marija Belošević

Zagrebački pomoćni biskup mons. Ivan Šaško predvodio je u utorak, 21. listopada u zagrebačkoj katedrali svetu misu zahvalnicu prigodom uručenja relikvija blaženoga Karla Austrijskoga. Relikvije dolaze u Hrvatsku posredstvom Hrvatske udruge za beatifikaciju kraljice Zite, te će se kao dar Zagrebačkoj nadbiskupiji čuvati u riznici zagrebačke prvostolnice.

Uvod u euhristijsko slavlje te homiliju biskupa Šaška donosimo u cijelosti:

Uvod

 
Braćo i sestre u istoj vjeri pozvani na svetost!

U ovome zajedništvu koje molitva proširuje i na sve koji su s nama povezani putem Radio Marije, radosno vas pozdravljam ponajprije u ime našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.

Zahvalni smo za dar relikvija blaženoga Karla prigodom desete obljetnice njegove beatifikacije i na njegov liturgijski spomendan. Zahvalni smo i Hrvatskoj udruzi za beatifikaciju kraljice Zite koja je dala poticaj i organizirala večerašnje slavlje.

(Na njemačkome: Vaša carska i karljevska Visosti, dubokom zahvalnošću i radošću Vas pozdravljam ovdje u našemu euharistijskom slavlju. U ime Nadbiskupije zagrebačke srdačno Vam zahvaljujem za relikvije blaženoga Karla Austrijskoga. To je vrijedan dar koji prepoznajemo i koji želimo nastaviti nositi u svome životu.)

A sada, u poniznosti pred Gospodarom svega stvorenoga uđimo u ovo slavlje i pred nebeskim Kraljem naših srdaca skrušimo se i pokajmo za svoje grijehe, da bi nam udijelio oproštenje i mir.
 

Homilija

 
Liturgijska čitanja: Ef 6,10-13+18; Ps 16,1-2.7-11; Mt 7,21-27
 
 
Predraga braćo i sestre!

I.
Pred nama su relikvije kršćanina, supružnika, oca obitelji, vladara, čovjeka iznimna života o kojemu je, sada sveti, papa, čiji spomendan slavimo sutra, papa Ivan Pavao II. u slavlju beatifikacije rekao riječi na koje se vraćaju svi koji žele čuti sažetak duhovnosti blaženoga Karla:
„Odlučujuća zadaća kršćanina sastoji se u tome da u svemu traži Božju volju i da po noj djeluje. Tomu se izazovu državnik i kršćanin Karlo iz Austrijske kuće svakodnevno izložio. Bio je prijatelj mira. U njegovim je očima rat bio 'nešto užasno' zastrašujuće… Od početka je car Karlo svoju službu vladanja shvaćao kao sveto služenje svojim narodima.

Ozbiljno je nastojao slijediti kršćanski poziv na svetost i u političkome djelovanju. Pritom mu je bila važna misao o socijalnoj, društvenoj ljubavi. Neka nam svima bude uzor, osobito onima koji danas u Europi nose političku odgovornost.“
Papa je to izrekao 3. listopada 2004. godine. Taj je datum nama hrvatskim vjernicima osobito drag, jer je također 3. listopada, samo šest godina ranije (1998.), blaženim proglašen i kardinal Alojzije Stepinac. Uz njihove živote treba promatrati i blaženoga Ivana Merza. kako li je samo lijep taj trolist blaženika koji su osjetili istu snagu trpljenja i nemira svjetskoga rata.

II.
In kroatischer Sprache Reliquien nennen wir auch moći. In diesem Begriff befindet sich das Wort 'Macht'. Was ist eigentlich in Reliquien mächtig, machtvoll?
Ihre Hoheit, Ihr Geschenk beweißt heute eine besondere Macht der Heiligkeit und der Gemeinschaft im Glauben, in der Hoffnung und in der Liebe; eine Macht die Vergangenheit, Gegenwart und Zukunft verbindet. Eine Gottesmacht, die den Menschen und der ganzen Welt seine Liebe offenbart.
Während seines irdischen Lebens auch Kroatien und Zagreb waren für den Kaiser und König Karl seine Heimat und sein Zuhause, mit vielen Verbindungen, die noch heute in der gemeinsamen Kultur und im kirchlichen Leben zu sehen sind.

