HR

Aktualnosti

Objavljeno: 19.08.2018.

Biskup Šaško predvodio euharistijsko slavlje povodom 25. obljetnice zajedničkoga slavlja „Dužijance"


Pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je u okviru manifestacije „Dužijanca u Zagrebu" u zagrebačkoj prvostolnici u nedjelju 19. kolovoza zahvalno euharistijsko slavlje u povodu 25. obljetnice zajedničkoga slavlja „Dužijance". U koncelebraciji su bili subotički biskup mons. Ivan Penzeš koji je i predvoditelj hodočašća, te više svećenika među kojima katedralni župnik iz Subotice mons. Stjepan Beretić i predsjednik Udruge bunjevačkih Hrvata "Dužijanca" župnik župe sv. Rok u Subotici mons. Andrija Anišić.

Uvodeći u slavlje biskup Šaško je naglasio kako je posebna proslava jubilejske Dužijance u Zagrebu. „Ušli smo u ovo slavlje prepuno svečarskoga ruha, zvuka i slika, a sada ćemo blagosloviti pripremljeno žito; ne bilo koje, nego staru vrstu žita koje se brižno čuva i uzgaja za 'Dužijancu'. U toj povezanosti života koji traje i koji se obnavlja vidimo otajstvo svoga vjerničkog života, novosti u Kristu koja je započela krštenjem. Zazvat ćemo blagoslov i vodom poškropiti žito i nas, u zahvalnosti za dar Duha životvorca koji stvara i preobražava, za dar Sina Božjega, Zrna koje je umrlo za nas i donijelo plodove spasenja, moleći pritom da nam Gospodin oprosti grijehe kojima smo povrijedili Božju ljubav, svoje bližnje i stvoreni svijet".



Povezujući slavlje i misno evanđelje, biskup Šaško je na početku homilije rekao „prigoda slavlja 'Dužijance' predivno se susrela i povezala nas s Božjom riječju, ponajprije s Evanđeljem, dijelom onoga poglavlja Evanđelja po Ivanu koje započinje izvješćem o umnažanju kruha. To Isusovo znamenje pokazuje neobičan smjer razvoja. Naime, od materijalnoga blagovanja umnoženoga kruha, što su ljudi toliko dobro prihvatili da su Isusa željeli zakraljiti, do kruha vječnoga života o kojemu se sluša s nevjericom; od kruha od žita do kruha nebeskoga".

Posvijestio je kako Isusov izravan poziv na blagovanje njegova tijela i krvi, kojim se dolazi do vječnoga života, „zbunjuje njegove sunarodnjake i odvraća ih, te se osjeća da je to točka razdjelnica na kojoj se odlučuje o vjeri u njega ili o njegovu neprihvaćanju. Tako je do danas. Isus je prihvatljiv kao izniman čovjek, kao širitelj neobičnoga, ali ipak dubokoga nauka, kao promicatelj dostojanstva čovjeka, ali srž njegova otajstva – euharistija – budi prijepore. Nije teško zamisliti da onomu tko ne vjeruje u otajstvo euharistije Isusove riječi zacijelo zvuče potpuno neprihvatljivo. Kako netko može tražiti od drugih da jedu njegovo tijelo i piju njegovu krv? I kako bi to, naizgled neljudsko postupanje, dovelo do življenja vječnosti? Koliko su puta u povijesti kršćani slušali upravo takve primjedbe i optužbe!"



Nadalje je naglasio, kako je cijela kršćanska duhovnost vezana uz euharistiju, a euharistija uz blagovanje. „Oni koji ne znaju što vjerujemo i ovdje nas vide okupljene oko prostrtoga stola, oko svjetla upaljenih svijeća, u svečanome ruhu, u slušanju, molitvi i pjesmi. Tu je oltar i križ, raspeto Kristovo Tijelo koje upućuje na smrt, ali ponajprije na život. Na žrtvenome stolu kruh i vino, oko njega ljudi sa svojim životima, u istoj vjeri jedni pokraj drugih, jedni s drugima u istome otajstvu Crkve koja blaguje hranu besmrtnosti", naglasio je biskup Šaško, te podsjetio kako nas „euharistija u kulturi sukoba kakva se danas promiče, uči kulturi zajedništva koja ne odbacuje čovjeka i zahvaljuje na daru. Ovdje je sažeta kultura pripremanja hrane koja započinje Božjim darom stvaranja, nicanjem i dozrijevanjem plodova po zakonima koje je on uredio. Ako nam to postane previše razumljivim, ako se ne znamo diviti tomu čudu koje susrećemo svakoga dana, previdjet ćemo i čovjeka".



Osvrćući se pak na „Dužijancu" biskup Šaško je rekao kako ta „riznica spomena stoljetne baštine, puno govori našoj sadašnjosti. Ove Hrvate koji žive izvan Hrvatske možemo, doduše, vidjeti tek kao jednu skupinu koja dolazi u Zagreb predstaviti se i svratiti pozornost na ljepotu koju čuvaju i na poteškoće koje žive. S jedne je strane nedvojbeno da zavrjeđuju veću brigu i odgovornost hrvatskih institucija u svim područjima, a s druge, oni su došli proslaviti Dužijancu s nama, jer imaju što reći našoj sadašnjosti; jer nam pomažu vidjeti više od izvanjskoga dojma".