Heute ist diese Kathedrale noch mehr sein Zuhause, wo unsere Gebete um seine Fürsprache für uns selbst, für unsere Familien, für unsere Heimat Kroatien zusammenfließen. Es ist ein hoffnungsvolles Zurückkehren, das die Ewigkeit vor uns stellt und uns alle zur Heiligkeit ruft. Christliche Heiligkeit ist zeitlos, immer eine neue vergegenwärtigung seiner Barmherzigkeit und Liebe.

III.
U današnjemu Evanđelju Isus govori prispodobom o načinu građenja; zapravo o mudrosti i bezumnosti onih koji svoj život žele graditi ili osluškujući Božju volju ili se ravnati prema vlastitim prohtjevima i namisli. Tu Biblija postavlja razliku između mudrosti i ludosti.
Želja da se izgradi kuća, dom, zajednička je i mudrima i bezumnima. Kuća označuje mjesto zaštićenosti, sigurnosti, odmora, osjećajnosti, ljubavi. I ne postoji čovjek koji ne bi želio ta dobra.

Jednako tako znamo da je graditi nešto na stijeni zahtjevno i onaj tko gradi na pjeskovitome tlu može lakše i brže izgraditi kuću, a zatim se pomalo s podsmjehom i kritikom osvrće na trud kojim drugi na kamenu pokušavaju učvrstiti temelje. Ipak, onaj tko je mudar računa na moguće nevrijeme, na budućnost koju površan čovjek ne razmatra.

Put koji je duži, ali svladavan s poštivanjem Boga, sa sviješću da je čovjek prolazan i da nije gospodar ni dara života ni drugih ljudi, takav put uvijek traži i želi dublje spoznati Boga. On želi biti pobožnik, živjeti po Božju, stavljajući svoj život u svjetlo Božjih zapovijedi.
Mudar čovjek pokušava učiti pouzdavati se u Boga. Zbog toga je i njegova molitva prožeta zahvalnošću za Božju prisutnost. Sjetimo se kako moli psalmist: „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji.“ (Ps 126) Graditi kuću na stijeni, znači slušati Božju riječ i očitovati ju svojim djelima.

IV.
Postoje ljudi koji grade na pijesku – kaže Isus – jer se ograničuju na slušanje, na govorenje i na poznavanje. Takva je zgrada nesigurna pri naletu bujice i vjetrova.
Ove evanđeoske riječi imaju kao uporište Govor na gori. Isus želi da se od toga materijala i načela gradi čvrsta građevina. Životni uspjeh i neuspjeh ovise o stavu koji se zauzima u odnosu prema riječi i osobi Isusa Krista. "U onaj dan", koji označuje konačnost svijeta, neće biti dostatan dokument o tome da smo prorokovali ili da smo činili čudesa.

Jedini valjan argument bit će djela na tragu poslušnosti evanđeoskoj riječi. Životopis Isusovih učenika ispunjen je riječju "činiti". Njihova su djela duboko ukorijenjena u Božjoj riječi.

V.
Upravo to pronalazimo u životu blaženoga Karla. Tražio je Božju volju u svemu, da bi po njoj djelovao. A Božja volja u njegovu životu nije bila lako razlučiva. Česte su bile kušnje, bujice, udari, ali nije bio navezan na pijesak ljudskosti, nego na postojanost Božje prisutnosti.

I danas, dok osjećamo potrebu za uporištima, za čvrstoćom; kada izgleda da je toliko toga poljuljano, ne smijemo zaboraviti Boga. Kao vjernici u hrvatskome smo društvu pozvani čuvati spomen na ono što je veliko u našemu narodu i što je očuvalo sigurnost duhovne građevine.

To ne izrasta iz ljudskih planova, nego iz vjere da je Bog nama povjerio vrijednosti na kojima možemo graditi; koje ne dopuštaju da se kamen razmrvi u pijesak. Vjera i zrnca kamene prašine spaja u zajedništvo stijene.

VI.
Blaženi je Karlo osjetio kako kiša postaje pljuskom, a pljusak bujicom; bujicom koja, nošena vjetrom, odnosi životne prostore. Ta nam je slika, nakon ovogodišnjih poplava, itekako svježa.

Suočen s tragedijom svjetskoga rata nije živio tjeskobu, premda pritiješnjen; dijelio s drugima snagu i ljepotu svoga života, kako u obitelji s osmero djece, tako i u političkim okolnostima koje mu nisu bile naklonjene. Rečeno riječima svetoga Pavla „obukao je svu opremu Božju, da bi se odupirao lukavstvima đavla“.

Vidio je snagu toga lukavstva u strahotama koje su razarale mir među narodima te suzama i krvlju zalijevale ljudske živote.

Rijetki su ljudi u suvremenoj povijesti živjeli Evanđelje noseći zemaljsku vlast. Zato je Karlov primjer dragocjena pomoć svima koji danas misle da je nepotrebno ili da je nespojivo biti dobar kršćanin i biti političar. Stav koji je odražavao vrijedi i danas; način na koji je služio primjenjiv je i danas, jer nema života u kojemu ne bi bilo mjesta za svetost. Ona počinje nesebičnošću, poniznošću i prepoznavanjem Božjih darova u vlastitome i u tuđim životima.

VII.
Promatrajući njegov lik netko bi mogao pomisliti da nema dodirnica s našim životima, da ga je njegova kraljevska uloga udaljila od naših života. Ali on ostaje uzor svima.
I mi imamo svoje ratove i životne borbe; i mi se osjećamo toliko puta preopterećenima. Blaženi je Karlo svoj život odjenuo u molitvu i prinošenje vlastitoga života. Imao je odgovornost. Zar netko misli da ju nema? Svaki čovjek ima komadić moći za koju je odgovoran i kojom može služiti nemiru ili miru.

Sigurno da na prvome mjestu vidimo one koji nose odgovornost za cijelu društvenu i državnu zajednicu, ali tiče se svakoga od nas. Jer, ta zajednica nije prepuštena nekoj profesiji, nego je njezina ljepota u ljubavi članova te zajednice i spremnosti na sebedarje.

VIII.
Da, večeras blaženoga Karla posebno molimo za hrvatsku domovinu, molimo posebno za odgovorne u politici. Pred nama su članovi povijesnih postrojba koji nose dične hrvatske barjake. Dok se osvrćemo na povijest, ujedno gledamo i sadašnjost. Ovim se barjacima pridružuju oni najsvježiji iz obrane hrvatske slobode.

Nažalost, i večeras su u našemu Zagrebu okupljeni hrvatski branitelji koje ne smijemo previdjeti niti prečuti njihove riječi, jer su njihova djela govorila ljubavlju. Oni su prošlu noć probdjeli, a i ovu će probdjeti na ulici.

Među njima je naročito bolno vidjeti najteže hrvatske ratne vojne invalide koji upozoravaju na ponižavajuće postupanje prema onima koji su u slobodu Hrvatske ugradili svoje zdravlje i sve što su mogli dati za domovinu. Stoga molimo da odgovorni ne budu ravnodušni i bešćutni prema njima.

Osobitu pak odgovornost imaju mediji, naročito javni. Pozivamo sve da se prema njihovim zahtjevima odnose na doličan način, kako bi se ponajprije mogao čuti njihov glas koji upozorava cijelo naše društvo da se neistinama i obescjenjivanjem branitelja urušavaju vrijednosti na kojima je Hrvatska izrastala i na kojima trebamo graditi budućnost.

Braniteljima izražavamo zahvalnost za njihovu žrtvu i pratimo ih u njihovim pravednim nastojanjima. Neka njima i svima nama zagovor blaženoga Alojzija Stepinca i blaženoga Karla ispuni dušu mirom i svjetlom radosti Evanđelja.

Amen.