„Dužijanca" polazi od dara, iz kojega se rađa i živi kultura zajedništva, rekao je biskup, te podsjetio, kako nas „Dužijanca uči kako su povezane vjera i kultura; kako otajstvo Krista seže u sve pore našega življenja i vodi u dubinu, da se ne zadržimo na površnosti dojma. U toj nevidljivoj, nutarnjoj snazi, koju ima zrno, susrećemo konačni razlog koji nije svodiv na zemaljsko. Jer, tko previdi zrno, previdjet će i kruh; tko previdi vlat, previdjet će i polje".



Obraćajući se hodočasnicima iz Vojvodine, biskup Šaško im je zahvalio što su „danas pred nas i među nas donijeli ljubav, onu koja je vidljiva u velikim i malim znakovima 'Dužijance'. Jer, ista je nutarnja snaga kršćanske vjere vidljiva u malenim nitima na motiva narodne nošnje i u kamenju ove prvostolnice; ista je kršćanska ljubav utkana u zvukove naših pjesama i u brigu za bližnje u školstvu, zdravstvu, znanosti, gospodarstvu".

Posvijestio je, kako osim darovanosti, zahvalnosti i kulture zajedništva, „'Dužijanca' nas potiče da bolje razmotrimo i tri velika i važna područja naše sadašnjosti: odnos prema prošlosti, odnos prema zemlji i radu, odnos prema Hrvatima izvan Hrvatske. 'Dužijanca' nas uči da prošlost, bez obzira što se sve u njoj dogodilo treba svjetlo istine i da, ako prošlost ne susretnemo u istini koja oslobađa, ona će nam se vraćati u neistini koja sputava i zarobljava". Stoga, „ako zanemarimo zemlju i vrijednost rada, tražeći ukusne plodove negdje drugdje, prihvatit ćemo muku i blagovati gorak okus nedostojan čovjeka. Ako ne prepoznamo vrijednosti i ljubav koju žive Hrvati izvan Hrvatske; ako ih ne prihvatimo tako da osjete širinu našega hrvatskog doma, odreći ćemo se dijela svoje duše i oslabiti snagu koja je sposobna donijeti nova oduševljenja i nove plodove".



„Dužijanca" nas uči što se može učiniti od malenoga, naizgled bezvrijednoga dara. Ako postoji slika nečega što je ušlo i u naš govor kao nestalno i bez vrijednosti, onda je to slama. A umjetnost „Dužijance" zaustavlja dah dok gledamo što marljive ruke, maštovitost i nadasve ljubav čine od te malenosti. To je vrijedno divljenja: ista nutarnja snaga u vlatima slame i u velebnim umjetničkim djelima. To je snaga kršćanstva koja se oslanja na Boga i ulaže svoj trud. Takva je kršćanska svetost koju u ovoj prvostolnici odražava osobito blaženi Alojzije Stepinac. Njegovu zagovoru povjeravamo i ovo vaše hodočašće u zahvalnosti za dar prije svega svojih bližnjih i za kruh vječnoga života koji blagujemo za stolom Gospodnjim, rekao je na kraju homilije biskup Šaško.

Za vrijeme mise izrečena je zahvala za žetvu i sve radnike na njivama. Molitva je upućena i za salaše, sela i gradove, napose mlade obitelji koje žele raditi na njivama, voćnjacima i njivama da svoj posao obavljaju ponosno, savjesno i radosno. Također molilo se za odgovorne u društvu da promiču dostojanstvo rada i pravednu plaću.
U prinosnim darovima na oltar je donesen i kruh, te kruna posebno izrađena za ovu prigodu od žita.



Nakon popričesne molitve riječ zahvale predvoditelju slavlja uputio je biskup Penzeš. Podsjetio je, kako se Dužijanca slavi u Crkvi kao zahvala Bogu već više od jednog stoljeća. Prije pedeset godina poprimila je foklorno-kulturni karakter, a već 25 godina objedinjuje vjersko-crkveni i svjetovno-društveni značaj izražavajući na taj način jedinstveni izričaj inkulturacije vjere među Bunjevačkim Hrvatima. „Puno je truda i umijeća uloženo da Dužijanca stasa u ovako velebnu proslavu", rekao je biskup Penzeš, te zahvalio svima koji su u više od stotinu godina, a osobito u posljednjih četvrt stoljeća na bilo koji način bili uključeni u njezinu proslavu.

Posebnu pak je zahvalu izrekao za sve koji su organizirali i pomogli da se ova proslava održi u Zagrebu. Prije blagoslova, bandašica Marija Piuković i bandaš Marko Križanović svečano su biskupu Šašku predali krunu, dar Dužijance koja će se čuvati u riznici zagrebačke prvostolnice.



Po završetku mise, mimohod u kojem je bilo tristotinjak članova raznih folklornih i kulturnih društava Hrvata iz Vojvodine uputio se iz katedrale do Trga bana Josipa Jelačića gdje je održan prigodni program i predaja kruha, a kako je i običaj „Dužijanca" je zaključena kolom. (IKA/TUZG)
Ispišite stranicu: